Vijesti
Slova
Piše: Elvir Musić
Putujući po Istoku nerijetko sam nailazio na tradicionalne prodavnice pred čijim ulaznim vratima je visio okačen kavez sa zatočenom pticom umilnoga cvrkuta koji je odavao zadovoljstvo. Pitao sam se kako može neko biti tako zadovoljan svojom tamnicom.


Dr. Elvir Musić

-Stranče, nešto si mi zamišljen? - upita me trgovac, primjetivši valjda moju nekako zbunjenu zamišljenost pitanjem.
-Razmišljam o ovoj ptici i njenom cvrkutu koji odaje potpuno zadovoljstvo - odgovorih.
-A reci ti meni, o čemu se tu ima razmišljati? - nastavio je zapitkivati trgovac. 
Oni koji su imali priliku putovati Istokom znaju da trgovci u tamošnjim tradicionalnim dućanima smatraju razgovor s mušterijom dijelom svoje trgovačke vještine. Istini za volju, svaki od njih u svojoj riznici mudrosti ima vrlo dobru ponudu, prikupljenu kroz mnogobrojne razgovore s različitim vrstama ljudi.
-Ali, ptica je zatočena u kavezu - rekoh.
-Pa... kada malo bolje razmisliš, različite su vrste i kaveza i zadovoljstava. Zašto misliš da je ono u čemu ti prepoznaješ zadovoljstvo i njeno zadovoljstvo? Možda ona glasom u kojem ti prepoznaješ zadovoljstvo, ustvari, želi odaslati poruku tuge, čežnje i tugaljivosti. A da ti nekim slučajem ne poznaješ jezik ptica? Znaš nešto što drugi ne znaju, a od nas, običnih smrtnika, skrivaš svoje duhovne posebnosti - upita.
-Ma ne, ne, ne, nikako. Otkud meni, ubogom strancu, takva jedna duhovna posebnost u zemlji duhovnih posebnika – odvratih ja, istovremeno zatečen pitanjem, ali i spreman nastaviti diskutovati, jer sam boraveći među istočnim poklonicima mudrosti naučio zaroniti u njihovo ljubovanje s mudrošću, koja biva prepoznata u svakoj iole zanimljivoj misli.
-Mašallah! Rječit si za jednog stranca, i od svog si stranstva sačinio kavez poput kaveza ove ptice. I tvoje riječi, baš kao i glas ove ptice, odražavaju zadovoljstvo. Barem ja to tako rasuđujem – nastavi razgovorljivi trgovac, odgovarajući mi na pitanje koje nas je uvuklo u razgovor.
-Pitam se da li rječitost može biti isključivo glasnik zadovoljstva - rekoh.
-Stranče, ispričaću ti priču koju mnogi smatraju istinitom. Velim ti da je mnogi smatraju istinitom, ali ne želim te opterećivati time šta ja lično o tome mislim. Ili o bilo čemu - reče i nastavi: - U davna vremena bio je običaj da trgovci u dućanima poput moga drže papagaje, koje su nabavljali iz daleke Kine. Ti papagaji su uvježbavani da govore tako što bi ih vlasnik stavio ispred ogledala u kojem su mogli vidjeti svoj odraz, a vlasnik bi se sakrio iza ogledala i počeo razgovarati s papagajem. Tako su papagaji, misleći da pričaju s drugim od svoje vrste, učili da pričaju ponešto od našeg jezika. Jedan takav papagaj mogao je ponoviti svako ime koje čuje. pa ga vlasnik okači s kavezom ispred dućana. Znatiželjnicima je naplaćivao želju da im papagaj ponovi njihovo ime. 
Jednoga dana pored tog dućana prolazio je hazreti Sulejman. On je, kao što i sam znaš, poznavao jezik životinja.
Ugledavši hazreti Sulejmana, papagaj mu se obrati: - Božiji poslaniče, molim te da me oslobodiš iz ovog kaveza.
Shvativši molbu ptice, hazreti Sulejman uđe u dućan i vlasniku ponudi veliku svotu novca za papagaja, što trgovac odbi, jer mu je svakodnevno donosio dobit.
Izašavši iz dućana, hazreti Sulejman se okrenu i ptičjim jezikom reče papagaju: - Tvoj jezik je uzrok tvome tamnovanju.
Papagaj je shvatio šta je Hazreti Sulejman poručio, te više ne progovori. Nakon izvjesnog vremena, vlasnik svjestan da više ne može zarađivati na papagaju, odluči da ga pusti.
I zaista, mnogi ljudi tamnuju zbog svoga jezika ili nečega što ih čini posebnim, a da svoje tamnice nisu ni svjesni.