Kolumne
Slova
Piše: Adnan Ibrahimović


Posljednjih dana, aktuelna je tema brze ceste (auto-puta) Sarajevo-Beograd. Ovih dana nije to jedina aktuelna, da je tako nazovemo, putarska tema u Bosni. Sve žustrija priča se vodi i oko korekcija trase autoputa na koridoru Vc, u području Jablanice i Mostara. Raja se podigla, peticije su potpisane, načelnici su se aktivirali da izdejstvuju svojim lokalnim zajednicama što bolje uslove u pogledu te trase. 
No, vratimo se mi onome što je tema ovog teksta, brza cesta ili autput Sarajevo-Beograd, i osvrnimo se na cijelu ovu aktuelnost, kroz komentar načina rada na tome. 

Ministar sam odlučuje!?

Nažalost, po ko zna koji put, moram ponoviti da pristup ovome pokazuje nekompetentnost i organizacionu nesposobnost nadležnih, posebno resornog ministarstva, tačnije ministra. Brzo pričati ne znači i pametno pričati a još manje mudro raditi.
Naime, sasvim sam siguran da su vlasti u Srbiji potpuno stručno i uz potpune višedimenzionalne analize isplanirale koridor, označen kao koridor 11, koji ide od Beograda ka jugu, prema Crnoj Gori. To je, naravno, za pohvaliti. E, sada, koje su to stručne analize, studije uticaja, uopšte koji su to valorizacijski kriteriji (socio-ekonomski, privredno-razvojni, turistički, ekološki, tehnički i dr.) na osnovu kojih se predlaže, sa bosanske strane, trasa priključka na taj koridor? Zašto je, uopšte, povezivanje Sarajeva i Beograda jedino moguće, već unaprijed forsirajući tu mogućnost, pravcem Sarajevo-Višegrad-Dobrun? Srbija ima legitimnost da razvija svoju putnu mrežu, ali i Bosna ima legitimnost da razvija svoju putnu mrežu spram svojih interesa. Posebno ako se ima na umu da, a jednim pogledom na srbijanski koridor 11 to se može vidjeti, to nije jedini mogući način za priključenje tom koridoru.
Postavit ću još retoričkih pitanja, kako bih predstavio svoj pogled na ovo pitanje i dao svoj stav u vezi toga. Zašto se uporno izbjegava govoriti o trasi koja prolazi kroz „najvitalnije“ dijelove Bosne: Tuzlanski kanton, Srednje i Donje Podrinje, a dalje preko Jadra i Mačve (ili već neki drugi pravac, a ima ih više kao mogućih), u Srbiji, dalje ka Beogradu? Zar to nije i najkraća dionica? Da ne govorimo koliko bi samo opština bilo obuhvaćeno na ovom pravcu, kroz Podrinje. Prema datom prijedlogu, tačnije onome o kome se razmišlja, u Beograd bi smo lukom umjesto tetivom. Jednom riječju, diletantizam bez granica. 

Most za nigdje

Kome se gradi i za šta most Bratunac-Ljubovija? Znam da se ovo može ocjeniti kao govor sa emocijama prema zavičaju, ali lokalpatriotizam u osnovi nije negativna pojava, i kod mene, ako i postoji, nestat će onog trena kada mi se argumentima pokaže da nisam u pravu za to što tvrdim. Takvih argumenata trenutno nema a ne vjerujem da se mogu pribaviti ni za mjesec dana, koliko su sebi ministri dali. Jednostavno, neće ih ni biti, jer se to tako ne radi niti će se raditi kako bi trebalo, a onda će ta doluka imati samo jedan karakter - politički. Kome su struka i njeno mišljenje važni?! Da li su ministar i njegovi saradnici svjesni stanja puteva od Sarajeva prema Bratuncu i Zvorniku, od Tuzle prema Zvorniku i Bratuncu? Na tim putevima nisu u stanju da se čestito mimoiđu dva šlepera, a most kod Bratunca se pravi kako bi se unaprijedio i optimizirao kamionski međudržavni transport i razmjena roba. Izgleda da će na kraju to biti most po kome će moći korzirati moji Bratunčani i komšije nam iz Ljubovije, slušajući šum ljepotice Drine. Samo da to ne postane, kako to vole reći moji dragi Lukavčani za jedan njihov most, spomen-most. Ne mogu i ne želim da budem pristalica tvrdnje da je most kod Bratunca sasvim potreban i dovoljan za užu regiju. Potreban jeste ali dovoljan ne smije biti, posebno jer on raspolaže tehničkim uslovima da bude značajan za mnogo veće međunarodne saobraćajne okvire, uklapajući ga u projekte koji su već u fazi realizacije. Osvrnut ću se, kako bih objasnio ovaj stav, na jednu moju životnu epizodu. Raspravljali smo o upisnoj politici, planu i programu na našem studijskom programu i kompetencijama koje će imati naši budući inženjeri. Bili smo podjeljeni, na one koji su mislili da je dovoljno da se zadovoljimo proizvodnjom kadra za potrebe našeg kantona, i na one koji su mislili da naši inženjeri moraju biti konkurentni na tržištu rada i stručnog znanja bilo gdje u svijetu. Danas imamo oko 20, ako ne i više, naših studenata koji su kao inženjeri našli posao u zemljema koje mi zovemo Zapad. Za most u Bratuncu treba tražiti rješenja koja će njegovu gradnju u svakom pogledu opravdati, a njega učiniti optimalno iskorištenom građevinom, a to nisu rješenja na lokalnom nivou. To je jedino moguće izgradnjom odgovarajućih puteva ka njemu i od njega, što nije nemoguće, ni tehnički ni finansijski. Tehnički gledano, gradilo se i gradi se u dosta nepovoljnijim geološkim i geotehničkim uslovima, nego što su ti uslovi na ovom koridoru kroz Podrinje, a ono što donosi ukupni razvoj i nova investiciona ulaganja u privredu opština, na ovom putnom pravcu, opravdava uloženi novac. Očigledno je da značaj ovog mosta nije samo u mogućnosti da bude na pravacu (jednom od više njih koji se spominju) brze ceste o kojoj govorimo, ali to je već druga priča.

Podrinjski načelnici "mudro" šute

Kako vrijeme odmiče već se počinju javljati ideje i za druge pravce. Jedna od tih ideja je i pravac Sarajevo-Zenica-Žepče-Tuzla-Brčko-Bijeljina i dalje ka Beogradu. Imamo i onu, da se ide preko Foče i Goražda. Uglavnom dolaze od lokalnih političara. Jedino se lokalni političari Srednjeg i Donjeg Podrinja ne oglašavaju. Mudro šute dok se o trasa ne odluči, a kada se vidi da je Podrinje zaobiđeno u velikom luku onda će se dići larma, tek da se nešto kaže i pokaže kako se „bori“ za narod. Jer mi smo u permanentnim izbornim kamapanjama. Ako ne našim a ono onim u komšiluku. A nije njih mali broj, ni na lokalnom, ni na entitetskom a ni na državnom nivou. Valjda nesvjesni koliko su značajni ovi putevi za otvaranje i oživljavanje privrede i života uopšte, za krajeve kroz koje prolaze, ne smatraju za potrebno da se očituju u vezi ovoga. Poželim da imaju, makar upola, interesa i aktivnosti kakve imaju načelnici opština na koridoru Vc, kako bi auto-put makar okrznuo ili imao bilo kakav kontakt sa njihovim gradovima i opštinama, shvatajući koliko to znači za njihov ukupni razvoj.
Ako bi se ostalo na brzopletoj i nemudroj ideji koju je olahko prihavatio (ili dao, ne znam) resorni državni ministar, jedinu korist od ovog pravca, o kome se priča, može imati bivši sarajevski režiser, kome bi iz Beograda i Sarajeva napravili dobre ceste do dviju firmi, one na Mokroj Gori i one u Višegradu. E sada, možda neko zbog toga dobije spomenik ili naziv ulice u jednoj od firmi. 
Na kraju, tako će nam biti dok god imamo „ministre za sve i svašta“, a ne kompetentne ljude na pozicijama. Podsjetit ću vas, svojevremno, ovo ministarstvo je vodio i dokazani specijalista iz područja ortopedije. Zato nam i jeste ovako.