Damir Zenunović,

  • KOLUMNA - DAMIR ZENUNOVIĆ - KRALJICA SLAVI ROĐENDAN: Ljubavi, ostani tu u Bosni!!!

    Piše: Damir Zenunović

    Niz lice, izbrazdano tegobama neraskidive veze sa Bosnom, gdje je život uvijek bio težak, a opet ljepši nego bilo gdje, spušta se krupna suza. U svojoj ruci nježno milujem ruku, prošaranu staračkim pjegama.
    „Neno, nemoj plakati. Vratit ćeš se ti u Koraj, u svoju kuću.“

    Prof. dr. Damir Zenunović

    A nena me pogleda očima punim ljubavi, onako kako samo nena može voljeti unuče, i reče:
    „Ne plačem ja za kućom. Nego se meni srce kida za knjigama koje ostadoše od mog efendije.“
    Gledajući to drago lice, koje svojom ljubavlju ušuškava moje srce u postelju bezbrižnog djetinjstva, vratim se na tavan đedine hudžere, začinjen mirisom stare hartije, prepune tintom ugraviranih misli. Sjedim sa đedom na drvenom tronošcu, dok on prebire po kutijama. Izvlači jednu po jednu knjigu i o svakoj ponešto kaže. Nježno miluje korice knjiga, brišući zaostalu prašinu. Čita, a ja njuškam po zraku razbacane riječi, iz duša onih koji se zavjetovaše peru i tinti. Tako je lijepo putovati kroz glave pognute nad hartijom, osvijetljenom poluizgorjelom svijećom, svjedočeći graviranju mislî čovjeka koji nije mogao zadržati riječi za sebe, nego ih je podastro namjerniku, privučenom izazovom poziva na podijum, gdje se plesao tango rečeničkih kompozicija. Kako je lijepo na tavanu putovati kroz istoriju, putujući kroz redove rukopisa, vijugajući kroz riječi, zareze i tačke. Kako je lijepo živjeti iščitavanje nemirne duše. Putujem s đedom na ćilimu od riječi. Sad smo u Stambolu, sad u hladu Medine. Sad na konju, sad na devi. Sad pod šljivom rodnom, sad pod palmom pustinjske oaze.
    Čita đedo, a ja rastjerujem rukama prašinu koju su podigli konji u kasu, praćeni ratničkim povicima i odbljescima sablji na vrelom pustinjskom suncu. Čita đedo, a ja dotičem ogrtač bosanskog junaka, koji zavjetova svoj život Bosni. Jedna po jedna knjiga, a ja čekam onu neuglednih tankih korica, na kojoj nema niti naslova, niti ikakvog obilježja. Lista đedo knjigu ispisanu svojim rukopisima. Lista, a onda zastane na nekoj od stranica, pomiluje me po kosi i pročita: „Ah, ti, lijepa, spokojna, mirišljava, okićena, što klepećeš nanulicama po umivenoj kamenoj stazi, nježno dodiruješ zambake i zumbule, ibrikom okrijepljuješ latice ruža, miluješ glasom drvene parmake, dok poješ želju nevinih srdaca, zapisanu perima opijene duše, nadojenu tintom suza od čežnje. Ah, ti, draga, mirisna, rumena, pokrivena svilom, zakićena džerdanom, što nježno gaziš orošenu travu, mirisnim dahom opijaš travnjak, nježnom riječju zalivaš ružu, nevinim pogledom okrijepljuješ dušu, opijenu ljepotama bosanske avlije. Ah, ti, bosanska avlijo, mirišljava, umivena, pitoma, spokojna i draga, što čuvaš dragu njegovanu, nemilovanu, ne daj, ne daj da moja draga zaluta na putu neostvarenih želja. Ah, ti, ljubavi, ostani tu, tu u Bosni, gdje je prostrt ćilim od cvijeća, na kojem potomak bosanske krvi leži pod širokim krošnjama jabuke i slavi te danima, žudeći za tvojim neiscrpnim izvorom. Ah, ti, bosanska glavo, u postelji od cvijeća, što živiš život u snu.“
    Duboki naklon pisanoj riječi, koja oplemenjuje naše živote, koja hrani našu dušu.
    Dragi Bosanci i Hercegovci, vratimo knjigu na uzvišeno mjesto, koje joj pripada u našim kratkim životima. Njegujmo našu književnost i gradimo društvo u kojem će književnici imati svoj dignitet, jer oni su kreatori oaza za okrijepljenje naše duše, izmučene svakodnevnim maltretiranjem instant otpadom savremenog društva. Evo prilike da iz svojih sehara izvadite knjige, posjetite knjižare i biblioteke, nahranite svoju dušu djelima književnika, poklonite simfonije od riječi dragim ljudima, čitate i razmišljate.
    Dajmo svi svoj doprinos Svjetskom danu knjige, a najbolji doprinos je čitanje knjiga, jer čitanjem dajemo knjizi život, a književnicima poticaj da nam odškrinu skrivene kutke svoje virtuoznosti. Ukažimo dužno poštovanje književnicima Bosne i Hercegovine i pomozimo svi promociju pisane riječi! Njeno Veličanstvo, Kraljica Knjiga slavi 23. aprila svoj dan. Sretan vam 23. april Vaše Veličanstvo!


    (Podrinje.Online)
  • KOLUMNA - DAMIR ZENUNOVIĆ: Ti nisi talas, ti si dio okeana!

    Piše: Damir Zenunović 
    Sunčan, proljetni dan. Svi su prisutni na posljednjem ispraćaju Profesora. Sjatila se politika, akademska zajednica, građanstvo... Svi su tu. Niko ne želi propustiti posljednji pozdrav Profesoru. U prvim redovima predstavnici vlasti, profesori i poneki ugledni privrednik sa zatamnjenim naočarima, modnim dodatkom koji bi trebao da naglasi tegobnu atmosferu rastanka. Iza njih studenti, pa građanstvo. U loži sjede akademici. Za govornicom neki uniformisani kip, jeftina replika govornika za jednokratnu upotrebu, govori o dostignućima Profesora i namjerama tvorca replike govornika da ovjekovječi lik i djelo Profesora. Govornika tek povremeno prekidaju aplauzi profesora, dok poneko iz građanstva pusti i suzu. Akademici šute i povremeno otklimaju formalnu nevjericu nad spoznajom da Profesor više nije među nama.

    ________________________________________


    Prof. dr. Damir Zenunović
    ________________________________________

    Dok se redaju beskonačni redovi brojki i slova koji opisuju život Profesora, pokušavam popuniti prazninu formalne atmosfere friziranog žala za Profesorom iskučivanjem u beskonačno polje uma. A tamo mogu da izaberem pod koje ću drvo sjesti. Pa kada sam se i dvoumio, Profesor bi mi pokazao klupu pod drvetom razuma. Evo i sada sjedam pod naše drvo Profesore i razmišljam o Vašim riječima: „Čovjek je na kušnji svake sekunde.“ 
    Pogled na one sa zatamnjenim naočarima, koji su uzeli sebi za pravo da prosuđuju o Vašem radu, nameću mi misao da su kušnje i zadaci, koje život donosi sam po sebi, produkt našeg unutrašnjeg poriva ili poriva okoline, koji je rezultanta različitih individualnih poriva, serviranih iz široke palete mentalnih procesa. Naš odgovor na postavljene zadatke su naša djela, koja su opet rezultat mentalnih procesa u ljudskom mozgu. Ovi procesi mogu dovesti do stanja uma i stanja ne-uma. Stanje ne-uma se definiše kao mentalni proces bez razmišljanja. Do stanja ne-uma se dolazi postepeno, tako što čovjek u mentalnim procesima koji produciraju stavove po postavljenim zadacima, postepeno izbacuje razmišljanje. Posljedice konačnog etabliranja ne-uma su nepromišljeni stavovi i odluke. Još ako stanje ne-uma opiju mirisi kaše od sebičnosti, nadmenosti i isključivosti, začinjene sa strahovima neandertalca, izbezumljenog izazovima izlaska iz pećine, onda se može desiti i čin spaljivanja tintom ispisanih riječi razuma. Opasna je ta spirala konspiracije, koja uvlači zdrav razum u igrokaz podijeljenih uloga, čiji je cilj popunjavanje praznog sadržaja životne stvarnosti građanstva.
    Profesore, teško je naći unutrašnji mir kada jednokratni govornik riječi: „Zbogom Profesore!“, ne odvoji niti zarezom od riječi: „Dobro došao profesore“.
    Tražeći utočište od poriva učešća u nametnutom igrokazu, prebirem po mislima i sjetim se jednog dana pod drvetom razuma kada ste mi Profesore spustili u ruku tanku knjižicu, iščitavanjem pohabanih korica,  i rekli: „Kada izgubiš miris drveta razuma otvori stranu 178.“
    Knjiga „Utorak s Morijem“. Autor Mič Elborn. Otvaram stranu 178 i čitam:
    Prije neki dan sam čuo lijepu pričicu - kaže Mori. Sklapa na trenutak oči i čeka.
    Okej. Priča je o malom talasu koji se kotrlja okeanom i divno se provodi. Uživa u vjetru i svježem vazduhu, sve dok ne primjeti kako se drugi talasi ispred njega razbijaju od obalu. 
    „Bože ovo je užasno“, kaže talas, „Vidi šta će mi se desiti!“
    Dolazi drugi talas. Vidi onog prvog kako je potišten, pa ga pita: „Što si tako tužan?“
    Kaže mu prvi talas: „Ti ništa ne razumiješ. Svi ćemo da se razbijemo. Svi mi talasi pretvorit ćemo se u ništa. Zar to nije užasno?“
    Drugi talas mu odgovara „Ne, ti si onaj koji ne razumije! Ti nisi talas, ti si dio okeana.“
    Hvala ti, Profesore! Zbogom, Profesore!    
  • KOLUMNA - DAMIR ZENUNOVIĆ: Šta činimo i kuda to idemo? Recept za napredak Bosne i Hercegovine!

    Piše: Damir Zenunović

    April je baš mjesec za zapitati se šta činimo i kuda to idemo. Mi, koji živimo i hodamo ovom, krvlju natopljenom, bosanskom zemljom, zaslužujemo li uopšte da je dotičemo stopalima i rukama, da zaliježemo ispod bosanske šljive, da se nazivamo Bošnjacima, Bosancima, da se busamo u patriotska prsa. Svakoga puta kada otvorimo usta i počnemo sipati nasumične rafale metaka od riječi, ne vodeći računa zašto pucamo, u koga pucamo i s kojim ciljem, nego pucamo samo da bi se pucalo, zapitajmo se zaslužujemo li biti nasljednici poštenog i prkosnog Bosanca, koji se kreće po Bosni ponosnoj, zastrtoj stihovima Maka Dizdara. 


    Prof. dr. Damir Zenunović


    Zar se možemo kleti u napaćenu bosansku zemlju, a istovremeno aktivno sudjelovati u zabijanju noževa u iskrvavljeno bosansko tijelo, razapeto i raščerečeno neprestanim produciranjem mržnje, nepovjerenja i defetizma. Nema oštrijeg noža od riječi, a mi ga potežemo svako malo, bez ikakvog razmišljanja o posljedicama. Razmišljamo li šta činimo sebi, svojoj djeci, komšiji, radnom kolegi, sugrađaninu, ulici, gradu, državi kada govorimo samo da bismo govorili, kada psujemo samo da bismo psovali, kada javno izjavljujemo da mrzimo svoga brata, kada riječima čerečimo svoga sugrađanina, tek zato da bismo se dokazali njegovom neprijatelju, kada pozivamo sugrađanina na bojkot svoje države, kada pozivamo našu budućnost da napusti zavičaj, onaj zavičaj za koji je prkosni Bosanac žrtvovao svoj život.
    Opravdanje za mulj od riječi brzo nađemo. Natjerali nas oni, krivci, da ne kontrolišemo svoj jezik. Oni, političari, Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Amerikanci, Englezi, Putin. A mi? Mi nismo krivi. Mi  možemo sjediti radnim danom u podne i iskoristiti suncem obasjanu čaršiju da istresemo svoje frustracije, tako što ćemo našim sugrađanima sve po spisku, što ćemo deklamovati kako su svi lopovi, kako su svi korumpirani, kako su svi isti. Imamo dovoljno vremena za ispijanje kahve dangube, tabirenje visoke politike i analiziranje plenkovića, vučića, donalda... Imamo za sve vremena osim za Bosnu. A Bosna čeka, a grobovi i mezarja prkosnih Bosanaca čekaju da podignemo papir na ulici, da pomognemo starcu preći ulicu, da kupimo staroj neni hljeb i mlijeko, da nahranimo komšiju, da začešljamo parkove, da umijemo ulice, da uzoremo njive, da posadimo sadnice drveća, da učimo, da istražujemo, da radimo, da izgradimo zdrav ambijent gdje će i mladi i stari iskazati svoju kreativnost, da izgradimo državu...
    Bosanci i Hercegovci, pokažimo svoju ljubav prema našoj prelijepoj zemlji tako što ćemo jedni drugima govoriti odabrane riječi. I na najveće greške i nepravilnosti može se ukazati odabranim riječima. Pod hitno nam trebaju promišljene riječi i osmišljeni državotvorni potezi. Nisu samo rukovodioci ove države odgovorni za državotvorne poteze. Svi smo mi odgovorni. Nema većeg državotvornog poteza od riječī koje će dovesti do pomirenja dva sugrađanina, dva brata.
    Bosanci i Hercegovci, rukovodioci ove države, nemojte upravljati državom ako niste sposobni za to, koliko god bila draga fotelja i ogromna novčana sredstva koja konzumirate. U teškom je stanju napaćena Bosna. Hitno treba pameti i mudrosti. Ima pameti u Bosni i Hercegovini. Nemojte svoje frustracije pametnijim, mudrijim i referentnijim osobama rješavati potezanjem za primitivnim metodama despotizma, koje mogu uništiti teško stečenu državu, jer će vas grobovi i mezarja aprilskih žrtava proklinjati. Ostavite skupa odijela na vješalice. Obucite gumene čizme. Zajedno sa svojim komšijom, svojim bratom, svojim sugrađaninom, svojim narodom, rame uz rame, ciglu po ciglu, njivu po njivu, riječ po riječ, cvijet po cvijet, pa da se berićet prostre plodnom bosanskom zemljom, pa da zamirišu bosanske avlije. Nema nama niko bliži od komšije.  



    (Podrinje.Online)
  • KOLUMNA - DAMIR ZENUNOVIĆ: Vladati nad sobom najveća je vlast

    Piše: Damir Zenunović

    Imperare sibi maximum imperium est (Vladati nad sobom najveća je vlast).
    Ovih dana čitam naučno-fantastični (engl. SF) roman pod nazivom „Beskrajno putovanje“, autorice Beth Revis. Do sada sam bio skeptičan prema štivu ovoga tipa, ali me zaintrigirao sadržaj romana. Tema je koloniziranje planete Zemlje u sistemu Centauri, udaljene više stotina godina putovanja. Dobrovoljci se ukrcavaju u svemirski brod i kreću na putovanje dugo više stotina godina kako bi neko njihovo buduće potomstvo dobilo priliku za život na novoj planeti. No, nakon stotinu godina putovanja utvrđeno je da nuklearni reaktor koji pokreće svemirski brod ne radi kako treba i da će putovanje trajati duže od predviđenog vremena.

    ________________________________________________


    Prof. dr. Damir Zenunović
    ________________________________________________

    Na brodu raste nezadovoljstvo koje kulminira u nasilje. Vođa najjače grupacije proglašava sebe Velikim starješinom koji, uz konsultacije sa nekoliko svojih bliskih saradnika, odlučuje da će učiniti sve da se nasilje na brodu nikada više ne ponovi. Odlučuju da u vodu ubace jedan vid droge pod nazivom Fidus (Vjeran). Droga ima takav efekat da ljudske emocije drži pod kontrolom. Kada droga ne djeluje adekvatno na nekog pojedinca onda ga spreme u bolnicu i daju mu veće doze Fidusa. I tako brod putuje svemirom stotinama godina. Svakoj generaciji Veliki starješina u jednom momentu saopšti da će se putovanje još produžiti, putnici se uzjogune, a Veliki starješina poveća dozu Fidusa i putnici se smire i nastave putovati. Naravno, Veliki starješina ne živi vječno, pa tako priprema svoju zamjenu, Malog starješinu, koji je kao i Veliki starješina proizveden iz epruvete, gdje je urađena modifikacija njegovog DNK kako bi nastavio vladati isto kako su vladale prethodne Velike starješine stotinama godina. Kao sastavni dio poduke Mladog starješine, Veliki starješina insistira da Mali starješina nauči koja su tri osnovna uzroka razdora. Odgovor je:
    1.Različitost
    2.Nepostojanje vodstva
    3.Individualna misao
    Slijedi objašnjenje Velikog starješine da su ove probleme riješili na način da su izvršili modifikacije DNK tako da drogiraju jednu vrstu ljudi na brodu. Ako se pojavi neko različit izbacuju ga u svemir. Starješina može biti samo onaj koji ima isti DNK, onaj koji je imao prvi Veliki starješina. Individualna misao kontrolira se drogom. Ako se pojavi neka misao koja nije programirana alarmira se Doktor, koji proglašava neistomišljenika psihičkim bolesnikom.
    Kada nasljednik Velikog starješine, Mali starješina, ne prihvati gore opisane procedure i pokuša da zaustavi suludu ideju drogiranja ljudi Doktor ga uspava sa prekomjernom dozom Fidusa, jer kako kaže Veliki starješina „Nije problem. Napravit ćemo još jednog. Pomoću drugačijih replikatora molekula DNK. Riješit ćemo se ovog i napraviti drugog.“
    Pomislih, eto i SF romani nam najavljuju sadašnjost u budućnosti. A, eto, baš pomislih da u nekoj dalekoj budućnosti, kada budu živjeli naši potomci, neće biti Vođa koji će izjavljivati u medijima da su nezamjenjivi, da neće biti isključivosti, poticanja na mržnju radi kožnog sjedala, mržnje prema drugom i drugačijem, da će vladari služiti narodu, a ne svojim porivima i strastima, da će nadvladati opsesivnost svojim likom u očima svoga sluge, da će suza običnog putnika svemirskog broda Zemlja biti važnija od krune Velikog starješine.
    Ako „vođe“ ovog malog napaćenog dijelića svemirskog broda Zemlja ne shvate da Fidus neće dovijeka rješavati probleme i ne shvate da je društvo bez različitosti mišljenja tek obična grupa Fidusom drogiranih putnika, čiji kraj može biti samo jedan, izumiranje, neka već počnu razmišljati o replikaciji molekula DNK, jer putnika neće ni biti.
    Velike vođe Bosne i Hercegovine, mir s vama, mir u vama, radi mira nama. Ako žudite za međusobnim nadmetanjem evo vam zadatka u latinskoj izreci, Imperare sibi maximum imperium est.
    Pobjednik će biti proglašen Velikim starješinom.

    (Podrinje.Online)




    Dr. Damir Zenunović je profesor na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Rođen je u Koraju.
  • KOLUMNA-DAMIR ZENUNOVIĆ: Živimo sa posljedicama marginalizacije značaja porodice

    Piše: Damir Zenunović 

    Eto, ponovo nas neki „zavedeni“ psihopata podsjeti da zanemarivanje važnosti procesa transformacije institucije porodice u savremenom društvu ima svoje posljedice. Ovaj put je podsjetnik došao iz Londona. Naravno, televizijske ekipe, gladne popunjavanja jednoličnih sadržaja programskih šema, ispališe floskulu za običnog konzumenta kako je nepoznata osoba, iz nepoznatih razloga, pucala nasumice po slučajnim prolaznicima, na nasumice odabranom mjestu. Naravno, osoba sa mikrofonom, potom, sa dozom dramaturgije, dovoljnom da podigne gledanost, oblikuje događaj tako da se uklopi u već postojeći kalup terorizma, jer nije bitna suština, bitno je izvući korist iz „neobjašnjivog“ postupka nepoznate osobe. Kada televizijske ekipe ukalupiše psihopatu i kada primačima informacija bî jasno ko je neprijatelj, mogli smo se posvetiti sudjelovanju u drugom činu obrade nenadanog događaja, čuđenju i snebivanju. Pa tako gledamo neke obične građane koji, u potureni mikrofon, izražavaju svoje čuđenje, jer nije im jasno zašto se kod nekog njihovog sugrađanina javila potreba za nasiljem. Čudo neviđeno! 

    _________________________________________________ 


    Prof.dr. Damir Zenunović
    _________________________________________________

    I onda, potražimo odgovor lako shvatljiv savremenom potrošačkom društvu, u kojem je sve kratkotrajna potrošna roba, pa tako i stav o nekoj društvenoj pojavi. Naravno, odgovor mora biti u prihvatljivoj prostoj formi za svakodnevnog konzumenta medijskih instant sadržaja, gdje se primaču informacija serviraju pojednostavljeni scenariji akcionih filmova, sa besmrtnim glavnim junakom i negativcem, oličenjem zla. I tako, zabrinjavajuću društvenu pojavu svedosmo na holivudsku kulisu dobrih i loših momaka, pri čemu smo svjesno ili nesvjesno gurnuli pod tepih naš pristanak na marginalizaciju značaja porodice u društvu i hronično narušavanje pravila društveno prihvatljivog ponašanja.
    Relativizirajući usput ulogu porodice, zajedničkim naporima na pijedestal životne filozofije postavljamo slobodu izbora, pri tome ne limitirajući životnu dob, pa tako djetetu, koje očajnički vapi za izoštravanjem mutne slike mnoštva spoznaja, otvaramo širom vrata odraslih. Postade normalno da je dijete, potpuno nespremno, aktivni sudionik nemilosrdnog svijeta odraslih, gdje se na pladnju istovremeno nude istine, laži, licemjerstvo, zavist, frustracije, čime se urušava primarni stub na kojem počiva porodica, a to je autoritet. I onda mlada, nevina osoba, na kojoj bi trebala da počiva naša budućnost ostaje bez glavnog oslonca u životu, okrilja u kojem bi trebala sticati znanja potrebna za raspoznavanje i prakticiranje društveno-moralnih postupaka. 
    Sigmun Frojd, austrijski ljekar i psiholog, jednom prilikom je rekao: „Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti.“     
    Kakvo djetinjstvo žive naša djeca? Imaju li naša djeca djetinjstvo? Je li odvajanje nekoliko sekundi za potkupljivanje mladih glavica tehničkim pomagalima dovoljno za njihovo sretno djetinjstvo?
    Književnik i novinar iz Srbije, Duško Radović svojevremeno je napisao aforizam: „Ima velike sirotinje među našom decom kojoj, osim novca, roditelji nisu mogli ništa drugo dati.“
    Upravo tako, naša djeca su sirotinja i žrtva nametnutih prioriteta savremenog društva, među kojima je porodica na zadnjem mjestu. Za sve imamo vremena. Za beskonačna politiziranja po kafanama, za poslovne večere nedefinisanog učinka, za njegovanje svoje zaljubljenosti u virtualni svijet, za konzumiranje nižerazrednih televizijskih sadržaja, za tračeve, čuđenja i snebivanja, ali nemamo vremena za one kojima ostavljamo u amanet zavičaj. A onda te neupućene mlade osobe, zaboravljene od porodice, škole i ostalih relevantnih institucija društvene zajednice, potraže upute od onih koji iza ugla čekaju da vrbuju zanemarenu mladost i ponude raskoš neograničenog prostora dekadencije, gdje ne postoje pravila da bi te udavila. Pa tako, zanemareni mladi čovjek dobije upute za podizanje kragne ega i gradi tvrđavu svojeg ja, zasnovanu na nepoštivanju porodice, komšiluka, starijih ljudi, vršnjaka, učitelja, društvenog okruženja. Dok traje njegovo vrbovanje poneka odbačena mlada duša pokuša da potraži odgovore u porodici, ali savremeno društvo nema vremena za svoju budućnost. I onda kada se desi London čuđenjem i snebivanjem zamazujemo sebi oči i potiskujemo na marginu vlastite greške. 
    Poštovani odrasli, ne zaboravimo da sa razlogom konzumiramo život na prelijepoj plavoj planeti i da imamo obavezu razvoja i održavanja našeg okruženja, i sveukupnog života na Zemlji. Nemojte zaboraviti kada mlada, nevina glava zatraži minutu vašeg vremena, da treba vašu pomoć, vašu uputu i vašu ljubav. Mržnja nema šanse u okruženju ljubavi. Spokoj je u ispunjenom djetinjstvu. Naša djeca, naše potomstvo treba svoje djetinjstvo, kao što i mi, odrasli, pronalazimo utjehu u djetinjstvu. Nemojte im oduzeti utočište roditeljskog krila i porodične sigurnosti. Prigrlimo neupućenu mladost koja vapi za uputom, pa će i ona umjesto traženja odgovora u zabačenim, mračnim ulicama, naći inspiraciju u sjećanjima jednog djeteta, Meše Selimovića:    
     „Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja.“
    Od svih nametnutih tema koje se danas beskrajno konzumiraju na našim medijima neophodno je hitno nametnuti najvažniju temu: „Opstanak porodice u savremenom društvu“. U suprotnom i naši potomci će se čuditi, i to onima koji imaju porodicu.