intervju,

  • Intervju - Mehmed Đedović, književnik: Pisac piše dok ga zemlja ne pokrije

    Razgovarao Mehmed Pargan

    Književnik Mehmed Đedović nametnuo se na književnoj sceni Bosne i Hercegovine u posljednje dvije decenije kao jedan od najplodnijih književnih stvaralaca. Autor je brojnih romana, knjiga priča i knjiga poezije. Jedan je od najnagrađivanijih autora nove generacije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Živi u Kalesiji. Za portal Podrinje.Online govori o svom književnom putu, nagradi za najbolji roman Društva pisaca, o Drini i motivima koji ispunjavaju njegovu književnost.

    PO: Poštovani gospodine Đedoviću, ovaj razgovor vodimo u povodu značajne nagrade koju ste nedavno dobili od Društva pisaca Bosne i Hercegovine za roman „Legionar“. Iskrene čestitke od portala PodrinjeOnline! Po čemu je ova knjiga posebna?


    Mehmed Đedović: Čitaoci su odlično prihvatili roman "Legionar"

    Raduje me svaki kontakt sa čitaocima i sa ljudima od knjige. Hvala na čestitkama. Iskreno se nadam da će nagrade koje je roman „Legionar“ dobio, skrenuti pažnju na knjigu, jer meni je to puno bitnije od pažnje koju, eventualno dobija pisac.
    Legionar je, u najkraćem roman o ljudima i neljudima, u svakom vremenu i različitim historijskim konteksima. Godinama me je golicala tema koju sam u „Legionaru“ ispisao, ali je valjda trebalo načekati momenat da sve to dovoljno sazrije i da postane romanom. Nagrade govore da sam uspio u svom naumu i da je roman dobar. Ja sam od onih pisaca koji se trude da se potpuno prebace u vrijeme o kojem pišu, da uhvate detalj, markiraju i oslikaju karakterne likove, da ne slikaju crno-bijelo, jer život nas uči da to počesto baš i nije tako.
    Čitaoci su odlično prihvatili roman, njihova reakcija je tamam onakva kakvu sam očekivao i ta knjiga se čita i čitat će se, iskreno se nadam još dosta dugo. 
    PO: Šta nosi sa sobom taj poziv, ta profesija, odnosno usud - biti književnik u Bosni i Hercegovini u 21. stoljeću?  
    Čovjek oko sebe prepoznaje ono što nosi u sebi. Kada hladne glave analiziramo sami sebe vidimo da smo u životu mogli raditi i nešto drugo, ali je krenulo tim putem kojim jeste. U četerdesetim ste već lijepo naslikana slika na Božijem platnu, izgradili ste svoj put, i skicirali glavninu onoga što jeste. Pisac je pisac po vlastitoj odluci, nešto malo talenta i puno rada i upornosti. Mene nikad ne umori želja za pričanjem priča, ali mi je bitno da svaka ta priča bude drugačija, efektivna, snažna. 
    Nije baš neka sreća biti piscem u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to koliko ste dobar i uspješan u tome što radite, a još je manja sreća kada živite u relativno maloj sredini, mada to, ima i svojih prednosti. Valja biti spreman na sve izazove, podnijeti ih stojeći, na činjenicu da ljudi malo čitaju, da je knjiga postala nebitna, skrajnuta, i da pisci ne spadaju u one koji nekoga posebno interesuju.
    Kada krenete tim putem i ne razmišljate o posljedicama. Radite to što radite i idete dalje; jedna knjiga će biti uspješna, nagrađena, o njoj će se govoriti, druga će možda proći neprimjećeno, no šta je tu je...
    Pisac piše dok ga zemlja ne pokrije i ja se ne namjeravam mijenjati i biti nešto što nisam, šta košta da košta...

    PO: Jedan pisac ne može postojati ako nema svoje čitaoce. Ko su Vaši čitaoci? Kako se čitaoci steknu, a kako izgube?
    Mogli bismo isto tako pitati kako se postaje, a kako ostaje piscem. Pisac ne razmišlja o tome, ne smije razmišljati. Radiš to što radiš i ideš dalje. Zanimljivo je da je kod nas, u Bosni dosta onih koji su objavili knjigu, a sve manje onih koji su nešto pročitali. Dobar pisac čita, uči, nikada nije zadovoljan u toj mjeri da ne može bolje, a dobar čitalac bira knjige koje mu odgovaraju. Ne treba se ni mučiti knjigama koje vas gnjave. Vremena se mijenjaju, ni ljudi nisu isti, nije ista generacija čitalaca, ne razmišljaju na jednak način, sve se promijenilo i mijenja se i dalje, pa i knjiga, a isto tako i pisci. Knjiga nalazi čitaoce, ali ih isto tako knjiga i gubi. Pisac tu dođe kao neki sporedni lik, bitna je knjiga, a godine rada i dobre knjige formiraju čitaoce koji idu za tom knjigom.
    PO: Vi pripadate novoj generaciji književnika koja na području sjeveroistočne Bosne baštni tradiciju pripovijedanja koju su svojevremeno ovdje razvijali i čuvali: Derviš Sušić, Marko Marković, Meša Selimović... Da li su savremeni pisci uspjeli dostići nivo očekivanja čitalaca koji su decenijama navikli da sa ovoga prostora, gdje se osjeti miris Drine, uvijek dolaze dobra i vrijedna djela?
    U jednom momentu sam mislio da nije moguće dostići generaciju pripovjedača kakvi su bili Ćamil Sijarić, Branko Ćopić, veliki i neprevaziđeni Derviš Sušić, i mislim to i danas. Pogrešno je porediti se sa Sušićem ili nekim drugim, jer pisci su autentični i neponovljivi na svoj način. Danas mi se čini da u ovom dijelu Bosne imamo dobre, interesantne, čitljive pisce čije knjige će trajati. Ne prođe godina a da na ovaj kanton ne dođe neka od velikih nagrada, u ruke pisca koji ovdje stvara i živi. Svako od nas ima svoj put, svoje knjige, priča priče na svoj način, i tek kad više ne bude bilo moguće popraviti, ispričati novu priču, kad se korice zatvore, tek tada će analiza onoga što smo učinili biti potpuna; sve dotle na nama je da radimo i ne poredimo se ni sa kim, a naročito sa veličinama kakve su Meša i Derviš. 
    Voda teče, mi smo dobili svoj komad vremena i na nama je kako ćemo ga iskoristiti. Budemo li čekali bolja vremena da pišemo knjige, snimamo filmove i slikamo, bojim se da ih nikada nećemo dočekati.
    PO: Pisac je uvijek nevidljivim nitima vezan za prostor na kojem piše. Za tle sa koga je nikao. Malo je pisaca danas, a i općenito u našoj književnosti, koji su svoje teme i motive nalazili upravo u svom okruženju, u svojoj mahali, susjedstvu, u svome sjećanju, kao što ste to vi radili. Da li je to možda recept za čitanost djela koja pišete?
    Obzirom da ja puno čitam, da volim zaviriti iza zavjese, da mi nije mrsko otkrivati i obilaziti stare tvrđave, kule, bauljati po planinama, razgovarati sa ljudima, i opet dosta čitati, vjerujem da kao rezultat tih interesa nastaju priče koje pričamo. Nema lokalne priče, ima način na koji ju je pisac ispričao. Ja sam u svojoj literarturi vezan i za Drinu i za Dunav, za Drinu možda više, za ljude i događaje, za prošlost, sadašnjost i budućnost. Jedna posebna dimenzija mog pisanja je i radoznalost po pitanju onoga što ne vidimo i ne čujemo, tajni koje se nalaze između neba i zemlje a čovjeku nije dato da ih pojmi. Volim vjerovati da je život malo veće čudo nego što smo mi to u stanju shvatiti, i da se ta valika i mala čuda svakodnevno događaju, ali mi to ne vidimo jer smo zabavljeni sobom i svojim problemima. Čitam i Pola Ostera i Derviša Sušića, Džulijana Barnsa i Sijarića, domaće i pisce u okruženju, crnu hroniku i recepte za kolače, pisci su sveznalice i moraju poznavati materiju o kojoj pričaju. 
    PO: Nesumljivo, vi ste jedan od najplodnijih zavičajnih pisaca, ali i pisaca svoje generacije općenito. U Kalesiji je u zadnjoj deceniji izrasla grupa novih autora, koja je za sebe vezala povjerenje pisaca i čitalaca iz cijele zemlje, tako da je bilo logično i očekivano da ovaj grad postane centar zavičajne priče. Poznato je da se ovdje dodjeljuje godišnja nagrada za zavičajnu priču. Naravno, spomenut ću Fahrudina Sinanovića, Fajku Kadrića i Azira Šabića, kao pisce koji su uz Vas dali značajan doprinos razvoju zavičajne priče. Vaša djela su stavila zavičaj u središte pažnje, kao svoj metafizički okvir, tragajući za svojim, bosanskim Macondom. Šta je bilo presudno da se zavičajna priča razvija baš ovdje?
    Poštujem rad i smatram da se samo na takav način može nešto i postići, bilo čime da se bavite. Pisanje je kontinuitet stvaranja, nastajanja, rasta. Ako napišete knjigu svakih deset godina teško da ćete u njoj moći osjetiti napredak pisca. Pisac treba da stvara i radi, da piše i briše, objavljuje tek kada je zadovoljan sa onim što je uradio.
    Priča je priča, ona ne poznaje lokalno, ona je dobra ili loša, ponekad i osrednja. Svaki pisac je autentičan na svoj način, a pisce jedne zemlje čine svi njeni zapisivači, dobri, osrednji, oni koji rastu, uče i oni koji su već izgrađeni. Bitno je da se možemo naslanjati jedni na druge, savjetovati, razgovarati o pročitanom, pitati za savjete. Ne iznenađuje pojava nove generacije ljudi koji pišu, to je odlično i može da porodi samo dobre knjige. Unatoč svoj našoj kuknjavi da se malo čita, što je tačno, ipak se pojave sjajne knjige vrijedne vremena i čitanja.
    Možemo mi priču imenovati kako god nam drago, pa i zavičajnom, ali nije dobro ako zavičajnu priču smatramo manje vrijednom i slabijom od nekih drugih, na kraju, kada malo pažljivije analizirate književnost, zar svaka priča na neki način nije zavičajna...
    PO: Kada čujete riječ Drina, kakve su Vaše asocijacije, emocije, misli? 
    Drina je u mom književnom svijetu vrlo bitna, bila i ostala, kako vrijeme prolazi sve je bitnija. Svoj prvi roman koji sam napisao kao srednjoškolac, u svesci širokih linija govori o Drini i Starom gradu na Kuli. Ona je u mojim pjesmama, mojim pričama i romanima. Ima jedan tekst sa kojim se hrvem godinama i za koji još nisam siguran hoće li ikada biti završen, i u njemu je Drina. Drina je moja koliko i Vaša, i Udrč, i Perin, i stari grad Teočak, i Vlasenica... Sve su to i puno više od toga slike koje prolaze kroz moje tekstove, i to će tako biti i u buduće...
  • Intervju - profesor Adnan Ibrahimović: Bosnu su očuvali dobrosusjedski odnosi

    Razgovarao: Mehmed Pargan

    U vremenima kada se obrazovanje suočava sa izuzetno teškim problemima devastacije obrazovnih politika, cijepanja na sitne regije i spuštanje nivoa obrazovanosti ispod svih kriterija, rijetko se sreću osobe koje su u potpunosti realizirane, društveno pozicionirane i djelatne u funkciji osnaživanja društva, pojedinaca i cjelokupnog sistema. Zasigurno, takva osoba, vrhunski intelektualac u funkciji društva je dr. Adnan Ibrahimović, profesor na Rudarsko-geloško-građevinskom fakultetu u Tuzli. Rođen je u Bratuncu 1969. godine. S obzirom da je u svome djelovanju usmjeren na široko polje izvan svoje struke i naučne oblasti, sa njim smo razgovarali o politici, historiji, društvu, obrazovanju... Naravno, iz ugla Podrinja, koje profesor Ibrahimović nosi kao svoju identifikaciju. 

    PO: Profesore Ibrahimoviću, posljednje dvije decenije vezani ste za Rudarsko-geološko-građevinski fakultet u Tuzli, kao student, pa asistent i sada profesor na tom fakultetu. Mnogo je podrinjskih kadrova uspjelo pronaći mjesto pod suncem upravo u ovom gradu. U vremenima do rata češće su kadrovi iz Podrinja odlazili ka Beogradu i Sarajevu – sada je Tuzla, izrastajući u veliki grad, postala taj magnet. Čini li Vam se da je ta činjenica omogućila Podrinjcima da fizički budu bliži svome zavičaju i da daju značajan doprinos?

    TUZLA U RATU DRUGA MAJKA

    Da, ja sam jedan od onih koji je svoj susret sa Tuzlom ostvario u jednom ne baš lijepom vremenu za sjećanje. U Tuzlu sam došao kao izbjeglica iz rodnog Bratunca, kada je Tuzla postala utočište za mene i moju porodicu ali i za desetine hiljada drugih mojih zemljakinja i zemljaka. Odatle nas je životna sudbina odvela u Lukavac. Nije to nimalo lijepo iskustvo i kada ga se prisjetim sa sjećanjima dođu i te emocije, iz tog vremena, a one nisu, vjerute mi, nimalo lijepe. Čini mi se, da na neki način zauvjek njima bivamo obilježeni. 



    Tih dana a i u toku cijelog ratnog perioda Tuzla i mjesta oko nje, njihovi stanovnici, pokazali su izuzetnu solidarnost i strpljenje, pružajući utočište Podrinjcima. U vremenu Genocida u Srebrenici, Tuzla je bila mjesto spasa od sigurne smrti. Prihvatila je na hiljade izmučenih, ojađenih i duševno ranjenih ljudi. Zajedno sa nama proživljavala je i svoje teške i bolne trenutke. U toj istoj boli, u zlu koje nam je zajednički nanošeno, ta veza sa Tuzlom i njenim stanovnicima se pojačala. Shvatio sam da rat razara ljudske živote i odnosi mnogo iz ljudskih života, ali i donosi nova prijateljstva, građena kroz iste muke i solidarnost. Neka su na takvom nivou da su ravna rodbinskim vezama. Grad čine ljudi a veze sa tim ljudima, njihov karakter i njihova jačina, čine i vezu sa gradom. Možda su nekada, zaista, Beograd i Sarajevo bili ti gradovi kojima su Podrinjci bili više okrenuti, ali zbog svega što je Tuzla značila i dala Podrinjcima u ratu ona je postala grad kome se okrećemo. Zaista, Tuzla je grad heroj, u svakom smislu. Ne mogu osjećati ništa drugo i ništa manje od zahvalnosti za sve učinjeno. Pokušavam tu zahvalnost pokazati na najbolji ljudski način, a opet mi djeluje da je skroman, ni blizu onoga što bih želio. 
    Danas u Tuzli živim sa mojom djecom. Oni su Tuzlaci, koje nekada provociram da su ipak Bratunčani, zbog mene, ali odbijaju da mi naprave na volju. Privrženi su svom rodnom gradu i spremni da ga na bilo koji način brane. Za njih nema boljeg grada, što je i razumljivo. Tako i treba biti i učim ih tome, da imaju s mjerom i taj lokalni patriotizam. Također, imam dosta prijatelja, iskrenih prijatelja, od kojih sam potpuno prihvaćen da ta činjenica, da nisam rođeni Tuzlak, uopšte u našim relacijama više ne postoji. Na kraju, moj privatni i poslovni život vezan je za Tuzlu i ja sam jednostavno dio ovog grada. 
    Sada sam vanredni profesor  na katedri za mehaniku, geomehaniku i geotehniku, Rudarsko-geološko-građevinskog fakulteta,  i voditelj sam Građevinskog odsjeka. Mogu reći da sam sretan da imam kolege s kojima sarađujem, a sa kojima imam relacije više od kolegijalnih, iskrene prijateljske. Posebno bih istakao mog mentora akademika Envera Mandžića, kojem dugujem mnogo i u profesionalnom i privatnom životu. Poznavati jednog takvog intelektualca, umjetničkog, kulturnog i naučnog mecenu, je neprocjenjiva čast, rekao bih povlastica.
    Danas, ako govorimo o Tuzli i pravimo poređenje sa prijeratnim stanjem, onda možemo kazati da su stvari korijenito izmjenjene. Ta okrenutost ka Sarajevu ili Beogradu nije tako izrežena kao prije. Ona je uglavnom, ranije, bila podstaknuta većim izborom u pogledu obrazovanja kao i pruženim mogućnostima zaposlenja i života u njima. Bilo je to jedno drugo vrijeme i drugačiji kriteriji, manje više svima poznati. Današnji društveni odnosi i trendovi daju nove prilike Tuzli da razvija sopstvene mogućnosti i pruži ih zainteresovanim korisnicima. Tuzla je grad koji raste i mora da bude fleksibilan kada je demografski rast u pitanju, a opet rigorozna kada je u pitanju urabanistički razvoj i nivo kulture urbanog življenja. 
    Činjenica je da u Tuzli živi značajan broja Podrinjaca. Ovdje mislim i na cijeli kanton. Činjenica je da su oni blizu svog zavičaja, kao i da su u mogućnosti da daju više svom zavičaju. Međutim, koliko je dovoljno da samo bude ispunjen uslov fizičke bliskosti ili realnog potencijala mogućnosti, pojedinca ili grupe, da se nešto učini?! Ja mislim da nije. Ovo bih nazvao samo odličnim preduslovima. Za ostvarenje doprinosa potrebno je više inicijative, koja mora da bude dvostrana. Vjerujem da su svi Podrinjci, koji su u mogućnosti pomoći zavičaju, spremini da se angažuju maksimalno, u okviru svojih mogućnosti, ali da moraju da budu informisani i pozvani na to. Potrebe Podrinja moraju da dođu iz Podrinja i od zemljaka koji tamo žive. Kod nas, ovamo, ima dovoljno i nostalgije i volje da budemo na raspolaganju. Nažalost, moram kazati da su te veze sa zavičajem sada samo na privatnom, porodičnom nivou. Neka društvena i zvanična povezanost  je veoma slaba. Nažalost!

    PO: Posljedice historijskih dešavanja od početka devedesetih do danas dovele su do raseljavanja Bošnjaka Podrinja širom svijeta i doseljavanja Srba iz Srednje Bosne i Sarajeva. Kako odgovoriti na ovu situaciju? Da li su demografski pokreti i promjene zauvijek narušile viševjekovnu ravnotežu na Drini? Šta Bošnjaci mogu učiniti za zajedničku budućnost na ovom području?
    Rat u Bosni specifičan je jer nije bio rat isključivo zbog teritorija, iniciran navodnom ugroženošću nacionalnih prava, političkom ili pravnom nesigurnošću, ukoliko bi se Bosna osamostalila. Sadržaj Ustava Republike Bosne i Hercegovine svima je poznat i u njemu su se nalazile više nego stabilne garancije za sve ovo i za bilo koji od naroda. Te teritorije su trebale da budu očišćene od drugih naroda, u ovom slučaju Bošnjaka iz Podrinja, ne prezajući da se učine i najteži zločini, kao što je zločin genocida. Simbol te žrtve i dimenzija tog zločina je Srebrenica. Konačni „učinak“ tog rata u potpunosti diskredituje sve navodne razloge i povode za kretanje u taj rat. Podrinje nije izolovan slučaj. I sami ste, kroz pitanje, konstatovali činjenicu da su i drugi krajevi Bosne doživjeli svojevrsne demografske potrese. Mislim da upravo primjer Podrinja i Sarajevske regije najbolje pokazuju suštinu te politike. To su prisilno raseljavanje Bošnjaka i plansko, po političkom projektu i pod uticajem propagande, naseljavanje Srba u Podrinju. Na gubitku su oba naroda, rekao bih. 
    Demografija je širok pojam koji unutar sebe uključuje i ekonomske, kulturološke, tradicionalne i druge aspekte. Nije to stvar samo narodnosti ili vjere. Čovjek se prilagođava podneblju ili bolje rečeno, podneblje mentalitetski oblikuje čovjeka. To je njegova ukupnost. U etničkom čišćenju mi smo dobili situaciju u kojoj smo istrgnuli mentalitete jednog podneblja i ostavili ih u drugom, potpuno drugačijem ambijentu. Ne trebamo se čuditi svim emotivnim i sociološkim šokovima koje doživljavaju pojedinci ili cijele grupe. Vjerujem da se razlog trenutne opšte situacije i tendencija da se napusti Bosna mogu naći u toj činjenici. Istina je da čovjek ide tamo gdje se može bolje ostvariti, gdje može svoj život učiniti kvalitetnijim, ali ide i kada osjeti potrebu da nađe ambijent sličan onom odakle potiče, kada ga počne pritiskati nametnuto okruženje.
    Dosta je toga propušteno ili pogrešno urađeno kada je ovaj fenomen u pitanju. Ti propusti i greške uticali su na učinak pokušaja da se taj nasilni demografski inženjering neutrališe. Na jednoj strane nije postojala politička volja, to je uostalom bio politički projekat, a na drugoj ta volja nije bila dovoljna. Povratak nije samo povratak imovine, već vraćanje čovjeka u normalan i egzistencijalno siguran životni sistem. Frustrirajuća je činjenica da i danas, nakon svih ovih godina poslije rata, u kojima smo trebali uvidjeti greške i ispraviti ih, mi imamo tako banalne razloge koji odvraćaju ljude da se vrate svojim kućama. Uglavnom su to zakonska rješenja koja su tako rigorozna i za povratnike obeshrabrujuća, da se pitam da li se neke stvari ne čine namjerno. Kako se može očekivati povratak ljudi koji sa tim činom gube legitimne prinadležnosti?! Ljudi zarade penziju u inostranstvu, vrate se svojim kućama i uredno dobijaju svoju penziju. U slučaju povratka ljudi iz entiteta u entitet ta i druga ostvarena prava se automatski gube. Ne možemo krivicu uvjek pripisivati samo drugima. Moramo biti iskreni i kazati da je do nas greška, našim politikama. Kada je Podrinje u pitanju i povratak Bošnjaka, ovaj problem je još izraženiji zbog činjenice da su rubni kantoni Podrinju oni sa bošnjačkom većinom i oni bi trebali da budu odskočna daska tom procesu, kroz pozitivne zakone, koji ako ne bi pospješivali onda bar ne bi otežavali proces povratka. Na našu nesreću, nije tako. Svima je jasno da ne postoji u tom pogledu nikakva nacionalna strategija, kao ni u kom drugom pogledu, te je umjesto nje na djelu lokalni sitnošićardžijski interes borbe za glasače. To nije nivo politike niti liderstva već politikantstva. Ne vidim da će se tome uskoro stati u kraj i ponuditi promjena. Ne vidim političku niti društvenu snagu koja bi pokušala i imala strpljenja i snage da promjeni ovo stanje. Povratnici su prepušteni da biju bitke svoje odluke povratka snagom svoje hrabrosti, žrtve i ljubavi prema svom zavičaju. Naravno, koristit će ih samo za dnevno političke potrebe, oni koji na priči, jer to je samo priča, ubiru političke bodove. Zar nije frustrirajuće?!
    Sada je proteklo jako dosta vremena. Moramo biti svjesni da proces povratka sada ide teže, što je i razumljivo. Kako vrijeme izmiče taj proces će se gasiti. Posebno se to odnosi na našu dijasporu i njihove potomke. Povratak starijih osoba će možda biti još vidljiv, ponukan nostalgijom. Onom našom starom težnjom „da budemo ukopani na svojoj rodnoj grudi“. Uostalom, kako više možemo vezivati prosec povratka za generacije koje tamo nisu ni rođene?! U tome je upravo rješenje ovog problema. Mi moramo raditi na procesu dolaska novih generacija i na procesu ostanka djece onih koji su povratak već učinili. Tu treba da bude težište borbe protiv ove ratne zaostavštine. Ekonomska stabilnost, pravna i fizička sigurnost, mogućnost izražavanja sveukupne kreativnosti i korektno vrjednovanje rezultata njihovog rada su pretpostavke za to. Ako nismo znali ranije ili ako smo propustitli neke stvari nije kasno da determinišemo optimalne politike za ovo. Zašto naša djeca ne bi dolazila, u uslovima zdravog socijalnog okruženja, sa jednakim šansama za sve i mogućnošću svog ostvarenja na najbolji intelektualni, kreativni  i radni način, iz Tuzle, Zenice, Mostara, Bihaća da žive i rade u Zvorniku, Milićima, Bratuncu i drugim podrinjskim mjestima?! Ovo je teška borba i treba imati strpljenje i mudrosti za nju. Ona zahtjeva ozbiljnost i odgovornost. 
    Ukoliko i sada propustimo priliku, treće nema. Nema „treće sreće“! Sada i odmah treba početi investirati u Podrinje, baš radi zajedničke budućnosti. Inače, imat ćemo prazan prostor, ispražnjen i od Srba i od Bošnjaka. Kome će on više trebati? Ko je na kraju na dobitku a ko na gubitku? Naš narod ima jednu izreku: „Pametnom je i išaret dovoljan!“ Vrijeme će pokazati koliko smo pametni.
    PO: Vaš dugogodišnji hobi je povijest Bosne. Mnogo ste putovali i pisali na ovu temu. Da li bosanski duh ima tu snagu i moć da objedini sve narode i građane ove zemlje, da ih vodi ka zajedničkoj i mirnoj budućnosti? 

    ČIJA JE HISTORIJA?
    Često imam običaj Bošnjake podsjetiti na činjenicu koju im je izrekao Pavo Ostović, član Jugoslovenskog odbora iz Prvog svjetskog rata: „Vi ste Bošnjaci, ali ste zanemarili svoju predtursku historiju. Ako vi nećete tu historiju kao svoju, onda će Srbi i Hrvati reći da je njihova.“ Njegovo upozorenje, savjet, je zanemaren, na našu žalost. Ovo moramo shvatiti kao opštu poruku, da ne smijemo našu historiju, njen početak vezati samo za odeđeni historijski period ili događaj. Naša historija je u kontinuitetu. Nije počela ni sa Titovom Jugoslavijom, ni onom prije nje, ni sa osmanlijiskim osvajanjima Bosne, ni sa prvim spominjanjem bosanskog bana. Ona ide još dalje. Do početka historije ovog prostora, i ona je naša. Sve je to naša historija. Sve smo to mi, kroz naše predake. Historija se ne odbacuje već se iz nje uči. Ona je iskustvo. Kroz nju postajemo mudriji, ako smo pametni. 
    Predsjednik sam Upravnog odbora Udruženja građana „Bosona“, koji u programu svog rada ima zadatak očuvanja i promociju kulturno-historijske baštine srednjovjekovne Bosne. Trudimo se da svojim radom budemo jedno poštovano udruženje sa kredibilitetom. Do sada smo to uspjeli što potvrđuje naša uspješna saradnja i partnerski odnosi sa mnogim državnim institucijama i drugim udruženjima sličnih afiniteta. Iza nas ima nekoliko uspješnih tradicionalnih projekata i onih koji su realizovani po određenom grantu. I za naredni period pripremamo neke projekte koje će, ako Bog da, biti dostupni javnosti na uvid i korištenje. Također, u okviru udruženja djeluje i Heraldičko društvo „Bosona Heraldika“, čiji sam predsjednik. I na tom polju smo relativno uspješni, a uspjeh je najviše limitiran našim mogućnostima da se ovome posvetimo pored svih uobičajenih životnih obaveza i problema. Kako bismo bili što transparetniji i pružili javnosti na uvid naš rad, ali i podjelili naša iskustva i znanja iz područja kojim se bavimo, napravili smo i web stranicu, tako da detalje vezane za Udruženje svaki naš sugrađanin može pronaći na: www.bosona.ba. 
    Što se tiče vaše konstatacije da sam puno putovao, u okviru djelokruga rada Udruženja, moram reći da ste u pravu. Malo je srednjovjekovnih utvrda i gradova u Bosni koje nisam posjetio. Od onih najznačajnijih nema ni jedan da nisam posjetio, pa i po nekoliko puta. Onih manje značajnih ostalo je još da ih nisam vidio ali su u planu da se obiđu. Udruženje je organizovalo i posjete gradovima u susjednim državama koji imaju vezu sa srednjovjekovnom Bosnom ili su imali značaj za nju u to vrijeme. Rekoh, svi ti detalji i informacije mogu se naći na našoj web stranici.
    Odgovoriti na ovo vaše pitanje nije lahko. Volio bih da je drugačije. Da to mogu samo kazati sa jednom riječju. Činjenica je da je taj bosanski duh zaista jedan svojstven sociološki fenomen, pa ga čak možemo pisati i velikim slovom. Neko bi pomislio da je on posljedica socijalističke ere njegovanja bratstva i jedinstva. Možda su taj duh partizani tako nazvali, ali je on svakako evidentan mnogo dalje u historiji. On je bio prisutan dosta prije dolaska proleterskih ideja na ova područja. Svako bosansko mjesto o tom duhu svjedoči. To je tako očigledno da je dokazivanje i navođenje primjera gotovo besmisleno, pa djeluje i patetično. Taj duh je bio toliko snažan da je i u vremenima ratova, u kojima je nasrtanje na taj duh bio najžešće, i kada su mržnja i rat donosili strah i smrt, pokazivao da je prisutan i da nije ubijen. Sjetimo se samo deklaracija muslimanskih intelektualaca iz Tuzle i Sarajeva, upućenih Paveliću u Zagreb, koje su direktno suprostavljanje i pokuda politici progona i ubistava Srba i Hebreja. Zajednički ustanak protiv austrougarske okupacije, kada su pravoslavni hrišćani i muslimani zajedno bili u tom otporu. Ranije, borba Husein kapetana Gradaščevića, pod čijim barjakom, za autonomiju odnosno nezavisnost od Osmanlija, su bili svi – muslimani, hrišćani i kršćani. Srednjovjekovna Bosna ne pamti da je vodila vjerske ratove i progone bilo koje vjere ili sekte ali pamti da su takvi ratovi vođeni protiv nje. Ona je bila utočište prognanima. Sve to govori o dugoj tradiciji bosanskog duha tolerancije. Prava riječ za to je duh komšiluka. Bosanski duh tolarancije je komšiluk. To je u Bosni uvjek bila posebna kategorija međuljudskih odnosa, čije se znanje sticalo u kući, u domu, svakog od nas.  To je naš sociološki endem. 
    Međutim, bili bismo neiskreni ako bi smo kazali da posljednji rat nije uzdrmao taj duh. On je upravo napadnut kroz napad na komšiluk, kakvog poznajemo. Možda i najozbiljnije do sada. Njegovo urušavanje odnosno pokušaji urušavanja počeli su sa velikodržavnim politikama. Sa težnjama da se ti projekti realizuju. Na njihovom putu samo im je stajao taj bosanski duh komšiluka. Duh obzira, odanosti, pomaganja i čestitosti. Nasrtaja je bilo i ranije, nesumnjivo. U II svjetskom ratu značajno. Ali, ovaj zadnji rat donio je novo iskušenje za njega i zadao najozbiljniji udarac. Okolnosti u kojima se to desilo ide na ruku neprijateljima tog duha. Globalizacija i mogućnost medijske manipulacije, uz nizak nivo objektivnog obrazovanja i informiranosti mladih ljudi, politizacija društvenih fenomena uopšte, išli su na ruku njegovim neprijateljima. Ako bi smo gledali u okvirima kolektiviteta, možda bismo mogli kazati da njega više nema. Ali, on je sam po sebi međuljudski odnos individualnog nivoa. Možda u tome i leži njegov spas i činjenica da ne možemo kazati da je ubijen i da ne postoji. Obični ljudi i dalje žive, pomažu se, suosjećaju. Taj duh je najjači na tom nivou. Uvijek poput spaljene trave, nekako, pusti nove svježe izdanke. Njegov korijen je duboko skriven unutar svakodnevnih međuljudskih odnosa pojedinaca. U onom našem komšiluku. Jedni drugima, u našem svakodnevnom življenju, smo korektiv u razmišljanju o onome što jedni o drugima,  kao kolektivitetima, ružno čujemo. Naš život i naše relacije demaskira propagandu o nevaljalim ovim ili onim, čiji je cilj da uništi taj duh. U tom pogledu on je tu i postoji.
    Koliko je on u stanju da učini našu budućnost izvjesnijom kao boljom, stvar je svakog od nas. Ja bih kazao da je to stvar naše hrabrosti, svakog pojedinca posebno. Svako od nas mora imati hrabrosti da vjeruje sebi i svom iskustvu življenja komšiluka, a da odbaci propagandu i generalizaciju. Time će biti sposobniji i da odabere one ljude koji će u ime nas, kao naši predstavnici, nositi u sebi ovaj duh i imaju vještinu razgovarati s poštovanjem, povjerenjem i iskrenošću, kako to rade prave komšije. Tada će on dospjeti do onog nivoa na kome je ugrožen i značajno razoren, nivo kolektiviteta. Tada će doći do onoga što političari vole nazvati „pomirenje naroda“. Za to nam je potrebno da značajno radimo na obrazovanju ljudi. Ne mislim na školovanje za sticanje stručnih vještina, to je jedna savim druga dimenzija obrazovnog sistema, već obrazovanju svijesti ljudi – ljudi svijesnih vremena, prostora i procesa u kojima žive i koje žive.
    PO: Da li obrazovne institucije mogu doprinijeti tom procesu? Da li je realno očekivati da njihov razvoj u Podrinju ide u tom pravcu? Da potpuno ravnopravno u osnovnim i srednjim školama, i na fakultetima, rade Bošnjaci i Srbi?

    IZBACITI POLITIKANSTVO IZ OBRAZOVANJA
    Najkraći odgovor bi bio: Da, mogu. Ali bi morao da bude ispunjen jedan uslov: Obrazovne institucije moraju biti zaštićene od uticaja dnevene politike. Ovdje namjerno apostrofiram dnevnu politiku, jer smo svjesni da mora postojati politika obrazovanja. Svaka ozbiljna zemlja je ima, kao i bilo koju drugu politiku koja se tiče određenog životnog pitanja. Naš problem je umješanost dnevene politike u obrazovni sistem, što ga čini devijantnim. Pa zar primjer bosanskog jezika nije najbolja manifestacija toga. To što radi nadležno ministarstvo je politikantstvo, koje ima za cilj stvarenje konflikta na kojima ta politička garnitura i opstaje. To je povezano i sa onim prethodnim pitanjem. Te interesne grupe, a s razlogom ih nazivam tako, svakodnevnim politikantskim igrama sprječavaju da spokoj komšijskog razumjevanja uđe u ovo društvo. Samo ću se kratko osvrnuti na ovo pitanje, kako bih objasnio da se zaista radi o politikantstvu. Posmatrajmo ovu stvar iz moje inženjerske percepcije. Inače, inženjeri stvari rješavaju veoma brzo, uklanjanjem pokvarenog dijela mehanizma kako bi on nastavio da funkcioniše, kreće se ili stoji, ako je potrebno da stoji i bude stabilan, što je bitno u mojoj struci - stabilnost.
    Jezici naroda u Bosni su ravnopravni Ustavom. Ako je tako onda je potpuno uredu da svaki narod svoj jezik zove kako želi ali i da onaj drugi njegov jezik zove prema pravilima svog jezika. Ravnopravnost podrazumjeva da svaki od naroda ima i dokumente na svom jeziku. E, sada, uzimajući ove pretpostavke koje su i ustavne kategorije, onda Srbi, ako im to nešto znači neka bosanski zovu bošnjačkim, ili ako kažu da je to naziv u duhu srpskog jezika, ali moraju prihvatiti činjenicu da dokumenti Bošnjaka, koji žele da budu napisani na njihovom jeziku, moraju biti u duhu i tradiciji njihovog jezika pa će taj jezik biti zapisan u dokumentu ili javnom ispisu kao bosanski. Da budem još plastičniji u objašnjenju, mi ćemo kazati i napisati njemački jezik, ali ako Nijemac traži da se dokument, na primjer svjedočanstvo, napiše na njemačkom jeziku, za što naprimjer po Ustavu ima pravo, naravno da će onda pisati Deutsche sprache. On se tako zove na njemačkom i to je tako. Veoma jednostavno riješen problem. Ali je pitanje da li se problem želi riješiti? On sa trenutnim pristupom predstavlja trajni izvor konflikta. Iskreno, mislim da najobičnijeg stanovnika ove zemlje srpske narodnosti nije ni briga kako ću ja nazivati svoj jezik, jer to mu ne donosi bilo kakav gajr (napredak) u njegovom životu. Niti je sitiji, niti bolje plaćen, niti mu je opšti standard zbog toga bolji ni gori. Potpuno trivijalna stvar za svakodnevni život. To je relevantna stvar za kulturni i narodni identitet jedne grupe ljudi pa onda to i treba ostaviti za tu grupu ljudi, konkretno Bošnjake, i poštovati njihovo mišljenje koje se tiče samih i samo njih. Da ne govorim o dodatnoj neravnopravnosti u pogledu popunjavanja dokumenata, gdje se jednom narodu upisuje naziv jezika kako ga on imenuje a drugom se piše na način da se poziva na stil i način spomena jezika u Ustavu entiteta. I u tom segmentu mora postajati isti tretman, ravnopravan, za sve isto.



    Takvo stanje se može prevazići, ponavljam, ako se obrazovni sistem oslobodni dnevne politike. Obrazovni sistem može i treba da provodi samo politiku obrazovanja a ona se zasniva ne nekim drugim kriterijima, koji su u domenu pružanja informacija i saznanja koje će osnovce pripremiti za srednju školu, srednjoškolce za fakulteta, a studenti steći vještine i kompetencije da budu konkurentni na tržištu rada. Kod učenika i studenata treba razvijati pozitivnu kreativnost i ambicioznost, sposobnost da žive i rade u okruženju koje karakteriše pluralizam u svim društvenim kategorijama. Zar nam nije cilj EU?! Za takav ambijent treba obrazovati mlade ljude i proizvoditi kadar. Njihov uspjeh će zavisiti i od brzine njihove prilagodljivosti takvim društvenim normama. Sve drugo je pogrešan pristup čije će posljedice mladi ljudi osjetiti na sebi i u sebi. Dugoročno stvaramo samo ksenofobične pojedince i u konačnici društvo koje je uvjek potencijalno mjesto svih, pa i ratnih, sukoba. 
    Sadašnje stanje ne pokazuje da imamo mudre političare, liderskih sposobnosti, koji mogu obezbijediti normalne procese u obrazovanju. Njihov pojam liderstva je na nivou ustaničkih vođa. A ustanički vođa i državnik nisu ni blizu slični, a kamo li jednaki. Njima treba ovakav obrazovni sistem, oni ga podupiru i pomažu,  jer im proizvodi biračko tijelo baš po njihovoj mjeri. Ono koje malo razmišlja, ne procesuira pojave i procese, lahko povodljivo, pa i u najteže zločine, još lakše potkupljivo i zadovoljno sa mrvicama koje mu vođe bacaju. Kakav je sadašnji trend nisam siguran da će brzo doći promjene. Opet, ne toliko zbog običnih ljudi ili konkretno nastavnika, koji mogu da rade zajedno, sasvim sam siguran, već zbog toga što politikanstvo, prije svega nadležnih ministarstava, to ne dozvoljava. Namjerno sam ovdje spomenuo „lidere“, oni nadgledaju sve, jer ministri su samo poslušnici, klimoglavci, koji ispunjavaju volju „lidera“, a uspjeh im se mjeri samo koliko su uspjeli da udovolje tim „liderima“, a ne uspješnom realizacijom istinski pozitivnih projekata i pomaka u pogledu kvaliteta nastavnog, naučnog, istraživačkog procesa. Takvi karakteri mogu i prihvatiti ovako nametnute kriterije svojih uspjeha, pa me ništa i ne iznenađuje. 
    Rješenje za normalizaciju i napredak u obrazovanju je definisati i provoditi obrazovnu politiku, koja će djeci pružiti znanje i dati vještine i kompetencije, a odbaciti politikantstvo i dnevnu politiku. Jednostavno. 
    PO: Nedavno je pokrenuto pitanje zašto Bošnjaci, koji žive u RS, ne koriste beneficije za školovanje i studiranje u Srbiji, kao što to imaju Srbi. Da li je interes Bošnjaka da njihova djeca studiraju u Beogradu i Novom Sadu? 
    Ako se prisjetimo da je objava Kur'ana časnog počela pozivom Poslaniku da uči i čita, da se u Kur'anu časnom krv šehida izjednačava sa mastilom učenjaka (naučnika), da je i sam Poslanik savjetova da po znanje treba ići pa makar bilo i u dalekoj Kini, onda se odgovor na ovo pitanje sam nameće. Potpuno je jasan. 
    Da li bio Beograd, Novi Sad potpuno je nevažno, ukoliko univerziteti u tim gradovima nude kvalitetne i u akademskoj zajednici priznate studijske programe. Zašto bi oni bili drugačije tretirani od univerziteta u Austriji, Njemačkoj, Britaniji ili bilo gdje drugo u svijetu? Posebno danas, kada postoji mnoštvo programa međunarodne studentske razmjene, takve prilike treba iskoristiti. Studente u tome treba podsticati i dati im pomoć na svaki način. Korist je dvostruka. Pored stručnih znanja koja su usvojili u određenim oblastima, oni su u prilici da steknu jedno novo iskustvo studiranja u drugačijim sistemima studiranja i pod drugačijim okolnostima. To iskustvo čini ih kredibilnim kritičarima postojećeg sistema studiranja u Bosni, sa ciljem njegovog poboljšanja. Njihova iskustva treba koristiti odnosno sa uvažavanjem saslušati prijedloge i sugestije koje se tiču reformi ovoga što mi u Bosni imamo. Najbolja kritika upravo stiže od onih koji su korisnici usluga ili proizvoda. A to treba uvažiti i popraviti se, kako bi korisnici bili zadovoljni. Ono što sigurno tamo vide i dožive daje im i osjećaj koliko naša država (ne)ulaže u viskoko obrazovanje i nauku uopšte. Mogu procjeniti kolika je logistička podrška univerzitetima i naučno-istraživačkim institucijama u inostranstvu a kolika kod nas. Tada će shvatiti i pogubnost stava, koji je uveliko prisutan u našem društvu, da je obrazovanje trošak, umjesto da se ono shvati kao investiranje. Zato mi, danas, imamo da i to naše skromno investiranje, jer ja ga ne mogu zvati trošak, u obrazovanje veoma fino koriste zemlje iz bližeg i daljeg okruženja. Isporučujemo im kadar u koji su ulagani vrijeme, novac, energija. S obzirom na stanje koje imamo zapitam se, u svjetlu ovih najava o pristupanju EU, kako ćemo mi uopće otvoriti poglavlje 25 i 26, u tim predpristupnim pregovorima? 
    Ja bih ovdje spomenuo još jednu dimenziju obrazovanja. To je razvijanje intelektualnog promišljanja i djelovanja mladih visokoobrazovanih ljudi. Smatram to jako bitnim. Bitnim koliko i njihovo stručno osposobljavanje. Možda sam u tom stavu i radikalan, ali ću kazati da cilj obrazovanja koji se sastoji samo od proizvodnje „fah idiota“ je promašeno obrazovanje. Volio bih da ne budem pogrešno shvaćen, jer nije ovo bilo u funkciji bilo čijeg omalovažavanja. Inženjeri, pravnici, ljekari... pored toga što moraju da budu dobri u svojoj struci oni moraju da budu i intelektualci. Intelektualac se ne postaje onog trena kada se dobije diploma. Intelektualac se postaje svojim promišljanjem o pojavama u društvu i djelovanjem u tom društvu, kako bi bilo kvalitetnije za življenje. Visokoobrazovna diploma daje samo bolju mogućnost, veće šanse, da se sa pozicije, koju ta diploma može da obezbjedi, društveno djeluje sa većim učinkom. Još veću odgovornost imaju univerzitetski nastavnici u tom pogledu. Njihovo široko intelektualno djelovanje, svakodnevno djelovanje u društvu sa jasno iznesenim stavovima o fenomenima, posebno onim devijantnim, koji su u društvu prisutni, mora da bude mnogo, mnogo značajnije. Na svaki mogući način. Ne smijemo zaboraviti da mi pripremamo i učimo naše studente za to kroz naše nastupe, u svakom pogledu, i u učionici i na hodniku, i u načinu vođenja dijaloga, ponašanju na ulici, promišljanjima i stavovima o umjetnosti i kulturi... Kao što rekoh, našim javnim nastupom generalno. Ne predajemo mi njima samo Otpornost materijala, Rimsko pravo ili Anatomiju. Nesvjesni smo da mi njima predajemo upravo i naš odnos prema društvu i njegovim procesima. Nemojmo da mislimo da oni, iako su odrasle i gotovo pa formirane osobe, nisu posmatrači koji ocjenjuju i prihvataju taj naš javni nastup i oponašaju nas sutra, u sličnim prilikama. Kaže se da čovjek uči dok je živ. Nekada kroz svoje iskustvo a nekada kroz tuđe. Mi smo za njih to tuđe iskustvo. Oni uče od nas angažovanje, na koji način i u kolikoj mjeri, kao intelektualaca, budite sigurni u to! Potreban nam je jedna vidljivija i snažnija filozofska dimenzija kod univerzitetskih nastavnika.
    Sasvim je druga stvar kakvo je naše stanje u pogledu intelektulnog djelovanja kada je akademska zajednica u pitanju. Nemam pohvalne riječi. Suzdržat ću se od bilo kakve kvalifikacije. Dosta drugih je već opisalo i kvalifikovalo to stanje. Ja ću reći da je sramotno, da je na djelu samoponižavanje akademske zajednice. Jedino mogu da, kao poruku i poziv na promjenu, citiram Dantea: “Najmračnija mjesta u paklu namjenjena su onima koji se drže po strani u vremenima moralne krize.“ Džehenemska vatra je vatra stida i savjesti. Mnogo je lakše biti hrabar na dunjaluku. 

    PO: Kakvo je Vaše mišljenje o historijskom projektu Podrinje koji se vodi iz Beograda, s ciljem brisanja granice na Drini? Da li je on opasnost po Bošnjake, opasnost po Bosnu i Hercegovinu? Imamo li i da li uopće možemo imati adekvatan odgovor?

    BESMISLENO JE ODRICANJE SRBA  I HRVATA DA IM BOSNA BUDE DOMOVINA
    Nemam neke detaljne podatke o tom projektu, pa ću i odgovoriti na nivou pretpostavki. Odgovor na to zavisi od toga šta se pod brisanjem granica podrazumjeva. Ako se tu radi o „brisanju granica“ što bi omogućilo bolju i uspješniju saradnju na ekonomskom odnosno privrednom nivou, razmjenu ideja i iskustava, bolju energetsku saradnju, korist od prirodnih i turističkih resursa sa obje obale Drine, kulturnu, umjetničku i naučna saradnja i ostale vidove saradnje, koji imaju za cilj razvoj bosanskog i srbijanskog Podrinja i stavaranja ugodnijih uslova za život, onda je to dobar projekat koji treba podržati. Nije nepoznata saradnja europskih regija, pa ne bi bila ni čudna niti loša saradnja ove dvije regije, posebno što su one blisko povezane i u svojim razvojnim potencijalima kompatibilne. Zajedničko korištenje resursa koje obje regije nude mogu da budu od koristi za obje i da budu podstrek razvoju novih privrednih grana, te razvoj industrije od onoga što nazivamo baznom do onoga što predstavlja industriju finalnog proizvoda. Podrinje i sa lijeve i sa desne obale Drine nisu regije koje su siromašne prirodnim resursima, ali je pitanje koliko je njihov potencijal iskorišten. Možda ta saradnja omogući kvalitetnije i uspješnije iskorištenje tih resursa. U međusobnoj saradnji, na taj način i na tom nivou, možda se postigne uspjeh, stvari se pokrenu u pozitivnom smijeru a obale Drine ožive i postanu poželjno i primamljivo područje življenja.
    Međutim, adimnistrativne granice moraju ostati i ako neko misli da one u tom smislu nestanu, da se naruši teritorijalni integritet i suverenitet Bosne nad tim dijelom njene teritorije, onda je to problem i to nije dobra ideja. Šta bi to značilo svima je manje više poznato. Mi Bošnjaci, na našu žalost, imamo jako loše političare, danas i nemamo baš prepoznatljivu političku elitu koju krasi državništvo ili državotvorno ponašanje, koja bi u razgovoru sa političkim i državnim rukovodstvom komšijskih država, a prije svega sa političkim opcijama Srba i Hrvata u Bosni, stavila na znanje i objasnila značaj činjenice da Bošnjaci nemaju druge domovine osim Bosne. To je veoma, veoma značajna politička činjenica koja bi svakom razumnom i mudrom političaru, političkoj gupaciji ili držanim politikama bila sasvim dovoljna da shvati suštinu našeg odnosa prema Bosni – naše domoljublje. U tom razumijevanju je šansa da se izvrše promjene političkog diskursa u pogledu integriteta i suvereniteta Bosne, esencijalne potrebe za njihovim očuvanjem, što dovodi, sigurno, do postizanja trajne stabilnosti na ovim prostorima. Svima mora da bude kristalno jasno da Bošnjaci svaki dio, svaki pedalj Bosne doživljavaju svojom domovinom. Nije bitno njeno unutrašnje uređenje, nivoi vlasti, to se može napraviti na najbolji mogući način da svi budu zadovoljnji. To se može uostalom prepisati iz primjera koji su najbolji i poznati u svijetu, u pogledu decentralizacije države uz istovremenu zaštitu njenog integriteta, suvereniteta i njene potpune unutrašnje funkcionalnosti, kao i one na međunarodnom planu, u bilateralnim i multlateralnim međunarodnim odnosima. Time svi u Bosni mogu biti zadovoljni, bez izuzetka.
    Pomalo me čudi da su od toga i od prava na cjelokupnu Bosnu odustali Hrvati i Srbi, i zadovoljili se nekim svojim imaginarno ekskluzivnim teritorijama. Koliko je to dobro za njih oni će to procijeniti i vidjeti sa svojim političkim rukovodstvima. Sa mog stanovišta takav potez je besmislen, u pogledu političke strategije auto-gol. Ali to je njihova politička volja i odluka, a  ja ne želim biti ničiji adovkat. 
    Kada kažem prava na Bosnu mislim na pravo da bude podjednako i njihova domovina, kao i što je domovina Bošnjaka, da je grade i čine boljom, naprednijom, jačom za sve nas, ali ne i da je nose u miraz nekome kome ona nikada nije pripadala. Bošnjaci su uvijek bili spremni, pa i nakon svih zlodjela koja su im se desila da solidarno dijele svoj jedini životni prostor sa svim svojim zemljacima. Bošnjaci imaju samo nju, Bosnu jedinu domovinu, kao što je i jedan život kod čovjeka. Ona zapravo i predstavlja život za nas. Za život se bori do kraja, nema rezervnih položaja ni odstupnice. Znači nema rezervne domovine. A čovjek ili  živi ili ne živi. Ako bi se ovo shvatilo i prihvatilo, ponavljam, postigla bi se potpuna stabilizacija regiona, i mirna Bosna.
    Želim se opet vratiti na ono što sam kazao, a tiče se naših političkih elita. I oni su krivi što svojom sramotnom, podaničkom politikom, umjesto politikom ravnopravnog partnerstva i izborom kvalitetnog strateškog političkog partnerstva, a znate na šta mislim, ne samo da ne ukazuju na ove značajne činjenice koje se tiču shvatanja i doživljaja Bosne za Bošnjake, već upravo stvaraju prividnu sitaciju da Bosna treba da bude teritorija potkusurivanja za sve one velikodržavne političke planove, koji bi anektirali bosansku teritoriju, kao i politički plan snažnog uticaja na daljinu, koji bi Bosnu pretvorio u poslušnog vazala. Ali to je jedna druga, široka i veoma značajna tema.

    PO: Rođeni ste u Bratuncu, a danas živite u Tuzli. Kako intelektualac porijeklom iz Podrinja može dati svoj doprinos zavičaju? Kako to Vi radite?
    Nastavit ću sa onim što sam pomenuo u odgovoru na vaše prvo pitanje. Da bi se moglo više učiniti za svoj zavičaj iz njega moraju da dođu konkretni zahtjevi za angažovanje ili pomoć. Lično mislim da nisam posebno pomogao mom Bratuncu, mada sam se odazvao onda kada sam pozvan da pomognem. I ne samo Bratuncu, radilo se to o Podrinju uopće. Pozivi su, da odmah razjasnim, bili privatni ili poluprivatni ali ni jedan nije bio zvaničan od neke institucije, organizacije ili ustanove. Da ne spominjem organe lokalne uprave. Ja tamo ne živim, ne znam šta su problemi mog rodnog grada, ali sam dostupan za sve one koji misle da im na neki od načina mogu pomoći. Kratko rečeno, nisam imao prilike da pomognem više ali sam vjerovatno mogao, da je prema meni bilo tih zahtjeva. 
    Ovo nije samo pitanje nas koji danas živimo izvan rodnih mjesta već i današnjih stanovnika u Podrinju, koliko će željeti da nas po bilo kom pitanju angažuju. Kada ovo kažem, isključivo mislim na lokalne vlasti. To mora da izađe iz sfere privatnih angažovanja ili privatnog umrežavanja, već da poprimi zvanične forme. Bilo bi višestruko značajno. Bilo bi to i sa psihološkog aspekta značajna stvar za naše zemljake koji žive u Podrinju. Znati da imaš nekoga ko ti može na neki, njemu svojstven ili moguć, način pomoći uliva osjećaj sigurnosti i osjećaj da nisi zaboravljen, prepušten sam sebi. Zato, ponaljam, najveća odgovornost je na lokalnim vlastima i političkim strankama koje na tom području djeluju. Evo, da li postoji i jedan registar ili neka baza podataka o stručnim osobama koje danas žive širom svijeta? Ja vjerujem da ne postoji. Budite sigurni da Bratunac sam ima desetine doktora nauka iz raznih naučnih područja, od tehničkih, bio-medecinskih, preko pravnih i ekonomskih do prirodnih nauka, i da ne nabrajam sva naučna područja. Dodajte tome i uspješne privrednike, koji svakako mogu da budu od izuzetne pomoći, ne samo investiranjem već i učešćem u planiranju strateških projekata od značaja za opštinu. Puno je mogućnosti, ali se ta svojevrsna stručna, konsultativna i lobistička mreža, koju bih posebno naglasio, niti prepoznaje niti koristi. Lokalna politika se jednostavno zatvorila u sebe. Zabranila pristup bilo kome, kao da ju je strah od nas. Ako su to njihovi strahovi za njihove pozicije, uvjeravam ih da su ljudi poput mene potpuno ostvareni u onome što već rade i da im njihova mjesta uopšte ne trebaju.
    Da zaključim, uvjek sam se odazivao pozivu ali mi nisu dali priliku da učinim više, koliko maksimalno mogu, za svoj rodni grad i zavičaj, pa nisam ni dao onoliko koliko sam mogao, ali stojim uvjek na raspolaganju. Ja vjerujem da većina Podrinjaca, koji danas žive širom svijeta, poput mene, isto razmišlja.
  • INTERVJU Samir Vildić: Mi druge države i drugog puta nemamo

    Samir Vildić, rođen u Hemlijašima kod Kalesije, nedavno je magistrirao međunarodne odnose na državnom univerzitetu u Bursi, Turska. Uporedo sa naučnim radom na međunarodnim odnosima pohađa doktoske studije na Fakultetu islamskih nauka, na Uludag iniverzitetu. U Bosnu i Hercegovinu se vratio tokom 2016. godine, gdje živi sa porodicom. Trenutno radi kao direktor Fondacije „BIGMEV“ u Sarajevu. Za Podrinje.Online govori o svom odnosu prema Bosni i Hercegovini, povratku u domovinu, te mogućnostima otvaranja bh. ekonomije prema Turskoj. U dvom naučnom radu i poslovnom djelovanju u prvi plan stavlja Bosnu i Hercegovinu. Tema njegovog magistarskog rada bila je “Struktura političkog sistema – vanjska politika i uticaj političkog sistema na vanjsku politiku Bosne i Hercegovine”. Na temelju naučnog istraživanja Vildić je pokušao dati odgovore na važna pitanja na polju vanjske politike.
    PO: Obično za razgovor nije potreban poseban povod, ali eto, portal Podrinje.Online ima najmanje dva lijepa povoda da zakaže razgovor sa Samirom Vildićem i na taj način svojim čitaocima predstavi mladog i odgovornog intelektualca, rođenog u Hemlijašima kod Kalesije. Prvi povod je Vaš povratak iz Turske, gdje ste donedavno živjeli, a drugi je nedavno sticanje titule magistra, također u Turskoj. Malo je neobično da se danas ljudi vraćaju u Bosnu. Većina govori o odlascima, zauvijek! Šta je Vas motivisalo da se vratite?

    Prije svega želim da Vam se toplo zahvalim. Vi, kroz Vaše projekte, prepoznajete uspjehe i vrijednost naših ljudi što se može izjednačiti sa samim uspjehom. Prepoznavanje dobra u ljudima, vrlina je dobrih ljudi. A naši dobri Bošnjani, imali bi običaj kazati da se dobru može nadati svako ko dobro misli i dobro radi. 
    Bosna i Hercegovina je naša jedina domovina. Mi druge domovine nemamo i ne želimo je. Moj povratak u Bosnu i Hercegovinu, moja je čast, moja vjera, moja ideja i opstanak moga bića. Povratak je sveta misija svakog od nas, i to je najmanje a ujedno i najviše što možemo da uradimo za našu domovinu. Našim povracima mi razbijamo lance svih zlonamjernih podmetanja da se mi, starosjedioci i autohtoni narod ove države, osjećamo izgnanicima na rodnoj grudi. E pa, Bogami, neće moći!
    Dugo godina sam bio u Turskoj. Punih 18 godina. Završio sam tamo srednju školu – medresu, završio fakultet i magistrirao na Fakultetu islamskih nauka, zatim kao što ste i Vi istakli, nedavno magistrirao na Fakultetu međunarodnih odnosa. Pored toga u završnoj sam fazi doktoriranja,također, na Fakultetu islamskih nauka. Svi moji naučni radovi bili su vezani za Bosnu i Hercegovinu. Tako su moji magistarski radovi bili o Kadirijskom derviškom redu u BiH i Hadži-Sinanovoj tekiji u Sarajevu, zatim Politička struktura i vanjska politika BiH i utjecaj političke strukture na vanjsku politiku BiH, dok je doktorat u vezi Nakšbendijskog derviškog reda u Bosni i Hercegovini. Do sada sam imao priliku napraviti izlaganja na sedam akademskih simpozijuma i pisati pet akademskih članaka u raznim časopisima, a možete pretpostaviti da je tema uvijek bila na neki način vezana za Bosnu i Hercegovinu. 

    PO: Gdje danas živite i kako na povratak gledaju vaši susjedi? 
    Danas živim i radim u Sarajevu, ali sam često u Hemlijašima, gdje žive moji roditelji. Svi su mislili i bili uvjereni da ću ja ostati da živim u Turskoj. Kad sam se prije tri godine oženio, Turkinjom, oni su još više bili ubjeđeni u to. Međutim, niko nije mogao znati da sam se pored velike ljubavi i razumijevanja, oženio strankinjom i zato da bih Bosnu i Hercegovinu obogatio jednim novim građaninom. Hemlijaši su jedno divno bosansko selo na obroncima Pandurice. Pored zelenila, Pandurice i Atik Džamije Hemlijaši se posebno mogu pohvaliti vrijednom omladinom. Upravo, oni su odlučili da osnuju Omladinski klub, kroz koji organizuju razne aktivnosti poput Edukativne radionice o kolekcionarstvu, Zimske roštiljade, posjete starijim osobama, održavanje zelenih površina itd. Jako mi je drago biti dio te omladine i svaki put rado iz Sarajeva dođem na neku njihovu aktivnost.

    PO: Da li je uopće moguće postaviti odnos prema Bosni na način: evo, otići ću, steći znanje i zvanje, pa se vraititi da to bogatstvo stavim u funkciju razvoja svoje zemlje? Mi imamo trenutno skoro dva miliona građana BiH u inozemstvu. Teško je i zamisliti šta bi se desilo kada bi bar jedan mali procenat njih tako razmišljao. 
    Naravno da je moguće. Ovo nije država nikakve ni lijeve ni desne stranke, ovo je naša država i mi imamo odgovornost prema njoj. Svako po svojoj mogućnosti. Po zvaničnim podacima oko dva miliona građana Bosne i Hercegovine živi u dijaspori. Nedavno sam imao priliku učestovati jednom okruglom stolu u Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice gdje se raspravljalo o potencijalima naše dijaspore. Dijaspora je u svakom smislu veliko bogatsvo. Ali je potrebno što prije stvoriti zajedničku svijest i kanalisiti ovaj potencijal. Prema zvaničnim podacima priliv novca iz dijaspore kroz regularne bankarske tokove iznosi oko 4 milijarde KM, dok je nezvanična cifra mnogo veća.
    S druge strane, pretpostavlja se da danas u Turskoj živi preko 3 miliona ljudi koji vode porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Posjedujem listu svih 290 bosanskih sela u Turskoj gdje se i dan danas govori bosanskim jezikom. Potencijal dijaspore u Turskoj, koji Bosna i Hercegovina treba da iskoristi, prije svega ekonomske je naravi. Među vlasnicima najjačih turskih brendova nalaze se i ljudi porijeklom Bosanci. Neki od njih su „Mavi Jeans“ - lider u modnom sektoru, „Enka Holding“ - najveća građevinska firma i holding u Turskoj, lanac elektronske opreme „Bimeks“ koji ima oko 200 marketa u Turskoj,„Ćilek“ - najveći proizvođač dječijeg namještaja sa svojih 450 prodajnih mjesta u svijetu, zatim„Avitaš“ - jedan od najvećih proizvođača kompozitnog materijala i automobilske industrije „Avitaš“ itd.

    PO: Čime se trenutno bavite u Bosni? 
    Posljednjih sedam godina moga boravka u Turskoj, radio sam na poziciji projekt manadžera u Počasnom konzulatu Bosne i Hercegovine u Bursi i Centru za razvoj odnosa sa Bosnom i Hercegovinom – „BIGMEV“. Danas sam direktor „BIGMEV“-a u BiH. „BIGMEV“ je fondacija osnovana 2010.godine u Istanbulu sa ciljem razvoja ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa između BiH i Turske. Pored Istanbula, predstavništva „BIGMEV“-a nalaze se u Sarajevu i Bursi. Osnovne aktivnosti „BIGMEV“-a su rad na povećanju turskih investicija u BiH i trgovinske razmjene između dvije zemlje, plasiranju bosanskih proizvoda na tursko tržište, a isto tako radimo na jačanju odnosa bh. dijaspore sa maticom.



    PO: Realno, koliko mi Republiku Tursku možemo smatrati svojom poslovnom šansom? Ili možda bolje da definišemo – svojom neiskorištenom šansom.
    Turska je posljednih godina ostvarila sjajan učinak i pomak prvenstveno na ekonomskom polju. Uz stabiliziranu ekonomiju i sprovođenje političkih i ekonomskih reformi Turska je napravila važan iskorak u poboljšanju investicione klime a sada i sama traži gdje bi mogla investirati. Bosna i Hercegovina sa svim privrednim potencijalima koje posjeduje može biti važan most za turske investitore. Pored izuzetno kvalitetne radne snage i povoljnih mogućnosti i poticaja u raznim sektorima u BiH, između dvije države potpisani su i mnogi sporazumi a svakako da je najbitniji Sporazum o slobodnoj trgovini. 
    S druge strane tursko tržište je zanimljivo našim privrednicima. Mnogi naši brendovi imaju dobar plasman na turskom tržištu. Prošle godine iz Bosne i Hercegovine je izvezeno mesa u vrijednosti 50 miliona eura, mjesečno se za Tursku izveze preko 10 hiljada tona bosanskog brašna, firma „BIMAL“ iz Brčkog za tursko tržište izvozi robu u vrijednosti oko 60 miliona KM itd. 
    Turska je bez ikakve sumnje investicijski i trgovinski potencijal za Bosnu i Hercegovinu, i mi upravo radimo na proširenju tih odnosa.
    PO: Na koji način domaće kompanije mogu iskoristiti mogućnost plasmana roba u Tursku?
    Osnovni cilj osnivanja Fondacije „BIGMEV“ jeste podrška prije svega našim domaćim kompanijama prilikom ulaska i plasmana na tursko tržište. Pored prilike da naši privrednici tokom cijele godine besplatno posjete najznačajnije sajmove u Turskoj, mi isto tako organizujemo poslovne sektorske grupne ili pojedinačne posjete, gdje naš privrednik dobije mogućnost direktnih b2b sastanaka i posjeta fabrikama. S tim u vezi, naše domaće kompanije od samog početka pružanja potrebnih informacija, do zakazivanja, samog ostvarivanja i prevođenja na sastancima sa turskim firmama mogu računati na našu podršku jer je to razlog našeg postojanja.
    PO: Mnogo puta čujemo da Turska više investira u Srbiju nego u Bosnu. Da li Vi posjedujete relevantne podatke o tome?
    Treba istaći da se investitori i privrednici na saradnju odlučuju na osnovu konkretnih pretpostavki da će imati koristi od toga. Između Bosne i Hercegovine i Turske nalaze se jake historijske, kulturne, bratske i rodbinske veze. Problem zašto turski privrednici nisu do sada razmišljali o velikim investicijama u BiH leži u njihovoj svijesti, jer Bosna za njih nije predstavljala potencijalnog ekonomskog saradnika. Znači problem nije u BiH nego u turskom investitoru i njegovoj psihi. Ovdje govorimo o turskim privrednicima a ne Vladi Republike Turske, koja na sve načine preusmjerava investirore na ulaganja u BiH.  
    Srbija, kao susjedna država, jeste konkurencija Bosni i Hercegovini i to je sasvim realna pojava. Važno je da što prije na pravi način turskim investitorima predstavimo potencijale Bosne i Hercegovine.

    PO: Evidentno je da su Turskoj važne te kulturne veze i povijesni kontekst u kojem je Bosna bila važna karika u Osmanskom carstvu. O tome govore brojne investicije: Most Mehmed-paše Sokolovića, Ferhadija itd. Međutim, čini se da se te aktivnosti provode bez našeg velikog uticaja i uključenosti. Na koji način Bosna i Hercegovina može uzeti aktivan odnos u toj komunikaciji? Je li to nastup prema našoj dijaspori u Turskoj ili je to nešto drugo?
    Turska je danas u Bosni i Hercegovini prisutna kroz razne institucije. Ambasada, Generalni konzulat u Mostaru, Ured za kulturu i turizam, TIKA, Institut Junus Emre, Ziraat Banka itd, neke su od tih institucija. Turska, kao nasljednik Osmanskog carstva, vodi politiku jačanja i umrežavanja svojih institucija u drugim državama i trenutno se nalazi na 6. mjestu u svijetu kada je u pitanju diplomatska mreža. Naravno da će naša dijaspora igrati veliku ulogu, ali ipak državne institucije trebaju biti ključni faktor učešća pa i usmjeravanja turskog uticaja u Bosni i Hercegovini.

    PO: Vratili ste se u Bosnu i na određen način ste na raspolaganju društvenoj zajednici sa svojim znanjem i vezama. Kako primjeniti znanja o dobrom ekonomskom konceptu u Turskoj na naše lokalne zajednice i općenito na Bosnu i Hercegovinu? Da li je uopće moguće to uraditi i da li naše vlasti vide šansu u ljudima koji dolaze kući sa zavežljajima punim znanja i iskustava?
    Ja u svom punom kapacitetu i mogućnostima stojim na raspolaganju Bosni i Hercegovini, i boriću se zasigurno do kraja za sve ono što mislim da će biti od koristi mojoj državi. Živi sam svjedok promjena u Turskoj u posljednjih petnaestak godina. Redžep Tajjip Erdogan od Turske je uspio napraviti ekonomski i politički jaku državu. Svoja ekonomska iskustva Turska je uvijek bila spremna podijeliti sa Bosnom i Hercegovinom, a najbitnije je da naša strana pokaže interes za to.
    Što se drugog djela pitanja tiče, naše vlasti su prinuđene da prepoznaju znanje i iskustva naših ljudi koji se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu. Pored toga, mi danas i u samoj državi imamo jako obrazovanu omladinu, čiji kapacitet moramo prepoznati i iskoristiti. Odgojeno društvo će iznaći načina za prevazilaženje svake prepreke. Ja vjerujem u Bosnu i Hercegovinu, i vjerujem da će u dogledno vrijeme omladina Bosne i Hercegovine doći do izražaja i povesti državu putem uspjeha. Ponavljam, mi druge države i drugog puta nemamo. 


    Razgovarao: Mehmed Pargan