Kolumne
Slova
Piše: Adnan Ibrahimović

Dest godina je dovoljno vremena da se radi i uradi, ako se želi uraditi. Prošle su godine i ostalo je još par sedmica do isticanja roka za zahtjevom revizije. Znači, u tih deset godina nije se našlo ništa što bi se moglo iskoristiti za proces revizije. Da jeste moralo bi se već predočiti, jer npr. nešto od dokaza nađeno u drugoj godini ne može se koristiti u sedmoj ili desetoj godini datog roka, tačnije mjesec dana pred njegov istek...


Adnan Ibrahimović


U Bosni ima dosta poučnih narodnih poslovica. Jedna od njih kaže: „Ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svaka zvijer pokaže svoj trag.“ Januarski su se snjegovi otopili ali imamo ovaj februarski, svojevrstan politički snijeg, na kome su mnoge „političke zvijeri“ već ostavile svoj trag. To je snijeg revizije presude Međunarodnog suda pravde , u sporu BiH protiv Srbije i Crne Gore.

Imamo li argumente za žalbu?

Kao i svaki pravni proces i ovaj, iz 2007. godine, ostavlja mogućnost pravnog lijeka u vidu pokretanja ili ulaganja zahtjeva od strane tužioca (BiH), ukoliko presudom nije zadovoljan, da se izvrši revizija iste. To dođe, nešto otprilike, kao uobičajena žalba na prvostepenu presudu. U drugostepenom odlučivanju, što predstavlja na kraju pravomoćnu odluku, žalba se usvoji i donese nova presuda ili se odbaci i prvobitna se presuda potvrdi. Jako jednostavan proces i veoma jasan. 
Tako je i u ovom sporu. Zahtjev za revizijom presude će se usvojiti ili odbiti. Tužilačka strana treba za to da ispoštuje poznate uslove u definisanim rokovima. I u ovome, potpuno međunarodno pravnom slučaju spora, u nekim normalnim okolnostima, a zemlje se utužuju i traže razrješenja svojih sporova i nije to niti prvi niti posljednji put, ne bi trebalo da bude nekih posebnih političkih potresa i problema. Život bi išao dalje. Međutim, ovo nije taj normalan slučaj, ne želi se na njega tako gledati, kao što kod nas nije ništa uobičajeno što kod drugih jeste. Zbog toga je ovaj slučaj „snijeg“ na kome će, i već jesu, sve „političke zvijeri“ ostaviti svoje tragove.

Posljednjih šest mjeseci...

Pa da krenemo tim tragovima.
Najprije da se vide tragovi bošnjačke političke. Uslovi revizije presude, koji su prethodno spomenuti, su jasno definisani. Bosni je dat rok od deset godina da ukoliko nađe nove optužujuće dokaze, za djela zbog kojih optužuje Srbiju (Crna Gora je sekundarna u svemu ovome), predoči ih ovom sudu i zatraži reviziju prethodno donesene presude, naravno, u svoju korist. Ti dokazi ne smiju biti stariji od šest mjeseci, od trenutka kada su bili dostupni i poznati bosanskoj strani do dana kada se, kao dodatni odnosno novi, do tada nepoznati i neiskorišteni dokazi, predočavaju sudu. E, tu smo. Dest godina je dovoljno vremena da se radi i uradi, ako se želi uraditi. Prošle su godine i ostalo je još par sedmica do isticanja roka za zahtjevom revizije. Znači, u tih deset godina nije se našlo ništa što bi se moglo iskoristiti za proces revizije. Da jeste moralo bi se već predočiti, jer npr. nešto od dokaza nađeno u drugoj godini ne može se koristiti u sedmoj ili desetoj godini datog roka, tačnije mjesec dana pred njegov istek. Postoji mogućnost, u što je baš teško povjerovati, da se nešto i našlo ali se žrtvovalo zastarijevanjem tj. neblagovremenošću podnošenja zahtjeva u nadi da će se naći neki „jači“ dokaz. To bi bio veliki hazarderski potez. Stoga je teško u to povjerovati. A, ko bi se takvom logikom vodio, i to dopustio, mogao bi se smatrati potpunim i sveukupnim gubitnikom, čija politička i historijska sudbina je svakome jasna. Zaista je teško u tu mogućnost povjerovati. Ako se vratimo na aktuelnu priču stiče se utisak da se dokaz našao, baš, u posljednjih šest mjeseci. Međutim, posmatrajući reakcije i ponašanje direktnih sudionika u svemu ovome, „zainteresovanih“ za pokretanje zahtjeva revizije presude, ta mogućnost djeluje potpuno neuvjerljivo. Takav osjećaj izaziva njihova neodlučnost i, svojevrsno, prebacivanje loptice odgovronosti sa političke na pravno-proceduralnu dimenziju slučaja, i obrnuto. 

Deset godina plandovanja?!

Na osnovu svega ovoga, nameće se sasvim razumljivo pitanje: Da li je u prethodnom periodu, u datom roku od deset godina, išta rađeno po pitanju revizije ove presude? Zar o ovome nije tebalo biti konekcije, saradnje, razmjene informacija u kontinuitetu, koji bi omogućili raspolaganje podacima u svakom trenutku i eliminaciju bilo kakvih nagađanja, pretpostavki, čekanja da se izvrše upoznavanja i konsultacije? Da li je ova ozbiljna stvar već ušla u sferu dnevne politike i sitnog političkog šićara, što je kod nas običaj, ne vodeći računa o mišljenju, a posebno o emotivnom stanju, najranjivije kategorije našeg društva – žrtvama ratnih zločina i zločina genocida? Jedna poslovica kaže: “Ne kara majka sina što je pio, već što se vadio (opravdavao)“. Nađe li se da je ovo sve nemar, a opet pretvoreno i  bilo iskorišteno za sitni šićar, bit će onda kasno i za opravdanje! Jer, ne smije se zanemariti da i postojeća presuda ima itekako značajnu težinu, ali i pored toga nije nimalo iskorištena, već potpuno relativizirana i marginalizovana. Također, časno je grešku priznati, još časnije kazati da se nije moglo ništa naći i učiniti u smislu revizije presude. Bitni su dostojanstvo i kredibilitet države i žrtava ratnih zločina. Neodgovornost ih ne smije, koliko je jedna trunčica, ni uprljati a kamoli poniziti. 

Nosimo svoje igračke!!!

Da vidimo drugi trag. Srpska i srbijanska, ali posebno srpska politička scena u Bosni, je veoma glasna po ovom pitanju, u smislu osporavanja podnošenja zahtjeva za revizijom ove presude. Najvljuju se teški politički momenti i potezi, redukcija i prekidi političke saradnje, a najekstremniji pozivaju da se svi srpski kadrovi, birani i imenovani, povuku iz državnih institucija i napravi, doslovno, blokada funkcionisanja države. Objektivan posmatrač, a da su stvari normalne, u normalnim političkim uslovima, ovaj bi potez okarakterisao po onoj staroj izreci: „Sve u korist svoje štete“. Nije bitna šteta, ma kakva, a posebno po narod, jer, zaboga, zbog naroda se sve ovo radi. Doduše, zbog glasova naroda. Odgovorna politika bi sve ove stvari rješavala hladne glave, mada neki vole da odgovore, onako, u stilu „e, nećeš ti meni“, prenoseći političku borbu na pravni teren, uz korištenje pravnih mehanizama i procedura. Ovako, sve djeluje kao emotivno nezrelo ponašanje, blago rečeno, poput dječije ljutnje koja završi tako što se pokupe svoje igračke i ode sa igrališta. Iz ovoga se neodoljivo nameće pitanje: Koliko je ovo ponašanje stvar nesigurnosti u sebe i strah da druga strana zaista nema nešto kompromitirajuće u pogledu nevinosti za iznesene optužbe? Ukoliko je neko nevin onda straha ne treba da bude, čak šta više, insistitrat će i sam na procesu koji će mu donijeti potpunu satisfakciju. Posebno je interesantan stav da će to dovesti do narušavanja povjerenja!? Pa, budimo iskreni, zar se može o povjerenju, i gradnji istog, govoriti ako se uporno negira i odbacuje postojeća presuda? Po njoj je jasno utvrđen zločin genocida, izvršilac tog zločina kao i strana koja je mogla a nije spriječila njegovo izvršenje. Je li ovo prava strana koja može pozivati na povjerenje? Građevina povjerenja temelji se na prihvatanju utvrđenih činjenica (istina) koje su zločin pravno kategorisale kao genocid, iskrene osude tog čina zločina i poduzimanja vidljivih radnji da se odgovorni za organizovanje i učinjenje tog zločina kazne, a buduće političko djelovanje bude gradnja političkih odnosa koji nikada više neće dovesti do ratnih sukoba i ratnih zločina. To se radi, prije svega, zbog gradnje kvaliteta sopstvenog društva. Važno je naglasiti, da za zločine nisu odgovorni narodi, mada „političke zvijeri“ to uporno narodu poturaju u želji da svoje zločine prikriju narodom, i da ih navale narodu na pleća (krivica je i do naroda, svih naroda, što često taj teret prihvate), već pojedinci uvezani u zločinački sistem ili politički režim. Pouka neka svima bude Njemačka, čiji su političari prihvatili činjenice ratnih zločina u II svjetskom ratu, na način da sada svi ispravno taj zločin adresiraju onome ko je odgovoran za njega – nacistički ili Hitlerov režim. Možda je problem u sklonosti ka političkim predizbornim spinovima, a predizborne kampanje su permanantno stanje regiona.

Jezičak na vagi

Treći trag je naizgled loše vidljiv. Politički tih, po običaju, gleda sa strane i procjenjuje oportuno kome se priklonuti. Vječito vaganje u cilju stvaranja sukoba između druge dvije strane. Ni jedna od njih dvije nisu dovoljno pametne da uče iz prošlosti (ali o historiji ćemo drugi put), što, bar hrvatska politička elita tako misli, može biti od koristi. Možda kratkoročno, ali se definitivno propušta prilika da se, umjesto jezička na vagi koji kakav god otklon napravio stvara konflikt, bude vezivni i stabilizujući faktor. Profit bi bio dugoročan a to je sigurnije ulaganje. Po posljednjim izjavama „lidera“ odluka je pala kome se priklonuti. Šta iz nje možemo vidjeti? Ne možemo se praviti da se ne vidi političko licemjerstvo. Da nam od ranije nije poznato, još bi izazvalo čuđenje da tako reaguje hrvatska politička elita, koja voli često podsjetiti kako su baš Hrvati prvi osjetitli agresiju „srbo-četničke JNA“ u Ravnom i Kupresu. Nedostatak suosjećanja za žrtve srebreničkog genocida, i uopšte zločina, od nekoga ko baštini bol stradanja Vukovara  bilo bi zaista izneneđujuće da ne postoji svjesnost snage političkih interesa. Ili nekih drugih, pojedinačno prečih „poslovnih“ interesa. Bilo bi dobro kada bi se desila pozitivna politička transformacija, koja bi imala politički stabilizirajući ali i istovremeno kredibilniji karakter. Ali, dobro. 

Bosna, poligon za obuku trećerazrednih diplomata?!

Na kraju, da se pogleda i trag onoga što se zove međunarodna zajednica. Ili njenog dijela, preciznije. Onog skandaloznog u vidu raznih predstavnika mislija međunarodnih organizacija. Obično, u želji da, po svaku cijenu, steknu dobre diplomatske ocjene probleme pokušavaju „gurnuti pod tepih“, umjesto sa njima se suočiti i diplomatski dostojno riješiti. Vođeni oportunom logikom, da problema nema ako o njima ne govoriš, najviše vole da ih prešute ili bar ubijede strane da „ne talasaju“. Ako problema nema, nema ni značajnog angažmana i može se uživati u diplomatskim privilegijama, zaraditi dobra referensa, a usput gledati kako se domoći bolje plaćene sljedeće pozicije i atraktivnije destinacije. To što time čine neizmjernu štetu ovom društvu i državi, kojima su trebali pomoći da savladaju vještine prevazilaženja političkih sukoba i dolaska do kompromisnih rješenja, njih nije ni briga, jer ovo je samo još jedna destinacija u njihovoj karijeri, uz to balkanska, sa koje trebaju da poberu dobre ocjene pretpostavljenih. To se najbolje radi ne mješajući se u svoj posao, pa i po cijenu da, idući ka svom ličnom cilju, upadaju iz skandala u skandal. Bosna je svakako poligon za obuku nižerazrednih diplomata međunarodnih organizacija. Utoliko je ovaj „trag u snijegu“ daleko najlicemjernijeg izgleda.
Sa poslovicom je počelo, sa poslovicom je red završiti. Nju mogu iskoristiti svi oni koji svoje tragove ostaviše. Ona kaže: “Pametnom je i išaret (mimika, diskretan znak) dovoljan“. Ko bude pametan njegov trag će biti naredni put ljepši, časniji, dostojanstveniji ali i postojaniji, kada i ne bude snijega.