Kolumne
Slova
Piše Mehmed Pargan
Sreo sam nedavno na ulici prijatelja koji pokušava pomoći svome susjedu da prikupi nekoliko hiljada eura za liječenje u inostranstvu. Sav je u nervozi, žao mu momka kojega bolest izjeda i prijeti da mu svakoga trena odnese život. Počinje mi pričati tu priču nadugo i naširoko, ali, već nakon nekoliko informacija, kažem mu da mi ne treba pričati detaljno, jer sam nedavno čuo za nju. Kažem mu još da je ta priča objavljena i na Facebooku, te da ju je podijelilo na desetine osoba koje poznajem. Nesmotreno mu kažem i svoje mišljenje da će taj problem biti ubrzo riješen, jer ljudi su čuli za njega, pa će reagovati. Prijatelj me samo pogleda, bez riječi, pa odhuknu. Malo me to zbunilo, tako da sam ipak rekao da nastavi i poslušao sve detaljno. I pored velike kampanje na socijalnim mrežama žiro-račun bolesnog momka je prazan. Svi danima dijele i pozivaju druge da nešto poduzmu, a pri tome sami ne poduzimaju ništa konkretno, osim što i dalje pozivaju da neko djeluje. A, ko je taj neko ko će da djeluje i da li on uopće postoji. Mi još nismo postali svjesni da Facebook statusi i Torabijeva voda ne liječe! 

_________________________________



Mehmed Pargan
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
________________________________

Od toga dana često razmišljam, dok pratim reakcije svojih Facebook prijatelja na razne događaje, od sličnih humanitarnih akcija, pa do reakcija na politička dešavanja: kakva je funkcija našega čina kada na Facebooku podijelimo priču o ugroženoj porodici kojoj treba hrana ili kada među prijateljima na socijalnim mrežama podijelimo apel bolesnika koji treba novac za operaciju i liječenje u inostranstvu? Kakav j e efekat kada iznesemo svoj stav ili se „istresemo“ prozivajući nekoga? Da li je javno djelovanje putem ispisivanja Facebook statusa samo prividno skidanje sa sebe tereta odgovornosti? Da li su socijalne mreže dale mogućnost svima da svoj mogući djelatni čin zamijenimo virtualnim? I budemo mirni nakon toga, uvjereni da smo dali sve od sebe. 

ODBRAMBENI MEHANIZAM KOD BOŠNJAKA

Druga priča koja mi je ostala upečatljiva protekloga mjeseca bio je iznenadni susret i slika dječaka koji je napunio pet godina, kako sjedi pored svog tableta i na YT gleda kung-fu poteze. Pitam ga šta radi, a on mi odgovori: -Učim karate. Ovako ću se ja odbraniti ako me neko napadne!
On je svoju stvarnost zamijenio virtualnom stvarnošću u kojoj je potpuno uvjeren da on uči i vježba karate, iako nije u stvarnosti napravio ni jedan jedini potez. Samo mogu zamisliti situaciju u kojoj bi se trebao odbraniti u realnom svijetu, sa znanjima stečenim na ovaj način.
Sjećam se jednog vica iz postratnih godina, kada je bio aktualan povratak izbjeglica iz inostranstva. Vratila se Fata i konačno sastala sa Hasom u spavaćoj sobi. Pita on nju: -Draga Fato, kako si naučila sve ovo, da ovako dobro radiš!
A Fata će: -Znaš Haso, kod nas u Njemačkoj ima kablovska, pa navečer oni filmovi za odrasle. Ja gledala pa naučila.
-Vjerujem Fato, ali nikako ne kontam. Gledam i ja godinama Dejvida Bekama, pa još nisam naučio da igram fudbal!!! 
Stavljajući aktualnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini u kontekst ovih triju priča, potpuno se razaznaje suština našeg svakodnevnog djelovanja. Posebno se to može primjeniti na posljednja dešavanja vezana za reviziju tužbe, kada smo preko noći promijenili nalektrisanje, sa potpuno pozitivnog na potpuno negativno. Od pružanja bezrezervne podrške Bakiru Izetbegoviću i Sakibu Softiću, do otvorenog pozivanja na njihov linč, odnosno smjene, ostavke, tužbe itd. Ni prvi, a ni drugi pristup nije postavljen na racionalno-logičkoj matrici, u kojoj se oprezno i kritički odmjereno pristupa tako važnim događajima. Pri tome je potpuno nevjerovatna potreba svih nas da imamo svoj stav i mnogo veća da ga iznesemo. U svom djelu „Ili-ili“ egzistencijalista Seren Kjerkegor, tumačeći ulogu čovjeka u društvu, dovodi do granice smisla ljudsko pravo i potrebu da govori, pa se pita: zašto čovjek ima potrebu da kaže svoje mišljenje – Bog mu je dao pravo i mogućnost da misli, a on želi da to još i kaže?! Ovih dana smo mogli vidjeti da je mnogo jača potreba, skoro pa nagon kod većine ljudi da kažu svoje mišljenje (nego da uopće misle), a da prije toga čak da nisu ni pročitali ono o čemu će javno dati svoj stav.

JE LI ZA ŠTA KRIV LOPOV?

Ko je kriv za propalu reviziju? Da li je logično da je veća krivnja Bakira Izetbegovića, koji je na način na koji je znao istrajavao na pravdi, od krivnje Ivanića i Čovića koji su to blokirali. Sakib Softić je postao preko noći prevarant, neprijatelj nacije, pljačkaš koji je svoj nerad naplatio sa 150.000 maraka, osoba koja mora krivično odgovarati itd. To je naš pristup problemu, koji nije teško objasniti. Ima ona priča o Nasrudin-hodži, kada su mu lopovi pokrali magazu, pa on došao da se požali svojim prijateljima u kahvi. Jedan mu reče da je problem u tome što nije imao demire na prozorima; drugi da je Nasrudin kriv jer nije nabavio čvršći katanac, a treći zaključi da Nasrudin u magazi nije trebao ostavljati dukate, pa ne bi bili ni pokradeni. Nasrudin se zgleda, pa upita: -Ljudi, da li je lopov i za šta kriv?
E, tako je i kod nas. Zaista, da li je lopov i za šta kriv? Da li su i za šta krivi oni koji su počinili Genocid ili oni koji nisu dopustili da se taj zločin dokazuje pred sudom?
U našoj percepciji sipanja ljutnje na prvoga do sebe, uz prihvatanje činjenice da je odgovornost i Izetbegovića i Softića nesporna, a propusti očigledni, mi smo uobičajili da krivnju usmjeravamo samo ka političkim predstavnicima. Njihova odgovornost nije upitna, međutim, pitanje je ko je sve odgovoran za situaciju u kojoj smo se našli? Da li mi imamo odgovornost? Da li je moguće da niko u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću nije pratio srbijanske medije pa da bude u toku, da sazna da je Sud dostavio Softiću papir prije godinu dana. Naravno da nije. A znate zašto? Zato što smo mi u svojoj žabokrečini samima sebi dovoljni. Mi smo otpisali pola Bosne, jer drugi entitet je neka republika, koja nije naša, već je srpska i šta ćemo tamo. Tamo se vratila neka bijeda od Bošnjaka, koja ne zna šta će od sebe. Potom smo otpisali sela u Federaciji: ma šta će nama seljaci... Pa smo otpisali periferije gradova... Šta će nam i papci? Pa smo otpisali one iz Sandžaka, pa one sa kratkim nogavicama, pa one što hoće da investiraju, pa smo otpisali Srbe - jer svi su oni isti, pa smo otpisali Hrvate - jer mudri latini zabijaju nož u leđa... Pa... A zapravo u nama je problem. Ne samo u minderašima. Mi smo otpisali sve to, otpisavši tako same sebe. 
Mi smo krivi!!!

NAŠA POTREBA DA NA SVE REAGUJEMO

Napravimo inventuru šta smo to uradili da bude drugačije. Zanemarili smo i onemogućili sve pokušaje da nam neko bude prijatelj, a pri tome želimo da nas svi razumiju. Osudili smo svakoga, a da se nismo pokušali staviti u njegovu poziciju. Uvijek mislimo da imamo rješenje, a nemamo mudrosti ni znanja da u postojećem rješenju nađemo dobru stranu, da pronađemo mogućnosti i da odatle pođemo. 
Dovoljno je da napišemo svoj status na Facebooku. Dovoljno je da kao poilitički predstavnik nekoga osudimo u svome saopćenju. Dovoljno je da drugi vide da se mi ne slažemo. I mi smo ispunili svoj smisao i razlog postojanja. Sve radimo samo da mahala može reći: evo, neko je upozoravao, govorio... Ali, niko ne pita šta je taj neko učinio? Mi u svom kodu, imamo zadnjih godina ugrađenu sistemsku grešku - imamo neracionalnu potrebu da na sve reagujemo, i to odmah, bez razmišljanja, bez konsultacija, bez sabura i mudrosti. U našem društvu stvorena je pogrešna predstava da ako je neko reagovao, to je isto kao da je riješio problem. Ne, nego je licemjerno skinuo sa sebe odgovornost. Reagovao, a onda otišao iza scene i smije nam se. 
Najsvježiji primjer (očigledno su nas pročitali) došao je prije nekoliko dana iz Moskve, kada je predsjednik RS-a, nakon sastanka sa ruskim diplomatama stao pred kamere i dao izjavu da RS neće praviti referendum. I naša javost je odjednom u to povjerovala. Odjednom se prestalo pisati i govoriti o tome, iako su aktivnosti koje vode ka otcjepljenju nastavljene, pa čak možda i intenzivirane. Mi smo se prestali baviti tim problemom. Sada nemamo na šta reagovati, a navikli smo da reagujemo samo na našim portalima, na Facebooku i da time skrećemo pažnju na svoje (patriotsko) djelovanje. Time prividno skidamo sa sebe odgovornost, zapravo tek tada preuzimajući na sebe, nesvjesno, najveći teret. I svojim statusima se branimo, poput onoga dječaka koji vježba karate na svom tabletu. 
Ako nećemo ništa učiniti, zašto uopće reagujemo saopćenjima, komentarima, statusima... Zašto, kada "od nameta, nema selameta"! 

OTCJEPLJENJA NEĆE BITI, MAJKE MI...

Predsjednik RS je u Moskvi, sa jasno dobijenim instrukcijama, rekao - neće biti referenduma, a sada u tišini radi li radi. A mi smo rahat. Sve nam je mašala, a kako stvari stoje bit će i elhamdulilah. Važno je da smo mi našli novu žrtvu na koju ćemo da se istresemo. To smo mi. A kada se istresemo, onda se možemo pozvati i na malo sabura, da upotpuni naš autohtoni merhamet. Zabrinjavajuće je koliko sami sebe uspijevamo lagati: niti smo mudri, niti saburli, a najmanje merhametli.
Naše društvo podsjeća neodoljivo na zaostala društva Bliskog Istoka u kojima se još uvijek ljudi kamenuju, kada selo odluči da su oni krivi. Bez suda i institucija. Tako mi u virtualnom svijetu kamenujemo ljude i bacamo svoje kamenje, bacamo, sve dok ne poteče krv... A kada poteče krv, zaboravimo zašto smo nekoga uopće gađali. Prestaje biti važno da li smo bili upravu... Mi smo se istresli, skinuli sa sebe primitivni gnjev... I idemo dalje... Novo kamenovanje je na redu... Uništili smo u potpunosti društveni dijalog. Pogledajmo, da li ga uopće ima u medijima. U javnom diskursu jedni druge etiketiramo, ponižavamo, uništavamo... 
U takvom društvu teško je bilo očekivati da se udruži nekoliko NVO i da radi mjesecima i godinama na pomaganju žrtvama, kako bi mogle na temelju činjenica tražiti pravdu. Takve aktivnosti nisu predviđene međunarodnim fondovima i nije in baviti se tom tematikom. Nije se moglo desiti da resursi stranaka koje jesu, ali i onih koje nisu u vlasti, budu stavljeni u funkciju države i da se godinama radi na jedinstvenoj platformi. Takvim jedinstvom bi se moglo doći do rješenja, jer je snaga upravo u političkim partijama. Nije se moglo desiti da katedre povijesti, katedre kriminologije i katedre prava zajednički djeluju godinama i kroz naučne radove dođu do rješenja, kako da uspije ta revizija. Nije bilo moguće... Jer mi postojimo da bismo druge uništavali, uništavajući tako jedino sebe – a ako ne vjerujete, otvorite novine, upalite TV, poslušajte političare, intelektualce, pročitajte svoje Facebook statuse. Da, prvo zavirite u svoju avliju. Iz nje kreće sve. 

ŽIVOT U VIRTUALNOM SVIJETU

Mi sve znamo u virtualnom svijetu. Znamo kung-fu kao onaj dječak. Čak umijemo zabijati i golove kao Bekam. Znamo biti predsjednici, pravnici, haške sudije... Sve znamo! A ustvari ništa ne znamo. Naše ulice su najprljavije u Evropi. Naša kultura življenja na najnižem stupnju. Naš rejting skoro u svim oblastima na dnu svjetske ljestvice. 
Naša odgovornost je dijelom u činjenici da mi biramo svoje predstavnike. Dijelom je u apstiniranju na izborima. Dijelom u nedostatku adekvatne kontrole političkih izabranika... Dijelom u našem svakodnevnom svjesnom sudjelovanju u razbijanju zemlje (naravno, mi ne kupujemo domaće; naravno svaka usluga u javnom sektoru treba da se podmaže; naravno, mora se dijete upisati u školu, dobiti zasposlenje... Kada mogu drugi, zašto ne bih i ja!!!). 
I onda dođe ta nesretna revizija. Zapravo, postat ćemo svjesni da je ona samo prilika da se pogledamo u ogledalu i vidimo gdje smo. Ima li iko u ovoj zemlji ko nije kriv?! 
Danas, kada smo potpuno izgubljeni u vremenu i prostoru, čini se da su na sva pitanja dati odgovori. Ostalo je samo jedno, ono najteže pitanje, na koje ćemo morati dati odgovor: da li smo mi kao pojedinci i kao narod uopće zaslužili ovu državu??? Zapitajmo se, prije nego je u stvarnom svijetu izgubimo! Jer, Domovina se ne brani (samo) na Facebooku!!!



(Podrinje.Online)