Vijesti
Slova
Izdavačka kuća BMG Bosanska medijska grupa početkom decembra 2016. godine objavila je Monografiju porodice Hadži Ibrahimage Tule pod nazivom „Od braće Morića do zvorničkih Tulića“, autora mr. Himze Tulića. Monografija nam, u vještom spisateljskom poduhvatu, kroz povijest jedne porodice donosi opsežnu priču o Bosni i Hercegovini i njenim muslimanima, kroz vrijeme. Priča je to o kulturi, tradiciji i običajima, koji se sudbinski prepliću na razmeđima epoha, kojima je povijest civilizacije obilježena kroz posljednja dva stoljeća. 
Autor svoju finu pređu riječi plete vješto, ponekad na granici vrhunskog književnog teksta, nekada na nivou naučnog i povijesnog teksta, temeljeći je na konfučijanskoj tezi prema kojoj sudbina i kvalitet cijeloga društva ovisi o kvaliteti porodice. „Da bismo doveli svijet u red, prvo moramo staviti svoj narod u red; a da bismo doveli narod u red, prvo moramo dovesti obitelj u red; a da bismo doveli obitelj u red, prvo moramo dovesti naš osobni život u red; prvo moramo naše srce postaviti pravilno“, kazao je Konfučije. Himzo Tulić, kroz povijest svoje porodice ispisuje i povijest bosanskogercegovačkih muslimana i povijest bošnjačkog naroda.
Iako kroz ovu monografiju život Autora nije stavljen u centralnu poziciju, što se obično dešava kod ovakvih tekstova, ipak doznajemo da je Himzo Tulić imao jedan težak život, koji su ispunjavali ratovi, gladi, naporan rad i stalno učenje. Stjecanje iskustva i znanja da bi se dostigla naučna titula magistra arhitekture zahtijevali su stalni rad na sebi, na usavršavanju i profesionalnom napredovanju, ali i na kultivisanju svoga srca, koje je uvijek imalo ispred sebe svijest o važnosti porodice i na temelju nje je gradilo emociju. Takav odnos prema sebi, ostavio je traga i u odnosu prema porodici Tulića, čije je korijene Autor istraživao posljednjih tri decenije. Ništa na ovome svijetu nije slučajno, pa ni susret Himze Tulića sa uvaženom Dženanom Buturović, poznatom naučnicom i autoricom na polju istraživanja kulturne baštine Bošnjaka. Upravo će ona posijati sjeme želje da se istražuje, da se nađe ta porodična loza, da se čuva, obrađuje, njeguje... I da na kraju da plod. A plod je ova izvrsna knjiga.
Kroz kultivisanje svoje ličnosti i istraživanje porodice, Himzo Tulić je ovom knjigom dao nemjerljiv doprinos kulturi Bošnjaka. Prikazujući u fragmentima svojih sjećanja život porodice Tulić, on je etnografski precizno dao sliku života u jednom vremenu na određenom prostoru. Zabilježio je unutarporodične odnose, načine odjevanja, običaje, ishranu, pa čak i jednu narodnu pjesmu, sve do ove knjige čuvanu samo u narodnoj usmenoj predaji. Kroz život porodice Tulić sada mnogo lakše može posmatrati život svih Bošnjaka u Podrinju, njihove odnose među sobom, suodnose sa drugim narodima i konfesijama itd. Vežući se kroz svoj hobi - sviranje saza i pjevanje, Himzo Tulić se autohtonom bosanskohercegovačkom pjesmom sevdalinkom vezao za alternativnu povijest, za neke povijesne ličnosti i umjetničku viziju prošlosti. Ta konekcija otvorila je ključna pitanja vezana za porodicu Tulić, prije svega povezanost sa braćom Morićima, te ponudila ključni motiv i jak razlog da iz te zapitanosti i nastane ova knjiga.
Uputivši se, kao i svaki istraživač, u neizvjesnost traganja za izvorima, informacijama i tragovima, Himzo Tulić je načinio jednu od najboljih porodičnih monografija u novom vremenu u Bosni i Hercegovini. On uspijeva, prateći jasan trag svoje porodice, prikazati migracijske procese koji su vođeni u različitim vremenima i njihove posljedice, upličući povijesne okolnosti i njihov uticaj na rodoslov svoje porodice. Tulići su svojevremeno bili katolička porodica, da bi dolaskom Osmanlija prihvatili islam i iz Dalmacije, preko Sarajeva, u jednom svom kraku (zvorničkom) doprli čak na Drinu, vjerovatno vođeni ekonomskim i egzistencijalnim razlozima. Danas, Tulići žive u zemljama okruženja, kao drugi kraci iste porodice, a zvornički Tulići, iako brojem neveliki, usljed agresije na Bosnu i Hercegovinu rasuti su širom svijeta. Reklo bi se: priča o Tulićima u novom vremenu tek započinje.
Zaokružujući u svojoj knjizi takvu priču, sa bogatim životnim iskustvom i živim sjećanjem, Himzo Tulić je ispunio još jedan cilj – svojim radom, djelom i postojanjem učinio je mnogo na obogaćivanju nacionalne baštine, a samim tim i „dovođenju“ svoga naroda „u red“. Da bi se u jednom narodu napravio red, najbolji uzor je postojeći red u kosmosu – treba staviti sve na svoje mjesto i učiniti ga funkcionalnim. Kroz ovu knjigu Tulić je dao svoj veliki doprinos bilježenju povijesti, tradicije, običaja, usmene književnosti... U ovakvim knjigama, koje ne pretendiraju da budu povijesno relevantne, sjećanje dobija status legitimnosti, dajući knjizi posebnu dimenziju izvornosti. Knjiga je apsolutno funkcionalna i ona svakoj porodici u okviru loze Tulić, daje nedostajući kamen u porodičnom mozaiku. Stoga je nesumnjivo da će ovga knjiga imati važno mjesto u svakoj kući Tulića, ne samo onih zvorničkih, već općenito, jer teško je vjerovati da će ikada iko ponoviti ovako kvalitetan i predan rad na istraživanju korijena porodice Tulić. Čak i ako se ponovi ta želja, budući istraživač će biti hendikepiran za skriveno blago, za to bogatstvo egzotičnog putovanja u neizvjesnost istraživanja. Jer, ova knjiga se upravo vratila iz tih predjela i postala važan činilac u porodici Tulić, ali i u kreiranju rodoslova drugih porodica. Ona je postala standard ispod kojega ozbiljan pristup istraživanju porodičnog stabla ne bi trebao ići. Autor je na određen način ostavio u amanet potomcima Ibrahimage Tule da nastave istraživati i da ova monografija, u vremenu koje dolazi, dobije svoj nastavak.
Sadržajno, knjiga čitaocu nudi veoma kvalitetno štivo, sa mnogo informacijama, donijetih hronološki u perspektivi prikazivanja života porodice kroz nekoliko stoljeća. Zbog nedostatka pisanih izvora značajan dio kretanja se izvodi na temelju pretpostavki i zaključaka, koje uporište traže u kasnijim dešavanjima. Autor u određenim dijelovima knjige polazi od općih povijesnih kretanja, ratova, kriza i diplomatskih rješenja, predstavljajući ih kao kontekst, kao uzrok nesreća, osipanja svoje porodice, stradanja, siromašenja... Događaje ili razmišljanja osoba u svojoj porodici Himzo Tulić vješto smješta u razne kontekste, opravdavajući to svojim sjećanjima ili svjedočenjima drugih ljudi. U trenutku kada mu nedostaje materijala, dokumenata, svjedočenja ili sjećanja, a on ima potrebu da prikaže određene situacije ili događaje, Autor se hrabro otiskuje u područje fikcije, poput vrsnih pripovjedača, kreirajući slike i emocije, čineći most između onoga što smo danas i onoga što smo bili u 19. i 20. stoljeću. Ta fikcija nema za cilj stvaranje iskrivljene slike, već se ona, na temelju iskustava i razgovora Autora, na osnovu odrastanja u ambijentu bosanskog sijela i sela, kreira kao logično transponiranje toga iskustva i emocije u finu paučinu priče. Ta fikcija se može u trenu raspasti, ako puhne jak vjetar preispitivanja, ali je u tekstu dovedena do perfekcije, lijepa, očaravajuća, nježna... I bez nje knjiga ne bi imala onu draž koju posjeduje.
Polazeći od misli Danila Kiša da jedna knjiga nužno porađa drugu knjigu, u protivnom se može dovesti u pitanje i sama njena bit, knjigu Himze Tulića još u embrionu možemo vezati za dva izvora: sevdalinku „Smrt braće Morića“ u kojoj se spominju Tulići, te za „Ljetopis“ Mula Mustafe Bašeskije. Ovi izvori na različite načine spajaju svoju suštinu upravo u ovoj knjizi, čineći je u širem smislu knjigom od sevdaha, kao što je i sam život Himze Tulića – život od sevdaha. Sevdalinka, kao naljepši biser u kulturi Bošnjaka čuvan u narodnoj usmenoj predaji, ukazuje na važnost usmene predaje u našoj kulturi, kada su znanja, informacije i važne poruke plasirane putem pjesme, putem usmene predaje, na sijelima i u većim grupama ljudi, kako bi se poruka sačuvala. Bašeskijin „Ljetopis“ u kulturi Bošnjaka predstavlja najznačajniji preokret, kako zbog kvalitete ovoga djela, tako i zbog principa koje to djelo postavlja: ono što je zapisano ostaje... 
Monografija „Od braće Morića do zvorničkih Tulića“ upravo je sažela oba ova pola i na određen način je izrasla iz Bašeskijine knjige, a ispunjena je tom neponovljivom toplinom sevdaha. Pošla je od usmene predaje i na kraju rezultirala izvrsnim pisanim djelom. Uzevši u obzir i sve prethodno navedene elemente, na kraju moramo ustvrditi da je ovo djelo važan činilac u kontinuitetu trajanja tradicijskih vrijednosti, kulturne samobitnosti i povijesti Bošnjaka.  Ono je doprinos koegzistenciji unutar nacionalnog, kulturnog i religijskog konglomerata bosanskohercegovačkog društva. Stoga će, u to sam siguran, ova knjiga donijeti radost mnogim ljudima.
Za one koji to ne znaju, podsjeit ćemo, Himzo Tulić rođen je 31. decembra 1939. godine u Glumini kod Zvornika. Magistar je arhitekture, poznat sazlija i autor nekoliko zapaženih knjiga: „Zvornička sirat ćuprija", „Srebrenica - korak do istine" i „Tri šehida". Knjiga "Zvornička sirat ćuprija" inspirisala je književnika Abdulaha Sidrana da napiše dramu "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce". Danas sa suprugom kao penzioner živi u Sarajevu.