Kolumne
Slova
Piše Adnan Ibrahimović

Da li čovjeku treba ili ne da se bavi politikom? Je li ovo pitanje upopšte dobro postavljeno? Ispravnije je postaviti pitanje: Da li čovjek može da se ne bavi politikom? Ne, ne može. I ne samo da ne može, već on mora da se njome bavi! Ne zbog one, već otrcane fraze, da će u tom slučaju politika da se bavi s njim, već zbog činjenice da je i to šta je u njegovom tanjiru, kakvu mu odjeću djeca nose, kakvim gradskim prevozom putuje, gdje na odmor ide... sve politika i ona mu sve to određuje. Prema tome, politika se njim bavi, bavio se on njom ili ne. Da sve bude jasno, bavljenje politikom nije samo aktivan politički angažman. Možda je ovaj način bavljenja, nazovimo ga pasivni, birački, mnogo važniji od direktnog političkog angažmana.
Kaže se, da ako želiš znati stanje jednog naroda onda pogledaj ko su mu vladari. Ne postoji bolja izreka koja oslikava tako čvrstu interakciju između stanja društva i politike, tj. vlasti u tom društvu. To je jedan školski primjer dvosmjernog saobraćaja između ovih dviju socijalnih kategorija, uzročno-posljedična veza cikličnog tipa, ako se tako može imenovati. Možda su takve veze najteže, jer nisu jednosmjerne i pravolinijske, pa se uvijek postavlja pitanje gdje treba da nastane promjena da bi se ista osjetila i desila na drugoj strani.


Adnan Ibrahimović


Šta se može kazati za aktuelnu politiku, personificiranu u aktuelnim političarima? Pa, izuzev zaista časnih ljudi koji se njome bave i čiji su rezultati veoma vidljivi i od građana prepoznati, i ima ih, za većinu naših političara ne može se kazati ništa dobro. Kod njih možeš naći korupciju, nepotizam, kriminal, falsifikovanje, prevaru i sve nemoraalno, nenetično, što nekome može pasti na pamet. Dolazimo do ključne činjenice – moralnosti ljudi koji predstavljaju građane (koji su istovremeno i konstitutivni narodi).
Interesantno je kako se neki pravni postulati, principi, vješto koriste kako bi se prikrila moralna odgovornost. To je pravni princip pretpostavke nevinosti (da bi djelovali mudrije i načitanije vole kazati presumpcija nevinosti) koji je bitan u pravnom postupku, i odnosi se na pravnu tj. zakonsku odgovornost. Međutim, on ne može da nadilazi ono što je poznato kao moralna odgovornost. Moralan čovjek je svjestan da i sumnja na njega i ono što je činio ili čini urušava njegov kredibilitet, i  takve osobe ne čekaju da se utvrdi pravna činjenica već zbog sebe, ali više zbog onih koje predstavlja, sam podnosi ostavku  ne dovodeći u pitanje, kroz svoj kredibilitet, kredibilitet onih koje predstavlja. Moralan čovjek će to učiniti i kada je potpuno siguran da su on i njegova djela, u svakom smislu, čisti poput suze iz oka. Tu se ne čekaju rješanja iz stranaka i njihovi potezi, tu se djeluje sam. O stranačkim liderima je suvišno bilo šta komentarisati, kada se dešavaju ovakvi slučajevi. Na njima oni, zapravo, najbolje (ne)pokazuju svoju doraslost liderstvu. S razlogom se može postaviti pitanje: Vide li oni sebe u ovakvim slučajevima? Razumljivo je onda i njihovo ponašanje. Zato, ne treba da nas čudi što poslanici protiv kojih se vodi proces kao i presuđeni poslanici iz sudnice odu pravo u parlament.  I to na poziciju u rukovodstvu tog parlamenta. A, šta je tragičnija činjenica? Da svi ostali parlamentarci na to šute, čak i cvijećem dočekaju takve. E, to je već zabrinjavajuće, jer nekako bi se moglo podnijeti i izboriti sa nemoralnošću jednog čovjeka ali kako i šta preduzeti sa cijelim parlamentom?!
Licemjernost je najbolji pokazatelj nemoralnosti. A, ogledalo licemjernosti je izrečena riječ, rečenica. Rečenice su naše misli. Kaže se, ako je ljudska duša kotlić u kome se kuha (nalazi) naš karakter (a zar to nije i moralnost!?) onda je jezik kutlača kojom se zahvaća iz tog kotlića. Posljednjih dana smo mogli, u izobilju, vidjeti te političarske duše. Ono što one nude je sadržaj licemjerstva i nemoralnosti.
Šta je navodna odbrana državnih institucija i njihovog djelovanja, od političara koji su prije par mjeseci svojim izjavama ali i konkretnim djelima napali druge, isto tako važne, državne institucije, ako ne izraz teškog licemjerstva. Ne da su samo ignorisali stavove i odluke tih državnih institucija, već su učinili sve da idu i dalje od toga, aktivno radeći i sprovodeći zabranjenje i ilegalne procedure i radnje. Ponižavajuće je za svakoga građanina ove zemlje kada jedan od aktera tog čina, koji je najveći državni zvaničnik, tvrdi kako je on to radio kao običan građanin. Zvaničnik je samo na jednom mjestu običan građanin – u svome domu sa svojom porodicom. Čim prekorači prag van svog doma on je javna politička ličnost, on je predstavnik institucije u koju je biran i on nosi odgovornost za ono što čini. Na slučaju američkog predsjednika i njegovih seksističkih izjava, iz vremena mnogo ranije nego što je on to sada, jasno je da je javna ličnost odgovorna za sve svoje postupke, bivše i sadašnje. Da li osoba koja sama vaninstitucijalno djeluje, samo iz hira i da bi pokazala inat, urušavajući pri tome i instituciju oružanih snaga zemlje i sistema komandovanja u istoj, ima imalo kredibiliteta da drugima spočitava slično ponašanje, bez obzira da li ga je ili ne realno bilo? Da ne pominjemo vaninstitucionalno djelovanje kroz slanje pisama, prije nekih godinu dana, po vlastitoj izjavi, međunarodnim sudskim institucijama, bez znanja i saglasnosti ostalih kolega, za šta je morala da postoji ta saglasnost.
Nemoralni političari ne mogu biti nosioci pomirenja naroda. Narod se mnogo bolje miri bez njih, mnogo je spremniji da prihvati činjenice, jer ima mnogo više empatije za tuđu žrtvu. Suosjeća, jer i on nosi bol i patnju rata u sebi. Ali, sa političarima koji to nemaju i koji učine sve, pokrenu čitavu diplomatsku mašineriju, iskoriste moć svog „političkog prijatelja i bratskog naroda“ i spriječe donošenje rezolucije o Srebrenici, mjestu Genocida u Bosni nad Bošnjacima, ne mogu govoriti da je krah pomirenja nastao onog trenutka kada su žrtve i rodbina žrtava pokrenule proceduru pravnog lijeka revizije postojeće presude za taj zločin. Za njih pravda znači konačni duševni smiraj, a u dosadašnjim djelima političara tu pravdu nisu našli. Politički aspekt pomirenja nije doživio krah, jer to ne može doživjeti nešto što nije ni postojalo. Sa pomirenjem je trebalo početi još 2007. godine, politički hrabro prihvatajući sudsku odluku i njome utvrđene činjenice, i učiniti sve da se ublaže, ako ne potpuno eliminišu, posljedice zločina genocida. 
Zahtjev za revizijom presude nije čin mržnje, već čin nastao iz osjećaja poniženja i nastavka zločina, kroz uporno i sistematsko negiranje tog zločina, vrijeđanjem žrtava nemoralnim imenovanjem ustanova po osuđenim ratnim zločincima, odavanje počasti i satisfakcije presuđenim ratnim zločincima, odlikujući ih najvećim entitetskim priznanjima. Je li moralno da o mržnji, kavalifikujući zahtjev za utvrđivanjem istine i zadovoljenjem pravde, govori osoba koja je ostala svima poznata po izjavi kojom je dovodila kredibilitet sudija samo po osnovu njihove narodne pripadnosti. Ako se u sjećanje prizove nastava iz sociologije onda je jasno u koju društvenu pojavu spada diskvalifikacija ljudi po ovom kriteriju. Ovakve osobe svakodnevno, kroz svoje izjave, govore o svojoj (ne)moralnosti.
Nemoralnost je i kada politički spinuješ i kažeš kako si ti u ovome svemu suzdržan jer nije u redu da jedan narod i jedna stranka donosi odluku o reviziji presude. Pa, Genocid je doživio jedan narod pa on o tome i treba da odlučuje. Drugi ne bi trebali da zaborave svoje žrtve, lahko ih prodaju, već neka se pridruže, ako im vlastiti političko-finansijski interesi nisu preči. Preči od bola i zlosretnog sjećanja stanovnika Briševa. Međutim, ta stratišta, poput Briševa, se nikada niti spominju niti posjećuju, da se partnerima ne bi „došlo na hator“. Stradanja i stratišta se biraju po prioritetu teritorije gdje su se desila i po strani koja je zločin učinila. Zaista „visoko moralno“ ponašanje. Opet prema politčko-finansijskom šićaru. Ne mogu oni prigovarati ni jednoj stranci što to ona radi sama, jer su oni najveći zagovornici principa legitimnosti predstavljanja naroda, pa je i ova stranka koju prozivaju, po tim njihovim kriterijumima, legitimni narodni predstavnik. Ono što uporno tražiš za sebe moraš dati i drugima. Na stranu to što su ti kriteriji nakaradni i malo poznati u savremenim demokratijama. Zato, treba ostati, kako se kaže u onoj pjesmi, „đubre do kraja“.
Krug se zatvara na društvu, građanima i narodima. Sve ovo što pokazuju „narodni poslanici“, manje ili više „legitimni“, je projekcija moralnog stanja društva, pa onda i svakoga pojedinačno. Konstatacija je da se ne može biti zadovoljno odrazom u ugledalu, a politička scena je baš to, društveni odraz tj. odraz građana i naroda. Ukratko, nemoralan odraz može dati samo nemoralna realnost koja je pred ogledalom. Građani, pa prema tome i narodi, kakvi ste? 
Međutim, tu nije kraj, saznanje može da bude katarza i novi, kvalitetniji početak. Promjene društva tj. onih koji to društvo čine, u moralnom smislu, bit će uzrok posljedici – moralnoj politici i njenim protagonistima. Prije nego li se upre prst optužbe ka drugima, zaviriti treba u sopstvenu dušu. Možda od nje treba početi čišćenje.