Mehmed Pargan,

  • KOLUMNA - MEHMED PARGAN - MOJ HABER PONEDJELJKOM: Mi još nismo postali svjesni da Facebook statusi i Torabijeva voda ne liječe!

    Piše Mehmed Pargan
    Sreo sam nedavno na ulici prijatelja koji pokušava pomoći svome susjedu da prikupi nekoliko hiljada eura za liječenje u inostranstvu. Sav je u nervozi, žao mu momka kojega bolest izjeda i prijeti da mu svakoga trena odnese život. Počinje mi pričati tu priču nadugo i naširoko, ali, već nakon nekoliko informacija, kažem mu da mi ne treba pričati detaljno, jer sam nedavno čuo za nju. Kažem mu još da je ta priča objavljena i na Facebooku, te da ju je podijelilo na desetine osoba koje poznajem. Nesmotreno mu kažem i svoje mišljenje da će taj problem biti ubrzo riješen, jer ljudi su čuli za njega, pa će reagovati. Prijatelj me samo pogleda, bez riječi, pa odhuknu. Malo me to zbunilo, tako da sam ipak rekao da nastavi i poslušao sve detaljno. I pored velike kampanje na socijalnim mrežama žiro-račun bolesnog momka je prazan. Svi danima dijele i pozivaju druge da nešto poduzmu, a pri tome sami ne poduzimaju ništa konkretno, osim što i dalje pozivaju da neko djeluje. A, ko je taj neko ko će da djeluje i da li on uopće postoji. Mi još nismo postali svjesni da Facebook statusi i Torabijeva voda ne liječe! 

    _________________________________



    Mehmed Pargan
    Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
    ________________________________

    Od toga dana često razmišljam, dok pratim reakcije svojih Facebook prijatelja na razne događaje, od sličnih humanitarnih akcija, pa do reakcija na politička dešavanja: kakva je funkcija našega čina kada na Facebooku podijelimo priču o ugroženoj porodici kojoj treba hrana ili kada među prijateljima na socijalnim mrežama podijelimo apel bolesnika koji treba novac za operaciju i liječenje u inostranstvu? Kakav j e efekat kada iznesemo svoj stav ili se „istresemo“ prozivajući nekoga? Da li je javno djelovanje putem ispisivanja Facebook statusa samo prividno skidanje sa sebe tereta odgovornosti? Da li su socijalne mreže dale mogućnost svima da svoj mogući djelatni čin zamijenimo virtualnim? I budemo mirni nakon toga, uvjereni da smo dali sve od sebe. 

    ODBRAMBENI MEHANIZAM KOD BOŠNJAKA

    Druga priča koja mi je ostala upečatljiva protekloga mjeseca bio je iznenadni susret i slika dječaka koji je napunio pet godina, kako sjedi pored svog tableta i na YT gleda kung-fu poteze. Pitam ga šta radi, a on mi odgovori: -Učim karate. Ovako ću se ja odbraniti ako me neko napadne!
    On je svoju stvarnost zamijenio virtualnom stvarnošću u kojoj je potpuno uvjeren da on uči i vježba karate, iako nije u stvarnosti napravio ni jedan jedini potez. Samo mogu zamisliti situaciju u kojoj bi se trebao odbraniti u realnom svijetu, sa znanjima stečenim na ovaj način.
    Sjećam se jednog vica iz postratnih godina, kada je bio aktualan povratak izbjeglica iz inostranstva. Vratila se Fata i konačno sastala sa Hasom u spavaćoj sobi. Pita on nju: -Draga Fato, kako si naučila sve ovo, da ovako dobro radiš!
    A Fata će: -Znaš Haso, kod nas u Njemačkoj ima kablovska, pa navečer oni filmovi za odrasle. Ja gledala pa naučila.
    -Vjerujem Fato, ali nikako ne kontam. Gledam i ja godinama Dejvida Bekama, pa još nisam naučio da igram fudbal!!! 
    Stavljajući aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini u kontekst ovih triju priča, potpuno se razaznaje suština našeg svakodnevnog djelovanja. Posebno se to može primjeniti na posljednja dešavanja vezana za reviziju tužbe, kada smo preko noći promijenili nalektrisanje, sa potpuno pozitivnog na potpuno negativno. Od pružanja bezrezervne podrške Bakiru Izetbegoviću i Sakibu Softiću, do otvorenog pozivanja na njihov linč, odnosno smjene, ostavke, tužbe itd. Ni prvi, a ni drugi pristup nije postavljen na racionalno-logičkoj matrici, u kojoj se oprezno i kritički odmjereno pristupa tako važnim događajima. Pri tome je potpuno nevjerovatna potreba svih nas da imamo svoj stav i mnogo veća da ga iznesemo. U svom djelu „Ili-ili“ egzistencijalista Seren Kjerkegor, tumačeći ulogu čovjeka u društvu, dovodi do granice smisla ljudsko pravo i potrebu da govori, pa se pita: zašto čovjek ima potrebu da kaže svoje mišljenje – Bog mu je dao pravo i mogućnost da misli, a on želi da to još i kaže?! Ovih dana smo mogli vidjeti da je mnogo jača potreba, skoro pa nagon kod većine ljudi da kažu svoje mišljenje (nego da uopće misle), a da prije toga čak da nisu ni pročitali ono o čemu će javno dati svoj stav.

    JE LI ZA ŠTA KRIV LOPOV?

    Ko je kriv za propalu reviziju? Da li je logično da je veća krivnja Bakira Izetbegovića, koji je na način na koji je znao istrajavao na pravdi, od krivnje Ivanića i Čovića koji su to blokirali. Sakib Softić je postao preko noći prevarant, neprijatelj nacije, pljačkaš koji je svoj nerad naplatio sa 150.000 maraka, osoba koja mora krivično odgovarati itd. To je naš pristup problemu, koji nije teško objasniti. Ima ona priča o Nasrudin-hodži, kada su mu lopovi pokrali magazu, pa on došao da se požali svojim prijateljima u kahvi. Jedan mu reče da je problem u tome što nije imao demire na prozorima; drugi da je Nasrudin kriv jer nije nabavio čvršći katanac, a treći zaključi da Nasrudin u magazi nije trebao ostavljati dukate, pa ne bi bili ni pokradeni. Nasrudin se zgleda, pa upita: -Ljudi, da li je lopov i za šta kriv?
    E, tako je i kod nas. Zaista, da li je lopov i za šta kriv? Da li su i za šta krivi oni koji su počinili Genocid ili oni koji nisu dopustili da se taj zločin dokazuje pred sudom?
    U našoj percepciji sipanja ljutnje na prvoga do sebe, uz prihvatanje činjenice da je odgovornost i Izetbegovića i Softića nesporna, a propusti očigledni, mi smo uobičajili da krivnju usmjeravamo samo ka političkim predstavnicima. Njihova odgovornost nije upitna, međutim, pitanje je ko je sve odgovoran za situaciju u kojoj smo se našli? Da li mi imamo odgovornost? Da li je moguće da niko u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću nije pratio srbijanske medije pa da bude u toku, da sazna da je Sud dostavio Softiću papir prije godinu dana. Naravno da nije. A znate zašto? Zato što smo mi u svojoj žabokrečini samima sebi dovoljni. Mi smo otpisali pola Bosne, jer drugi entitet je neka republika, koja nije naša, već je srpska i šta ćemo tamo. Tamo se vratila neka bijeda od Bošnjaka, koja ne zna šta će od sebe. Potom smo otpisali sela u Federaciji: ma šta će nama seljaci... Pa smo otpisali periferije gradova... Šta će nam i papci? Pa smo otpisali one iz Sandžaka, pa one sa kratkim nogavicama, pa one što hoće da investiraju, pa smo otpisali Srbe - jer svi su oni isti, pa smo otpisali Hrvate - jer mudri latini zabijaju nož u leđa... Pa... A zapravo u nama je problem. Ne samo u minderašima. Mi smo otpisali sve to, otpisavši tako same sebe. 
    Mi smo krivi!!!

    NAŠA POTREBA DA NA SVE REAGUJEMO

    Napravimo inventuru šta smo to uradili da bude drugačije. Zanemarili smo i onemogućili sve pokušaje da nam neko bude prijatelj, a pri tome želimo da nas svi razumiju. Osudili smo svakoga, a da se nismo pokušali staviti u njegovu poziciju. Uvijek mislimo da imamo rješenje, a nemamo mudrosti ni znanja da u postojećem rješenju nađemo dobru stranu, da pronađemo mogućnosti i da odatle pođemo. 
    Dovoljno je da napišemo svoj status na Facebooku. Dovoljno je da kao poilitički predstavnik nekoga osudimo u svome saopćenju. Dovoljno je da drugi vide da se mi ne slažemo. I mi smo ispunili svoj smisao i razlog postojanja. Sve radimo samo da mahala može reći: evo, neko je upozoravao, govorio... Ali, niko ne pita šta je taj neko učinio? Mi u svom kodu, imamo zadnjih godina ugrađenu sistemsku grešku - imamo neracionalnu potrebu da na sve reagujemo, i to odmah, bez razmišljanja, bez konsultacija, bez sabura i mudrosti. U našem društvu stvorena je pogrešna predstava da ako je neko reagovao, to je isto kao da je riješio problem. Ne, nego je licemjerno skinuo sa sebe odgovornost. Reagovao, a onda otišao iza scene i smije nam se. 
    Najsvježiji primjer (očigledno su nas pročitali) došao je prije nekoliko dana iz Moskve, kada je predsjednik RS-a, nakon sastanka sa ruskim diplomatama stao pred kamere i dao izjavu da RS neće praviti referendum. I naša javost je odjednom u to povjerovala. Odjednom se prestalo pisati i govoriti o tome, iako su aktivnosti koje vode ka otcjepljenju nastavljene, pa čak možda i intenzivirane. Mi smo se prestali baviti tim problemom. Sada nemamo na šta reagovati, a navikli smo da reagujemo samo na našim portalima, na Facebooku i da time skrećemo pažnju na svoje (patriotsko) djelovanje. Time prividno skidamo sa sebe odgovornost, zapravo tek tada preuzimajući na sebe, nesvjesno, najveći teret. I svojim statusima se branimo, poput onoga dječaka koji vježba karate na svom tabletu. 
    Ako nećemo ništa učiniti, zašto uopće reagujemo saopćenjima, komentarima, statusima... Zašto, kada "od nameta, nema selameta"! 

    OTCJEPLJENJA NEĆE BITI, MAJKE MI...

    Predsjednik RS je u Moskvi, sa jasno dobijenim instrukcijama, rekao - neće biti referenduma, a sada u tišini radi li radi. A mi smo rahat. Sve nam je mašala, a kako stvari stoje bit će i elhamdulilah. Važno je da smo mi našli novu žrtvu na koju ćemo da se istresemo. To smo mi. A kada se istresemo, onda se možemo pozvati i na malo sabura, da upotpuni naš autohtoni merhamet. Zabrinjavajuće je koliko sami sebe uspijevamo lagati: niti smo mudri, niti saburli, a najmanje merhametli.
    Naše društvo podsjeća neodoljivo na zaostala društva Bliskog Istoka u kojima se još uvijek ljudi kamenuju, kada selo odluči da su oni krivi. Bez suda i institucija. Tako mi u virtualnom svijetu kamenujemo ljude i bacamo svoje kamenje, bacamo, sve dok ne poteče krv... A kada poteče krv, zaboravimo zašto smo nekoga uopće gađali. Prestaje biti važno da li smo bili upravu... Mi smo se istresli, skinuli sa sebe primitivni gnjev... I idemo dalje... Novo kamenovanje je na redu... Uništili smo u potpunosti društveni dijalog. Pogledajmo, da li ga uopće ima u medijima. U javnom diskursu jedni druge etiketiramo, ponižavamo, uništavamo... 
    U takvom društvu teško je bilo očekivati da se udruži nekoliko NVO i da radi mjesecima i godinama na pomaganju žrtvama, kako bi mogle na temelju činjenica tražiti pravdu. Takve aktivnosti nisu predviđene međunarodnim fondovima i nije in baviti se tom tematikom. Nije se moglo desiti da resursi stranaka koje jesu, ali i onih koje nisu u vlasti, budu stavljeni u funkciju države i da se godinama radi na jedinstvenoj platformi. Takvim jedinstvom bi se moglo doći do rješenja, jer je snaga upravo u političkim partijama. Nije se moglo desiti da katedre povijesti, katedre kriminologije i katedre prava zajednički djeluju godinama i kroz naučne radove dođu do rješenja, kako da uspije ta revizija. Nije bilo moguće... Jer mi postojimo da bismo druge uništavali, uništavajući tako jedino sebe – a ako ne vjerujete, otvorite novine, upalite TV, poslušajte političare, intelektualce, pročitajte svoje Facebook statuse. Da, prvo zavirite u svoju avliju. Iz nje kreće sve. 

    ŽIVOT U VIRTUALNOM SVIJETU

    Mi sve znamo u virtualnom svijetu. Znamo kung-fu kao onaj dječak. Čak umijemo zabijati i golove kao Bekam. Znamo biti predsjednici, pravnici, haške sudije... Sve znamo! A ustvari ništa ne znamo. Naše ulice su najprljavije u Evropi. Naša kultura življenja na najnižem stupnju. Naš rejting skoro u svim oblastima na dnu svjetske ljestvice. 
    Naša odgovornost je dijelom u činjenici da mi biramo svoje predstavnike. Dijelom je u apstiniranju na izborima. Dijelom u nedostatku adekvatne kontrole političkih izabranika... Dijelom u našem svakodnevnom svjesnom sudjelovanju u razbijanju zemlje (naravno, mi ne kupujemo domaće; naravno svaka usluga u javnom sektoru treba da se podmaže; naravno, mora se dijete upisati u školu, dobiti zasposlenje... Kada mogu drugi, zašto ne bih i ja!!!). 
    I onda dođe ta nesretna revizija. Zapravo, postat ćemo svjesni da je ona samo prilika da se pogledamo u ogledalu i vidimo gdje smo. Ima li iko u ovoj zemlji ko nije kriv?! 
    Danas, kada smo potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru, čini se da su na sva pitanja dati odgovori. Ostalo je samo jedno, ono najteže pitanje, na koje ćemo morati dati odgovor: da li smo mi kao pojedinci i kao narod uopće zaslužili ovu državu??? Zapitajmo se, prije nego je u stvarnom svijetu izgubimo! Jer, Domovina se ne brani (samo) na Facebooku!!!



    (Podrinje.Online)
  • KOLUMNA - MEHMED PARGAN: April im neću halaliti

    Piše: Mehmed PARGAN

    Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjećati zločincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica neće progovoriti, mediji će šutjeti...



    Mehmed Pargan
    Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.



    Opet taj 8. april. Iz godine u godinu sve upornije pokušavam da preskočim taj dan u kalendaru, ali, po pravilu, na taj datum dođem s posla kući prije vremena i preležim ga. Potpuno bolestan. Nemoćan. Beskoristan.
    Sve do toga dana, te, već davne, 1992. godine, imao sam neku vjeru, nadu, zapravo očekivao sam da će iz moje generacije sudbinu nadvladati oni stihovi, koje sam kao dječak, u trećem razredu osnovne škole Grbavci, u Orahovcu kod Zvornika, recitovao na školskoj priredbi. Sjećam se, bila je to pjesma „Stupaj, slavne zastave razvij...“, u kojoj pjesnik izgovara nadu da „nikada više niknuti neće, koljačko sjeme iz tame“. Još se sjećam tih aplauza i učiteljice Stane Stanojević, pokoj joj duši, i mog kasnijeg nastavnika srpsko-hrvatskog jezika, Crnogorca Radoslava Dulovića, koji je bio sretan što će već nagodinu dobiti u prvi razred takvog recitatora, koji je još pri tome na tragu Revolucije.


    ''Koljačko sjeme iz tame''
    Mnogo je godina prošlo i eto, danas dok ležim bolestan kod kuće, bolestan od toga 8. aprila, odlučan da neću čitati novine i ići na obilježavanja datuma iz te bliske povijesti koji bi me mogli vratiti mojim porazima, tugama i izdajama, dobijem link na jedan video u kojem zaštićeni svjedok na suđenju u Hagu, vojnik iz streljačkog voda Vojske Republike Srpske, sada identificiran sa brojem 101, govori o djetetu koje se nakon paljbe po vezanim civilima pridiglo i izašlo iz gomile ljudskog mesa na stratištu u naselju Orahovac. Desilo se to netom poslije strijeljanja, samo nekoliko trenutka, dok se još barut mirisom miješao sa mirisima svježeg ljudskog mesa. Sada o tome govori srpski vojnik, pripadnik Vojske Republike Srpske, koja je tu – to je jasno – branila srpske interese.  Prije nego su izvedeni na strijeljanje, civili su autobusima dovezeni, a potom onako vezani kundacima ugurani u fiskulturnu salu u osnovnoj školi u Orahovcu. Nakon toga su strijeljani.
    Još zamišljam ta krvava i oznojena tijela u koja se do kosti urezivala žica, kojom su vezani. Vreli je julski dan 1995. U zraku iznad njih je odzvanjalo moje recitovanje „nikada više niknuti neće, koljačko sjeme iz tame“. Nekoliko sati poslije, kada su bagerima rupe iskopane, oni su odvedeni. I, nikome ništa, toliko godina poslije.
    Da, da ne zaboravim: sada se to mjesto zove Ora'ovac, a piše se bez apostrofa. Jer, u tom nacionalističkom, mrzilačkom ludilu, čak i apostrof ukazuje da je tu bilo mjesto znaku H, koji je srpske nacionalističke jezikoslovce podsjećao na Muslimane, pa su ga izbrisali odlukom općinske Skupštine o promjeni imena.


    Između dva Vuka
    Šteta, da su više čitali a manje mrzili, znali bi da je glas H u naš jezik uveo Vuk. Znaju li ustvari ko je bio Vuk? U izboru između dva Karadžića, nažalost, zadnjih godina je izabran Radovan. Da su izabrali Vuka znali bi da je korijen riječi Orahovac – orah, drvo koje raste na svakom koraku u ovim krajevima. I da se H ne može ni u kojoj jezičkoj promjeni brisati!!! Sada, korijen riječi Oraovac je orao, a niko ne pamti da je ikada ovdje bilo orlova. Osim, naravno onih Belih, iz Beograda! Tog aprila 1992.
    Prije dvadeset i pet godina, na današnji dan, u Zvorniku je naoružana i divlja rulja, sa oružjem JNA, podrškom SDS-a, Arkanovih tigrova, Žutih osa i drugih, krenula ubijati civile. U Beogradu je suđeno srpskim vojnicima koji su nabijali na kolac civila u naselju Divič. I osuđeni su. Da, nabijali su na kolac, još samo prije 25 godina.
    Imamo zadnjih godina tendenciju ubjeđivanja da to nije bilo baš tako, i kamo sreće da nije bilo tako, ali šta ćemo sada kada jeste. Sada neću dozvoliti da te žrtve neko pljuje. Svaki put kada se vozim prema Zvorniku, pogledam u nišane ubijenih civila, u Memićima kod Kalesije. Nekada s početka ovoga stoljeća, kada se tražilo mjesto za ukop onih koji su pronađeni u masovnim grobnicama, čak ni mezarima srpske vlasti nisu dozvolile da se vrate svojim kućama. Bavim se pisanjem i znam da je taj zločin u Zvorniku bio strašan, ali tek 2013. godine sam imao priliku vidjeti zvanično kompletiran spisak ubijenih bošnjačkih civila Zvornika: 2.005 osoba!!!
    U tome aprilu 1992. godine, morao sam izaći iz roditeljske kuće u Glumini, iz svoga Zvornika. Ubijeno mi je samo u aprilu, maju i junu oko 150 bližih i daljih rođaka. Još uvijek tragamo za kostima nekoliko njih. Kada su zarobljeni i strijeljani niko od njih nije nosio pušku – čak ni nož.!!! Kosti su nekima nalažene u tri masovne grobnice. Ko je kopao te masovne grobnice? Ko ih je premještao? Ko je skrivao te masovne grobnice? Ko ih je punio? Svih ovih godina je to potpuno jasno – vlasti Republike Srpske!!! Karadžić je otišao ali se odnos prema ratnom zločinu, razbijanju zemlje Bosne i Hercegovine, sprječavanju isljeđivanja zločina i baštinjenja ideologije zločina, nije promijenio. Republika Srpska postala je rezervat u kome se kriju zločinci i čuva ideologija zločina za neka nova vremena. Ne umanjujem patnje, tuge i trpnje onih koji su preživjeli zločine na teritoriji pod kontrolom Armije BiH, ali moram kazati, toliko godina poslije, da su ti zločini bili pojedinačni – lokalno situirani, da se sistem ogradio od njih i da ih nije podržavao. Te da su u većini slučajeva kažnjeni, a tamo gdje nisu, treba ih kazniti i jedino je to ispravan put!


    Bijele košulje
    Godinama se susrećem sa dragim ljudima raznih vjera i nacija, smatrajući da je čovjek dostojan življenja na ovom svijetu u ovome vremenu ako je sposoban da nadraste sirove strasti nacionalizma, pohlepe i pohote. I pitali su me neki zašto se vraćam ovoj temi, zašto moram da se vraćam u prošlost – mi moramo ići naprijed. Nisam im odgovarao, vjerujući da nema potrebe ljudima pojašnjavati svoje stavove i odluke, niti im se pravdati, jer slijep neće progledati, ako se ja pravdam i objašnjavam. Ali ovdje moram. Zapravo, treba odgovoriti, jer, sada, dvadeset i pet godina poslije, kada znam da su umjesto kuća mojih prijatelja, oko moga grada, danas humke, ja imam obavezu da kažem, zašto se vraćam u prošlost i stalno podsjećam na ono što se desilo. Evo, molim Boga da me ne ophrve strast, ali moram kazati zašto im neću halaliti!!!
    Zato što je danas 8. april, a 8. aprila je krenulo ubijanje 2.005 civila Bošnjaka u Zvorniku! A onda u Bratuncu, Brčkom, Prijedoru... To im neću halaliti.
    Mog prijatelja Nedžada Halilovića, ubijenog na ulici grada u kome je odrastao. Nikada im to neću halaliti, a ni onima koji nisu digli glas protiv toga, a trebali su. Morali su. Nema halala!
    Zato što je strijeljano mojih 150 rođaka, povedenih na Bijeli Potok u bijelim košuljama i sakoima, kao da su pošli na put, kao kada su polazili, namirisani i dotjerani na građevinu u Beograd, a nekoliko sati poslije, ti ponosni zidari, armirači i tesari obuku prljava radna odijela i rade, krvavih žuljeva, da bi donijeli hljeb u sirotu Bosnu. Nisu nikome dužni, a uprljana su im odijela krvlju! To zlikovcima neću halaliti!
    Zato što su ukrali mojih dvadeset pet godina, i moje snove! To im neću halaliti!


    Ukrali su slovo H
    Zato što su ukrali slovo H iz Orahovca, a onda u njemu strijeljali hiljadu civila iz Srebrenice! Što su počinili genocid kakav se ne pamti! Ni to im neću halaliti!
    Zato što su napravili više masovnih grobnica za četiri godine, nego svi narodi svijeta zajedno u zadnjh pedeset godina prošloga stoljeća! To im ne mogu halaliti!
    Zato što su napravili zločinačku administrativnu jedinicu Republika Srpska, da bi sačuvali rezultate zločina i nastavili ideologiju zločina! Da bi očuvali rezultate genocida, etničkog čišćenja i ratnih zločina. To im svijet ne smije halaliti, a ja svakako neću!
    Hiljadu dana opsade Sarajeva! Opsadu Srebrenice! Opsadu Goražda! Opsadu Bihaća! Da živim hiljadu godina, nikada im to ne mogu halaliti!
    Zato što su nas počeli ubjeđivati da smo svi isti i da smo svi činili zločine. Odričem se onih koji su u moje ime počinili zločine! I kažem, nismo isti jer sam ja glasno i prije, i sada, bio protiv zločinaca, a moje kolege, prijatelji i poznanici, u toj Republici Srpskoj – nisu. Ni jednom zločincu neću halaliti. A ni onima koji su trebali dići svoj glas protiv zločina, a nisu. Sada se pravdaju ubjeđujući same sebe, pa i nas da smo svi počinili iste zločine. A svi znamo gdje u Evropi jedino uspijevaju masovne grobnice – u Republici Srpskoj. Zato joj neću halaliti, čak ni postojanje!
    Zato što ima krsnu slavu a ja sam musliman! I onda mi kažu da sam ravnopravan, da se mogu vratiti i da je ta republika i naša, pored toga što je srpska. Nema veze, ionako im neću halaliti. Ni Batković, ni Keraterm, ni Kazane, ni Kravicu, ni Heliodrom, ni Luku, ni Stupni Do, ni Ahmiće, ni Stari Most, niti bilo koji zločin, bilo kome, na bilo kojoj strani... 
    Zato što srećem ljude, koji imaju hrabrosti da se zovu mojim prijateljima, koji kažu – pa neka se odvoje ovi iz RS, bit će nam lakše bez njih – ni njima (tim koji kažu da su prijatelji, a ni svima drugima koji žele da pocjepaju moju zemlju koja je 800 godina mogla biti mjesto suživota) nikada neću halaliti!
    Neću im halaliti što su Edinu Hasanoviću, najboljem njemačkom mladom glumcu, ubili babu Senada i bacili ga u masovnu grobnicu. Pa babo Senad danas ne može podići uvis dvostruku "zlatnu kameru" i biti ponosan na svoga sina. U ime sve usamljene djece, kojoj su ukrali djetinjstvo, nikada im neću halaliti!

    Gdje su Srbi?
    Mnogo je toga još, zbog čega im neću halaliti, a ostavljam i vama svima, koji ne biste progovorili danas da nekako niste nabasali na ovaj tekst, da ovaj spisak proširite. Znam da smo svi godinama pravili svoje spiskove, na bilo kojoj strani da bili. Ali, spiskovima se ne dobija mir, ni zemlja, ni budućnost. Dobija se razgovorom, tolerancijom i suživotom. Ali ne tolerancijom prema zločincima! Ko je ubio civile u Orahovcu. Ko je iskopao jame za njih? Ko je to gledao? Ko je jame otkopao i prenio kosti? Ko je to gledao? Ko je kosti sakrio u nove jame? Ko je iskopao te jame? Ko ih je opet otkopao? Ko je to gledao?
    Gdje su Srbi? Uporno godinama želim (do)kazati da zločin nije kolektivna kategorija. Ali, gdje su oni što su gledali? Gdje su oni koji su pucali? Gdje su oni koji su kopali i otkopavali? Kada će da govore? Na samrti? Tražeći našega halala?
    Mada, često razmišljam o tome, onako kada dođem popodne kući i želim odmoriti, pa proučim Fatihu ubijenim rođacima... Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjećati zločincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica neće progovoriti, mediji će šutjeti... A žrtve ionako ne mogu progovoriti. Po tvome imenu će ulice dobijati mena, studentski domovi, aerodromi...
    Sutra ujutro, bit će 9. april, a zločinačka mašinerija, nažalost, nastavit će svoj međunarodni napor da dokaže da ima pravo na samopredjeljenje do otcjepljenja. Režim jednog entiteta države Bosne i Hercegovine, nastalog na zločinu i genocidu, ubjeđivat će kršćansku Evropu da je Republika Srpska posljednji bastion kršćanstva, najodgovorniji za sprječavanje širenja islama ka Zapadu. Dokazivat će da su zločini Sarajeva skrivani godinama, da ustvari svi smo isti i svi smo činili zločine. I još pride, ubijedit će Evropu kako samo Srbe osuđuje taj sud u Hagu! Da je red da se kazne islamisti, koji bi bili militantni i opasni po Evropu da ih Srbi nisu prorijedili.
    I, onda pitaju, zašto sud u Hagu optužuje i osuđuje Srbe?
    Jednostavno, zato što su masovne grobnice tamo gdje je bila Vojska Republike Srpske! I zato, što još sa toga prostora nema glasa koji osuđuje te zločine!!!


    (Tekst je u izvornom obliku objavljen na Bportal.ba aprila 2014.)
  • MOJ HABER PONEDJELJKOM - MEHMED PARGAN: Ko me štiti od mene samoga? Ili: Da li je bosanki jezik jezik Bosanaca?

    Piše: Mehmed Pargan

    U Banja Luci i svim gradovima bh. entiteta RS u nastavnom procesu je dopušten samo jedan jezik: srpski! Bosanski jezik satjeran je bukvalno garaže i džamijske objekte, zajedno sa dvije-tri stotine djece, čiji roditelji ne žele prihvatiti da se njihov jezik zove srpski ili bošnjački. Njima dolaze nastavnici iz Sarajeva ili Tešnja kako bi im držali nastavu. Oni su u klasičnom postratnom getu. Hrvatski jezik skoro da je totalno izbrisan iz ovoga entiteta, jer hrvatska politika priželjkuje da svi Hrvati žive na jednom prostoru (po mogućnosti u državi koja bi se zvala Herceg-Bosna, a formirala bi se na dijelovima Bosne i Hercegovine, na kojima poslije rata žive većinski Hrvati i na kojima također danas nema bosanskoga jezika) – tako da se previše i ne bune zbog zabrana. Na trideset kilometara od Sarajeva, u Kiseljaku, gdje su većinski Hrvati, zabranjen je bosanski jezik. Na 100 metara od Sarajeva, u Istočnom Sarajevu, zabranjen je bosanski jezik. A Sarajevo šuti! Šuti intelektualna elita! Šute mudrozani i mudroseri! Šute zaštitnici ljudskih prava! Šute plaćeni da se za ta prava bore! Šute stranci, šute domaći... Kada odem u Vrbanjce, treba mi širokokutni objektiv da bih fotografisao učionicu u kojoj sjede djeca - tako su male i uske. Skoro bez zraka... Bez jezika... Bez nastavnika (njihovi nastavnici angažovani su na određeno, bez redovnih plaća, bez budućnosti...).


    Mehmed Pargan

    Zaista je zanimljiva potreba ljudi u ovoj zemlji da šute godinama nad ovim činjenicama. Naša borba u Vrbanjcima, Zvorniku, ili pak u Istočnom Sarajevu, ili pak u Kiseljaku, 22 godine skoro da nikoga ne zanima. Iako je 51% ljudi u ovoj zemlji kazalo da govori bosanskim jezikom, koji je ustavna kategorija, taj jezik je zabranjen tamo gdje su većinski Srbi i Hrvati. Možda još uvijek neko živi u ovoj zemlji a da to ne zna? Zašto onda šute i oni iz Banja Luke, i oni iz Sarajeva, i oni iz Mostara, koji ovih dana oru internet svojim slobodarskim izjavama, stavovima i prijedlozima.
    U takvim okolnostima modernog aparthejda koji vlada širom Bosne i Hercegovine, ovih dana je u Sarajevu, ali i u ostatku Bosne i Hercegovine (ponajviše u Banja Luci i Mostaru) podignuta opšta hujdurma o razdvajanju predmeta B/H/S na bosanski jezik, hrvatski jezik i srpski jezik. Mnogi su ovu međunarodnu skraćenicu za tri funkcionalna i ravnopravna jezika u Bosni i Hercegovini odavno počeli shvatati kao ime jezika, reducirajući pravo govornika bosanskog jezika na ovu skraćenicu, a pri tome zadržavajući pravo onima koji govore (i isključivo na svojoj teritoriji dopuštaju) srpski i hrvatski jezik, da svoj jezik nazivaju onako kako žele. Oni se sada bore da sačuvaju taj hibridni jezik!!!
    Potpuno je nejasna, neobjašnjiva, dodvoravajuća i samoponižavajuća potreba naše javnosti da se bori za skraćenicu B/H/S. Svakom učeniku i njegovim roditeljima u Sarajevu daje se PRAVO na jezik koji žele govoriti. Naravno da u Banja Luci ne razumiju takav pristup, jer tamo niko nema pravo na drugi jezik, osim na srpski! Tamo nema podjela, jer svi moraju i mogu biti samo Srbi i učiti samo srpski jezik. A ako su po nesreći Bošnjaci, onda mogu imati jezik koji im nametnu Srbi, dajući mu ime koje ne postoji. Pri tome javnost (ma šta to značilo i šta se pod pojmom javnosti podrazumijevalo) objašnjava da se radi o podjelama i o mogućnosti da u Sarajevu imamo tri škole pod jednim krovom. 
    Sarajevo nije imalo dvije škole pod jednim krovom čak ni onda kada je dnevno na grad padalo po nekoliko hiljada granata. Iako Sarajevo danas nema nekadašnji demografski sastav, ovdje je ipak ostavljeno pravo i mogućnost njegovim stanovnicima svih vjera i svih etničkih pripadnosti da izaberu svoj put i svoj jezik. Treba znati da u Sarajevu postoji i Katolička gimnazija u kojoj se govori isključivo hrvatski jezik i da učenici koji pohađaju tu nastavu nemaju pravo na izbor. Ali, radi se o pravo vlasnika te škole da ponudi svoj plan i program i onaj kome to odgovara može da izabere da li će pohađati tu školu. To nikome ne smeta. Čak i Bošnjaci upisuju svoju djecu u tu školu. Sarajevo preferira mogućnost da svako ima pravo izabrati ono što želi. Tako je i moguće da u Sarajevu djeca uče srpski jezik ili da uče hrvatski jezik...
    Da li je to moguće tamo gdje vlada HDZ? Da li je to moguće u bh. entitetu RS? Naravno da nije! Tamo su dvije škole pod jednim krovom već dugo zaštićeni nacionalni koncept gradnje šovinističkog društva, obrazac podjela i način ophođenja sa drugima i drugačijima.
    Nevjerovatno je da se davanje prava djeci, u Sarajevu, na njihov jezik, smatra negativnošću, a da tamo gdje je pravo uskraćeno, to ove iste kritizere ne zanima. Zanimljivo je da se davanje prava na jezik djeci smatra mogućim pravljenjem tri škole pod jednim krovom, a da pri tome kritizere ne zanima činjenica da u rigidnom hadezeovskom društvu već decenijama postoje takve škole, a da se takve već uvode u RS-u. Tamo ljudi imaju pravo ili na srpski ili na hrvatski, a u Sarajevu pravo govornika bosanskog jezika na svoj jezik, tamo gdje je oko 90% onih koji govore bosanski i izjašnjavaju se tako, želi se zamijeniti nametanjem nečega što se zove B/H/S. 



    Zanimljivo je to pravo javnosti da uskrati drugima pravo! 
    Paradoksalne su konstrukcije koje se ovih dana protežu socijalnim medijima: bosancima ukinuto pravo na jezik!!! 
    Želi se kazati da je bosanska opcija nešto što se zove B/H/S. A da nije bosanski jezik!!! 
    Moj jezik i jezik mojih pradjedova je bosanski. Moje dijete govori bosanski. Ja pišem na bosanskom. I nije mi jasno zašto i do kada će to nekome smetati. Meni ne smeta da bilo ko svoj jezik nazove bilo kako. Rado ću se boriti za njegovo pravo. Ali, neću dopustiti samozvanim zaštitnicima mojih prava da gaze ta moja prava. Prošla su vremena kada su se prava mogla ukidati dekretima. Dolazi novo vrijeme, vraćanja sistema u ravnotežu, ma šta da mi mislili i čemu da se nadali. 
    Kada se slegne mulj poslije poplave vraćat ćemo se u prošlost i izučavati ovo vrijeme u kojem se ljudi više bore za ukidanje tuđih prava nego za ostvarivanje svojih!!! 

    (Podrinje.Online)
  • MOJ HABER PONEDJELJKOM - MEHMED PARGAN: Nemojte reći da niste znali!!!

    Piše: Mehmed Pargan

    Da li znate da je i danas nastavljena diskriminacija djece u Bosni i Hercegovini? 
    Da u pola zemlje djeca nemaju pravo da uče svoj maternji bosanski jezik!!! 
    Znate li da djeca nastavu pohađaju u pomoćnim vakufskim objektima, mektebima prilagođenim za instruktivnu nastavu, koje je ustupila Islamska zajednica, jer vlasti ovoga entiteta ne dopuštaju ni jednu drugo vrstu ni način organizacije? 
    Znate li da jedan motokultivator može platiti jednogodišnju plaću profesora koji mjesecima ne prima plaću a uči djecu bosanskom jeziku, negdje u Podrinju - a podijelili smo hiljadu motokultivatora, a za profesore nemamo novca?
    Znate li da jedna vaša fasada kuće može platiti dvije godine profesora historije, koji je nezaposlen, a djeca u Vlasenici uče da je Radovan heroj i oslobodilac?
    Znate li da jedan blatobran vašeg BMW-a može platiti štampu knjige o zločinima i o masovnoj grobnici u Tomašici, u kojoj se nalazi tvoj brat, moj brat, njegov brat - a mi knjigu još nemamo i čekamo da nam to neko drugi riješi?
    Znate li da jedna paklica cigareta može obezbijediti sendviče za cijelu sedmicu djetetu koje pješači 15 kilometara do škole u Cerskoj?
    Znate li da samo jedan tretman kod kozmetičara osigurava mjesečnu stipendiju studentu iz Podrinja, koji sanja da studira u Sarajevu, a kada to ne uspije odlazi zauvijek iz Bosne? 
    Znate li da deset prosječnih "dijasporaša" k'o od šale može pokrenuti televiziju u Bijeljini i ne trpjeti nacionalističko silovanje već postojeće televizije koja naš ponos dovodi do đeriza, a sve to mi plaćamo?


    Mehmed Pargan

    Znate li da se već 20 godina vodi teška politička, ali i borba nekolicine uglednih intelektualaca da se ovo promijeni, ali vlasti ovoga entiteta sistemski sprječavaju upotrebu jezika? 
    Znate li da je SANU (Srpska akademija nauka i umetnosti) iz Beograda prije 19 godina dala instrukcije Srbima, njihovim institucijama i zvaničnicima za negiranje bosanskog jezika, tvrdeći i naučno dokazujući da on ne postoji, time počinivši postratnu agresiju? 
    Znate li da se po tim instrukcijama u zadnje dvije decenije vodi kompletna srpska politika, usmjerava obrazovni proces, kreira nacional-šovinistički kulturološki koncept etničkog elitizma i izolacionizma? 
    Znate li da taj koncept izolacionizma počiva na potpunom isključivanju Bošnjaka, kroz onemogućavanje zapošljavanja u javni sektor, kroz nesudjelovanje u kulturnim manifestacijama, kroz onemogućen pristup javnim fondovima? 
    Znate li da i javni servis RTRS i privatni mediji Bošnjake u ovome entitetu smatraju prolaznom kategorijom, statističkom greškom i smetnjom - uspjesi Bošnjaka, život Bošnjaka, praznici poput Bajrama, za njih čak nisu ni informacija - Bošnjaci se tretiraju isključivo kada su incidenti u pitanju? 
    (Znate li da su Bošnjaci skoro u jednoj trećini finansijeri nekih privatnih TV kuća, koje u svojim info programima ne spominju najveći praznik muslimana Kurban-bajram, kao i 15 posto javnoga servisa, koji isijava netrpeljivost, čak plasirajući i govor mržnje prema Bošnjacima???) 
    Da li znate sve ove činjenice??? 
    Ako znate sve ovo a ne reagujete, kako možete definirati svoje duhovno stanje? 
    Ako znate sve ovo a važnije vam je da trošite svoju energiju, prisustvo u javnom prostoru (Facebook, Twitter...) na beskorisnu tlapnju o tome ko u kome safu u džamiji sjedi, ili na izigravanje uloge novog selektora bh. Reprezentacije, mislite li da li bismo onda trebali potražiti neke odgovore isključivo u sebi? 
    Mogu razumjeti da nismo još reagovali protiv genocida u Mijanmaru, da nismo okupili bar 2.000 ljudi na trgovima u Sarajevu, Tuzli, Tešnju, ali ne mogu da shvatim, zašto nekoliko hiljada nevladinih organizacija, zašto hiljade profesora, zašto desetine hiljada učenika još niko nije organizovao i izveo na ulicu kao podršku djeci u Podrinju, Krajini, Posavini... (U Istočnoj Hercegovini bošnjačke djece i nema, jer je taj prostor skoro u potpunosti etnički očišćen – a većina nas to i ne zna, niti nas interesuje). 
    Da li smo se predali? 
    Da li smo prepustili zemlju isključivo nekolicini političara da se oni brinu o njoj, imajući onda opravdanje za svoju nezainteresovanost i za nedjelovanje, odnosno jake argumente za njihovu nesposobnost? 
    Kada smo to mi djelovali? 
    Kada smo progovorili o tome? 
    Kada smo pomogli da se spriječi diskriminacija? 
    Kada smo bilo šta uradili? 
    Gdje je pokrtet za zaštitu prava djece povratnika – da li je ikada napravljen? 
    Gdje je fond za finansiranje nastavnika koji ne mogu dobiti zaposlenje u RS-u, da li je on napravljen? 
    Naravno da ništa nije napravljeno, jer je mnogo lakše prodavati lafinu na Baščaršiji, a za nju od ambasada i drugih donatora dobiti za preživljavanje!!!
    Gdje je mreža nevladinih organizacija koje će se baviti tim pitanjima, diskriminacijom djece, sprječavanjem obrazovanja, govorom mržnje vlasti entiteta? 
    Je li iko od nas nazvao prijatelja koji živi u RS-u i pitao da li išta može utjecati da se to promijeni? 
    Da li ste on slaže da treba djecu diskriminirati, da treba Bošnjake isključivati iz društvenog života? 
    Ili je pak, svima nama mnogo lakše da bez odgovornosti za izrečeno, bez analiziranja i bez prethodnog znanja optužimo bilo koga i okrivimo ga za postojeće stanje? 
    Da li si ti dragi prijatelju Srbine, koji živiš u RS, ikada upitao nekoga od svojih prijatelja zašto srpska politika forsira diskriminaciju i kada će to biti zaustavljeno, jer to je tekovina nedemokratskih društava, a mi želimo u Evropu? 
    Dragi moji, možda možemo naći opravdanje za ono što nismo uradili, možda možemo naći argumente da popljujemo one koji ništa nisu uradili - možda oni i jesu krivi jer nužno nose dio odgovornosti, ali najteži proces u svakom životu, pa i u životu našega društva (ne samo jednoga naroda) je pogled u ogledalo, suočavanje sa samim sobom!!! Danas je diskriminisano dijete u Konjević Polju i Vrbanjcima, u Kozarcu i Janji, sutra je vaše dijete na redu!!! Ne možemo baš svi u toj situaciji otići iz ove zemlje - neko će ostati i biti žrtva. Možda baš mi!!!
    Možete biti i ljuti nakon čitanja ovoga teksta. Možete reći da umanjujem nečiju odgovornost i prenosim je na nas "obične". Možete ignorisati poruke, ali i sutra ujutro, oni koji čine da Bosna bude cjelovita i multietnička (a to su djeca bez prijevoza, kuhinje, čiji je babo nezaposlen, a mama bez mogućnosti emancipacije i dostizanja rodne jednakosti, a sa jedinom željom da ostanu svoji na svome) - oni će doći u školu i pristajati na reducirane uslove života, da bismo mi mogli imati zemlju od Une do Drine. (Da bismo psovali avnojevske temelje te zemlje kada izgubi od Kipra!!!) Ako ta djeca napuste svoje domove sa svojim roditeljima, i dođu u toplinu sarajevske, tuzlanske ili neke druge nezainteresiranosti, ako odu izvan zemlje, Srbija će biti na Kozjoj ćupriji i na Banj Brdu. Onda naši safovi neće biti prazni samo u Begovoj džamiji...
    Zapitajte se koliko smo krivi mi!!!
    Zapitaj se koliko si mogao učiniti TI!!!
    Dragi čitaoci, možda niste znali sve te činjenice. Sada ih znate!
    Zate li da se ni nakon ovoga teksta neće ništa promijeniti - mi živimo život po principu: ako mi moramo djelovati, ne mora se ni mijenjati.
  • NOVA IZDANJA AUTORA BH. DIJASPORE: Roman "Šapat sudbine" Hazete Hamzić-Salihović pred bh. publikom

    Piše: Sabit Hrustić

    Nedavno je u Tuzli iz štampe izašla knjiga „Šapat sudbine“ autorice Hazete Hamzić-Salihović. Objavljena je u vlastitoj nakladi, iskazujući autoričinu samouvjerenost i hrabrost, posebice što se radi o romanesknom prvijencu. Na određeni način, ovo djelo već u svojoj pojavnosti razbija uobičajene norme. Hazeta Hamzić-Salihović potpisuje svoj prvijenac u svojoj 52. godini, ostavljajući čitaoca potpuno zbunjenog. Gdje je bila autorica do sada? Da li je ovo tek hir? Ispunjavanje želje u zrelim godinama? Sve su to pitanja koja se mogu postavljati, ali samo prije čitanja njenoga romana. A roman, kako su kazali promotori Mehmed Pargan i Mehmed Đedović, na prvom predstavljanju knjige pred publikom u Tuzli, čita se u jednom dahu i sa suzama u očima.



    Promocija, pred brojnom publikom u tuzlanskom Bosanskom kulturnom centru održana je 15. aprila 2017. godine. Autorica, rodom iz Miljanovaca kod Kalesije, trenutno sa porodicom živi u Švicarskoj, tako da je u Tuzlu pristigla i jedna zanimljiva ekipa, koju je predvodila Šefika Koljić, lektorica ove knjige i osoba koja je pratila njeno izrastanje, od ideje do ukoričavanja u štampariji OFF-Set u gradu soli. Gospođa Koljić bila je moderatorica promocije, te na određen način i tumač skrivenih poruka koje ovo književno djelo nosi u sebi. Dio radnje dešava se u Zvorniku i oslikava prve dane okupacije ovoga grada na Drini.





    „Šapat sudbine“ je roman koji govori o ljubavi, kazao je književnik i novinar Mehmed Pargan, istakavši važnost dramskog zapleta, skoncentrisanog u tragičnu priču o ocu koji zlostavlja cijelu porodicu. Iz tako motivisane romaneskne strukture izrast će priča u priči, odnosno sjećanje u sjećanju, kako je to kazao Mehmed Đedović, govoreći o knjizi. Autorica svoju priču pažljivo veze, pokazujući poseban pripovjedački talenat, prije svega u karakterizaciji likova i strukturiranju fabule. Ističući stanovite propuste, koje roman kao prvijenac posjeduje, Mehmed Pargan je istakao važnost ovoga romana u književnom opusu bh. dijaspore. „Šapat sudbine“ tipični je predstavnik ove književnosti. Pargan je kazao da se sa pojavom brojnih kvalitetnih djela pisaca porijeklom iz Bosne i Hercegovine, već može govoriti o poetici književnosti bh. dijaspore, sa svim njenim posebnostima.
    Kao specijalni gost o knjizi je govorio i recenzent Muhamed Mahmutović, istakavši da se autorica obračunala sa društvenim zlom – alkoholizmom: „Počni s čitanjem i razmišljaj o zlu do kojeg dovodi alkohol i nasilje u porodici, a koje nije nečije tuđe zlo ni daleko od tebe, pa da možeš biti siguran kako nikad tebe neće zadesiti ili nekog od tvojih. Mnogo je razloga zbog kojih vam samouvjereno smijem sugerirati da počnete s čitanjem. Brojne dileme koje ste dosad možda i imali o nekim pojavama u društvu, nestat će nakon čitanja, a svi koji pročitaju ovu knjigu postat će sasvim sigurno bolji ljudi, jer će se kroz čitanje upoznati s tim velikim zlom, koje su dosad poznavali samo površno. Književnica Hazeta Salihović, hrabro se upustila u priču o ovom problemu kroz zahtjevnu literarnu formu – romana!“ – kazao je Mahmutović. 





    Roman „Šapat sudbine“ u pripremi za štampu recenzirao je krajiški književnik i fotograf Nedžib Vučelj, iz Bužima. Približavajući nam fabulu romana on kaže: „Autorica najprije u romanu piše o jednoj težačkoj porodici, koja ispašta kroz život zbog jednog alkoholičara, koji sav svoj bijes iskaljuje na porodici. I kao što to i biva, ispaštaju majka i djeca, ali nažalost naočigled drugih, koji su nijemi promatrači nemilosti. U takvim porodicama su majke zaštitnice djece, koju pokašavaju izvesti na pravi put i iz takvih porodica često se iznjedre i dobra, poštena, radišna, pametna... djeca. Nažalost, majke često rizikuju i svoje živote, što daje snažan pečat žene kao majke. Takva je bila i Refika koju doktorica Šefika prepoznaje još kao bistru djevojčicu, ali i osobu od koje će u životu nešto biti, ako joj se pomogne, gdje Refika pokazuje posebnu svoju humanost. S druge strane, Refika odlazi iz Azrinog mjesta u Zvornik, gdje doživljava tešku ratnu sudbinu i ne sluteći koliko je vjerovala zvijerima u ljudskom obliku, koji počinju da čine zlodjela. A da se dobro, jako često, dobrim vraća, osjetila je glavna junakinja romana Refika, kada Nada spašava nju i njenu malu kćerkicu, rizikujući tako svoj vlastiti život. Zbog tog moralnog, ljudskog, humanog... gesta. Nada biva tučena i mučena od svojih sunarodnika zadojenih mržnjom, nacionalizmom i zločinima. Glavna junakinja djela se skriva i po izbjeglištvu i uspijeva pobjeći u Europu, gdje je, također, život ne mazi, već je dovodi u veoma teške traumatske zaplete zbog svoje porodice koja je rasturena po svijetu. Međutim, autorica kroz svoje djelo vodi snažne likove žena, koje su i stub porodice i hranioci, i humanisti i stručnjaci i na kraju opet vjerni svojoj voljenoj osobi, ma kakva ona bila i ma koliko su žene radi takvih patile, na kraju opraštaju, kao što su djeca halila svome ocu unatoč svim nemilim događajima kakve im je priređivao. Ta žena Bošnjakinja imala je uvijek snage da se nosi sa onim što čovjek nikada ne bi izdržao i da se na kraju u svijetu pokaže kao humana, kao osoba na koju se u nevolji uvijek možeš osloniti, kao osoba koja ima plemenito srce, ali i dušu i kad je najteže i kad drugi okreću leđa, one okreću lice puno snage, života, sabura, humanosti. Čitajući roman „Šapat sudbine“, shvatate koliko su alkohol i zločin usko povezani, koliko su neljudi dvolični, te zločinci često gori od zvijeri.“ 
    Treći recenzent knjige, književnik Mustafa Širbić, koji živi u Njemačkoj, ističe posebnu važnost pozicije žene-autora ovoga romana. Tako on kaže: „Žensko pero je rijetka pojava na našim prostorima i Hazetin kratki roman je stoga vrijedan pažnje i lahko ga je čitati, a teže „progutati“. Naravno da se od prvih redaka osjeti lirska, senzibilna nota, ali lično mi je priča koja je u ovom romanu ispričana zanimljiva jer je istinit događaj i, nažalost oslikava neshvatljivo grub a prisutan i ničim opravdan odnos čovjeka (muškarca, supruga) prema ženi (majci, supruzi). Emotivno, ali bez pretjerivanja, Hazeta crta svoje likove, ne optužuje nego više dokumentuje i sve prepušta sudu vremena.“
    Nakon Tuzle, promocija je najavljena i u Kalesiji, a potom knjiga otpočinje svoj život i izvan zavičaja.
    Kažimo da je Hazeta Hamzić – Salihović rođena 1965. godine u Miljanovcima, opština Kalesija. Da je odrasla je u višečlanoj radničkoj obitelji, gdje je naučena cijeniti rad, poštenje i nadasve prave ljudske vrijednosti. Osnovnu i srednju Ekonomsku školu završila je u Kalesiji, a studij biologije i hemije na Pedagoškoj Akademiji u Tuzli. Danas je u Švicarskoj radi i živi sa suprugom Alijom i svoje troje djece: sinom Dinom, kćerima Aminom i Imanom. Roman „Šapat sudbine“ inspirisan je upravo njima. To se osjeti u svakom njegovom pasusu, tako da je potpuno razumljivo da je odmah i bez kompromisa prihvaćen od čitateljstva. 


    (Podrinje.Online)
  • PREDSTAVLJAMO NOVA IZDANJA: „Tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije“ autora Mehmeda Pargana

    Iz štampe je izašla knjige „Tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije“ autora Mehmeda Pargana. Riječ je o trećoj knjizi koja se bavi istraživanje tradicionalnog zanatstva u Bosni i Hercegovini, s tim da je ovoga puta tema istraživanja bilo šire područje tuzlanske regije, kojem je svojevremeno pripadalo Podrinje, Semberija i dio Posavine. Knjiga je objavljena u izdavačkoj kući BMG Bosanska medijska grupa, uz podršku Obrtničke komore Tuzlanskog kantona, Vlade Tuzlanskog katnona i Općine Tuzla.
    U recenziji knjige, profesor Emir Šehić kaže kako je „Tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije“ publikacija koja je „nastala je kao rezultat višegodišnjih  istraživanja koja je autor provodio u arhivima Bosne i Hercegovine, ali i izvan njenih granica, zatim prikupljanja podataka direktno od zanatlija, te konsultovanja maloga broja objavljenih radova koji su mogli poslužiti kao polazna osnova za jednu sveobuhvatnu sintezu. Nakon toga uslijedila je dugotrajna analiza i komparacija. Krajnji rezultat je ova knjiga koja daje odgovor na mnoga pitanja vezana za tradicionalno zanatstvo tuzlanske regije propraćena mnogobrojnim kvalitetnim fotografijama. Ono što je autora motiviralo da se prihvati ovako zahtjevnoga posla leži u činjenici daje tuzlanski kraj kroz historiju zauzimao veoma važno mjesto u privrednom i kulturnom životu Bosne i Hercegovine. Tu činjenicu potvrđuju sačuvani historijski izvori, među kojima sve do srednjeg vijeka preovlađuju ostaci materijalne kulture, a od tada imamo i  pisanih historijski izvora.
    Prilikom izrade knjige najviše je korišćena historijska metoda koja podrazumjeva hronološki slijed događaja, historijske izvore prvog reda i drugo, zatim statistička, komparativna i analitičko-sintetička metoda. Odabran je pravilan metodološki pristup, pravilno je struktuiran   prvi (Povijest zanatstva Tuzle i okoline) i drugi (Zanati u današnjem vremenu – izazovi očuvanja) dio rada, obrađujući ga u okvirima jedanaest etapa razvoja zanatstva u tuzlanskom kraju:  zakon o obrtu, sistematizacija prikupljenih podataka - analiza stanja i prijedlozi mjera za razvoj i očuvanje tradicionalnih zanata, nomenklatura tradicionalnih zanata, porezne obaveze za radnje tradicionalnog zanatstva, fiskalizacija, sistemska podrška projektima usmjerenim, ka razvoju i očuvanju tradicionalnog zanatstva, rezultati sistemskog pristupa rješavanju problema u poslovanju u radnjama tradicionalnog zanatstva, sistem obrazovanja, majstorski ispiti, mjere za poboljšanje stanja), dok u trećem dijelu rada autor nas upoznaje sa faktorima koji su uticali na razvoj tradicionalnih  zanata tuzlanske regije i obrađuje osobenosti zanata koji su sačuvani sve do današnjih dana. U završnom dijelu rada autor navodi registar obrta odnosno registar zanatlija koji su registrovani na području Tuzlanskog kantona. Važno je napomenuti da je autor izdvojio one podatke o tradicionalnim zanatima tuzlanske regije, koji su potrebni ne samo onima koji žele nešto više znati o zanatima tuzlanske regije, nego i svima drugima kojima su neophodni za opća i specifična istraživanja. Autor se prema tome obratio širem krugu čitalaca sa knjigom u kojoj ćete naći sigurne i provjerene podatke, o historiskom razvoju, kao i o osobenostima svakog od navedenih zanata, poznatim majstorima, šegrtima, građevinama  i slično. Izlaže tečnim i jasnim jezikom, tako da knjiga čitaocu postaje sve zanimljivija. Time je doprinio da ovaj rukopis budi interesovanje, osim stručne i naučne javnosti i šire čitalačke publike. Radi se o autoru koji se se već dobrano oprobao na tekstovima ove prirode kroz knjigu „Tradicija Bosne i Hercegovine ZANATI“ – navodi Šehić. 
    Historičarka Azra Softić-Hamzić, smatra kako je „monografija "Tradicionalno zanatstvo Tuzlanske regije", autora Mehmeda Pargana važno naučno-istraživačko djelo temeljeno na historijskim činjenicama, korištenjem velikog broja dostupnih historijskih izvora i literature, što je prije svega vrijedno pažnje i svake pohvale. Pored toga što ovo djelo predstavlja značajan doprinos za bosanskohercegovačku historiografiju na polju kulturne historije, njegov sadržaj daje jasan cilj za budućnost sa prijedlozima poboljšanja stanja tradicionalnog zanatstva u današnjem vremenu kada stari zanati polako izumiru. Veoma je važno sačuvati tradiciju i običaje, koji imaju ključnu ulogu u očuvanju identiteta jednog naroda. 
    Jasno je da su sami zanati nastajali da bi zadovoljili različite ljudske potrebe i kako su se određene potrebe razvijale i mijenjale tako su se i običaji mijenjali. Ako se osvrnemo na hronologiju nastajanja i razvijanja zanata kroz historiju, neophodno je spomenuti da je u vrijeme Osmanske vladavine, u svim većim naseljenim mjestima Tuzlanske regije došlo do značajnog razvoja zanata. Iako u administrativnim granicama ne pripadaju Tuzlanskoj regiji treba spomenuti posebno važne centre kao što su Zvornik i Bijeljina, zatim Brčko, Koraj i Doboj. Značajna privredna djelatnost razvijala se u Gradačcu i Puračiću. Značaj i ozbiljne razmjere ove djelatnosti prevazilazile su okvire same Tuzle. Zanatlije su uspijevale da se nametnu čak i na međunarodnom planu. Sudjelovali su i na velikim svjetskim izložbama.
    Nažalost, mnogi običaji su potisnuti ili izgubljeni tokom dugog vremenskog perioda. Danas postoji sve veća težnja da se preostali običaji prilagode savremenijem i modernijem načinu života. Tako se svjesno ili nesvjesno uništava tradicija za koju se vrijedi boriti. Sam autor je prepoznao potrebu očuvanja tradicionalnih zanata, kao i potrebu da se hitno djeluje u tom pravcu, čime daje pozitivan primjer čitaocima, a samo djelo dobija dodatnu vrijednost. 
    Monografija "Tradicionalno zanatstvo Tuzlanske regije", autora Mehmeda Pargana predstavlja uspješno zaokruživanje jedne važne teme koja nije dovoljno tretirana od strane bosanskohercegovačkih historičara, a i šire javnosti. Rad je prilagođen čitaocima svih nivoa obrazovanja, skladno i hronološki uređen, pisan razumljivim jezikom i potkrijepljen velikim brojem fotografija. Treba spomenuti i važnost ovog djela za sami turizam tuzlanske regije pa i Bosne i Hercegovine. U njemu se navode tačne smjernice o potrebi podsticanja zanatlija da se registruju, otvaranja dućana i obrtničkih radionica. Bosna i Hercegovina je jedan uspješan spoj istočne i zapadne tradicije, te je stoga zanimljiva svim narodima koji žive u njoj, kao i van nje. Iako njeno tradicionalno zanatstvo još uvijek nije dovoljno promovisano u svijetu, u Evropi se nalaze mnogi ozbiljni kupci, što bi donijelo i finansijske koristi zanatlijama, koji su nekada živjeli od svojih zanata.
    Autor je zaista uložio mnogo truda i znanja u ovo djelo koje je, kako je već navedeno, potkrijepljeno vjerodostojnim izvorima i prema tome smatram da će upotpuniti postojeće praznine i doprinijeti razvoju historiografije. Iz svega navedenog, monografiju autora Mehmeda Pargana toplo preporučujem za štampanje i objavljivanje.“
    Knjiga je javnosti predstavljena početkom novembra, a o njoj su u Bosanskom kulturnom centru govorili prof.dr. Enes Kujundžić i Rasim Hamidović, predsjednik Udruženja Stari i umjetnički zanati Tuzlanskog kantona.
  • PROMOCIJA MONOGRAFIJE "TRADICIJA BIH - ZANATI" UPRILIČENA U SREBRENIKU: Uskoro Švedska, Finska, Sjedinjene Države

    U okviru tradicionalne kulturne manifestacije Dani povelje 2017, u Domu kulture u Srebreniku, u četvrtak 17. februara, upriličena je promocija djela „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“, autora Mehmeda Pargana, urednika portala Podrinje.Online. Ova historijsko-etnografska monografija na blizu 500 strana velikoga formata, obrađuje oko 170 tradicionalnih, starih i umjetničkih zanata u Bosni i Hercegovini. Sadrži oko 760 autorskih fotografija, koje prateći tekst, govore o klturnom identitetu bosanskohercegovačkih naroda. Urednik fotografije je poznati umjetnički fotograf Samir Zahirović.



    U svom obraćanju prisutnim autor Mehmed Pargan kazao je kako su tradicionalni zanati posebno važni kao nematerijalna baština Bosne i Hercegovine i kao takvi trebaju biti zaštićeni. 
    -Svaki naš dom je kroz vrijeme dao svoj doprinos očuvanju tradicije Bosne i Hercegovine. Danas, u vijeme novih tehnologija mnogo je teže očuvati zanate, jer je  prestala potreba da oni postoje, ali danas imamo mnogo bolje uslove za istraživanje i dokumentovanje podataka, fotografija i tradicionalnih predmeta. U vremenu smo u kojem moramo naći bolje metode zaštite i očuvanja civilizacijske baštine, koja je locirana na područje Bosne i Hercegovine i vlasništvo je svih naroda i građana koji žive u našoj zemlji. Naše zanatstvo još uvijek nismo promovisali u svijetu u mjeri u kojoj je to potrebno. Bosna i Hercegovina je najljepši i najuspjeliji spoj Istoka i Zapada. Stoga smo toliko zanimljivi i jednima i drugima. Ova knjiga pokazuje da Bosna i Hercegovine ima autentičan kulturni identitet, koga profiliraju upravo naše nacionalne, vjerske i kulturološke različitosti, kazao je Mehmed Pargan.



    Promotori monografije „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ bili su prof.dr. Izet Šabotić i prof.dr. Salih Kulenović. Oni su istakli da je nauci bila neophodna ovakva publikacija o tradicionalnim zanatima, kako bi se napravila „inventura“ stanja, te na temeljit način obradila povijest zanatstva u Bosni i Hercegovini, kao i predstavljanje i približavanje fenomena zanatstva čitaocu. Oni su istakli da je problematika zanatstva općenito malo istražena. Zanati su osnova privredne djelatnosti koja se od davnina razvijala sve do danas, ali i pokazatelj etnografskih karakteristika života građana jednog područja kroz vrijeme. Stoga se, praćenjem razvoja zanatstva, mogu najboje pratiti životne potrebe stanovništva kroz vrijeme, a na taj način i sve druge osobenosti toga življenja. 
    Od ljeta 2016. godine, kada je knjiga objavljena u izdanju BMG Bosanska medijska grupa, promocije su upriličene u Beču, Berlinu, Pragu, Roterdamu, Eindhovenu, Zvorniku (Dani Hasana Kaimije), Tuzli, Jajcu (Dani Ajvatovice), Srebreniku (Dani povelje), Šerići – Živinice (Dani tradicije i folklora)... Već su najavljene promocije u Švedskoj, Finskoj i Sjedinjenim Američkim Državama tokom marta, aprila i maja 2017. godine. 
  • REPORTAŽA - TV VODITELJ FIKRET HODŽIĆ U NASELJU SUĆESKA POKRENUO BIZNIS: "Srebrena malina" vraća nadu Podrinjcima

    Piše: Mehmed Pargan

    Povjetarac s Vijogora donosi u krošnje ubeharalih džanarika posljednje tragove zime. Iako je sve dokle seže pogled u bujanju i beharu, april ovdje, u selima oko Srebrenice, nije garancija da ponovno neće doći snjegovi, u nevrijeme. Naprotiv, snijeg zna pasti iznenada i polovinom maja, lomeći svojom težinom grane šumskog drveća i voća, vršeći selekciju u kojoj samo najjače grane sa plodovima opstaju – stoga je voće sa ovih prostora prirodno lijepog izgleda i ukusa i nije mu potrebno ni prskanje. 
    Behar je u prvim toplim danima aprila na padine visokih podrinjskih planina izmamio mještane. Njive su uzorane, živice iskrčene, a poneki traktor ili, tokom zime uležali par volova, još uvijek u daljini neumorno i monotono idu s kraja na kraj njive, polažući iza sebe crne štapove brazda, jedan do drugoga. Ovdje su ljeta nešto kraća nego u ravnici tako da se svaki dan proljeća mora iskoristiti. Sunce se u ovim proljetnim danima začas otkotrlja horizontom od Velikog Žepa i visa Zlovrh, tako prema zapadu.



    Na istočnim padinama Sućeske podignuti su novi malinjaci. Ovdje je u drugoj polovini prošloga stoljeća otpočeo uzgoj maline i kako je njena potražnja na domaćem tržištu bila velika brojna domaćinstva su imala svoje malinjake. To im je bio siguran način zarade i popunjavanja rupa u kućnom budžetu. Bilo je pravilo da jedna četvoročlana porodica može sama obraditi parcelu od dva dunuma, aktivnosti traju manje od dva mjeseca, a prihodi sa te parcele joj mogu osigurati osnovne životne potrebe za jednu godinu. 


    Šetnja kroz Sućesku: Fikret Hodžić, Mehmed Pargan i Nermin Alibašić

    Nažalost, posljednji rat je opustošio ove krajeve. Plodne njive su zarasle u šikare, kuće su spaljene i srušene, a ovdašnje stanovništvo protjerano. Većina muškaraca ubijena je u Genocidu. Danas su se u Sućesku vratile porodice čiji su nosici te 1995. godine, kada je počinjen Genocid, bili djeca. Oni su u sebi ponijeli gorčinu sjećanja, boli i namjeru da će se jednom, kako to kaže pjesma, „kao pobjednici vratiti“.
    -Kada sam odlučio podići svoje malinjake odnio sam uzorak zemljišta na analizu u Sarajevo. Rekli su mi da je sastav idealan za uzgoj maline. I ja sam krenuo, - prča mi kolega novinar Fikret Hodžić, dok nas u dubokim čizmama – rudarkama, kao domaćin vodi kroz Sućesku. Zastajemo pored seoskog mezarja da proučimo Fatihu. Na spomen-obilježju upisana su imena 926 ubijenih civlila Sućeske. Sa domaćinom i saputnicima Kadinom Mazić, koja je doputovala iz Amerike i Nerminom Alibašićem, studentom medicine iz Tuzle, pratim u kamen uklesana imena ubijenih i nikako ne mogu da pojmim razmjere tog zločina Genocida. Ne mogu da razumijem koji je to kod ugrađen u gene onih koji su bili spremni ubiti toliko civila, bez povoda i razloga.


    Spomen obilježje za 926 ubijenih civila Sućeske



    U sredini sela, nedaleko od džamije, tek podignuta plantaža maline graniči sa nekropolom srećaka. „Kameni spavači“ skriveni su od pogleda slučajnih prolaznika, iako su samo nekoliko metara udaljeni od asfaltne ceste koja vodi prema Žutici i Milićima:
    -Ovdje su, na svim proplancima, rasuti stećci. Gdje god se okrenete. Oni ustvari najbolje govore o posebnoj historiji ovih krajeva, o kojoj mi znamo premalo. Ovdje zrači jedna neopisiva i nepojmljiva energija, tako da kada dođem ovdje osjećam se sasvim drugačije nego u drugim mjestima. Ispunjen zadovoljstvom, novom željom da radim, da idem naprijed... Stari ljudi su govorili da su na ovim brdima u prošlosti uvijek logorovale vojske kada bi spremale pohod na Sarajevo, - govori naš domaćin. 



    Fikret Hodžić rođen je ovdje, u ovim srebreničkim brdima, neposredno pred rat. Njegova sjećanja, djeteta koje se igralo u ambijentu u kojem umjesto snjegova padaju granate i svakodnevno odnose živote, poslužila su za ispisivanje bestsellera „I ja sam iz Srebrenice“. Ova knjiga je u tiražu koji u novijoj Bosni i Hercegovini nije zabilježen, došla u sve krajeve svijeta i ljudi koji su preživjei bosanski rat nekako su se spontano identificirali s njenim autorom. Ova knjiga je bila sedef na priču o srebreničkom Genocidu. Gledao sam stotine ljudi kako plaču slušajući njene fragmente.
    Sada, dok prolazim kroz ovo neobično selo, pokušavam vratiti sjećanje u devedesete. Pokušavam vratiti u misli znanja iz povijesti ovih krajeva. Srebrenicu su ljudi naseljavali odvajkada. Nekada se zvala Argentum, Argentarija, Domavija... Ali, povijest ovoga kraja je tako štura, valjda zato što su osvajači oduvijek bili surovi i sa zemljom su sravnjavali sve što je moglo svjedočiti o njihovom dolasku.
    Prije tri-četiri godine, pripremajući se za promociju Fikretove knjige, ušao sam sa određenim predrasudama u čitanje toga teksta. Fikret Hodžić je u to vrijeme bio TV zvijezda, koju su ljubitelji folka u našoj zemlji i u dijaspori posebno voljeli i cijenili. Bojao sam se da bi zbog velike TV popularnosti, pularnost pisca Fikreta Hodžića mogla biti bez pokrića, da je napuhana, ali sam se, nakon čitanja knjige potpuno razuvjerio. Radilo se o knjizi koja čitaoca ostavlja bez daha. Govori o rađanju pobjednika. Fikret Hodžić je kao dijete imao sve predispozicije da bude izgubljen, inferioran, slab... Međutim, on se, zahvaljujući svome radu i svojoj vjeri, uspio izboriti za svoje mjesto pod suncem.
    -Kroz emisiju „Zvijezda možeš biti ti“ otvorili smo mogućnosti i drugoj djeci, koja inače nemaju šansu za uspjeh u ovakvom društvu, u kojem živimo. Ako sam ja uspio, neka uspiju i drugi, - kazao je on i ispričao nam kako su izgledali njegovi dani u Sarajevu, siromašnog dječarca iz Srebrenice, koga su gledali sa podozrenjem i omalovažavanjem, a kasnije, kada je uspio, ti isti ljudi su željeli biti blizu njega. A on je ostajao isti.



    Srdačno gostoprimstvo u "dnevnom boravku" porodične kuće u naselju Sućeska



    Sebi sam tada, nakon toga razgovora, rekao da nikada u životu čovjek ne smije davati sud o nečemu što ne poznaje. Nisam bio fan emisije koju vodi, ali sam sa oduševljenjem prepoznavao njegovu ljudsku dimenziju, moral, predanost poslu i ideji istine, pravde i poštenja. Knjiga me, na prvo čitanje, fascinirala, tako da sam rado bio njen promotor u nekoliko bh. gradova. Uvjeren sam sada, nekoliko godina poslije, da je ta knjiga dala samopouzdanje mnogim momcima i djevojkama, koji su na početku svoga puta bili izgubljeni i vjerovali da ništa u životu ne mogu napraviti. 


    Obnovljena očeva kuća i sjedište firme "Srebrena malina"

    Pred kućom koju su u naselju Sućeska sagradili Fikretovi roditelji, a on je obnovio sa namjerom da živi u njoj, stoje dvije zastave: na jednoj piše „I ja sam iz Srebrenice“ a na drugoj „Srebrena malina“. Nakon uspjelog izdavačkog projekta knjige „I ja sam iz Srebrenice“, Fikret je dlučo krenuti u drugom pravcu, iako je knjiga za njega pečat za cijeli život:
    -Rekao sam da više neću pisati. Ali, nisam se mogao izborti sa tom potrebom. Neka to ostane među nama, radim na novoj knjizi i nadam se da će ona izaći kada moje dijete napuni osamnaest godina!
    -Naravno, - rekoh. –Ostat će to među nama... Među Podrinjcima! Znam da će se još mnogi obradovati! 
    „Srebrena malina“ je taj drugi Fikretov put. 




    -Jedne noći sam usnio čudan san. Ustao sam ujutro, zbunjen ali pun neke snage. Rekao sam svojim u kući da želim ići u Sućesku. Obnoviti kuću. Svi su me gledali čudno, prvo u kući, pa u Sarajevu, a onda i ovdje, u Sućeskoj. Nisu mogli vjerovati da sam se odlučio da blještavilo televizije zamijenim zemljoradnjom. Ali ja sam bio uvjeren da to želim, - kaže Fikret Hodžić.
    Po dolasku u Sućesku Fikret Hodžić je obnovio roditeljsku kuću i krenuo u pripremu zemljišta za sadnju maline. Uskoro je pod malinom bilo nevjerovatnih 40 dunuma zemlje. Osposobio je štalu u dvorištu porodične kuće i u njoj otpočeo tov bikova. Danas, pet uposlenika njegove firme „Srebrena malina“ hrane 20 bikova i pripremaju se za branje maline na 40 dunuma. Pored toga, Fikret Hodžić je otpočeo gradnju hladnjače kapaciteta 300 tona smrtznute maline, što će biti značajan podstrek za druge povratnike u Sućesku:
    -Već u selu imamo oko 70 dunuma maline. Mnoge komšije i rođaci razmišjaju da već naredne godine podignu svoje malinjake. Vjerujem da će ovo za nekoliko godina biti izvrsna priča. Moram kazati da su mi značjnu podršku pružili iz Turkish Ziraat banke i Federalnog ministarstva izbjeglih i raseljenih, - nastavlja naš domaćin.



    Do sada je u projekat investirano ono 600.000 maraka. U ljeto, kada otpočne sezona branja maline ovdje će biti angažirano 50-70 sezonskih radnika. Sućeska će da oživi i podsjeti na neka davna vremena, kada su ovdje ljudi radili, rađali se i sanjali svoju svijetlu budućnost. Visovi Velikog Žepa bili su im najveća planina. Međutim, sa devedesetim godinama su došla neka vremena, koja su pred te ljude, sa nadama i snovima, stavila neke nepremostive planine koje je donio rat, odnoseći poput oluje njihove živote.



    Ikindijski ezan zauči sa džamije preko puta Fikretove kuće.
    -Elhamdulilah. Moj djed je bio imam u ovoj džamiji, a evo mene sada ovdje, idem u nju na svaki namaz. Zar to nije sreća!? – reče on. Neki čudan sklad vladao je u cijelom selu. Mir i nada.
    Ostavljajući Sućesku spuštamo se prema dolini Zelenog Jadra, u naselje Žutica. Tu ćemo susresti sedamdesetpetogodišnjeg kovača Muju Cvrka. On u svojoj radionici od jutra do večeri, vještim rukama kreira čuda, udarajući teškim čekićima po usijanom željezu. Živi u potpunoj tišini i miru, posvećen svome radu i sebi, svojoj čežnji za djecom rasutom po svijetu. On i Fikret Hodžić svojim radom uspijevaju promijeniti svijet, uspijevaju, jedan u pravom smislu, drugi u prenesenom, iskovati tvrdi metal našeg nepovjerenja, naših sumnji i nesporazuma. Oni rade i nemaju vremena za besposlice. Iza njih ostaje jedno lijepo i korisno djelo koje će koristiti ljudima. 
    Dok se uz prvi podrinjski sumrak na proljetno zelenilo spušta hladna kiša, Božjom voljom dajući život bilju, ljudima i životinjama, pomslih na davno pročitani hadis: „Najbolji među nama su oni od kojih ljudi imaju najviše koristi“. 
    Sunce, skriveno iza oblaka, davno je zašlo i svoje lice uronilo u dubinu zapadnih daljina. Bez riječi, vozimo se nazad prema Zvorniku, uvjereni da će ujutro svanuti nov, mnogo ljepši dan, osunčan umivenim suncem. 

    (Podrinje.Online)
  • REPORTAŽA: Kušlat - grad sokolova

    Piše: Mehmed Pargan
    Fotografija: Samir Zahirović

    Sivo, olovno nebo, svojom težinom ogleda se na površini Drine. Kiša je prestala i Drinjača, narasla do obala, krivudavo se probija kroz kanjon, žureći da se spoji i postane dijelom zelene ljepotice. Mutni trag, lijevom stranom vodotoka, može se pratiti pet-šest kilometara.
    -Čudesna li je ova rijeka, kaže moj prijatelj Hazim, dok se vozimo pored nje, predani ljepoti koju nam nudi.




    Rijeke su k'o i ljudi

    -Milenijima se znaju ove dvije rijeke, a pogledaj koliko joj treba da zagrli Drinjaču.
    -A rijeke su u Bosni k'o i ljudi, - mislim u sebi. -Nekako su lijepe i podnošljive, rekao bi čovjek, potpuno miroljubive, bez posebne snage i moći, sve dok ne podivljaju.
    Drinjača je inače mala i može se lahko pregaziti, a u ljetnim danima može skoro na svakom mjestu. A danas, poslije kiše, ona je puna snage. Ovdje se u narodu koristi izraz „kao oranje“ da se iskaže koliko je rijeka mutna. 
    Vozimo se i šutimo. Drinjača je napravila tek dvije-tri brazde vodenog oranja duž silovite zelenike Drine.



    Kamenite uzvisine južno od Zvornika talasasto se nabiru prema zapadu u sivu draperiju, prošaranu bjelogoričnim šumama, najavljujući čuvene grbe planine Udrč, čiji se najviši vrh sa 1.044 metra, tokom vožnje prati sve od Kalesije, a ovdje, podno Kušlata, izranja pred putnika kao neobično zaobljena masivna planina, sa dva vrha, koji podsjećaju na grbe kamile. Udrč, planina neobičnoga imena, čije značenje čak ne zna ni ovdašnje stanovništvo, drčno se uspinje nad cijelom okolinom. Sa istočne strane rijeka Jadar probila je svoje korito i tu se, pod Kušlatom, spaja sa rijekom Drinjačom, koja ovdje dotiče iz pravca Kladnja sjeverozapadnom stranom planine. Pored ušća, put krivudavo vodi u sela prosuta poput bisera, na osunčanoj strani obronaka Udrča. Sa druge strane Jadra, uzdiže se neobično strma stijena, kojoj se prolaznici iščuđuju kada ovuda prolaze. Pod stijenom, koja je bar dvije stotine metara strmo izdignuta nad cestom koja od Zvornika vodi prema Sarajevu, nalazi se i izvor vode i proširenja sa obje strane, tako da putnici mogu zastati, osvježiti se, načiniti fotografije i čudom se čuditi i stijeni, i džamiji koja je na njenom vrhu sagrađena.

    Prva džamija u Bosni

    Priča o toj džamiji je posebno zanimljiva. Ovdje se čuvala predaja prema kojoj su ljudi tu drvenu džamiju pokušavali rasklopiti i od toga materijala sagraditi džamiju u dolini, kako bi se vjernici mogli u njoj moliti. Međutim, preko noći bi džamija nestala i osvanula bi ujutro opet na onom istom mjestu, gdje je bila prošloga dana.



    Bosanskohercegovački nobelovac, književnik Ivo Andrić zapisao je, prolazeći pored Kušlata, često citiranu misao: „Kakav ste vi Bosanac kad ne znate za Kušlat. To vam je na onom delu starog puta koji od Zvornika vodi prema središnjoj Bosni, a poznat je i po tome što je tu sagrađena prva džamija u Bosni.“
    Možda je posebnost te džamije i ovoga mjesta upravo u toj činjenici da je prva džamija i da je nastala na mjestu gdje su se legli sokolovi. Kušlat je dobio ime po turskoj riječi kuš (kuč) što znači ptica i lat-gnijezdo. Hifzija Suljkić je zabilježio da su žene u ovim krajevima, čak i u novije vrijeme, vezle vez sa sokolom na Kušlatu. Vjerovatno je nekada on, u vrijeme kada je Kušlat bio moćan trgovački grad, služio kao suvenir putnicima koji su prolazili ovim krajevima.





    Ebu-l-fethovu džamiju na Kušlatu prema predaji sagradio je sultan Mehmed II Fatih, za potrebe vojne posade smještene u utvrđenom gradu Kušlatu, koja je brojala manje od trideset vojnika. Džamija je imala u temelju kvadratnu osnovicu dimenzija 6,5 metara. Kušlat je nekada, u vrijeme kada je predstavljao moćan utvrđeni grad, bio nahija. Grad je okruživalo devet sela: Skruševići, Kamenica, Raševo, Glodi, Kostijerevo, Carska Rika, Rovaši, Međuštrin i varoš grada Perina. Ovdje je bilo manje od dvije stotine kuća i otprilike toliko tabija (utvrđenih mjesta za smještaj vojske i odbranu).

    Jahač na bijelom konju

    Penjanje ka džamiji na Kušlatu otpočinje u naselju Pahljevići, dva kilometra od ušća Drinjače u Drinu. Vozilom se može doći strmim i napornim putem, koji je zapravo jedna zanimljiva kombinacija makadama i asfaltog puta, koji se smjenjuju ko po zna kojoj logici, svakih stotinu do dvije stotine metara, sve do seoskog mekteba. Ova vožnja će da vam uštedi najmanje jedan sat teškog pješačenja. Od mekteba počinje najzanimljivji dio puta – naravno pješice. Naglo spuštanje niz strminu, pored lokalnog mezarja, pa onda penjanje kozjom stazom petnaestak minuta. U putu susrećemo jahača na bijelom konju. Zastaje, pozdravlja nas i objašnjava kako je zadužen da na konju transportuje građevinski materijal za izgradnju džamije na Kušlatu:
    -Na ovaj način smo dopremili svu građu za džamiju. Strmo je i ovdje se može samo pješice ili na konju doći.




    Naporno penjanje vijugavom, kamenitom stazom, okončava se fascinantnim prizorom koji se odjednom ukazuje pred nama. Vrh stijene, na kojoj je nekada bila sagrađena neosvojiva utvrda po imenu Kušlat, organizovan je na dva nivoa. Donji nivo, dva do tri metra niži od gornjega, naget je prema jugu i na njemu je sagrađena džamija, na samoj ivici litice, iznad rijeke Jadar. Nekoliko stotina metara prema dolje, obrušava se stijena i izaziva u svakome visoku dozu straha. Poznati orijentalni putopisac Evlija Čelebi, zapisao je prilikom penjanja na Kušlat, kako je to „okrugao kameni grad na obali rijeke Jadar, na jednoj litici koja se diže do neba… Čovjek se ne usuđuje da pogleda dolje u udolinu, gdje rijeka tekući huči kao grmljavina“. Upravo je takva slika kada se nagnete nad provaliju i želite da što prije odete sa toga mjesta. Ispod je i u stara vremena prolazio put koji je spajao Zvornik sa Domavijom (Srebrenicom), koja je imala kovnicu novca. Sa stijene se lako mogla kontrolisati ta putna komunikacija, tako da je Kušlat imao svoju važnu funkciju sve do druge polovine sedamnaestoga stoljeća. A i danas ispod, grmi nabujali Jadar.

    Kišna dova

    Opisujući Kušlat, Evlija Čelebi navodi kako u ovoj utvrdi postoji „žitnica, oružnica, pet topova, te zapovjednik (dizidar) na 28 vojnika posade“.
    Drugi nivo, koji se širi u blagu zaravan, površine skoro dvije stotine kvadratnih metara, služio je za potrebe organizacije odbrane grada, te za veće vjerske manifestacije. U sušnim godinama stanovništvo Podrinja ovdje je obavljalo kišnu dovu, molitvu za kišu. I danas ovdje postoji ravan prostor desetak metara širok, a sedam-osam koraka dug, ispred kojega je u stijeni uklesana niša. Nismo saznali zašto se ta niša koristila, ali mogla je poslužiti i kao prilagođeni mihrab, s obzirom da je okrenuta prema Kibli.



    Ovaj prostor je nekada bio obzidan visokim i neprobojnim kamenim zidinama, čiji su tragovi i danas očuvani. Grad je posjedovao i devet topova.
    Pod Kušlatom, postojao je donji grad – Podkušlat, u kojem su živjeli civili i koji je služio za trgovinu i zanatske poslove, vjerovatno kao servis vojnim jedinicama u Kušlatu i Zvorniku, ali i kao mjesto gdje su dubrovački trgovci obavljali najznačajniju trgovinu. Postojao je veliki Trg Podkušlat, carinarnica, te kuće u kojima su boravili trgovci. U ovom naselju je u 14. stoljeću čak bio smješten i dubrovački konzul. Pretpostavlja se da je u Podkušlatu bilo oko 120 kuća sa baštama. Sa toga mjesta se do gornjega grada, odnosno džamije u utvrdi, stizalo kaldrmisanim stepeništem koje je imalo preko 500 stepenika, sa širinom od oko dva koraka. Danas od donjega grada skoro da nema tragova, ali se nedaleko od Kušlata mogu naći tragovi srednjevjekovnog grada – Perina. Kušlat je kao strateški važna tačka počeo stagnirati već krajem 16. stoljeća, „kada uslovi razvitka više nisu bili strategijski, nego privredni i komunikacioni“. Napušten je 1833. godine.

    12 hafiza na 12 kamenova

    U samo nekoliko minuta boravka na vrhu stijene, koju je Čelebija uporedio sa jajetom, kroz oči posjetiocu prođe čitava povijest ovoga mjesta. U posljednjem ratu drvena džamija spaljena je do temelja i tek je nedavno, finansijskom podrškom dr. Džemila i njegove supruge dr. Senade Hujdurović, te advokata Alije Efendića, džamija obnovljena. Završni radovi bit će uskoro okončani. Projektant se držao nacrta stare džamije, tako da je ona sagrađena onako kakva je nekada bila. Grede na stropu urađene su tako što su istesane sjekirom, bez obrade modernim mašinama. U desnom uglu je minber, prilično neobičan, minijaturan, valjda kao i sama džamija. Sve u džamij, izgleda nekako neobično, mistično... U mihrabu, našli smo živu škorpiju... Na ovim prostorima se rijetko viđa, a naši vodiči kažu da se radi o najotrovnijoj vrsti, čiji se ujed ne preživljava. To nas je natjeralo na dodatnu pažnju.
    Dolazak na Kušlat je zadnjih decenija postao jedna vrsta hodočašća. Kada je džamija obnovljena 1931. godine, dvanaest hafiza je učilo na dvanaest kamenova na kušlatskoj stijeni. Inače, u ovoj džamiji su se kroz povijest dešavale važne stvari – posjete visokih zvaničnika osmanskog carstva, islamskih učenjaka, strateška planiranja, a najčešći posjetioci su bili derviši hamzevijskog tarikata (reda) iz Hamza-dedine tekije koju je osnovala porodica Orlovića u naselju Tekija, u Konjević Polju. Ovdje su dolazili i obavljali zikr. 
    Ručak na travi. Osvježenje i kratak čas historije. I već se spuštamo uzanom stazom ka podnožju, a onda strma uzbrdica uz Pahljeviće. Iza nas ostaje Kušlat, jedno od najčarobnijih mjesta na kojima sam bio. Kroz grane drveća nazire se siva stijena i minaret, koji je nekako srastao sa ambijentom. Ukoliko imate želju doći ovamo, morate prvo izvršiti provjeru snage i kondicije – mojih četrdeset i dvije godine i 98 kilograma, nekako su izdržali do odredišta. Potpuno oznojena odjeća, umor u mišićima, a sa druge strane uzvišeni osjećaj radosti što sam prvi put izašao na ovu liticu. Kušlat je mjesto na koje svi trebaju doći.    



    Podrinje.Online 
    (Izvorni tekst je objavljen na portalu Vodič.ba 2013. godine)
  • ŠVEDSKA: Predstavljena knjiga „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ autora Mehmeda Pargana

    U švedskim gradovima Geteborg i Jenkoping, u seriji razgovora, promocija i predavanja predstavljena je monografija „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ autora Mehmeda Pargana. Dio je to projekta „Čuvari tradicije Bosne i Hercegovine“ koji BMG Bosanska medijska grupa i Udruženje za mir, obrazovanje i kreativnost realiziraju u saradnji sa organzacijama u bosanskohercegovačkoj dijaspori širom svijeta, sa cljem očuvanja tradicije i kulturnog identiteta Bosne i Hercegovine. Organizator serije promocija u Švedskoj, na inicijativu Sabahete Vehabović, je državna organizacija NBV Geteborg, u saradnji sa Biskopsgorden bibliotekom iz Geteborga i Bosanskohercegovačkim savezom žena Švedske. Promotorica ove nesvakidašnje monografije o tradicionalnim zanatima u Bosni i Hercegovini bila je mr. Amela Isanović, a pasaže iz knjige čitala je Tifa Osmanbegović, koja se također podsjetila na vrijeme kada je bila dijete, oživjevši kroz svoje priče mnoge tradicionalne zanate.

    ________________________________________________________________________________________________________ 


    _________________________________________________________________________________________________________

    U svome obraćanju publici promotorica Amela Isanović je kazala:
    -Rijetko imamo priliku da se susrećemo sa knjigama poput ove. Nastajala je deset godina. Govori o 170 zanata, na preko 460 strana i sa 750 autorskih fotografija, slikajući na taj način onu čarobnu i jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, kakvu smo naslijedili u pričama svojih majki i očeva, nena i djedova. Takvu Bosnu i Hercegovinu mi nosimo u sebi kao nešto posebno i neodvojivo od nas kuda god da idemo. U drugim zemljama ovakve knjige godinama pripremaju i na njima rade instituti ili velike organizacije. Monografija „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ djelo je novinara i književnika Mehmeda Pargana, koji je proputovao našu domovinu uzduž i poprijeko kako bi zabilježio rad zanatlija, priče, legende, sjećanja... Urednik fotografije u ovom monografiji je međunarodni majstor fotografije Samir Zahirović - kazala je Amela Isanović.
    Promocija u Geteborgu, održana 24. marta 2017. bila je praćena izvedbama sevdalinki i sviranjem na sazu Asima Hodžića, koji je ujedno i graditelj sazova. On je svoje graditeljsko umijeće donio u dijasporu i danas se u Geteborgu bavi izradom najkvalitetnijih sazova od bosanskog javora, te znanje pravljenja i sviranja saza prenosi na mlađe generacije. Sevdalinkama, koje govore o tradiciji, običajima i ljubavi bosanske čaršije, publici su se predstavile i članice hora „Đulistan“, koji okuplja žene iz Bosne i Hercegovine, koje danas borave u Švedskoj. Također, izvrsnim glasom se predstavila i Lutvija Pekić, poznata po upečatljivim i originalnim izvedbama sevdalinki. Publika je mogla probati i tradicionalne bosanskohercegovačke poslastice, te dugo razgovarati sa autorom i promotorima monografije. 
    U Geteborgu je priređena večer u Bošnjačkom kulturno-sportskom centru Geteborg, gdje se uz prezentaciju tradicionalnih predmeta predstavljeni i neki tipični bosanskohercegovački propizvodi poput boze, koju je pripremao Mirsad Hamidović, te hurmašica, rahatlokuma i bosanske kahve. Razgovor je bio praćen sviranjem saza i sevdalinkama u izvedbi: Asima Hodžića, Lutvije Pekić i Muhameda Hamidovića.

    ___________________________________________________________________________________________________________ 




    ___________________________________________________________________________________________________________

    Prezentaciji monografije „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“ u Jenkopingu prisustvovale su predstavnice bosanskohercegovačkih udruženja iz cijele Švedske koje su u ovome gradu 25. marta 2017. prisustvovale Izbornoj skupštini Bosanskohercegovačkog saveza žena Švedske. Tokom razgovora o ovom projektu posjetitelji promocije iskazali su podršku projektima koji doprinose očuvanju kulture i tradicije Bosne i Hercegovine, čuvajući pri tome historijsku notu međunacionalnog suživota, tolerancije i multikulturalizma.
    Govoreći o svom autorskom djelu Mehmed Pargan je rekao:
    -Više od trideset autora fotografije uključeno je u izradu ove monografije koja govori o bh. zanatima kroz historiju. Mnogi zanati su zauvijek nestali. Neki su u ocom trenutku u fazi nestajanja i zato je važno da ih, kao našu nematerijalnu kulturnu baštinu sačuvamo, zaštitimo i omogućimo im trajanje. Ova monografija je pokušaj da se nadomjesti nedostatak jake inicijtive na nivou države, - kazao je autor.
    Autor Mehmed Pargan susreo se i sa učenicima koji u Geteborgu pohađaju nastavu u geteborškim gimnazijama, u organizaciji Spokcentra, a na predmetu Bosanski jezik. Tom prilikom govorio je o vanžosti očuvanja tradicije, potencirajući presudnu važnost očuvanja jezičke tradicije, koja je zapravo temelj bosanskohercegovačkog identiteta. 
    Projekat „Čuvari tradicije Bosne i Hercegovine“ bit će nastavljen u nekoliko gradova Finske.