Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović 
Dok jedino imami sa mimbera upozoravaju na plač neobrađene zemlje, dok bosanski čovjek privilegovan da živi u neizmjernoj ljepoti, okružen plodnom zemljom, sve manje sije i sadi, dok nam se omladina truje genetski modifikovanim smećem komercijalnog naziva „brza hrana“, dok rapidno raste procenat oboljenja od raka debelog crijeva i dok se bosanska populacija neumitno topi, politika je krenula u proljetnu sjetvu. Sije se i ručno i mašinski sjeme razdora komercijalnog naziva „Zavadi, pa vladaj“. Sije se godinama. Rastu nepregledna polja klasja čije plodove bosanski čovjek već godinama konzumira.

______________________________________________________________ 


Prof. dr. Damir Zenunović 
______________________________________________________________

Međutim, prekomjerna konzumacija dovodi do mutacije ljudi, kod kojih se razvija šesto čulo negacije ostalih pet čula. Šesto čulo koje stvara zastoje i blokade u radu mozga, jer beskonačna petlja negacija onemogućava razaznavanje istine od laži. Na žalost, proces mutacije postaje sve masovnija pojava, što oni koji siju itekako znaju, pa još bjesomučnije siju hektare põlja razdora. Zategli se šavovi napaćene i oboljele Bosne, dok običan dobri bosanski čovjek izgubljen luta. Pa tako umjesto da svoj ograničen ljudski vijek troši na boljitak za sebe, svoju porodicu, svoj komšiluk, svoju zadrugu, svoju domovinu, on luta i luta vođen ukrug na povodcu onih koji zatečeni ostvarenjem svoga sna da su vladari komune, beskrupulozno i potpuno otvoreno zadovoljavaju svoje egoistične porive, promovišući dangubljenje, besposličarenje, isprazne rasprave bez cilja, nemoralnost, nepravednost, nepotizam, uz fanfarama donešen proglas, „Cilj opravdava sredstvo.“ Pa tako postaje normalno sve što je nenormalno (nemoralno). Normalno je da su ratni zločinci, osobe pod sumnjom krivičnog djela, osobe pod sumnjom seksualnog zlostavljanja, osobe bez kompetencija, osobe sa kupljenim diplomama i psihički nestabilne osobe na najodgovornijim društvenim funkcijama. Pa kada i neko iz mračnog tunela slučajno kresne šibicu i na trenutak se zapali slabašno svjetlo istine, počinje relativiziranje i izjednačavanje dobra i zla. Naravno, na nepreglednim poljima razdora, gdje šesto čulo negira ostalih pet čula, relativiziranje značaja otvaranja bilo kakvog dijaloga o dobru i zlu postaje sasvim normalno.
Kako izaći iz gliba ovisnosti od konzumacije razdora? 
Prvi korak je prestati konzumirati servirani razdor. Pri tome biti svjestan da se ne može očekivati od onih koji siju sjeme razdora da prestanu to činiti. Takvi se mogu pozivati na značaj dodijeljene im uloge, ali isti obično ugledaju svoj deformisani lik u ogledalu neposredno prije posljednjeg pozdrava ovozemaljskom životu, ostavljajući svojoj djeci i unucima teret egoističnog prihvatanja uloge vođe, bez ikakvog kritičkog uvida u svoje sposobnosti. 
Drugi korak je obratiti se za pomoć svojem ja, duboko zakopanoj iskonskoj čistoći misli iz doba nevinosti i usvajanja saznanja uz miris krede i zelenilo table. Neophodno je suočavanje sa sobom, sa svojim postupcima, sa svojim namjerama, sa svojim porivima. Jedino iskreno suočavanje sa sobom može povesti zalutalog putem ozdravljenja. Mora se shvatiti da nema ozdravljenja ako se trguje istinom i moralnim vrijednostima. Nema ozdravljenja dok se ne prestane koketirati sa zlom. Svaki razuman čovjek zna šta je dobro, a šta zlo, i da zlo ne može biti dobro.
Treći korak je ozdravljenje kroz ovladavanje nestrpljenjem. Kod nas se često za strpljenje koristi riječ sabur. Ova riječ ima višestruko značenje, a jedno od značenja koje mi se najviše dopada je ustrajnost. Sebičnost i otuđenost čovjeka od čovjeka, kao pripadnika društvene zajednice, doveli su do neposvećenosti društvenoj zajednici i paušalnog pristupa njenim problemima. U izražavanjima pojedinih stavova implementiran je reaktivni pristup sa  ishitrenim, impulzivnim postupcima, gdje se stavovi iznose isključivo na bazi jednominutnog promišljanja. Ovakav pristup je retrogradan i neplodan i definitivno nije put ozdravljenja. Ništa se ne postiže preko noći. Moramo se naučiti da samo kontinuiran rad i posvećenost postavljenom cilju dovodi do rezultata. U potpunoj zaokupljenosti samim sobom moramo izdvojiti minutu za svoju okolinu, svoju komunu, svoju državu. Moramo što prije otvoriti dijalog. Valja nam konačno posijati sjeme razuma, tolerancije i međusobnog razumjevanja. Posijati, pa će nešto i niknuti. A da nešto nikne treba vremena. Vrijeme je da to shvatimo. 
Prošlo je dvadeset osam godina od početka višestranačja u Bosni i Hercegovini. Davno smo stekli višestranačku punoljetost. Dječije bolesti smo preboljeli. Prestanimo se ponašati kao balava djeca, uvrijeđena što nam je neki dripac ukrao bombonu. Vrijeme je da pokažemo zrelost, ozbiljnost i odgovornost za naslijeđe koje iza sebe ostavljamo. Dokažimo svoju ljubav prema svom zavičaju svojim društveno odgovornim djelovanjem. Ne tražimo opravdanje u postupcima drugih za produciranje beznađa i vlastitu pasivnost, jer nećemo naći sreću u tuđem zavičaju. 
Vrijeme je za proljetnu sjetvu zajedništva, jer bez zajedništva nema opstanka.