Kolumne
Slova
Piše Mehmed Pargan



Pričao sam, nekako potkraj rata, sa prijateljem iz Brčkog, o tome da li se navikao da bude izbjeglica. Da ga tako zovu i tretiraju. Da ima osjećaj niže vrijednosti. Sretali smo se tada u Tuzli i često dijelili svoje utiske, misli i nadanja da ćemo se jednoga dana vratiti svojoj kući. A tada se vjerovalo da će doći trenutak kada će doći autobusi i mi ćemo se potrpati u njih i masovno krenuti prema Drini, Savi... On se tada nasmijao i rekao mi da su njega i njegovu porodicu i prije rata zvali muhadžirima, odnosno izbjeglicama! Nije mi bilo jasno, pa sam ga pitao kako to da su mogli biti muhadžiri i prije rata. Tada mi je on ispričao nešto, čega ću ustvari postati svjestan tek ovih dana. Njegova porodica je došla u Brčko 1941. odnekuda iz Sandžaka, ali su ih generacijama iza toga zvali izbjeglicama. Valjda da bi ih razlikovali od drugih, da bi istakli njihovu drugačijost. 

Demokratija u dolini grobnica

Glasao sam 1996. godine na prvim poslijeratnim demokratskim izborima. Ušli smo u Tuzli u autobuse i halalili se sa svojima. Autobuse su od Memića preuzeli i pratili vojni transporteri IFOR-a i „srpske“ policije. Dovezli su nas do kamenoloma u Gušterima, desetak kilometara prije Zvornika. Bila je sredina septembra i vrijeme je bilo idealno za organiziranje glasanja na otvorenom (Viđao sa na otvorenom koncerte, sajmove, koride, utakmice, ali do tada nisam znao da i izbori mogu biti ispod vedrog neba). Na neravnom platou kamenoloma, koji je podsjećao na antički amfiteatar – sa svih strana su se nadvijala uzvišenja, jedva propuštajući koju zraku sunca – bila su postavljena glasačka mjesta. Okolo su bila dva pojasa sigurnosti: jedan je držao IFOR sa uperenim protivavionskim topovima i mitraljezima, a drugi, mnogo brojniji krug, bliži nama,  činila je policija sa dugim cijevima uperenim također prema nama. Bilo nam je jasno da oni ne čuvaju nas, već da se čuvaju od nas i da neki pokret koji nije u skladu sa planom može izazvati belaj. Podsjetit ću, to je bilo četrnaest mjeseci poslije genocida u Srebrenici, a od toga kamenoloma, svega dva kilometra zračne linije, bila je velika grobnica Orahovac. Na drugoj strani, tri kilometra sjeverozapadno, grobnica Crni Vrh. Jugoistočno, tri kilometra grobnica Ramin Grob... Znali su to i oni koji su nas čuvali, znali smo to i mi koji smo se od njih čuvali. Gledali smo u naše čuvare tek tako, kao da se nikada nije desila Srebrenica. Kao da međunarodne snage nisu slagale, a kao da MUP RS nikada nije pucao po civilima. Čekali smo da glasamo 
Odjednom, vidio sam na desetak metara od mene školskog druga u policijskoj uniformi, sa orlovima na desnom ramenu. Zajedno smo se poslije škole igrali nedaleko od mjesta gdje je sada bila grobnica. Nasmijao mi se stidljivo i čekao priliku da se javi. Da pozdravi. Da time kaže da to nije njegova volja, već da je tu na zadatku i da je sve to što radi bezveze. Mnogo mi je toga dana bio značajniji njegov osmijeh nego „pobjeda“ koju smo izborili našim glasanjem. Taj osmijeh, a kasnije i česti susreti u Zvorniku otvorili su u meni nadu i vjeru da će život ovdje imati svoju budućnost. Budućnost koju danas živimo.

Postojanost arapskog pisma

Godinu poslije otišao sam prvi put svojoj kući. Dočekali su me privremeni stanari u dvorištu toplo i raširenih ruku. Donijeli su odnekuda Kur'an i Buharijinu zbirku hadisa, u dva toma, nekoliko takvima... Druge moje knjige zapalili su – ostavili su samo one na kojima su arapska slova, valjda bojeći se. U našim krajevima, čak su i hrišćani, oduvijek išli hodži kada dođe kakva bolest koju ne mogu riješiti ljekari, čajevi ili bajalice. Sadašnji stanari bojali su se moći arapskog slova i sačuvali su te knjige. I danas je umojoj kući isti onaj Ćitab, koji je preživio rat u Zvorniku. 
Dvije godine poslije, kada su trebali izaći iz te kuće, čuvajući svoj kamionski transport nategnutim kalašnjikovom, tovarili su u iz bratove kuće sav namještaj. Snaha je po strani stajala i plakala: -Onu smo hrastovu kuhinju otplaćivali dvije godine, - govorila je. Na oca je u njegovoj kući, nervozni stanar, donedavno pripadnik Vojske RS, potezao drugi kalašnjikov. Noći neprobdjevene. Prijetnje, pucanja, strah... Lupanja na vrata i opet prijetnje... Otac je četiri godine poslije povratka preselio na drugi svijet. A govorio je prije: -Samo da mi se vratiti pa da umrem na svome pragu. 
I želje su mu se ostvarile.

Povratnik, kako to tužno zvuči

Moj otac, Alija Pargan, rahmetli, sin Mehmedov, bio je među prvima koji su se vratili u Gluminu. Pričao mi je kako je kao dječak bio izbjeglica 1941. u porodici Čamdžić u Kladnju, u koju će Božjom voljom, ponovno zakoračiti i provesti nekoliko dana 1992. godine. Vratio se kući u Gluminu želeći da više nikada ne bude izbjeglica. A kada se vratio, počeli su ga zvati „povratnik“. 
Danas skoro 200.000 Bošnjaka živi ili želi stvoriti dojam da živi u bh. entitetu RS. Sve ih zovemo povratnici. A mnogi od njih su već dvadeset godina tamo i imaju opasnost da ostanu vječni povratnici. Tako ih tretiraju svi, valjda kako bi ih obilježili, već obilježene. 
U svojim tekstovima sam prestao da ih označavam tom rječju: povratnici. Ona mi je nekako teška, poput riječi izbjeglica. Možda i teža. Izbjeglice su u tuđoj kući, u tuđem gradu, pod tuđom pažnjom, živjele u nadi da će se stvari jednom promijeniti. Da će se vratiti i živjeti dostojanstveno, slobodno, onako kao što su nekada živjeli. Međutim, čemu se nada čovjek koji se vratio svojoj kući – povratnik. On je izgubio nadu da će njegov život ikada biti bolji. Da će ga ikada prestati zvati: povratnik!
S početka 2000-tih postojali su programi integracije. Vjerovalo se da će operacija uspjeti, da će kao da su amputirani segment društva oni moći ponovno da se zalijepe, zašiju, da sve nastavi funkcionirati kao prije, ali očigledno to nije išlo baš tako. Onda su kriminalci, nacionalisti i sjecikese skontali da je moguće uzeti novac za integraciju, a provoditi program radikalizacije. I cementirali su mnoge procese. Zaustavili razvoj povjerenja. Ugrozili su ljudskih prava. Zato danas imamo, u 21. stoljeću, vrlo ozbiljne probleme sa upotrebom maternjeg jezika. Društvo je podijeljeno i teško je naći konac kojim se mogu zašiti njegovi popucali šavovi. 
Biti povratnik možda je teže i gore nego biti izbjeglica!

Jad srpskog izbjeglištva

Nadopustivo, mada razumljivo i prilično opravdano, mediji u Bosni kada govore o problemu izbjeglica govore samo o Bošnjacima. Možda je to zato što ih je najviše ili pak što su pokazali najveću želju da to više ne budu. Tužna je sudbina izbjeglica Srba koji su u Zvornik recimo došli iz Kladnja, Sarajeva, Ilijaša, a za koje se nikada niko nije pokušao boriti da se vrate svojim kućama. O njima mediji nisu pisali kao o ljudima koji su u problemu, jer nemaju svoj dom i nisu kod svoje kuće. Odnosno o ljudima čiji će problemi prestati kada se jednom vrate svojoj kući. Interes političkih vođa je bio da oni ostanu tu gdje su došli i na taj način, svojom brojnošću daju legitimitet novoj administrativnoj jedinici, entitetu Republika Srpska. To je bio interes i medija. I ideologa. 
Ne mogu zamisliti da je to tačno i da je istina, ali decenijama se prikazuje da je to i njihov interes. Da je interes i želja izbjeglice da se ne vrati svojoj kući – to u povijesti nikada nije zabilježeno. Nekolicini njih su dati placevi i građevinski materijal da sagrade sebi neku kućicu i to je to. Zamijenili su konfor predratnog življenja, zamijenili su svoje dostojanstvo nečim što nije ni blizu onoga što je čovjeku potrebno. Danas se dave u nedostatku prostora, u smradu i siromaštvu kolektivnih naselja. Porodice su dobile po nekoliko stotina kvadrata zemljišta, na kojem su morale da organizuju život. A pošto su bez posla i primanja bili su prinuđeni da u relativno urbaniziranom naselju imaju svoj svinjac, kokošinjac, odnosno bilo koji način da se prehrane. 
Kakva je njihova sudbina? Budućnost? Oni će zauvijek ostati izbjeglice, potpuno neshvaćeni i nesretni. Vječne izbjeglice, poput onih koji su došli u Brčko prije skoro osam decenija. 
Skoro u istom sokaku živjet će sa njima ili pored njih povratnici. Ni njih niko neće shvatiti, jer da ih je ko htio i mogao shvatiti, to bi već učinio u zadnje dvije decenije. Oni su dva suprotstavljena pola istoga društva. Oba misle da su oni krivi drugi za njihov status, a zapravo, krivci su daleko. Oni su tek neshvaćeni nesretnici. Odatle, od te istine se mora poći, da bi se nekuda i nekada stiglo.