Kolumne
Slova
Piše: Adnan Ibrahimović

„Ne plači kao žena za onim što nisi znao odbraniti kao muškarac“, kazala je Aiša al Hurra, majka posljednjeg kralja Granade, Muhameda XI, poznatijeg kao Boabdil, u trenutku dok je posljednji put, sa suzama, gledao u grad i kraljevstvo koji su stvorili njegovi preci.
O Andaluziji nekom drugom prilikom, ali ova Aišina izreka je, mada kažu da je to samo legenda, metafora u kojoj mnogi ovih dana mogu da potraže svoj odraz. Mnogi.

NAŠ MAKSIMUM JE PISARNICA HAŠKOG TRIBUNALA?!

Priča o reviziji presude iz 2007. godine, u sporu BiH protiv Srbije i Crne Gore je konačno završena. Završena je već na prijemnom odjeljenju Međunarodnog suda pravde u Hagu, a da se o njoj nije ni vodila rasprava na višem pravnom nivou, na kome su trebale da se utvrđuju druge činjenice o njenoj valjanosti i po formi i po suštini. Svakodnevnim pravno-proceduralnim jezikom rečeno, što poznaje svaki pismeni građanin ove zemlje, aplikacija je „u pisarnici proglašena nepotpunom“. Sve drugo u vezi ovoga je samo puko dovođenje u zabludu javnosti. Uspiju li se razgrnuti sve te silne informacije vezane za politička i „stručna“ objašnjenja, pažljivo ih prebrati, a najviše s pažnjom pročitati dopis samog registrara ovog suda, vidjet će se da je aplikacija odbijena jer nije imala odluku podnosioca aplikacije za podnošenje iste. Za ovaj sud jedini podnosilac odluke je država. Za naš slučaj, naše države, njen suveren i ta država je Predsjedništvo.

__________________________________________________


Dr. Adnan Ibrahimović
______________________________________________

Ovdje se stvara potpuno pogrešan utisak, kao posljedica onoga što jednom poznati propagandist reče o dovoljno ponovljenoj laži, da je problem legitimitet pravnog zastupnika. Njegov legitimitet se nimalo ne dovodi u pitanje, niti se to može igdje jasno iščitati. Ovdje se dovodi u pitanje dokument kojim se potvrđuje odluka da se ide u ovaj pravni lijek od strane zainteresovane strane. Kako bi to izgledalo u nekom drugom sporu? Nakon prvostepene odluke advokat neće uložiti žalbu na nju ako prethodno nije pitao stranku da li ona to želi. Nije nužno da mu daje novu punomoć zastupanja ali nužno je da pristane na dalji pravni postupak, u vidu pravnog lijeka, jer ona ga na kraju krajeva plaća. E, tu je ono što nedostaje. Jedna nova sjednica Predsjedništva koja bi dala, ne punomoć zastupanja, već iskazala volju da je već imenovani agent zastupa u nastavku ovog sudskog spora. Zašto nije do nje došlo, to je pitanje koje opet može da bude posebno i naširoko elaborirano. Možda nekom drugom prilikom. 

ŽRTVE NIKO NIŠTA NE PITA

U svakom pogledu, ta činjenica je olakšala sudu da uradi to što je uradio i donese odluku koja bi prije ili kasnije bila donešena, jer bez zavaravanja i uzimajući konstelaciju ukupnih političkih i diplomatskih odnosa u Europi i Svijetu, zahtjev bi bio odbijen u jednom od niza koraka u postupku. Desilo se sve odmah, brzo i prije početka. Jednom riječju njima je ovako lahnulo. A možda i drugim političkim akterima. Zna se sasvim sigurno kome nije i kome je nanijelo najveći bol. Oni ga trpe od 1992. preko 1995. i 2007. pa do ove 2017. godine. Da je samo bol! Oni sa njim žive od kada sa njima ne žive njihovi najmiliji, pomalo na njega naviknuti, kao na ožiljak koju svaki dan gledaju, ali ih u dubini boli ranjeno tkivo. Boli u grudima, gdje kažu da je duša. Ali, teško mogu da podnose sva ova poniženja i nova ubijanja mrtvih. 
Kakve su bile političke reakcije? Za Bosnu uobičajene. U njenom političkom duhu. One slavljeničke, mada ne može baš čovjek shvatiti šta se slavi i koji „dobitak“, s obzirom da taj dobitak ne eliminiše postojeću presudu o Genocidu u Bosni. Presuda je pravomoćna, a u njoj činjenice jasne. To omogućuje dnevnopolitički šićar ali sigurno i dugoročno obezbjeđuje jedino moguće mjesto u historiji i kvalifikaciji te politike koja se vodi. Priča o politici zaštite državnih institucija je dovoljno deplasirana da bi se šire elaborirala. Zatim, lažno suzdržanih, punih sažaljenja, opet, za državu i institucije uz deklarativno zalaganje prava žrtava na istinu o zločinima, konkretno Genocidu. Istovremeno učine sve da do toga ne dođe, a suzdržanost je najbolji način za to (i najogavniji), pomažući hinjski protivnike istine i donošenja pravde. Još više se degutantnim čine komentari „nezavisnih kosmopolitskih intelektualaca“ koji takvo ponašanje nazivaju „gospodskim“. Da se ne znaju stavovi tih intelektualaca iz ranijih perioda još bi bili iznenađujući. I na kraju, do onih koji su u pravi mah bili, zaista, na nivou populističkih političkih parola osude i upiranja prsta na stranu koja se držala najodgovornijom i za podnošenje aplikacije, pa sljedom toga i za njen neuspjeh. Otrcanost tih izjava govorilo je koji je bio njihov cilj – udariti političkog protivnika kada god možeš i gdje je najslabiji u tom trenutku. Kritika bez suštine. Odbrana od toga i ponuđeni argumenti, njihova besmislenost, daleko su od toga da zaslužuju bilo kakve suvisle komentare.

KOME JE BAČENA "POLITIČKA KOST"?

Međutim, činjenica koja se odnosila na pismo iz prošle godine, u kome se agent u postupku obavještava o prestanku njegove legitimacije, a za koje su znale i neke druge ključne osobe zainteresovane i involvirane u cijeli ovaj postupak, baca novo svjetlo na određene kritike, pojedinih političkih aktera. Ljudski gledano, nikome, ama baš nikome ne bi bilo drago da mu se sakrivaju važne činjenice, a ovo pismo to jeste, u trenutku kada se od njega traži podrška za isto tako važan čin. Stoga, ljutnja na taj dio kritike ne stoji. Ona je opravdana, jer prevaren čovjek je u pravu. Mogu se postaviti retorička pitanja, za hipotetičke mogućnosti, da li bi saznanje o tom pismu druge opredjelilo za davanje podrške i drugo, da je bio iskren nastup da li bi takav nastup sačuvao podršku i nakon svega ovoga, a posebno potrebnu podršku za procese iznošenja svojih stavova, u vezi ovog mišljenja suda, pred osnivačima suda? Takva podrška bi bila odraz značajne snage, ali na nju se više ne može računati. Na posljetku, da je bilo te iskrenosti i blagovremene obavještenosti svih zainteresovanih (a to su valjda svi oni pozvani u Vijećnicu), da su svi na samom početku, kada je pismo došlo, bili s njim upoznati, bilo je dovoljno vremena da se već tada reaguje ispravno prema osnivaču suda i povede pravno dokazivanje ispravnosti činjenice, koja se tiče legitimnosti agenta. Međutim, kao što je konstatovano, ovo je samo „politička kost“ koja je dovela do potpunog političkog, pa i ljudskog, nepovjerenja na političkoj sceni Bosne, odnosno sekundarna stvar, koja ogolijeva određene odnose i karakter političara. Primarna stvar je spomenuta ranije – odluka Predsjedništva da se ide u postupak pravnog lijeka.
Moraju se spomenuti dva ohrabrujuća nastupa i stava, dvojice mlađih ljudi iz opozicije, koji su pokazali svoju političku zrelost u ovakvim situacijama i hladne glave prihvatili činjenice, ali i jasno pokazali kako i šta treba činiti u budućem političkom djelovanju. To na neki način obećava dolazak novih normi političkog ponašanja.

NEMAMO VREMENA ZA GUBLJENJE

Ne treba svu ovu situaciju doživljavati kao potpunu tragediju, potpuni krah. Nju treba doživjeti kao prevojnu tačku funkcije politike u Bosni, kada ta funkcija poprima drugi karakter. To mora da bude prevojna tačka politike i na unutrašnjem i na spoljašnjem planu. Vremena za lutanja više nema. Na unutrašnjem planu potrebno je prestati sa neučinkovitim optuživanjima i etiketiranjima, jer od toga hajira nema. Za to postoji historija a ona će svakog od protagonista smjestiti tamo gdje mu je mjesto. Neki ne mogu biti sretni zbog toga. Sada je nužno vrijeme i energiju potrošiti u postavljanje kvalitetnih temelja državne politike, odnosno politika. A mjesto politikama je u državnim institucijama. „Kafanska politika“ je pokazala svoje rezultate. Analizirati dosadašnje postupke i preispitati postojeća, posebno strateška, partnerstva. Iluzije su odavno spaljene. Vratiti se realnosti. Sa čišćenjima treba početi u sopstvenim avlijama. Bez samopoštovanja nema ni poštovanja od drugih. Jedini način borbe za žrtve i njihovu satisfakciju je provođenje presude iz 2007. godine, kroz zahtjev za izvršenje presude, koja je također mogućnost za oštećenu stranu. Analize i preispitivanje se odnose i na vanjsku politiku, prije svega na odabir kvalitetnih i moćnih spoljnopolitičkih partnera, izgradnje učinkovite diplomatske mreže koja će predstaviti stanje u zemlji u pravom svjetlu i raditi na privlačenju investicija. Naravno, i na spoljnjem planu treba učiniti sve da se posljedice Genocida u Bosni ublaže odnosno eliminišu. Za to ima dovoljno prostora ali je pitanje umijeća.
Zato, na umu treba da uvijek bude rečenica plemenite Aiše njenom sinu (čitaj, bosanskoj politici). Za tu mušku odbranu države i građana potrebna je mudrost, kompetentnost, iskrenost i savjetovanje. Na dan kada su se desili najveći verbalni obračuni političkih protivnika, 10. marta, bila je godišnjica smrti najznačajnijeg bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića. On je imao sve ove nabrojane vrline potrebne za vođenje uspješne politike. Historijske činjenice tako kažu. Treba se nadati da godišnjica smrti neće biti datum smrti prilike (možda posljednje) za uspješnu savremenu bosansku politiku.

(Podrinje.Online)