Kolumne
Slova

Piše: Mehmed Pargan



Incident koji se u nedjelju 29. januara 2017. desio u Srebrenici, kada je grupa nezadovoljnih članova SDA koja podržava Hamdiju Fejzića, smijenjenog predsjednika Općinskog odbora SDA Srebrenica, prekinula sjednicu Povjereništva ove stranke za Srebrenicu, skrenuo je ponovno pažnju na teško funkcionisanje života Bošnjaka u Podrinju, te nedostatak kontinuiranog bavljenja njihovim problemima sa najviših instanci. Ad hock bavljenje Podrinjem, odnosno problemima Bošnjaka u njemu, nije novina jer su se na isti način prema ovome dijelu Bosne i Hercegovine bavile sve vlasti do sada i sve stranke. Pojedinci su iz Podrinja i ranije pokušavali skrenuti pažnju na prisutne probleme, ali sve je to ostajalo na nivou povremenih i površnih bavljenja problemima Podrinja. 

Čekaju se rješenje "odozgo"

Nažalost, nepostojanje ozbiljne strategije, koja bi definisala relacije Države prema Podrinju, vremenom je dovelo do niza ozbiljnih procesa. Taj nedostatak je nadomještan permanentno humanitarnim aktivnostima, kojima su se pokušale pokriti potrebe Bošnjaka koji žive u svojim domovima, u totalitarnom društvu, bez bilo kakvih mogućnosti i prava. Dvije decenije trajali su napori da se osigura sistemski pristup njihovom liječenju. Još uvijek nije riješeno pitanje obrazovanja i prava na upotrebu bosanskog jezika, niti postoje naznake da će to pitanje biti riješeno. Bošnjaci se ne zapošljavaju u javni sektor, a u privatnom za njih naravno nema mjesta. Aneks Sedam Dejtonskog mirovnog sporazuma realiziran je u prvoj fazi, ali integracija Bošnjaka u društvo nikada nije provedena, što se može smatrati opstrukcijom mirovnog sporazuma od strane srpskih političkih subjekata – ali izuzev pojedinačnih i povremenih reakcija, na to nikada niko ozbiljno nije reagovao, kako bi se na najvišem nivou našla rješenja. U takvim okolnostima organizacija života Bošnjaka u Podrinju skoro je nemoguća.
Kao posljedica toga stanja došlo je do tzv. uslovnog refleksa i pokretanja negativnih procesa. Prvi proces koji je bio očekivan i logičan odnosi se na masovno iseljavanje. U protekle dvije decenije, koliko traje proces povratka, Podrinje je ostalo bez skoro polovine Bošnjaka koji su se tamo bili vratili. Oni su danas našli selameta širom Evrope i Amerike. Oni koji žive u Podrinju mahom su građani u drugoj ili trećoj životnoj dobi. U narednih dvadeset godina prirodnim putem broj Bošnjaka će biti smanjen najmanje za jednu trećinu. Iseljavanja će dovesti do teške i porazne situacije. Naravno, sve je manji i broj Srba, ali i oni su na sličan način prepušteni sebi. Nivo njihovog iseljavanja je prema procjenama čak i veći, s obzirom da oni nisu imali tako veliki egzodus 1992. prema Zapadnoj Evropi.

Izborni proces na bazi donacija

Drugi proces je potpuna nezainteresiranost Bošnjaka da budu politički faktor. Posljednji izbori su pokazali da Bošnjaci ne vjeruju u mogućnost da političkom borbom mogu ostvariti bolje pozicije. Iako prema popisu imaju većinu, u Srebrenici su Bošnjaci izgubili poziciju načelnika. U Zvorniku imaju trećinu na Popisu, a broj mandata u Skupštini je daleko ispod toga. U nekim mjestima izražena je otvorena i jaka podrška srpskim kandidatima. Mnogi su pitali zašto se to desilo? Možda je odgovor na to pitanje i u činjenici da su glasači „upropašteni“ višegodišnjom „kupovinom“ glasova. Naši izvori kažu da su mnogi glasači otvoreno tražili da im se daju donacije, novac ili projekti kako bi glasali, te da je ovo bio ključni razlog gubljenja izbora u Srebrenici. Naravno, jednom naučeni da dobijaju protuuslugu za svoj glas oni će zauvijek tako da funkcioniraju. Ako su već uzeli novac ili donaciju, njima prestaje biti važno ko će biti na čelu, jer smatraju da se ništa neće promijeniti. Princip je jasan: kada bi vjerovali u promjene, sasvim drugačije bi se odnosili prema izborima. Takav odnos je poguban i dugoročno vodi u potpuni haos. Možda je razlog podrške u razočarenju da nemaju adekvatne osobe kojima mogu dati glas, jer se imena na izbornim listama određuju pod čvrstom kontrolom rukovodnih struktura stranaka. Naravno, to može biti samo jedan razlog. Iza ovoga problema stoje stotine drugih. A apstiniranje i nepovjerenje se ne liječe tako što se ljudi ne uključuju u svakodnevni život – već na drugi način, jakim djelovanjem i definisanjem cilja. Političko djelovanje je samo jedan od tih načina. Razvoj civilnog društva, kroz uključivanje što većeg broja ljudi u nevladine organizacije, zadruge, neformalne grupe itd, možda je u ovom trenutku najvažniji proces kojem se treba pristupiti.

Čija je naša Islamska zajednica?

U slabljenju institucija i nemogućnosti pojedinaca da nadoknade njihov nedostatak, zadnjih godina se dešava još jedan proces koji može kod Bošnjaka izazvati značajne probleme u opstanku na ovome području. Jačanjem Islamske zajednice, kao uređenog sistema, dolazimo u situaciju da je ona zapravo jedini organizirani sistem koji Bošnjaci imaju, ne samo u Podrinju, već i cijeloj RS. Bošnjaci upravo u toj zajednici pokušavaju naći sve odgovore, pokazati svoju snagu, ali Islamska zajednica je organizacija koju su osnovali i održavaju muslimani u Bosni i Hercegovini s ciljem da organizuje njihov vjerski život. Ona nije nadležna za komunalna i socijalna pitanja, za političke probleme i ljudska prava. Međutim, izolacija Bošnjaka koju provodi Vlada i Predsjednik bh. entiteta RS, slabljenje njihovih predvodnika, ostavlja jedino Islamsku zajednicu da se brine o Bošnjacima. U ovom trenutku Islamska zajednica mnogo toga i poduzima, svjesna opasnosti da to može divergirati u nekoliko neželjenih pravaca. Prije svega da se Bošnjaci ponovno svode na vjersku a ne političku grupu. Drugo, da se na terenu službenici Islamske zajednice stave u polivalentnu ulogu, nadoknađujući nedostatak političkih autoriteta, pri tome zapostavljajući svoju primarnu ulogu i zadatak. I treće, da se politički autoriteti svjesno približavaju Islamskoj zajednici da bi dobili njihovu podršku, a samim tim i pozicije. Ukoliko se to desi, vjerski autoriteti na terenu počet će se pretvarati u klasični kler, koji  je duhovno zamijenio materijalnim, i ako se to desi Islamska zajednica može krenuti u sunovrat. Taj sunovrat neće sa sobom odnijeti samo nekoliko ljudi. On može odnijeti i vjerski, i politički sistem, ali i općenito nacionalnu sigurnost. Ne smije se dopustiti da razvoj političke snage, da društveni odnosi i funkcioniranje civilnog društva zaostaju za razvojem i funkcionisanjem Islamske zajednice. Jer, u toj situaciji se može desiti princip loze koja se penje uz pritku. Kada ona pređe visinu pritke, savija se i pada na dno. Pitanje je da li će se ikada uspjeti više podići, ako se to desi. Koliko imaju interesa Bošnjaci da se razvija n jihova politička snaga, u Podrinju imaju i Srbi. Svaka promjena okolnosti, uspostavljenih na demokratskim principima, može da vodi ka haosu, narušavanju sigurnosti i neizvjesnosti. Stoga je nužan politički dijalog i kreiranje puta na temelju iznalaženja kritične količine zajedničkih interesa. Pojedinačni interesi trebaju ostajati u okvirima nacionalnih i vjerskih zajednica.

Politika i vjera - udaljavanje ili približavanje

Svjedoci smo da je sastanak u Srebrenici, na kojem je došlo do incidenta, održan upravo u zgradi Islamskog centra. Mnogi su odmah postavili javno pitanje zašto se to desilo? Kako je bilo moguće da se politički sastanak dešava u prostorijama vjerske zajednice? Onaj pragmatični odgovor je jednostavan: Islamska zajednica je imala toplu i komotnu prostoriju koju je ustupila Stranci, kao što je često ustupa i za organizaciju drugih sastanaka, nekim drugim organizacijama. Drugi odgovor je – Povjereništvo SDA, koje su toga dana u Srebrenici činili, pored lokalnih političara: Adil Osmanović, Šefik Đaferović, Sadik Ahmetović i Dževad Mahmutović, htjela je izbjeći unaprijed očekivani (verbalni) sukob sa smijenjenim Hamdijom Fejzićem i zato Povjereništvo nije otišlo u kancelarije Stranke. Fejzić jeste smijenjen sa pozicije predsjednika Općinskog odbora SDA Srebrenica, ali on je i dalje ostao u prostorijama SDA i za sebe smatra da ga niko odatle ne može smijeniti – osim građana. Šta više, uvjeren je da je on žrtva spletkarenja Sadika Ahmetovića. Idući linijom manjeg otpora, gosti su otišli u Islamsku zajednicu, zaobilazeći Fejzića, a nesvjesno stavivši u vatru Islamsku zajednicu. Politički predstavnici u svome djelovanju moraju polaziti od premise da niko nema pravo stavljati Islamsku zajednicu u odnos subjekta u bilo kojoj političkoj aktivnosti. Islamska zajednica će morati poduzeti ozbiljne korake da to u budućnosti spriječi. 


Glasači (ni)su dali legitimitet i snagu

Četvrti proces koji se dešava među Bošnjacima Podrinja utemeljen je na stvaranju potpunog dupliranja autoriteta. Stranka demokratske akcije u srednjoj generaciji političara razvila je nekoliko visokopozicioniranih političkih autoriteta iz Srednjeg Podrinja: Ramiz Salkić, Edin Ramić, Sadik Ahmetović i Dževad Mahmutović. Nažalost, sa vrha nikada nije postavljena, uslovno rečeno, nomenklatura vrijednosti. Odnosno, nikada nije rečeno kolika su čija prava, odgovornosti, dijapazon djelovanja i nadležnosti. To je stvorilo nepotrebni haos među veoma potentnim političarima i oni su u permanentnom latentnom sukobu, koji često zaiskri žestoko. Bošnjaci znaju za taj sukob i oni se zgražavaju ili polariziraju. Na terenu se to tumači kao instrumentarij kojim se mogu lakše kontrolirati ljudi i prostor iz određenih centara moći. Teško je procijeniti da li je dijelom i ovim okolnostima uzrokovana apstinencija glasača, koji radije daju glas srpskim predstavnicima nego bošnjačkim. Zabrinjavajuće je da se na ovom području u zadnjih desetak godina nije profilirao ni jedan mladi političar, ne samo u SDA, nego općenito. Pri tome, svjedoci smo korištenje Podrinja i primarno Srebrenice kao odskočne daske za političku karijeru. To je najbolje pokazao Emir Suljagić.
Šta učiniti u ovakvoj situaciji? Hitno kreirati strategiju prema Podrinju. Srpska politika je jasno definisala svoj odnos prema Podrinju kroz historijski projekat „Podrinje“, kojim želi izbrisati granicu na Drini. Da li su Bošnjaci spremni i sposobni kreirati svoj projekat „Podrinje“ koji treba pokazati gdje je granica Bosne i Hercegovine? A pri tome naći zajedničke i dodirne tačke sa srpskim projektom „Podrinje“ – jer svima je jasno da je na ovom području nemoguće da samo jedan projekat „Podrinje“ bude realizovan. Ne može se to desiti bez teških lomova i problema, tako da je alternativa bilo kojoj opciji ozbiljna međunacionalna komunikacija i dogovaranje. Da bi se to desilo, moraju postojati polazne pozicije - bošnjački projekat „Podrinje“ mora reći šta to zaista Bošnjaci žele. Do danas to nije rečeno!!!