Kolumne
Slova
Piše: Mehmed Pargan
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Uvažavao sam i uvažavam mnogo toga što je Musfata-ef. Cerić učinio za vrijeme dok je bio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH, ali nisam poklonik većine onoga što on kao Bošnjak i musliman radi nakon silaska sa te važne funkcije. Ipak, iz toga perioda naučio sam od njega dvije stvari koje često stavljam umjesto džokera u važnim situacijama. Prva je: nikome ništa ne objašnjavaj. U našem narodu to se govorilo i drugačije: idi svojim putem ili

gledaj svoja posla, a neka drugi gledaju svoja – imaš svoj život i živi ga. A druga stvar je poruka koju je i dr. Cerić odnekle donio, iz knjige, sa putovanja ili iz narodnog iskustva pa podijelio sa nama, a ona je meni ostala važna: ako želiš stići tamo gdje nisi bio, moraš ići putevima kojima do sada nisi išao. Beskrajno sam zahvalan za ove bisere mudrosti i znanja.

Jesmo li svi isti?

Ovih dana smo se ubili objašnjavajući kako mi nismo ekstremisti, kako nismo radikalni muslimani, kako smo mi evropski muslimani koji su sasvim normalni i nismo ni nalik na neke druge. A zaboravili smo da gledamo svoja posla. Prije toga smo se pravdali da mi nismo kao četnici i da mi nismo klali. Da nismo strijeljali. Da nismo ni nalik na bojne HVO-a koje su ubijale civile i zatvarae ih uz mučenja u logore. A dok smo se mi na Facebooku „ubijali“ pravdajući, pred UN-om se govorilo (istina to su naši susjedi radili, a pravilo kaže da nisi ti ono što misliš da jesi, već što drugi misle o tebi) o islamskom radikalizmu u Bosni i Hercegovini. Dok mi dokazujemo kako nismo isti, izgubili smo brojne poluge upravljanja procesima, tako da danas imamo potpuni paritet u podiznju optužnica, otvaranju masovnih grobnica, hapšenju... Ako nema masovne grobnice u kojoj su Srbi ili Hrvati, nema jarane otvaranja ni one u kojoj su stotine Bošnjaka. E, tu smo danas! A zašto? Zato što nismo gledali svoja posla! Zato što smo dopustili da sami devalviramo svoje vrijednosti. Da neki naši predvodnici imaju „prijatelje“ koji će čak pronevjeriti i nišane na šehidskom mezarju i braniti ih riječima: -Bolje da oni budu „dobri“ nego neko drugi!
Brojni ljudi bez ponosa i časti preuzeli su upravljanje našom bliskom poviješću i sve stavili na kocku. Nažalost, ozbiljni projekti zaštite ideje bosanskog čuda otpora ne postoje. Nemamo projekata u kojima će biti ispisane knjige o svakom nevino ubijenom građaninu Bosne i Hercegovine. Nemamo filmove, galerije, muzeje... Sve smo prodali. A zauzvrat ništa nismo dobili. Godinama Bosna i Hercegovina visi na koncu, a mi nemamo odgovor. Ubili su nas talovi, dilovi i procenti, ubili su nas kumovi, sestrići i amidžići. Ubili su nas kvadrati betona, zgodne kahpije bez morala, glad i žeđ nekih naših odabranih predvodnika, koji su zapravo slika nas samih. Pročitao sam nekada u islamskoj literaturi da su predstavnici upravo onakvi kakav je narod koji oni predvode. A mi smo bez sumnje upravo takvi – potpuno isti kao i naši predstavnici i predvodnici. (Kada ste zatražili račun u kafiću ili prodavnici u kojoj kafandžije kradu porez od naše Države, dnevno stavljajući u svoje džepove stotine maraka poreza? Zašto onda očekujete da tužilac, sudija ili policajac tjeraju one koji kradu od države milione? Da smo gore, mi koji ne tražimo račun u prodavnici ili normalno dajemo u ljekarski džep tričavih 500 evrića da gladni eksperti pripaze nekoga našega, mi bismo bili gori. U Predsjedništvu, Vladi, Parlamentu ulozi su veći kao i mogućnosti. Na sreću, spašeni smo toga i možemo reći da nismo takvi – a jesmo, mnogo smo gori). Naželost, sami smo sve prodali. Svoju Domovinu, svoju čast – sve smo stavili na vagu i krčmimo poput janjećeg pečenja u Mesnici „Gero“ na Diviču. Još malo pa nestalo! Ostalo je još malo „od repa“, kičme više nema, prsa, ničega!!!

Ko je više države prodao: guzonje ili mi?

Ne, nisu to prodale guzonje koje su na vlasti! Mi smo to prodali. Mi koji šerujemo, bockamo ili postavljamo statuse na Facebooku. Mi smo prodali ovo malo zemlje Bosne. Prvo, mi smo dali kredibilitet onima gore, ali ni to ne smatram presudnim. Problem je što smo mi postali uvjereni da je virtualnost našega života na socijalnim mrežama sasvim dostatna da zamijeni stvarnost u kojoj živimo. Kliknuli smo share i skinuli sa sebe odgovornost za gladne. Tagovali smo nekoga za koga mislimo da može pomoći i uzeli svoje hise sevapa, a da li će ljudi ostati gladni i bolesni – mi nemamo vremena da se time bavimo, jer uradili smo što je do nas.
Institucije očigledno ne funkcioniraju. Sistem je u krizi i sve se urotilo protiv njega. Ali imamo primjere gdje pojedinci uspijevaju da svojom voljom i snagom prevaziđu te krize i nadjačaju haos usmjeren na gušenje države Bosne i Hercegovine. Prolem je što takve pojedince mi sami pojedemo, uništimo, a na njihovo mjesto dovedemo one koji ništa ne poduzimaju. A ko je za to kriv? Naravno, ponovno smo krivi upravo mi. Naša virtualnost života. Skloni smo psovati, vrijeđati i biti eksperti i analitičari na socijalnim mrežama, ali nas i našega djelovanja nema u stvarnom životu. Prestali smo gledati svoja posla.
A šta su naša posla? Nažalost, naše društvo je postalo mahala, mentalitetom se približavajući najnižim porivima mahalskog duha, u kojem pred neograničenošću bezobrazluka i nedostatka poštovanja ne postoji skala vrijednosti. Projekti od državnoga interesa postali su nepoželjni, a javni medijski servis(i), koji bi trebao biti servis javnih institucija putem kojega one održavaju društvo zdravim, funkcionalnim i upotrebljivim, pretvoreni su u defetističke komore, iz kojih se šire najcrnji pesimizam, mržnja, segregacija itd. Oni su odgovorni za stvaranje dojma nemogućnosti življenja i napuštanja države Bosne i Hercegvine. Uvijek se u ovoj zemlji teško živjelo, ali se uvijek djelovalo, borilo i gradilo. Nikada se nismo predavali. A sada, sada smo položili oružje života i stavili zavežljaj na štap, spremni da proglasimo rođenu zemlju Palestinom. 

Fasada kao sudbina

Proputovao sam Bosnom i Hercegovinom zadnjih godina kao rijetko ko. I vidio sam hiljade napuštenih kuća u kojima ljudi žive sedam do dvadeset dana u godini. Te kuće su vrijednosti od 50.000 pa do tri miliona maraka. Neke su prava graditeljska čuda. Sretao sam ljude koji su u zadnjih dvadeset godina renovirali te kuće po pet puta, bacajući u njih po novih nekoliko desetina hiljada eura. A nisu stigli isprljati njihove tepihe, a kamoli zidove. Gledao sam kako se mijenjaju fasade po pet-šest puta. Da bi se pokazao nam. Snaga. Prkos. (Da se razumijemo, svako ima pravo činiti što mu je volja sa svojim novcem i životom i ovim tekstom nikoga ne optužujem niti uskraćujem nekome to pravo – samo podsjećam da svako od nas ima odgovornost za svaki svoj korak. Ako poduzimate takve korake, onda ne možete tražiti da neko drugi čini ono što sami možete i trebate).
Na tim putovanjima sam vidio i naše tihe borce za Bosnu i Hercegovinu, koji dobijaju moždane udare vodeći svoje sitne biznise, kako bi zaposlili nekoliko povratnika. I uništava ih deficit od pet-šest hiljada eura, da im se firma ne ugasi. I na kraju se ugasi. Gledao sam pisce koji su bilježili svjedočanstva o genocidu, bosanski inat, prkos i tradiciju, a da nisu uspjeli objaviti svoju knjigu, jer nema ko da stane iza njih – ljudi na vlasti ne čitaju i ne smatraju to važnim. Institucije ne postoje. Narod ne voli knjigu... I zato se sutra neće imati odakle pročitati kako su nas poklali. I poklat će nas naravno opet. Uništila nas je jarane ta fasada. Zamislite da se po jedna fasada samo odvojila za svaku općinu u Bosni, za istraživanje zločina. 
Prošloga mjeseca sam se zgrozio na komentare kako je problem knjiga – fotomonogrfija o Genocidu u Srebrenici, koju je moj prijatelj Ahmet Bajrić Blicko dvadest godina pokušavao objaviti i na jedvite jade konačno objavio. Socijalne mreže bruje što će se knjigom Autor obogatiti na Genocidu. Tužno je što samo dotle doseže naša pamet, obrazovanje i emocija. Kamo sreće da postoje desetine takvih knjiga i takvih filmova. Da autori ostvare prihod koji bi im omogućio da pišu novu knjigu. Pa novu knjigu. U zemlji Bosni treba onemogućiti pisanje knjiga jer će se neko njima obogatiti. Jer će ih neko morati čitati, a mi ne čitamo. Kakve koristi ima od toga, kad u knjigama nema ništa. Kada ih neko drugi piše o nama. A mi ne možemo. Jer naš Avdo Sidran, živuća legenda, ne može da stavi kraj s krajem, tako da pokatkad mora potpisati i neku glupost, za potrebe dnevne politike, u nekim medijima. A sve polazi opet od nas.

Imamo li alternativu državi?

Svađale se žene zadnjih godinu dvije oko srebreničkog cvijeta. Najavile i tužbe. Sramotno je da žele zabraniti drugima da pronose ideju sjećanja na Srebrenicu. Srebrenički cvijet je simbol simbola. Mezarje u Srebrenici je u obliku cvijeta čije latice vjetar vremena odnosi, simbolizirajući kako je vrijeme odnijelo živote ljudi, mladost u cvijetu itd. Srebrenički cvijet je simbol upravo toga simbola. Sprječavanje drugih da na taj način, kroz druge tehnike, rade na čuvanju kulture sjećanja, je besmislena i to je loš posao. A sve se to dešava jer nemamo osobe i institucije koje će dati svoj sud i zadnju riječ. Nemamo javnost koja je spremna prihvatati različita mišljenja i uopće mišljenja.
Francuski kardinal Rišelje, daleko u povijesti, pokazao je kako se država može i mora staviti iznad svega. Ukoliko u ovome trenutku, dvije decenije od rata, dolazimo do zaključka da nešto ne funkcionira, ili da ništa ne funkcionira, znači da moramo tražiti drugi put. Ovaj kojim smo išli očigledno nije dovoljno dobar. A drugi put je upravo naš zavjet, odluka, smisao življenja: država Bosna i Hercegovina iznad svega!
Nažalost mnogi su uvjeravani godinama da će Bosna i Hercegovina treba raspasti jer ne postoji način da ona funkcionira. Ta laž se pretvorila u politike i nacionalne programe. A na drugoj strani je jedina istina: Čvrsta i uređena država Bosna i Hercegovina osigurat će rješavanje nacionalnih prava svim narodima i građanima. Ona će riješiti i socijalna pitanja, probleme uključenosti dijaspore, načine investiranja, prodaje državne imovine, principa razvoja infrastrukture, odnos sa susjedima, odnosima unutar zemlje itd. Bit će garant sigurnosti, sloboda i ravnopravnosti. Zašto onda tražimo alternativu toj opciji? Valjda zato što jaka država neće dopustiti korupciju u javnom sektoru, bogaćenje, lahku i brzu nacionalnu mobilizaciju i homogenizaciju u interesu pojedinca ili grupe. Na nama je samima da odlučujemo, jer upravo mi biramo. Ako prihvatimo laž, sa kojom nastupamo, da nemamo za koga dati glas, sjetite se svoga djeteta, rođaka, susjeda, sjetite se svog predstavnika koji je bar jednom došao u selo ili u vaš grad da upita šta i na koji način može pomoći – imamo mi i sposobne, pametne i moralne članove našega društva (Valjda zato što je i veliki dio društva takav). Na nama je samo odluka šta da izaberemo: svoju budućnost ili odluku da ne sudjelujemo, ni u izborima, ni u sprječavanju potkradanja Države, niti u njenom jačanju. Osnovno pravilo u sportu je: ako ne učestvuješ ne možeš ni pobijediti. A ako nisi pobjednik, onda si poražen. Jednostavno! O tome mi odlučujemo! Zato, nikome ništa ne treba objašnjavati, već staviti državu iznad svega i nastaviti živjeti. Samo tako će naša djeca imati gdje ići svojoj kući, ma gdje da živjeli i ma šta imali: samo jedan je dom.