Društvo
Slova
Piše Muhamed Berbić

Prošle su pune dvije decenije od kada su prvi protjerani mještani bošnjačkih naselja Jusića i Dugog Dijela kod Zvornika, Mahale koja je pripala Opštini Osmaci i dobojskog sela Svjetliča, koja su se nalazila u takozvanoj zoni separacije, a gravitirala su Tuzlansko-podrinjskom kantonu, krenuli prema svojim porušenim kućama i zaraslim imanjima s namjeroma da tu i ostanu. Ovi događaji su označili i zvaničan početak provedbe Aneksa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma u našoj zemlji. Iako je ovaj dokument garantirao povratak prognanima, na terenu je sve išlo puno teže, a bilo je i ljudskih žrtava.
Amerika je znala za Mahalu i Jusiće
Krajem avgusta i početkom septembra 1996. godine selo Mahala kod Kalesije, koju je dejtonska linija razgraničenja među bh. entitetima ostavila na teritoriji RS, bila je u fokusu evropske i svjetske javnosti. Mahalu su u svojim govorima tada pominjali čak i Bil Klinton, predsjednik SAD i drugi značajni  državnici. Reporteri najvećih svjetskih novinskih agencija izvještavali su iz tog malog sela. Predsjednik Alija Izetbegović je na centralnom predizbornom skupu SDA u Sarajevu pozdravio  hrabre povratnike u Mahalu. O situaciji u ovom mjestu više puta  je razgovarao na sastancima s komandantima tadašnjeg IFOR-a i predstavnicima međunarodnih organizacija prisutnih u BiH.
Mještani Mahale vratili su se svojim porušenim kućama 24. avgusta 1996. godine i ostali tamo. Bio je to prvi ostvareni povratak stanovnika u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
-Tih dana svi u bližem i širem okruženju živjeli su za Mahalu. Uz podršku općinskog rukovodstva, svih struktura i cjelokupnog stanovništva općine Kalesije, kao i tek formiranog Ureda za povratak pri Vladi Tuzlansko-podrinjskog kantona, Islamske zajednice i cijele Federacije BiH, mještani Mahale održali su se i ostali u svom selu. Američke snage iz sastava IFOR-a bile su prisiljene intervenisati protiv srpskih specijalaca koji su napali povratnike. Oni su ih tenkovima blokirali, razbili u manje grupe i prisilili da napuste Mahalu. Nažalost, u ovim dešavanjima veći broj povratnika je povrijeđen, a Muradif Alić je nakon tri dana preminuo od teških povreda - sjeća se Dževad Tosunbegović, koji je u to vrijeme bio načelnik općine Kalesije i poslanik u Skupštini BiH..
Bili su to prvi mjeseci mira i postojao je veliki pritisak prognanog stanovništva da se vrate u svoja naselja, u porušene i popaljene kuće. Ta mjesta su se nalazila nadomak međuentitetske linije,  i bila su prazna i nenaseljena.
Prvi pokušaj mještana Mahale i susjednih sela Capardi i Hajvaza da posjete svoja razrušena imanja radi stvaranja uslova za povratak desio se 25. aprila 1996. godine. Spriječen je od strane srpskog stanovništva i policije RS, uz upotrebu oružja, pa je bilo nekoliko ranjenih od eksplozije bombe.  Američki vojnici iz sastava mirovnih snaga su intervenisali i stali između sukobljenih strana. Na inicijativu tadašnjeg kalesijskog načelnika,  komandant IFOR-a u toj zoni naredio je premještanje njihovog kontrolnog punkta iz Memića u Mahalu, što je bilo veoma značajno za sigurnost budućih povratnika. 
Uveliko su krenule pripreme i za povratak u cijelo Podrinje, na početku u zvornička sela  koja se naslanjaju na teritoriju Kalesije, pa Doboj i Koraj. Već tada se kao glavni povratnički aktivista istakao  Fadil Banjanović, koji je formirao respektabilnu ekipu spremnu da povede ovaj proces. Legendarni Bracika je prilikom napada na povratnike u Mahali sa svojima pristigao u pomoć i dalje bio stalno prisutan u selu.
Bez obzira na sve teškoće i žrtve, u narednom periodu primjer stanovnika ovih naselja  slijedili su prognanici iz drugih mjesta širom države, a sve je ubrzo od spontanog procesa dobilo institucionalnu podršku.
-Na sastanku kod tadašnjeg predsjednika Tuzlansko-podrinjskog kantona Izeta Hadžića, dobili smo dozvolu za formiranje nekog tijela pri Kantonu, koje će pomagati povratak. Ubrzo je uspostavljen Ured za povratak u Vladi TK, na čelu sa Fadilom Banjanovićem i sve je nastavljeno puno organiziranije. Bitan je bio i sastanak održan na inicijativu OHR-a u septembru ili oktobru 1996. godine u motelu Majna u Modriči. Prisustvovali su zamjenik visokog predstavnika Nijemac Mihael Štajner i predsjednici većine općina iz ove regije. Tu smo ja i Mirsad Đapo iz Brčkog tražili propisivanje procedura za povratak u zonu razdvajanja, što je Štajnerovim zalaganjem  ubrzo i učinjeno, pa su se ljudi mogli vraćati u naselja udaljena po dva kilometra od međuentitetske granice - ističe Tosunbegović.
Jedan od prvoboraca procesa povratka dodaje  da odnos vladajućih krugova prema povratku nije uvijek bio pozitivan. Ipak, prvi povratnici koji su vođeni velikom željom i puno rizikovali, ubrzali su ovaj proces  i natjerali nadležne u međunarodnoj zajednici i domaćim organima vlasti da pruže značajniju podršku provedbi Aneksa 7 Dejtonskog sporazuma, označenog kao najvažnijim segmentom mirovnog ugovora s ciljem reintegracije zemlje i poništavanja posljedica etničkog čišćenja.
Mahala danas
Prema rezultatima posljednjeg popisa, u Mahali u oko 150 domaćinstava živi 606 stanovnika. U protekle dvije decenije skoro sve kuće u Mahali su obnovljene, ponovo je izgrađen Dom kulture u selu, a većina ulica i sokaka u mjestu je asfaltirana. Na temeljima porušenog prijeratnog mesdžida podignuta je džamija. Ipak, povratnici uglavnom žive od penzije, većinom inozemnih i baveći se poljoprivredom. Zbog blizine Kalesije i naslonjenosti na ranije općinsko središte djeca iz Mahale u najvećem broju pohađaju škole na teritoriji Federacije BiH gdje se mnogi povratnici i liječe.

Ibrišim Karić, nekadašnji šef Ureda za povratak u Osmake: -Ja sam izuzetno ponosan na ono što smo učinili u prvim godinama povratka. Danas kada prođete kroz Mahalu, Šeher, Hajvaze, Caparde i druga mjesta ne možete ih prepoznati, jer vidimo obnovljene kuće, fasade, uličnu rasvjetu... Činjenica je da ima problema sa zapošljavanjem i zadržavanjem mladih povratnika , ali to je pitanje koje treba rješavati na višim noivoima.

Nevres ef. Fatić, imam džemata Mahala: -Mi namjeravamo ostati u Mahali jer drugog doma i domovine nemamo. Postignuto je puno u proteklom periodu, ali nas zabrinjava povećan odlazak mladih mještana u inozemstvo. Prije 15 godina imali smo preko stotinu školske djece, a danas je taj broj prepolovljen i vjerujem da će se stanje u tom dijelu ipak popraviti.