reportaža,

  • REPORTAŽA - Alem srušene džamije bošnjačke izbjeglice iz Srbije donijele u Bratunac prije 150 godina i sada će biti ponovno postavljen

    Piše Mehmed Pargan

    Mraz je pročistio zrak i nebu dao njegovu izvornu boju, onu azurnu, plavu, onakvu kakvu jedino viđam kroz prozor aviona dok putujem, na visinama krstarenja iznad deset hiljada metara. Zaprepastio sam se kada sam se prvi put vozio avionom i pročitao da je vanjska temperatura četrdeset stepeni ispod nule. Putovao sam tada avionom North America iznad Okeana, prema Detroitu, gledajući kako se čestice kondenzirane tečnosti u zraku pretvaraju u svjetlucave kristale. Kada smo bili djeca, gledali smo u ljetnim predvečerjima prema nebu na kom su se ukrštale rumene linije, kojima su avioni, kao raonicima, uzorali nebo. Nismo znali kakav je to trag koji ostavljaju. Neko je govorio da je dim mlaznog aviona. Stariji su objašnjavali, nudeći svoju mudrost, da se tim dimom provjerava kakvo će vrijeme biti narednih dana. Ako je linija kriva, bit će kiše. Ali niko nam nije umio reći da su to ustvari kristali koji na sebi lome sunčeve zrake u beskrajnu paletu nijansi boja. Avioni su zamicali za visove Gučeva na istoku, spremajući se da slete uskoro u Beograd, a mi smo mahali za njima i vikali: -Ispade ti ključ!!!

    Stremljenje ka beskraju

    Gledali smo za njima, vjerujući da je Beograd upravo tu, iza brda. I da se tu odmaraju uplašeni piloti, koji su nas čuli i zaista povjerovali da im je ispao ključ aviona. 
    Prošle su mnoge godine od tada. Zima je 2016/2017. Skoro četiri decenije sjećanja na te dane su iza mene. Jutro je i kosi zraci sa istoka bacaju odsjaj na površ Drine, poput kamenčića praveći žabice. Uzvodno, na dijelu neba koji se otvara između brda, među kojima je milionima godina rijeka prokopavala korito da bi slobodno tekla, iscrtani su pravolinijski tragovi jutarnjih nebeskih vožnji. Kao da na tim visinama nema ni daška vjetra. 
    Kitnjasti mraz objesio je inje o grane drveća na japadnoj (zasjenjenoj) strani, u Srbiji, ispinjući različite nijanse bijele boje ka visovima Gučeva. Zima je učinila svoje i počastila naša čula neobičnim plavetnilom. Na brežuljku sa desne strane ceste, blizu Drinjače, u bjelinu promrzlog proplanka uklopilo se stado ovaca. Ispred njih je na panju, oslonjen na štap čobanin srednjih godina. Zagledan je upravo ka tom komadu neba, ka tom plavetnilu. U nebeskom plavetnilu se kroz vrijeme uvijek slutio beskraj. Na isti način za tim beskrajem, koji ima odgovore na sva pitanja koja okupiraju naš život, čeznu i filozofi antičke Grčke, baš kao i čobani na osunčanim padinama Podrinja – pogled je usmjeren u daljinu, kao da se traži mjesto gdje će jednom otići duša. Ili pak njeno izvorište. 



    -Uvijek me oduševljavao taj sklad kojim vitki minareti svojim alemima dodiruju nebeski svod, - govorim Elvir-ef. Hodžiću, dok gledamo bijeli minaret Gradske džamije u Bratuncu, kako se uzdiže ka nebu.

    Džamija u kojoj klanjaju ptice

    Prolazeći ovamo zastao sam ispod Kušlata da osmotrim i fotografišem, po ko zna koji put, tu malu džamiju sagrađenu na ivici stijene. Pamtim da su mi roditelji, baš u tim danima djetinjstva, u kojima se vjeruje u vile i čarobnjake, pričali kako negdje postoji džamija koju ljudi preko dana snesu u dolinu, a ona se preko noći vrati. Mnogo su puta pokušavali da je snesu u dolinu, pa su onda prestali. U toj džamiji ljudi godinama klanjaju nekoliko puta godišnje. Ovdašnji pisac i pripovjedač Azir Šabić zapisao je kako u toj džamiji od petka do petka klanjaju ptice. Na toj Azirovoj priči, nastao je i scenarij za film. Snimili su ga pretprošloga ljeta Sulejman Muratović, Muhamed Kahrimanović i Muhamed Berbić.


    Kušlat, Foto: Sulejman Muratović

    Gledao sam ljude kako plaču nakon projekcije u Sarajevu. Nisam uspio dokučiti odakle ta veza, ta ovisnost čovjeka o čaroliji Kušlata. Ni kod drugih, niti kod sebe. Nema odgovora zašto uvijek stanem ovdje i zagledam se i tu liticu.
    Elvir-ef. priđe mezaru u haremu bratunačke džamije i poče učiti Fatihu. Ovo je mezar bratunačkog imama Mustafe-ef. Mujkanovića, ubijenog 1992. godine.
    -Ne mogu objasniti tu potrebu ubica da ubijaju predvodnike, osim mišlju da su oni željeli da učine ljude izgubljenim. Da se Bratunčani nakon ponižavanja vjere i vjerskog vođe predaju, povuku, zastraše... Mustafu-efendiju su ubili u logoru, ovdje u Bratuncu, a sve džamije su srušili. Do temelja. Muslimani su se ovdje vratili i ispočetka sagradili sve ono što je bilo srušeno. Ima jedna zakonitost – ne može zlo pobijediti iako se čovjeku u nekom vremenu čini da je ono jače, - kaže on. 
    Dok razgovaramo, vozimo se iz džemata u džemat kako bismo posjetili sve džamije i snimili ih za godišnji kalendar. Elvir-ef. je glavni imam Medžlisa Bratunac i najbolje vlada informacijama o ovdašnjim džamijama i vjernicima. Sve džamije su obnovljene, iako se još uvijek vjernici nisu vratili na svoja ognjišta. Mnogi nisu uspjeli dobiti sredstva za obnovu svojih domova i još uvijek su u izbjegličkim naseljima oko Tuzle. 

    Alem star 150 godina

    Jutros me moj prvi domaćin Admir-ef. Velić sačekao na Kaldrmici i odvezao do džamije u Pobuđu, da napravim nekoliko snimaka. Osamljena, u šumi, ona se doima kao iz bajke, a mezarovi u haremu kao njeni čuvari. Pored džamije leže ostaci u ratu miniranog i srušenog minareta, a pored njega šadrvan sa spome obilježjem ubijenim civlilima, mještanima Pobuđa. U Podrinju je običak da se spomen-ploče o ubijenima stavljaju u dvorišta džamija. Vlasti, u kojima su većinski Srbi, ne dopuštaju da se te ploče stavljaju na druga mjesta, a vakufsko zemljište je izvan nadležnosti komunalnih vlasti. Skoro kroz sva sela i zaseoke oko Bratunca sagrađeni su asfaltni putevi.  


    Pobuđe


    Ostaci srušenog minareta pred džamijom u Pobuđu

    Iz Bratunca se vozimo dvadesetak kilometara prema Fakovićima. Plan nam je da se pokušamo popeti do Jagodnje. U kišnim ili snježnim danima to je prilično teško jer se zemljani putevi raskvase, pa na planinskim strminama ne pomažu ni terenska vozila. Idealno vrijeme za posjetu je upravo sada, kada su mrazevi očvrsnuli zemlju. U putu, iz luksuznog vozila, prelazimo u terenac sa četiri vuče. Prijatelj Sadik nam govori da su u šumama između Abdulića i Jagodnje zadnjih dana viđena tri medvjeda. 



    -Ovdje su se ljudi bili vratili, neki su sagradili i kuće, ali u njih dolaze samo ljeti. Ovdje je život baš težak, - pojašnjava on, dok prolazimo kroz potpunu pustoš nekada velikog naselja. Sa obje strane ceste složene su hrpe drveta spremnog za transport. Slabe kontrole sječe šume dovele su do prorjeđivanja šuma koje su u vlasništvu Bošnjaka. 
    Nakon dvadesatak minuta vožnje stižemo do prvih „kućica“. Donatori su poslije rata finansirali gradnju drvenih kuća kao privremenog rješenja za povratnike. Međutim, većina kuća ovdje nikada nije izgrađena, tako da su ta privremena rješenja zapravo ostala trajna. Neke kućice su čak rasklopljene i postale su vikend-kuće u nekim drugim naseljima, čak i daleko odavde, u Federaciji, kažu moji sagovornici.
    Na ulasku u Jagodnju otvara se klasični planinski pejsaž. Oštre strmine, obrasle su drvetom i to je jedino što se može vidjeti. Sadik zaustavi vozilo i pozva nas da izađemo.
    -Ovdje je rimsko naselje. Ono nikada nije istraženo. Zvali smo stručnjake da dođu, ali nikada niko nije došao, - reče on. 
    Sišli smo pješice sa ceste i krenuli samo dvadesetak koraka uzbrdo u šumu. Desetine stećaka rasuto je šumom, a padina je izdijeljena ograđenim poljima različite površine, od tri-četiri, pa do tridesetak kvadratnih metara. Nikada ništa slično nisam imao priliku vidjeti. 


    Džamija u Jagodnji . uskoro će biti sagrađen i minaret, na koji će biti stavljen alem star 150 godina

    Stotinjak metara odatle je kamena džamija. Sagrađena je vjerovatno u 16. stoljeću, ali je nekoliko puta rušena, tako da je izgubila povijesnu vrijednost. Njena ponovna gradnja još nije dovršena. 
    -Narednog ljeta ćemo, uz Božju pomoć, napraviti proklanj (otvorenje). Možda to pomogne da se ljudi ovdje počnu vraćati. Pogledaj ovaj predjel kako je lijep, - govori Elvir-efendija. 
    Alem koji će biti postavljen na džamiju sačuvan je sa srušene džamije. Pronađen je negdje u šipražju i bit će postavljen na novosagrađenu džamiju. 
    -Taj alem donijet je iz Jagodnje, iz Srbije, prje stotinu i pedeset godina, kada su Bošnjaci protjerani u Bosnu! Oni su se zaustavili ovdje, blizu Drine, vjerujući da će se jednom vratiti. Ostali su u vrletima, vjerujući da se u njima mogu odbraniti. A dali su svom selu ime Jagodnja, kako bi sačuvali sjećanje na svoje domove i svoj grad, iz kojega su otjerani, - kaže Elvir-ef.
    Upozorava nas da pažljivo hodamo okolo. Po povratku u selo s početka 2000-tih, na prostoru između džamije i turbeta nepoznatom šehidu, koje se nalazi na rubu šume tridesetak koraka južno, bile su postavljene nagazne mine, koje na sreću nisu aktivirane. U selu sada nema nikoga, tako da se ne mogu kontrolisati dolasci. Stoga treba biti oprezan.

    U Tekiji su prije Fate muškarci imali po dvije žene

    Prije dolaska u Bratunac, jutros sam zastao na pola sata u Konjević Polju, da posjetim i tekiju Hamza-dede Orlovića. Prije glavne raskrsnice, pored „Fatine crkve“, skrene se lijevo i penje nekoliko stotina metara uzbdo. Na kosini okrenutoj ka jugozapadu nalazi se staro mezarje, a pri vrhu mezarja je turbe Baba Hamze-dede Orlovića, smješteno u tekiji, odakle su derviši pronijeli učenje hamzevijskog reda diljem Bosne i Hercegovine. Odavde puca pogled prema planini Udrč i dolini rijeke Jadar, gdje je smješteno Konjević Polje. Cijelo naselje oko glavne raskrsnice po ovoj tekiji, dobilo ime Tekija. 


    Džamija u Konjević Polju


    Hamza-dedina tekija

    Prije nekoliko godina Fata Orlović, na čijoj su zemlji tokom rata sagradili pravoslavnu crkvu, ispričala mi je zanimljivu priču o ovome mjestu. 
    -Tekija je sine posebna. U selo u ovom zadnjem ratu nisu padale granate. Kako kod su ih ispaljivali one su prelijetale i odlazile u druga sela. Ovo mjesto čuva Božija sila. Ovdje je ta sila čuvala i ljude, sve dok komunisti nisu naredili da se ovdje kraj Jadra pravi pecara za rakiju. Na tom mjestu su u ratu pobijeni naši ljudi, a mi mislimo da je tu i grobnica – Bog nas je kaznio za toliki ispečeni alkohol. Na sreću, Bog nas nije ostavio, on je milostiv. Jedino ova tekija u Konjević Polju nije srušena u ratu, svi drugi islamski objekti u Podrinju jesu. I nju su pošli da sruše, ali je vojnik koji je pošao da je zapali slomio nogu. Pa su se svi u strahu vratili. Nije samo to posebno za Tekiju. Ovdje su muškarci sve do rata imali po dvije i više žena. Meni je jednom došao moj muž Šaćir i pitao me da i on dovede još jednu, kao i drugi muškarci što imaju u selu. Rekla sam mu – možeš, ali ću ja tebe skratiti za glavu. Haman, od tada u Tekiji muškarci imaju samo po jednu ženu, - pričala mi je Fata.
    Tekija je u islamskoj povijesti Bosne izuzetno važna. Hamza-dedo ju je sagradio, kako bilježi Muhamed Hadžijahić, 1519. godine. Pored tekije bila je i musafirhana. Kako je ona vremenom srušena, sada je sagrađena nova i ona bi trebala biti puštena u rad tokom 2017. godine. To je veliki objekat u kojem može konačiti dvadesetak osoba. Generacijama se vjerovalo da se iz tekije „ništa nemože ukrasti, a onaj ko bi se usudio da to učini bio je na neobjašnjiv način prisiljen da to vrati“. 
    O Tekiji je pisao i čuveni putopisac Evlija Čelebi koji je ovim krajevima prolazio sredinom 17. stojeća. On spominje „glasovitog“ Hindi Hamza-babu, koji je bio „jedan od ličnih pouzdanika šejhova silnog fatiha, učestvovao je u osvajanju Zvornika i ovdje je pokopan“. 

    Svi odavde odlaze, a život i dalje teče



    Dok sam izlazio iz mezarja stao sam pred nišanima neobičnog oblika i proučio Fatihu. Na njima je patina slagana stotinama godina. Koliko li je samo historije na svakom ovom koraku? Koliko krvi? A mi ništa ne znamo.


    Abdulići

    Noć se primiče. Zimski dani ovdje su kratki i treba požuriti da se u dolinu vratimo prije mraka. Bilo bi dobro da dođemo u Abduliće prije akšama i snimimo tamošnju džamiju. Ljetos sam ulazio u nju sa prijateljem Alvirom, ali nisam napravio snimke spolja, jer građevinski radovi nisu bili završeni. U tom naselju do devedesetih godina bilo je skoro tri stotine domaćinstava Bošnjaka. Danas ih je svega pedeset. Nedaleko od džamije vidio sam stare bosanske kuće, koje su ostale u šumi, nezapaljene. Sve nove kuće izgorjele su, a stare, pokrivene crnim kamenom, postoje i danas. Oko njih su podivljali voćnjaci i šipražje, ali život teče. 
    Spaljene kuće su mahom, kao i džamije, obnovljene. Bošnjaci i Srbi komuniciraju, iako se povremeno pojavi malo zahlađenje, pa onda opet približavanje, svima je jasno da se ovdje mora živjeti zajedno. Pokušalo se i drugačije, ali nikome nije lijepo. Mnogo toga se vraća na staro – ovdje jedino nedostaju ljudi. Jedni odseljavaju, drugi se ne vraćaju. 
    Dok stavljam tačku na jedan bogat i ispunjen dan, mislim: vjerovatno nigdje na svijetu ljudi nisu kao u Podrinju, grade da bi sagradili, a ne da bi tu živjeli. Žive da bi prkosili, a ne zato što im je tu dobro. Gledaju u komšiju s podozrenjem, ne zato što ga ne vole, već da pokažu da mogu bez njega. Da mogu bez ičega. Vrijeme je ovdje najbolji učitelj. Ono je pokazalo da se zaista bez svega može, ali život teče i njega treba ispuniti. Vratiti vjeru u ljude. Na taj način se jača i vjera u Boga. Nebesko plavetnilo sve nas čeka. A do tada... 
    Ima jedan mudar odgovor, koji sam pročitao nekada, dok dva prijatelja razgovaraju: 
    -Dragi prijatelju, svi ćemo jednog dana nestati!
    -Da, ali svih drugih dana nećemo! 
  • Reportaža - NEISPRIČANA PRIČA: Prvi put sa kćerkom u Potočarima

    Piše: Mehmed Pargan


    -Učini li ti se nekada da nebo ima oči. Da ih sklopi kada mi dignemo pogled ka gore, a sve dok gledamo pred sebe, da nad nama bdije i misli o nama? 
    Stajali smo u šumi između Nezuka i Međeđe. Samo na jednom mjestu, ogoljelom proplanku na kojem nije bilo mudro stajati tokom dana, za vidnih sati, pucao je vidik ka kotlini odakle smo tih godina izgnani. 
    -Čežnja izgnanih je najjači osjećaj iza majčinskog, - kazao sam jednom, pa su me prijatelji ispravili. I sami su bili izgnani:
    -A kako znaš kakav je majčinski osjećaj?!
    Ostalo je na tome da je nama, do tada, a bile su to devedesete godine, ipak ostala najjača čežnja.
    Prvi sumrak talasali su potmuli odjeci iz daljine. To su haubice sa Gučeva prebirale šume u Bosni, kojima su bauljale grupe izgubljenih civila. Šutjeli smo i u sebi, ništa ne govoreći jedan drugome, govorili dove i zahvaljivali se Bogu što nismo tamo, ispod krošanja drveća niz koje se svakih nekoliko trenutaka sruči pljusak gelera, zarivajući se u umorna tjelesa. Ljudi koji su tih dana dolazili iz pravca Srebrenice pričali su nam o zasjedama, ranjenim, o majkama koje su u naručju nosile već umrlu djecu. Molili smo i za njih. A, kao nikada, tada sam imao dojam da se molitve odbijaju o granitne kapije neba. Da ne dopiru do Onoga kome su upućene.
    Nešto dalje, u dnu vidika, nebo su dodirivali visovi planina u Srbiji, a posve desno, virila je samo jedna od dvije grbe Udrča. Ta mi je planina ostala još iz djetinjstva u sjećanju dok sam slušao kako su na njenom vrhu u kamen zarivene čelične halke za koje su u prošlosti vezivane lađe. Kasnije, kada vrijeme prođe i mnogo Drine ode svojim koritom, spominjat ćemo te halke i složiti se da more ovdje nikada nije moglo biti tako visoko, osim ako je to bilo u vrijeme Nuha, kada je svijet zadesio veliki potop. Možda je Nuh alejhiselam baš ovdje vezao svoju lađu i našao spas.
    U toj noći, dok smo šutjeli nad zvukovima rata i uvjerenjem da je to stanje vječno, nadao sam se da će te halke, te šume Udrča, sjenama nagete prema Drini, pružiti utočište onima koji su krenuli u najveću svoju borbu, prelazeći desetine kilometara između Srebrenice i Nezuka. U tim šumama nicale su najljepše voćke i iz zemlje izbijali najhladniji izvori. Takve su bosanske šume, a Udrč je poseban. To su nam isto govorili oni koji su prelazili u koloni. Nadali smo se da će izgubljenim ljudima to biti spas.
    -Ono je Udrč. Za jedno sat vremena bit ćemo sa druge strane, pa ću ti pokazati. Grbe su mu iste kao i sa ove, ali kao da ih gledaš u ogledalu, - govorim svojoj kćeri Azri, dok izlazimo iz Kalesije i vozimo se ka Srebrenici. 
    -A šta je Udrč? Planina? – upita ona, kucajući na svoj smartphone „Udrč“.
    -1.041 metar. Planina! – nastavi ona, da popuni moju šutnju.
    Njoj će uskoro sedamnaest godina. Sve je čula i sve zna o Srebrenici. Sve što sam smatrao da je važno. Neke boli-nepreboli, ni sam ne želim da pamtim, da spominjem, niti da prenosim drugima. Dovoljno je bolno što se to desilo, ne moraju djeca da znaju da život ima i te strane. Sve sam joj ispričao, ali sada imam potrebu, kada idemo prvi put sami ovamo, u Srebrenicu, da pohodimo bijele nišane, sada imam potrebu da joj ispričam priču, od početka do kraja. 
    I započinjem. Nesiguran. Jer, nema riječi koje mogu opisati tu priču.
    Prije nekoliko dana ovdje je bio još jedan ukop civila. Opet je petnaestak hiljada ljudi klanjalo dženazu na oštrom julskom suncu. U drugim danima, kada nije dženaza i kada u Potočarima nema nepreglednih kolona ljudi, u Srebrenicu često dolazim sam i slušam ovu tišinu, gledam taj predio, koji svojom bjelinom podjeća na kapiju Dženeta, oslikanu u mojim unutarnjim poimanjima svjetova, kao susret svjetlosti i tišine. Ovdje, u mezarju, od svuda dopire svjetlost koju isijavaju te bezgriješne duše i svojim bljeskom nas tjera da zatvorimo oči, da u ovoj nedokučivoj tišini budemo bar na tren kao oni, koji leže ovdje, ispod nišana, u safove poredanih. Čuo sam jednom da je Fatiha ključ za takva vrata i da je treba učiti kada god osjetiš smetnju ulaska na ta vrata. 



    Mislim, šta bi se desilo da ne postoji taj ključ? Kakav bi smisao imalo naše postojanje da živima nije ostavljena mogućnost veze sa onima koji su otišli? Savremeni čovjek postao je prvi put u povijesti svjestan važnosti komunikacije, zato jer naše živote, u vremenima globalizacije, upravo definira i određuje taj način i stepen komunikacije sa drugima, sa sobom... Pa i sa svjetovima. Samo jedna Fatiha i čovjek ima vezu sa onima koji su tu, a za koje mislimo da više ne postoje.  
    Tu je, u mezarju, u kamen uklesano, da su oni šehidi, da su oni živi, samo to mi ne znamo!!!
    Mezarje je kotlinom prosuto poput latica nježnoga cvijeta, kojega nosi vjetar prema uzvišenju sa kojega se vidi nepregledni prostor na kojem su nikli ti mezari, poredani u titrajuće bijele safove. Kao da su stalno na namazu, predani Svevišnjem. 
    Nekada sam, pišući pjesmu i dajući sebi objašnjenja svoga postojanja, pokušavao naći odgovore. Svaki čovjek ih traži i nikada ih ustvari i ne nađe. Pokušao sam u tim traganjima odgonetnuti zašto je nišan bijel i zašto se tako vitak s lakoćom uzdiže ka nebu. Valjda jer njegova bjelina govori da tijelo u zemlji stremi svojom dušom ka nebu imajući samo vezu svojom čistotom. Sve ono što nije čisto, bijelo i bezgriješno, ostaje u zemlji i vraća se tamo odakle je ustvari sve došlo. Ta pobuna materije, koja je doskora bivala život, okončala se i nišani su samo upozorenje živima da jedino to ima vrijednost - ljudska dobrota i bezgrješnost.



    -Zašto su ubijeni ovi ljudi?
    Očekivao sam sva druga pitanja. Na njih bih možda mogao dati i odgovor. Iako, ovdje već dugo pitanja nemaju odgovore. 
    -Šta ti misliš? 
    -Ne znam. Pokušavam naći racionalan odgovor, ali da ovdje postoji išta racionalno ljudi ne bi bili ubijani, - kaza Azra.
    -Ipak su oni, koji su počinili zločine, našli za sebe racionalno objašnjenje. Šta više, utemeljili su ga i u vjeri, ubjedivši sebe da rade za svoj narod i za svoju vjeru važne, historijske stvari, za koje će biti nagrađeni i na ovom i na onom svijetu.
    -Kako je to moguće?
    -Jednostavno! Proglasiš komad zemlje koji želiš etnički očistiti svetom zemljom... Sve ostalo je stvar ludila u kojem slijepo slijediš svoju laž, svoju fikciju, magiju mitologije.
    Niz strminu sa suprotne strane, prema mezarju se spuša jara. Prolazi između drveća prorijeđene šume, kroz grane i u kolutovima se kotrlja prema mezarima. Teško je udisati taj zrak. U bijelom mnoštvu, koje se od musale rasprostire prema sjeveru, nazire se samo silueta jedne žene sa podignutim rukama na molitvu. Sve je pusto. I tiho.
    -Odavde, sa ovoga mjesta, na ovakvoj vrelini, zarobljene žene i djeca su u julu 1995. deportovani u Kladanj. Autobusi prevozničkog preduzeća Drina-trans vozili su ih danima iz „sabirnog centra“. Prije nego što uđu u autobus morali su sve ostaviti: torbe, nakit, novac... Danima je trajala deportacija, koju su pratila silovanja i odvođenja mladih žena u obližnje kuće, u kojima su zlostavljane, - govorim Azri, osjećajući i sam stid. Kasnije ću razmišljati o tome stidu i neću uspjeti da odagnam činjenicu da sam osjetio dozu krivnje. 
    -Svako je kriv ko je mogao tada činiti, a nije! – optužba mi prolazi glavom, dajući objašnjenje toga stida.
    -Muškarci su, svjesni da će biti ubijeni, krenuli pješice prema Tuzli. Godinama su bili u zaštićenoj zoni, u kojoj nisu imali pravo da koriste naoružanje. Srpske snage su blokirale ulaze i sprječavale su dolazak humanitarne pomoći, tako da je glad iscrpljivan. Ljudi su dolazili u psihička s tanja u kojima su iscrpljenost i glad određivali obrazac ponašanja. U takvoim stanju polazak na put, dug skoro stotinu kilkometara, značio je polazak u borbu na život i smrt. Čak i ako nema napada, oni su imali nad sobom glad, iscrpljenost, bolesti... Vrelinu, kakva je sada. A oko Zvornika su ih čekale zasjede u koje su upadali, potpuno nenaoružani... U Srebrenici je teritorija bila podijeljena tako da je od 1993. godine najveći dio bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. U toj zoni nije bilo naoružanja. Međutim, ostala je jedna uska zona u kojoj je moglo biti sačuvano nešto malo naoružanja i nekoliko desetina muškaraca je tim puškama štitilo kolonu...
    -A koliko je bilo srpskih vojnika?
    -Teško je to kazati. Radili smo prije desetak godina jedno istraživanje. Po njemu je za takav vojni poduhvat, za hapšenja, genocid, za zločine, njihovo prikrivanje i premještanje masovnih grobnica, bilo neophodno da bude uključeno 20.000 vojnika, te kompletna lokalna zajednica. A svim se moralo rukovoditi iz jednoga centra. Dakle, to je bio smišljen, organizovan i planski poduhvat.
    Iz Potočara smo krenuli prema gradu. Kotlina je, pritisnuta vrelinom, ispuštala svoju dušu. Dok sam igrao košarku osamdesetih godina učili su nas da razvijamo periferni vid kako bismo pratili desno i lijevo svoje saigrače i dodavali im loptu, a da se i ne okrećemo prema njima. Dolazio sam tih godina i ovdje, u Bratunac, Vlasenicu i Srebrenicu, da igram protiv vršnjaka. Imao sam tada godina baš koliko moja Azra sada ima. Njen dolazak u Srebrenicu je ispunjen slikama spaljenih kuća. Gledam je ispod oka i vidim taj grč. Taj beskraj začuđenosti ljudskim zlom.
    -Koliko je to 20.000 vojnika? Previše ili premalo za takvu operaciju?! A ko ih je dočekivao u zasjedi u Zvorniku? Je li neko od tvojih prijatelja i poznanika Srba bio u tim jedinicama?
    Pitanja su samo izvirala iz nje. A ja sam ostajao bez odgovora.  



    -Skoro svaka kuća sa ovoga područja je dala učesnika u Genocidu. Nisu svi krivi, jer su morali biti dio vojnih jedinica, ali svi imaju odgovornost pred historijom, jer do danas ovo područje krije masovne grobnice, koje su kopane, otkopavane, pa ponovno pravljene... A moji poznanici i prijatelji??? Ne znam... Srebrenica je iskopala dubok jaz među nama. Možda je njima, koji su bili u tim operacijama, teže nego nama koje to boli zbog gubitka. Njima u snove dolaze ubijena djeca... Uzimaju njihove snove. Dolaze vrisci nezaštićenih muškaraca dok umiru, uskraćeni za brigu o svojoj porodici, za produženje vrste, za nježnost prema ucviljenoj ženi i ostavljenom djetetu... Dolaze im tupi zvukovi padanja njihovih tjelesa u duboke jame. Odavde ljudi stalno sele. Ne zato što ovdje nema ekonomskih uslova za život. Ne zbog klimatskih uslova. Ovdje, u dolini Drine, noći su strašne, jer vrisci niču iz Udrča u raliježu se podrinjskim šumama. Vrisci ubijene djece i njihovih roditelja... Ti vrisci traže samo one koji su učestvovali u zločinu, uvlače se u njihove uši i deru njihov mir, njihovu nutrinu, njihov život... Slušao sam kako se ljudi suše i umiru. Slušao sam kako su ubijali svoje porodice i sebe... Zato oni lažu, zato ne žele da priznaju odgovornost, jer se nadaju da će laži potisnuti istinu, kao što tableta protiv bolova, potisne bol. Oni se nadaju da će vrijeme iz njihovih glava izbrisati sjećanje, da će dovesti do potpunog zaborava, a samo ih njihov zaborav može spasiti od tog nemira, od te kazne na ovome svijetu, da hodaju sa krivnjom i pritiskom žrtvinog vriska... Oni koji osuđuju te zločine, a ima ih mnogo, i oni žele da zaborave. Ne žele da govore o tome, jer zaboravom se lišavaju odgovornosti za neučinjeno. Svaki čovjek mora djelovati i spriječiti ljudske životinje u svojim naumima. Ovi ovdje nisu uspjeli spriječiti zločince. Zato što nisu ni pokušali. Sada kolektivnim negiranjem, kolektivnim zaboravom, kolektivnom odgovornošću žele da sve relativiziraju. Uvjereni su da ako se o tome ne govori da se nije desilo. Ali, kolektivna amnezija nije moguća. U tom narodu će doći oni najčistiji, kao i u svakom drugom narodu, koji će jednoga dana izaći i kazati: „Ne, nije to naša borba. Ne, nije to naša svijetla historija. Ne, laž ne može biti istina“. Zbog takvih ljudi, koji su rođeni, a koje čekamo da se pojave, zbog njih vrijedi sve ovo činiti. Boriti se za istinu, jer samo ona ima šanse. Samo ona može pobijediti... Na ovome svijetu je mnogo više dobrih ljudi. Svaki narod je dobar. Samo ima vremena u kojima pojedinci ili grupe narode stave u kazamate, u okove i oni bez snage, vizije i nade čekaju da prođe to vrijeme, da se oslobode. A sloboda ne dolazi tek tako, sama. Slobodu moraš uzeti u svoje ruke, moraš je oteti i reći: „Ti si moja jedina opcija“! To moraš učiniti po svaku cijenu.
    Šutnja. Samo se čuje motor starog nissana, dok grabi prema Zvorniku. Noć se polako spušta u japadima podrinjskih planina. Dolazi mir, onaj lažni, koji stvara svaka noć, krijući u svojim dubinama krvoločne zube zvijeri, koje čekaju da pažnja opadne, da se njihov plijen umiri i zakorači u san. Na stijeni iznad ceste drvenim minaretom džamija na Kušlatu dodiruje nebo. 
    -Vratili smo se iz Potočara. Proučimo im još jednu Fatihu. Zatražimo oprost što smo narušili njihov mir. Oprost što njihove ubice još nismo priveli pravdi. Što nisu dobili kaznu za zlo, koje su počinili. Njih, onozemaljska kazna, zasigurno čeka. 
    Nad Drinom titrtaju svjetla, poput zvijezda koje smo gledali u tim julskim večerima sa brda  iznad Nezuka. Mislili smo tada da ovu rijeku nikada više nećemo vidjeti. Ipak, danas smo tu. Ne uspijevamo spoznati filozofiju kojom ta rijeka oplemenjuje generacije, pružena između Istoka i Zapada. Kao granica, kao međnik, upravo tu na granici svjetova. Mnogo je vode njome oteklo i mnogo krvi. U planinskim vrletima na jugu, ona bistra i čista nastaje od Pive i Tare. Dok prolazim pored rodnoga doma, u koji se još nisam, ni četvrt stoljeća poslije izgnanstva, vratio, molim Uzvišenog da donese novo vrijeme u kojem će Drina zauvijek teći tako bistra. U kojem će ljude iz različitih vjera i etničkih grupa spajati, kao što su dvije rijeke spojene, da zajedno tvore Drinu. 
    (Podrinje.Online)
  • REPORTAŽA: Ćeteniju ne možeš praviti sam! Za njeno spravljanje moraš imati prijatelje!

    Piše Mehmed Pargan

    Zima je okovala u ledene kristale cijelu Bosnu. Malo ko pamti da su ovdje hladnoće bile tako niske kao sada i ljudi se teško nose s njima. Ništa nije prilagođeno vanrednim uslovima, jer se ovakve zime dese tek nekoliko puta u jednom stoljeću. Druga je sedmica januara 2017. godine i sve je u bijelom. Termometar u mom autu pokazuje -27 stepeni Celzijusa, a temperatura se već danima ne penje iznad -20. Vozim iz Tuzle prema Zvorniku i nekoliko puta stajem, da pogledam zašto vozilo gubi gas i snagu. Zovem servis, a majstor se smije na telefon i kaže: 
    -Ledi nafta! Sve puca! Stani malo neka se zagrije gorivo koje kruži i bit će dobro!
    Ni sam ne vjerujući da živimo sibirske hladnoće, poslušah prijatelja servisera, stručnjaka za sve kvarove na mom vozilu i sam logički razvijajući predstavu o tome kako funkcioniše motor i sistem korištenja goriva. Prvih dvadesetak minuta vožnje prolazi mi u zastajanju i telefoniranju. Blizu tunela Čaklovići ponovo zastajem, novi problemi kod kretanja uzbrdo. Na tri hiljade obrtaja auto se gasi u vožnji, nedostaje mu nafta. Dok čekam da se nešto, samo od sebe, desi u motoru, koji radi na leru, dobijam telefonski poziv od prijateljice Sanele Čičkušić, predsjednice Udruženja „Modrački mornari“ iz Šerića, kod Živinica. Prošle godine smo imali nekoliko zajedničkih projekata i akcija na promociji i očuvanju bosanskohercegovačke tradicije. Ona predvodi izvrstan tim sastavljen od mladih i starih, zapravo svih onih koji vole starine, tradiciju, folklor...
    -Ovo vrijeme je idealno! Hoćeš li doći sutra sa svojima da spremamo ćeteniju?



    Nasmijao sam se. Zar može biti idealno -20 za bilo šta? Ovo je kao u Sibiru.
    Sljedećeg dana temperatura je konačno „skočila“ na -7, koliko je blo u podne. Sunce je kosim zracima prosipalo svoju dijamantsku prašinu poljima oko jezera Modrac, označavajući moj vidokrug. Ispred se širila ledena ploča, koju je zima spustila na površinu jezera i činilo se da je pod snijegom jedna nepregledna ravnica, koja se pruža sjeverno prema Lukavcu. Izmamljeni suncem, ljudi i životinje su se kretali po snijegu, ne sluteći varku - na pomolu ni izbliza još nije proljeće.
    U kući Čičkušića okupilo se i staro i mlado iz naselja Šerići da sudjeluje u spravljanju ćetenije. U velikoj prostoriji sjede žene, a u trpezariji su, uz kikotanje i škljocanje fotoaparata, djevojke i momci. Mnogi i ne znaju šta je ćetenija, pa jedna starija žena govori drugima:
    -Eh, kada smo bile mlade, ovako bismo se okupljale, smijale se, pjevale i pravile ćeteniju. Kada popurimo brašno u tepsiji, mi bismo ga stavile na šerefe da se malo hladi dok mi napravimo agdu, a momci bi došli krišom, pa ukrali tepsiju.
    Među mlađim ženama skoro ni jedna ne zna sama praviti ćeteniju. Čule su ranije da je to narodna slastica, koja se pravi na zimskim druženjima, pri niskim temperaturama i da je ne može praviti jedna osoba. Zato je ćetenija posebna. 
    -Da bi okusio ćeteniju, moraš imati prijatelje, - objašnjava Sanela svojim mlađim članovima. Poslušajte našu Selmu, od koje smo svi naučili da pravimo ćeteniju i pamtite, sada ćemo krenuti da je končamo.
    Selma je Podrinjka, koja se kao djevojčica doselila u Šeriće, s početka posljednjeg rata 1992. godine. Od majke je naučila spravljati ćeteniju, pa sada, kada je svake godine priprema sa svojim prijateljima iz Šerića, ona se sjeti svojih dragih trenutaka iz prošlosti, svoje porodice i svoga doma. Nikada nisam imao priliku vidjeti osobu tako predanu spremanju nekoga slatkiša, kao što je to ona.
    -Sada ću vam ispričati svima kako se ćetenija pravi. Treba nam dva kilograma brašna koje ćemo peći u tepsiji, u rerni, dok ne porumeni, na 200 stepeni. Brašno se stalno mora miješati da ne izgori. U šerpi se na šporetu pravi agda od kilogram i pol šećera, malo limuna i četvrtinu litra vode. Agda baš mora biti gusta. Kada se dobije gusta agda ona se sipa u dobro nauljenu tepsiju. Tepsija se iznese na snijeg i onda se od agde pravi masa u obliku velikog prstena. Tada počinje najzanimljiviji dio. Hajmo sada da je napravimo! – reče Selma i usta. Za njom svi pođoše napolje.



    Tepsija u koju je livena agda stavlja se u snijeg da se šećerna masa brzo hladi. Pošto je tepsija namazana uljem, šećer se neće lijepiti za njeno dno, već će ga, prilikom hlađenja, žene rukama podizati sa dna tepsije i formirati loptu boje meda. 



    Kada je lopta bila gotova, Selma i Sanela su je izdužile i od „slatkog crva“ napravile prsten, koji su stezale šakama i vrtile ukrug, kako bi se on ravnomjerno tanjio. Kada bi se prsten dovoljno istanjio, napravile bi od njega osmicu, pa onda opet tanjile prsten i tako dvadeset do trideset puta. Pošto je šećerna masa još uvijek vrela Selma često ruke hladi u snijegu, ali ne smije prestati da pravi osmice, jer postoji mogućnost da se prsten prekine.
    -Kada bi prsten pukao, sve bi propalo. Ne bismo ga sada mogle više sastaviti. Zato moramo paziti, - upozorava ostale Sanela, noseći prsten prema tepsiji u kojoj se nalazi brašno. 


    Šećerni prsten se stavlja u brašno i pet-šest žena ga počinje jako stiskati šakama i vrtiti u krug. Istovremeno prsten se pokušava proširiti. Kada dospije do granica tepsije demirlije, u kojoj se on miješa sa brašnom, vješto se napravo osmica, prsten se savije na dva mala pstena i onda sve ide ispočetka. Taj proces se ponavlja sve dok se cijeli prsten ne počne pretvarati u tanke, paučinaste niti šećera, oblijepljene brašnom. 
    -Končajmo ćeteniju, sve dok prsten ne pukne.
    Kruženje prstena u tepsiji prate smijeh, šale i graja. Odjednom, Sanela prekide smijeh:
    -Gotovo je, puk'o je prsten! Narode, ćetenija je gotova!



    Prsten je sada traka iskončanog šećera. Ona se siječe na dijelove onako kako će se servirati u tanjir ili spustiti na dlan nestpljivim kušačima.


    Nekada se na sijelima završetak spravljanja ćetenije ispunjavao smijehom. Djevojke bi uzele oveći zalogaj slastice u usta i onda pokušavale izgovoriti: -Pop! 
    Šećerni prah i brašno bi prhnuli po licima i djevojačkoj odjeći, a onda bi krenuo smijeh, pjesma i igra.
    Svoje „hise“ ćetenije spakovao sam u papirnu vrećicu. Pola mog komšiluka reklo je da im ponesem zalogaj da probaju. Iskreno, mnogo ljepših i ukusnijih poslastica svakodnevno krećem, ali nikada ni jedna nije bila obogaćena pričom kakvu uz sebe nosi ćetenija. Zahvaljujem se domaćicama i domaćinima. Prije svega tu je Podrinjka Selma Osmanovic Kamberović, zatim Munevera Kamberović, Aida Kamberović, Maida Kamberović, Rukija Ikanović, Mirela Ikanović, Esma Kamberović, Fatima Čičkušić, Mirsada Čičkušić, Senada Džizić, Sanela Čičkušić, Elma Halilćević, Ervin Hasić, Asmir Kamberović, Emina Imširović i Edin Čičkušić.
    Već je pala noć i mraz počinje stezati ponovno. I večeras će biti makar dvadeset ispod nule. Dok napuštam selo, pogledam u vedro nebo. Nad Šeriće su se nadvila čitava sazvježđa, tako da žmirkave zvijezde obasjavaju svaki sokak, kao da su došle da i same uživaju u smijehu i druženju uz spravljanje ćetenije. 
    Niz mahalu nekoliko dječaka juri na saonicamam iako je već noć. Drugi vuku saonice uzbrdo, trčeći, spremni za novu vožnju nizbrdo. Začu se odnekuda i jacijski ezan.