Srebrenica,

  • NAJAVA - OKRUGLI STO U SREBRENICI: Dijaspora za ekonomiju regije

    Razvojni programa Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini organizuje okrugli sto pod nazivom “Dijaspora za ekonomiju regije” sa ciljem intenzivnijeg uključivanja dijaspore u razvoj opština Srebrenica, Bratunac, Milići, Vlasenica i Grada Zvornika. 
    Ljudi iz dijaspore postaju sve važnije u radu javnih institucija i donatora, zbog toga UNDP planira organizirati niz okruglih stolova kako bi članovima dijaspore pružio mogućnost da izraze svoje interese, očekivanja i rezervacije oko angažmana u razvoju regiona.
    Cilj ovih konsultacija je da UNDP zajedno sa javnom upravom olakša investiranje u region od strane dijaspore.
    Tokom ljetnog perioda, biće organizovana dva okrugla stola u Srebrenici, 18. jula i 8. augusta.
    Okrugli stolovi imaće dvije rasprave: jednu na temu unapređenja javne infrastrukture, i drugu na temu razvoja privatnog sektora. Tokom svake od ovih rasprava, učesnici će imati priliku odgovoriti: Kako investicije, doznake i donacije mogu biti efikasno i strateški investirane, koji su to elementi koji ograničavaju veći angažman dijaspore i Kakvi mehanizmi bi se mogli konstruisati kako bi se članovima dijaspore olakšalo investiranje?
  • Podrinje.Online VAS VODI U VIRTUALNU POSJETU MEMORIJALNOM KOMPLEKSU POTOČARI: Ne zaboravi Srebrenicu!

    Autor panorame: Samir Zahirović
    (Autor kolaža sa naslovne fotografije: Amel Emrić)
    Potal Podrinje.Online prvi vas vodi u virtualnu posjetu Memorijalnom kompleksu Potočari kod Srebrenice. Kompleks je podignut za 8.372 civilne žrtve Genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine, kada su dijelov jedinica Vojske RS i MUP-a RS izvršili progon, masovne egzekucije i etničko čišćenje Bošnjaka sa ovoga područja. Tada su tijela ubijenih skrivena u masovne grobnice, a vlasti su godinama krile informacije o tome gdje se grobnice nalaze. Nažalost, još uvijek veliki broj tijela nije pronađen. 
    Svake godine na 11. juli u Potočarima se, uz kolektivnu dženazu i ukop posmrtnih ostataka žrtava, obilježava i stradanje nedužnih civila u jedinom Genocidu počinjenom na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.




    Autor panorame 360 pod nazivom "Ne zaboravi Srebrenicu" je naš fotoreporter Samir Zahirović. Od sada, ukoliko niste bili u Potočarima, možete napraviti i virtualnu posjetu ovom najvećem memorijalnom kompleksu u Bosni i Hercegovini.
    Nemojte zaboraviti da pošaljite link i svojim prijateljima.
    Da se ne zaboravi!

  • Reportaža - NEISPRIČANA PRIČA: Prvi put sa kćerkom u Potočarima

    Piše: Mehmed Pargan


    -Učini li ti se nekada da nebo ima oči. Da ih sklopi kada mi dignemo pogled ka gore, a sve dok gledamo pred sebe, da nad nama bdije i misli o nama? 
    Stajali smo u šumi između Nezuka i Međeđe. Samo na jednom mjestu, ogoljelom proplanku na kojem nije bilo mudro stajati tokom dana, za vidnih sati, pucao je vidik ka kotlini odakle smo tih godina izgnani. 
    -Čežnja izgnanih je najjači osjećaj iza majčinskog, - kazao sam jednom, pa su me prijatelji ispravili. I sami su bili izgnani:
    -A kako znaš kakav je majčinski osjećaj?!
    Ostalo je na tome da je nama, do tada, a bile su to devedesete godine, ipak ostala najjača čežnja.
    Prvi sumrak talasali su potmuli odjeci iz daljine. To su haubice sa Gučeva prebirale šume u Bosni, kojima su bauljale grupe izgubljenih civila. Šutjeli smo i u sebi, ništa ne govoreći jedan drugome, govorili dove i zahvaljivali se Bogu što nismo tamo, ispod krošanja drveća niz koje se svakih nekoliko trenutaka sruči pljusak gelera, zarivajući se u umorna tjelesa. Ljudi koji su tih dana dolazili iz pravca Srebrenice pričali su nam o zasjedama, ranjenim, o majkama koje su u naručju nosile već umrlu djecu. Molili smo i za njih. A, kao nikada, tada sam imao dojam da se molitve odbijaju o granitne kapije neba. Da ne dopiru do Onoga kome su upućene.
    Nešto dalje, u dnu vidika, nebo su dodirivali visovi planina u Srbiji, a posve desno, virila je samo jedna od dvije grbe Udrča. Ta mi je planina ostala još iz djetinjstva u sjećanju dok sam slušao kako su na njenom vrhu u kamen zarivene čelične halke za koje su u prošlosti vezivane lađe. Kasnije, kada vrijeme prođe i mnogo Drine ode svojim koritom, spominjat ćemo te halke i složiti se da more ovdje nikada nije moglo biti tako visoko, osim ako je to bilo u vrijeme Nuha, kada je svijet zadesio veliki potop. Možda je Nuh alejhiselam baš ovdje vezao svoju lađu i našao spas.
    U toj noći, dok smo šutjeli nad zvukovima rata i uvjerenjem da je to stanje vječno, nadao sam se da će te halke, te šume Udrča, sjenama nagete prema Drini, pružiti utočište onima koji su krenuli u najveću svoju borbu, prelazeći desetine kilometara između Srebrenice i Nezuka. U tim šumama nicale su najljepše voćke i iz zemlje izbijali najhladniji izvori. Takve su bosanske šume, a Udrč je poseban. To su nam isto govorili oni koji su prelazili u koloni. Nadali smo se da će izgubljenim ljudima to biti spas.
    -Ono je Udrč. Za jedno sat vremena bit ćemo sa druge strane, pa ću ti pokazati. Grbe su mu iste kao i sa ove, ali kao da ih gledaš u ogledalu, - govorim svojoj kćeri Azri, dok izlazimo iz Kalesije i vozimo se ka Srebrenici. 
    -A šta je Udrč? Planina? – upita ona, kucajući na svoj smartphone „Udrč“.
    -1.041 metar. Planina! – nastavi ona, da popuni moju šutnju.
    Njoj će uskoro sedamnaest godina. Sve je čula i sve zna o Srebrenici. Sve što sam smatrao da je važno. Neke boli-nepreboli, ni sam ne želim da pamtim, da spominjem, niti da prenosim drugima. Dovoljno je bolno što se to desilo, ne moraju djeca da znaju da život ima i te strane. Sve sam joj ispričao, ali sada imam potrebu, kada idemo prvi put sami ovamo, u Srebrenicu, da pohodimo bijele nišane, sada imam potrebu da joj ispričam priču, od početka do kraja. 
    I započinjem. Nesiguran. Jer, nema riječi koje mogu opisati tu priču.
    Prije nekoliko dana ovdje je bio još jedan ukop civila. Opet je petnaestak hiljada ljudi klanjalo dženazu na oštrom julskom suncu. U drugim danima, kada nije dženaza i kada u Potočarima nema nepreglednih kolona ljudi, u Srebrenicu često dolazim sam i slušam ovu tišinu, gledam taj predio, koji svojom bjelinom podjeća na kapiju Dženeta, oslikanu u mojim unutarnjim poimanjima svjetova, kao susret svjetlosti i tišine. Ovdje, u mezarju, od svuda dopire svjetlost koju isijavaju te bezgriješne duše i svojim bljeskom nas tjera da zatvorimo oči, da u ovoj nedokučivoj tišini budemo bar na tren kao oni, koji leže ovdje, ispod nišana, u safove poredanih. Čuo sam jednom da je Fatiha ključ za takva vrata i da je treba učiti kada god osjetiš smetnju ulaska na ta vrata. 



    Mislim, šta bi se desilo da ne postoji taj ključ? Kakav bi smisao imalo naše postojanje da živima nije ostavljena mogućnost veze sa onima koji su otišli? Savremeni čovjek postao je prvi put u povijesti svjestan važnosti komunikacije, zato jer naše živote, u vremenima globalizacije, upravo definira i određuje taj način i stepen komunikacije sa drugima, sa sobom... Pa i sa svjetovima. Samo jedna Fatiha i čovjek ima vezu sa onima koji su tu, a za koje mislimo da više ne postoje.  
    Tu je, u mezarju, u kamen uklesano, da su oni šehidi, da su oni živi, samo to mi ne znamo!!!
    Mezarje je kotlinom prosuto poput latica nježnoga cvijeta, kojega nosi vjetar prema uzvišenju sa kojega se vidi nepregledni prostor na kojem su nikli ti mezari, poredani u titrajuće bijele safove. Kao da su stalno na namazu, predani Svevišnjem. 
    Nekada sam, pišući pjesmu i dajući sebi objašnjenja svoga postojanja, pokušavao naći odgovore. Svaki čovjek ih traži i nikada ih ustvari i ne nađe. Pokušao sam u tim traganjima odgonetnuti zašto je nišan bijel i zašto se tako vitak s lakoćom uzdiže ka nebu. Valjda jer njegova bjelina govori da tijelo u zemlji stremi svojom dušom ka nebu imajući samo vezu svojom čistotom. Sve ono što nije čisto, bijelo i bezgriješno, ostaje u zemlji i vraća se tamo odakle je ustvari sve došlo. Ta pobuna materije, koja je doskora bivala život, okončala se i nišani su samo upozorenje živima da jedino to ima vrijednost - ljudska dobrota i bezgrješnost.



    -Zašto su ubijeni ovi ljudi?
    Očekivao sam sva druga pitanja. Na njih bih možda mogao dati i odgovor. Iako, ovdje već dugo pitanja nemaju odgovore. 
    -Šta ti misliš? 
    -Ne znam. Pokušavam naći racionalan odgovor, ali da ovdje postoji išta racionalno ljudi ne bi bili ubijani, - kaza Azra.
    -Ipak su oni, koji su počinili zločine, našli za sebe racionalno objašnjenje. Šta više, utemeljili su ga i u vjeri, ubjedivši sebe da rade za svoj narod i za svoju vjeru važne, historijske stvari, za koje će biti nagrađeni i na ovom i na onom svijetu.
    -Kako je to moguće?
    -Jednostavno! Proglasiš komad zemlje koji želiš etnički očistiti svetom zemljom... Sve ostalo je stvar ludila u kojem slijepo slijediš svoju laž, svoju fikciju, magiju mitologije.
    Niz strminu sa suprotne strane, prema mezarju se spuša jara. Prolazi između drveća prorijeđene šume, kroz grane i u kolutovima se kotrlja prema mezarima. Teško je udisati taj zrak. U bijelom mnoštvu, koje se od musale rasprostire prema sjeveru, nazire se samo silueta jedne žene sa podignutim rukama na molitvu. Sve je pusto. I tiho.
    -Odavde, sa ovoga mjesta, na ovakvoj vrelini, zarobljene žene i djeca su u julu 1995. deportovani u Kladanj. Autobusi prevozničkog preduzeća Drina-trans vozili su ih danima iz „sabirnog centra“. Prije nego što uđu u autobus morali su sve ostaviti: torbe, nakit, novac... Danima je trajala deportacija, koju su pratila silovanja i odvođenja mladih žena u obližnje kuće, u kojima su zlostavljane, - govorim Azri, osjećajući i sam stid. Kasnije ću razmišljati o tome stidu i neću uspjeti da odagnam činjenicu da sam osjetio dozu krivnje. 
    -Svako je kriv ko je mogao tada činiti, a nije! – optužba mi prolazi glavom, dajući objašnjenje toga stida.
    -Muškarci su, svjesni da će biti ubijeni, krenuli pješice prema Tuzli. Godinama su bili u zaštićenoj zoni, u kojoj nisu imali pravo da koriste naoružanje. Srpske snage su blokirale ulaze i sprječavale su dolazak humanitarne pomoći, tako da je glad iscrpljivan. Ljudi su dolazili u psihička s tanja u kojima su iscrpljenost i glad određivali obrazac ponašanja. U takvoim stanju polazak na put, dug skoro stotinu kilkometara, značio je polazak u borbu na život i smrt. Čak i ako nema napada, oni su imali nad sobom glad, iscrpljenost, bolesti... Vrelinu, kakva je sada. A oko Zvornika su ih čekale zasjede u koje su upadali, potpuno nenaoružani... U Srebrenici je teritorija bila podijeljena tako da je od 1993. godine najveći dio bio proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih naroda. U toj zoni nije bilo naoružanja. Međutim, ostala je jedna uska zona u kojoj je moglo biti sačuvano nešto malo naoružanja i nekoliko desetina muškaraca je tim puškama štitilo kolonu...
    -A koliko je bilo srpskih vojnika?
    -Teško je to kazati. Radili smo prije desetak godina jedno istraživanje. Po njemu je za takav vojni poduhvat, za hapšenja, genocid, za zločine, njihovo prikrivanje i premještanje masovnih grobnica, bilo neophodno da bude uključeno 20.000 vojnika, te kompletna lokalna zajednica. A svim se moralo rukovoditi iz jednoga centra. Dakle, to je bio smišljen, organizovan i planski poduhvat.
    Iz Potočara smo krenuli prema gradu. Kotlina je, pritisnuta vrelinom, ispuštala svoju dušu. Dok sam igrao košarku osamdesetih godina učili su nas da razvijamo periferni vid kako bismo pratili desno i lijevo svoje saigrače i dodavali im loptu, a da se i ne okrećemo prema njima. Dolazio sam tih godina i ovdje, u Bratunac, Vlasenicu i Srebrenicu, da igram protiv vršnjaka. Imao sam tada godina baš koliko moja Azra sada ima. Njen dolazak u Srebrenicu je ispunjen slikama spaljenih kuća. Gledam je ispod oka i vidim taj grč. Taj beskraj začuđenosti ljudskim zlom.
    -Koliko je to 20.000 vojnika? Previše ili premalo za takvu operaciju?! A ko ih je dočekivao u zasjedi u Zvorniku? Je li neko od tvojih prijatelja i poznanika Srba bio u tim jedinicama?
    Pitanja su samo izvirala iz nje. A ja sam ostajao bez odgovora.  



    -Skoro svaka kuća sa ovoga područja je dala učesnika u Genocidu. Nisu svi krivi, jer su morali biti dio vojnih jedinica, ali svi imaju odgovornost pred historijom, jer do danas ovo područje krije masovne grobnice, koje su kopane, otkopavane, pa ponovno pravljene... A moji poznanici i prijatelji??? Ne znam... Srebrenica je iskopala dubok jaz među nama. Možda je njima, koji su bili u tim operacijama, teže nego nama koje to boli zbog gubitka. Njima u snove dolaze ubijena djeca... Uzimaju njihove snove. Dolaze vrisci nezaštićenih muškaraca dok umiru, uskraćeni za brigu o svojoj porodici, za produženje vrste, za nježnost prema ucviljenoj ženi i ostavljenom djetetu... Dolaze im tupi zvukovi padanja njihovih tjelesa u duboke jame. Odavde ljudi stalno sele. Ne zato što ovdje nema ekonomskih uslova za život. Ne zbog klimatskih uslova. Ovdje, u dolini Drine, noći su strašne, jer vrisci niču iz Udrča u raliježu se podrinjskim šumama. Vrisci ubijene djece i njihovih roditelja... Ti vrisci traže samo one koji su učestvovali u zločinu, uvlače se u njihove uši i deru njihov mir, njihovu nutrinu, njihov život... Slušao sam kako se ljudi suše i umiru. Slušao sam kako su ubijali svoje porodice i sebe... Zato oni lažu, zato ne žele da priznaju odgovornost, jer se nadaju da će laži potisnuti istinu, kao što tableta protiv bolova, potisne bol. Oni se nadaju da će vrijeme iz njihovih glava izbrisati sjećanje, da će dovesti do potpunog zaborava, a samo ih njihov zaborav može spasiti od tog nemira, od te kazne na ovome svijetu, da hodaju sa krivnjom i pritiskom žrtvinog vriska... Oni koji osuđuju te zločine, a ima ih mnogo, i oni žele da zaborave. Ne žele da govore o tome, jer zaboravom se lišavaju odgovornosti za neučinjeno. Svaki čovjek mora djelovati i spriječiti ljudske životinje u svojim naumima. Ovi ovdje nisu uspjeli spriječiti zločince. Zato što nisu ni pokušali. Sada kolektivnim negiranjem, kolektivnim zaboravom, kolektivnom odgovornošću žele da sve relativiziraju. Uvjereni su da ako se o tome ne govori da se nije desilo. Ali, kolektivna amnezija nije moguća. U tom narodu će doći oni najčistiji, kao i u svakom drugom narodu, koji će jednoga dana izaći i kazati: „Ne, nije to naša borba. Ne, nije to naša svijetla historija. Ne, laž ne može biti istina“. Zbog takvih ljudi, koji su rođeni, a koje čekamo da se pojave, zbog njih vrijedi sve ovo činiti. Boriti se za istinu, jer samo ona ima šanse. Samo ona može pobijediti... Na ovome svijetu je mnogo više dobrih ljudi. Svaki narod je dobar. Samo ima vremena u kojima pojedinci ili grupe narode stave u kazamate, u okove i oni bez snage, vizije i nade čekaju da prođe to vrijeme, da se oslobode. A sloboda ne dolazi tek tako, sama. Slobodu moraš uzeti u svoje ruke, moraš je oteti i reći: „Ti si moja jedina opcija“! To moraš učiniti po svaku cijenu.
    Šutnja. Samo se čuje motor starog nissana, dok grabi prema Zvorniku. Noć se polako spušta u japadima podrinjskih planina. Dolazi mir, onaj lažni, koji stvara svaka noć, krijući u svojim dubinama krvoločne zube zvijeri, koje čekaju da pažnja opadne, da se njihov plijen umiri i zakorači u san. Na stijeni iznad ceste drvenim minaretom džamija na Kušlatu dodiruje nebo. 
    -Vratili smo se iz Potočara. Proučimo im još jednu Fatihu. Zatražimo oprost što smo narušili njihov mir. Oprost što njihove ubice još nismo priveli pravdi. Što nisu dobili kaznu za zlo, koje su počinili. Njih, onozemaljska kazna, zasigurno čeka. 
    Nad Drinom titrtaju svjetla, poput zvijezda koje smo gledali u tim julskim večerima sa brda  iznad Nezuka. Mislili smo tada da ovu rijeku nikada više nećemo vidjeti. Ipak, danas smo tu. Ne uspijevamo spoznati filozofiju kojom ta rijeka oplemenjuje generacije, pružena između Istoka i Zapada. Kao granica, kao međnik, upravo tu na granici svjetova. Mnogo je vode njome oteklo i mnogo krvi. U planinskim vrletima na jugu, ona bistra i čista nastaje od Pive i Tare. Dok prolazim pored rodnoga doma, u koji se još nisam, ni četvrt stoljeća poslije izgnanstva, vratio, molim Uzvišenog da donese novo vrijeme u kojem će Drina zauvijek teći tako bistra. U kojem će ljude iz različitih vjera i etničkih grupa spajati, kao što su dvije rijeke spojene, da zajedno tvore Drinu. 
    (Podrinje.Online)
  • REPORTAŽA - TV VODITELJ FIKRET HODŽIĆ U NASELJU SUĆESKA POKRENUO BIZNIS: "Srebrena malina" vraća nadu Podrinjcima

    Piše: Mehmed Pargan

    Povjetarac s Vijogora donosi u krošnje ubeharalih džanarika posljednje tragove zime. Iako je sve dokle seže pogled u bujanju i beharu, april ovdje, u selima oko Srebrenice, nije garancija da ponovno neće doći snjegovi, u nevrijeme. Naprotiv, snijeg zna pasti iznenada i polovinom maja, lomeći svojom težinom grane šumskog drveća i voća, vršeći selekciju u kojoj samo najjače grane sa plodovima opstaju – stoga je voće sa ovih prostora prirodno lijepog izgleda i ukusa i nije mu potrebno ni prskanje. 
    Behar je u prvim toplim danima aprila na padine visokih podrinjskih planina izmamio mještane. Njive su uzorane, živice iskrčene, a poneki traktor ili, tokom zime uležali par volova, još uvijek u daljini neumorno i monotono idu s kraja na kraj njive, polažući iza sebe crne štapove brazda, jedan do drugoga. Ovdje su ljeta nešto kraća nego u ravnici tako da se svaki dan proljeća mora iskoristiti. Sunce se u ovim proljetnim danima začas otkotrlja horizontom od Velikog Žepa i visa Zlovrh, tako prema zapadu.



    Na istočnim padinama Sućeske podignuti su novi malinjaci. Ovdje je u drugoj polovini prošloga stoljeća otpočeo uzgoj maline i kako je njena potražnja na domaćem tržištu bila velika brojna domaćinstva su imala svoje malinjake. To im je bio siguran način zarade i popunjavanja rupa u kućnom budžetu. Bilo je pravilo da jedna četvoročlana porodica može sama obraditi parcelu od dva dunuma, aktivnosti traju manje od dva mjeseca, a prihodi sa te parcele joj mogu osigurati osnovne životne potrebe za jednu godinu. 


    Šetnja kroz Sućesku: Fikret Hodžić, Mehmed Pargan i Nermin Alibašić

    Nažalost, posljednji rat je opustošio ove krajeve. Plodne njive su zarasle u šikare, kuće su spaljene i srušene, a ovdašnje stanovništvo protjerano. Većina muškaraca ubijena je u Genocidu. Danas su se u Sućesku vratile porodice čiji su nosici te 1995. godine, kada je počinjen Genocid, bili djeca. Oni su u sebi ponijeli gorčinu sjećanja, boli i namjeru da će se jednom, kako to kaže pjesma, „kao pobjednici vratiti“.
    -Kada sam odlučio podići svoje malinjake odnio sam uzorak zemljišta na analizu u Sarajevo. Rekli su mi da je sastav idealan za uzgoj maline. I ja sam krenuo, - prča mi kolega novinar Fikret Hodžić, dok nas u dubokim čizmama – rudarkama, kao domaćin vodi kroz Sućesku. Zastajemo pored seoskog mezarja da proučimo Fatihu. Na spomen-obilježju upisana su imena 926 ubijenih civlila Sućeske. Sa domaćinom i saputnicima Kadinom Mazić, koja je doputovala iz Amerike i Nerminom Alibašićem, studentom medicine iz Tuzle, pratim u kamen uklesana imena ubijenih i nikako ne mogu da pojmim razmjere tog zločina Genocida. Ne mogu da razumijem koji je to kod ugrađen u gene onih koji su bili spremni ubiti toliko civila, bez povoda i razloga.


    Spomen obilježje za 926 ubijenih civila Sućeske



    U sredini sela, nedaleko od džamije, tek podignuta plantaža maline graniči sa nekropolom srećaka. „Kameni spavači“ skriveni su od pogleda slučajnih prolaznika, iako su samo nekoliko metara udaljeni od asfaltne ceste koja vodi prema Žutici i Milićima:
    -Ovdje su, na svim proplancima, rasuti stećci. Gdje god se okrenete. Oni ustvari najbolje govore o posebnoj historiji ovih krajeva, o kojoj mi znamo premalo. Ovdje zrači jedna neopisiva i nepojmljiva energija, tako da kada dođem ovdje osjećam se sasvim drugačije nego u drugim mjestima. Ispunjen zadovoljstvom, novom željom da radim, da idem naprijed... Stari ljudi su govorili da su na ovim brdima u prošlosti uvijek logorovale vojske kada bi spremale pohod na Sarajevo, - govori naš domaćin. 



    Fikret Hodžić rođen je ovdje, u ovim srebreničkim brdima, neposredno pred rat. Njegova sjećanja, djeteta koje se igralo u ambijentu u kojem umjesto snjegova padaju granate i svakodnevno odnose živote, poslužila su za ispisivanje bestsellera „I ja sam iz Srebrenice“. Ova knjiga je u tiražu koji u novijoj Bosni i Hercegovini nije zabilježen, došla u sve krajeve svijeta i ljudi koji su preživjei bosanski rat nekako su se spontano identificirali s njenim autorom. Ova knjiga je bila sedef na priču o srebreničkom Genocidu. Gledao sam stotine ljudi kako plaču slušajući njene fragmente.
    Sada, dok prolazim kroz ovo neobično selo, pokušavam vratiti sjećanje u devedesete. Pokušavam vratiti u misli znanja iz povijesti ovih krajeva. Srebrenicu su ljudi naseljavali odvajkada. Nekada se zvala Argentum, Argentarija, Domavija... Ali, povijest ovoga kraja je tako štura, valjda zato što su osvajači oduvijek bili surovi i sa zemljom su sravnjavali sve što je moglo svjedočiti o njihovom dolasku.
    Prije tri-četiri godine, pripremajući se za promociju Fikretove knjige, ušao sam sa određenim predrasudama u čitanje toga teksta. Fikret Hodžić je u to vrijeme bio TV zvijezda, koju su ljubitelji folka u našoj zemlji i u dijaspori posebno voljeli i cijenili. Bojao sam se da bi zbog velike TV popularnosti, pularnost pisca Fikreta Hodžića mogla biti bez pokrića, da je napuhana, ali sam se, nakon čitanja knjige potpuno razuvjerio. Radilo se o knjizi koja čitaoca ostavlja bez daha. Govori o rađanju pobjednika. Fikret Hodžić je kao dijete imao sve predispozicije da bude izgubljen, inferioran, slab... Međutim, on se, zahvaljujući svome radu i svojoj vjeri, uspio izboriti za svoje mjesto pod suncem.
    -Kroz emisiju „Zvijezda možeš biti ti“ otvorili smo mogućnosti i drugoj djeci, koja inače nemaju šansu za uspjeh u ovakvom društvu, u kojem živimo. Ako sam ja uspio, neka uspiju i drugi, - kazao je on i ispričao nam kako su izgledali njegovi dani u Sarajevu, siromašnog dječarca iz Srebrenice, koga su gledali sa podozrenjem i omalovažavanjem, a kasnije, kada je uspio, ti isti ljudi su željeli biti blizu njega. A on je ostajao isti.



    Srdačno gostoprimstvo u "dnevnom boravku" porodične kuće u naselju Sućeska



    Sebi sam tada, nakon toga razgovora, rekao da nikada u životu čovjek ne smije davati sud o nečemu što ne poznaje. Nisam bio fan emisije koju vodi, ali sam sa oduševljenjem prepoznavao njegovu ljudsku dimenziju, moral, predanost poslu i ideji istine, pravde i poštenja. Knjiga me, na prvo čitanje, fascinirala, tako da sam rado bio njen promotor u nekoliko bh. gradova. Uvjeren sam sada, nekoliko godina poslije, da je ta knjiga dala samopouzdanje mnogim momcima i djevojkama, koji su na početku svoga puta bili izgubljeni i vjerovali da ništa u životu ne mogu napraviti. 


    Obnovljena očeva kuća i sjedište firme "Srebrena malina"

    Pred kućom koju su u naselju Sućeska sagradili Fikretovi roditelji, a on je obnovio sa namjerom da živi u njoj, stoje dvije zastave: na jednoj piše „I ja sam iz Srebrenice“ a na drugoj „Srebrena malina“. Nakon uspjelog izdavačkog projekta knjige „I ja sam iz Srebrenice“, Fikret je dlučo krenuti u drugom pravcu, iako je knjiga za njega pečat za cijeli život:
    -Rekao sam da više neću pisati. Ali, nisam se mogao izborti sa tom potrebom. Neka to ostane među nama, radim na novoj knjizi i nadam se da će ona izaći kada moje dijete napuni osamnaest godina!
    -Naravno, - rekoh. –Ostat će to među nama... Među Podrinjcima! Znam da će se još mnogi obradovati! 
    „Srebrena malina“ je taj drugi Fikretov put. 




    -Jedne noći sam usnio čudan san. Ustao sam ujutro, zbunjen ali pun neke snage. Rekao sam svojim u kući da želim ići u Sućesku. Obnoviti kuću. Svi su me gledali čudno, prvo u kući, pa u Sarajevu, a onda i ovdje, u Sućeskoj. Nisu mogli vjerovati da sam se odlučio da blještavilo televizije zamijenim zemljoradnjom. Ali ja sam bio uvjeren da to želim, - kaže Fikret Hodžić.
    Po dolasku u Sućesku Fikret Hodžić je obnovio roditeljsku kuću i krenuo u pripremu zemljišta za sadnju maline. Uskoro je pod malinom bilo nevjerovatnih 40 dunuma zemlje. Osposobio je štalu u dvorištu porodične kuće i u njoj otpočeo tov bikova. Danas, pet uposlenika njegove firme „Srebrena malina“ hrane 20 bikova i pripremaju se za branje maline na 40 dunuma. Pored toga, Fikret Hodžić je otpočeo gradnju hladnjače kapaciteta 300 tona smrtznute maline, što će biti značajan podstrek za druge povratnike u Sućesku:
    -Već u selu imamo oko 70 dunuma maline. Mnoge komšije i rođaci razmišjaju da već naredne godine podignu svoje malinjake. Vjerujem da će ovo za nekoliko godina biti izvrsna priča. Moram kazati da su mi značjnu podršku pružili iz Turkish Ziraat banke i Federalnog ministarstva izbjeglih i raseljenih, - nastavlja naš domaćin.



    Do sada je u projekat investirano ono 600.000 maraka. U ljeto, kada otpočne sezona branja maline ovdje će biti angažirano 50-70 sezonskih radnika. Sućeska će da oživi i podsjeti na neka davna vremena, kada su ovdje ljudi radili, rađali se i sanjali svoju svijetlu budućnost. Visovi Velikog Žepa bili su im najveća planina. Međutim, sa devedesetim godinama su došla neka vremena, koja su pred te ljude, sa nadama i snovima, stavila neke nepremostive planine koje je donio rat, odnoseći poput oluje njihove živote.



    Ikindijski ezan zauči sa džamije preko puta Fikretove kuće.
    -Elhamdulilah. Moj djed je bio imam u ovoj džamiji, a evo mene sada ovdje, idem u nju na svaki namaz. Zar to nije sreća!? – reče on. Neki čudan sklad vladao je u cijelom selu. Mir i nada.
    Ostavljajući Sućesku spuštamo se prema dolini Zelenog Jadra, u naselje Žutica. Tu ćemo susresti sedamdesetpetogodišnjeg kovača Muju Cvrka. On u svojoj radionici od jutra do večeri, vještim rukama kreira čuda, udarajući teškim čekićima po usijanom željezu. Živi u potpunoj tišini i miru, posvećen svome radu i sebi, svojoj čežnji za djecom rasutom po svijetu. On i Fikret Hodžić svojim radom uspijevaju promijeniti svijet, uspijevaju, jedan u pravom smislu, drugi u prenesenom, iskovati tvrdi metal našeg nepovjerenja, naših sumnji i nesporazuma. Oni rade i nemaju vremena za besposlice. Iza njih ostaje jedno lijepo i korisno djelo koje će koristiti ljudima. 
    Dok se uz prvi podrinjski sumrak na proljetno zelenilo spušta hladna kiša, Božjom voljom dajući život bilju, ljudima i životinjama, pomslih na davno pročitani hadis: „Najbolji među nama su oni od kojih ljudi imaju najviše koristi“. 
    Sunce, skriveno iza oblaka, davno je zašlo i svoje lice uronilo u dubinu zapadnih daljina. Bez riječi, vozimo se nazad prema Zvorniku, uvjereni da će ujutro svanuti nov, mnogo ljepši dan, osunčan umivenim suncem. 

    (Podrinje.Online)
  • SUD BOSNE I HERCEGOVINE DONIO PRESUDU: Stanišiću 11 godina zatvora za genocid u Srebrenici, Milošević oslobođen optužbi

    Ostoja Stanišić komandant Šestog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS) osuđen je na 11 godina zatvora zbog zločina genocida, dok je njegov zamjenik Marko Milošević oslobođen optužbi, kako je naveo Sud BiH, u nedostatku dokaza, javila je Anadolija. 
    Nakon više od četiri godine Sud Bosne i Hercegovine izrekao je 31. marta 2017. presudu Stanišiću i Miloševiću, optuženima za genocid u Srebrenici.
    Sudilo im se za ubistvo oko 800 Srebreničana jula 1995. godine na brani kod zvorničkog sela Petkovci. Prema optužnici, Stanišić je bio komandant Šestog bataljona Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a Milošević njegov zamjenik.
    U optužnici se, između ostalog, navodilo da su optuženi Ostoja Stanišić, u svojstvu komandanta 6. bataljona Zvorničke brigade i Marko Milošević, u svojstvu zamjenika komandanta 6. bataljona Zvorničke brigade, u julu 1995. godine na području sela Petkovci i Đulići, općina Zvornik, svjesno pružili pomoć pripadnicima VRS-a i MUP-a RS u provođenju plana da se trajno i prisilno ukloni ukupno bošnjačko civilno stanovništvo iz zaštićene UN zone Srebrenica, pri čemu je do 40.000 bošnjačkih civila preseljeno iz enklave Srebrenica, a više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka ubijeno po prijekom postupku.
    Optužnica je teretila Ostoju Stanišića i Marka Miloševića za krivično djelo genocid iz člana 171. tačka a) i b) Krivičnog zakona BiH (KZ BiH), sve u vezi sa članom 180. stav 1. (individualna krivična odgovornost) istog zakona.
    U augustu 2012. godine, u predmetu Ostoja Stanišić i dr. Sud je potvrdio optužnicu kojom se Ostoja Stanišić i Marko Milošević terete za krivično djelo genocid.
    Na ročištu za izjašnjenje o krivnji, održanom 5. septembra 2012. godine, pred Odjelom i za ratne zločine Suda BiH, optuženi Ostoja Stanišić i Marko Milošević izjasnili su se da nisu krivi.
    U oktobru 2012. godine počeo je glavni pretres u ovom predmetu.


    (Podrinje.Online/Anadolija)
  • UZ POMOĆ EU: Bratunac, Srebrenica, Ljubovija i Krupanj zajedno će se boriti protiv poplava

    Evropska unija finansira program prekogranične regionalne saradnje između Srbije i Bosne i Hercegovine u okviru novog finansijskog instrumenta za predpristupnu pomoć za period 2007–2013 (IPA). Projekat nosi naziv „Neka Ljubovija, Bratunac, Srebrenica i Krupanj izgrade ZAJEDNIČKU BUDUĆNOST za održivi razvoj i prosperitet upravljajući svojim rijekama i spajajući svoje kapacitete – Zajednička budućnost“. Projekat se provodi putem Delegacija Evropske unije u Bosni i Hercegovini i Delegacija Evropske unije u Srbiji
    Učestvovanjem u prevenciji od poplava i smanjivanju štete prouzrokovane poplavama četiri podrinjske opštine će poduzeti značajne korake smanjenja rizika po ljudske živote i zdravlje i njihovu materijalnu imovinu izazvane izlivanjem reka i zagađenjem vodoizvorišta. Također, radit će zajednički na poboljšanju pripremljenosti i spremnosti za odgovarajuće hitne reakcije i upravljanje rizicima od poplava, te na poboljšanju socijalne, inter-etničke kohezije i saradnje među ljudima i institucijama susednih opština Ljubovija, Bratunac, Srebrenica i Krupanj. Da bi se sve to postiglo tokom 22 mjeseca, koliko traje projekat, provest će se značajne aktivnosti na poboljšanju fizičkih kapaciteta, resursa životne sredine i prostornih resursa u prekograničnoj oblasti na teritoriji opština Ljubovija, Bratunac, Srebrenica i Krupanj, pored bujičnih rijeka i potoka, kroz njihovu regulaciju. Tako će se dati nemjerljiv doprinos socijalnoj i ekonomskoj koheziji i pomirenju kroz uspostavljanje saradnje između ljudi koji žive u ovoj multietničkoj sredini. 
    Projekat je pokrenut kao reakcija na poplave koje su pogodile ovu regiju 2014. godine. Nakon tih poplava Opština Ljubovija uputila je poziv prekograničnim susjedima, opštini  Bratunac i  Srebrenica, kao i susednoj opštini Krupanj da zajedno predlože akciju koja će za cilj imati da se pozabavi regionalnim problemom rizika od poplava koje su kulminirale u maju 2014. godine.
    Jedan od ciljeva projekta je da se osposobi 28 budućih profesionalaca i spasilaca iz Ljubovije, Bratunca, Srebrenice i Krupnja, i minimum 200 ljudi koji žive u prekograničnoj oblasti  na teritoriji ovih opština kako bi mogli pružiti pomoć u slučaju poplava ugroženim ljudima i područjima. U okviru projekta bit će izgrađena brana na potocima Gavrinovac, Kolovac i Zmajevac za regulaciju Grabovice (na protoku kroz Ljuboviju) i Križevica (na protoku kroz Bratunac i Srebrenicu) i obavljanje pripremnih radova za izgradnju brana kod Krupnja. Uradit će se sve neophodno da se spriječi prelivanje, te urede ekološki pravilno korita i zaštićeni izvori vode za piće od zagađenja.
    Bit će formiran zajednički, opremljeni i kompetentan prekogranični Centar za upravljanje poplavama sa obučenim osobljem za upravljanje rizicima od poplava i sa osobama obučenim za spašavanje u slučaju poplava - profesionalnim spasiocima. Centar će imati sjedišta u Ljuboviji i Bratuncu, a poslovnice u Srebrenici i Krupnju, koje će raditi zajedno.
    Evropski projekti prekogranične saradnje namijenjeni su za pomoć i promociju socio-ekonomske i kulturne saradnje između regiona izvan EU. Prekogranična saradnja fokusirana je na saradnju zemalja članica sa zemljama kandidatima i potencijalnim kandidatima, saradnju zemalja kandidata i potencijalnih kandidata, kao i na transnacionalnu saradnju. Zemlje korisnice IPA fondova podijeljene su u dvije kategorije: zemlje kandidati koje su već započele proces priključenja (Hrvatska, Makedonija, Turska) i potencijalni kandidati za članstvo (Albanija, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora i Kosovo). 
    Program prekogranične saradnje Srbija – Bosna i Hercegovina 2007–2013 ima za cilj poboljšanje ekonomskih i društvenih uslova, kao i pomoć stanovništvu sa obe strane granice u rješavanju pitanja od zajedničkog značaja. I Srbija i Bosna i Hercegovina imaju prethodnih iskustva u prekograničnoj saradnji na svojim spoljnim granicama. Srbija je stekla takvo iskustvo u radu na četiri programa: sa Bugarskom, Rumunijom, Mađarskom i Italijom, kao i na transnacionalnim programima. Bosna i Hercegovina je učestvovala u programu sa Italijom i u transnacionalnom programu.