Kolumne
Slova
Piše Mehmed Pargan

Između ova dva stećka smješteni su svi odgovori naše sistematske i kontinuirane propasti, koja prati narod(e) Bosne kroz povijest. Smještena je filozofija mrtvaje, koja nije mrtva zato što u nju ne dolaze sunce, kiše, vjetrovi ili snjegovi, što u njoj ne raste bilje... Već mrtvaje po tome što ovdje svako, od svoga začeća, pa do polaska na drugi svijet, ubija svakodnevno nadu.
_____________________________


Mehmed Pargan
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.
_____________________________

Između ova dva stećka smješteni su svi odgovori naše sistematske i kontinuirane propasti, koja prati narod(e) Bosne kroz povijest. Smještena je filozofija mrtvaje, koja nije mrtva zato što u nju ne dolaze sunce, kiše, vjetrovi ili snjegovi, što u njoj ne raste bilje... Već mrtvaje po tome što ovdje svako, od svoga začeća, pa do polaska na drugi svijet, ubija svakodnevno nadu. Ubija je sebi i drugima. Čini nju mrtvom i tako umrtvljuje sebe živoga. Ubija sebe jer je to jedini način da ubije one oko sebe! 
Između ova dva stećka nalaze se svi razlozi, sažeti u stihovima uspavanki, kojima su nas majke spremale da živimo u Bosni, u našim vučjim jamama, u ljutavama, prkosištima, na zlom kamenu, krvavoj zemlji... Da se spremamo na nož ispod vrata ili da nož nosimo pod tuđe vratove. To je ta filozofija sa kojom su ovdje kodirani geni. Jer kako drugačije objasniti vrijeme u kojem na svome imanju spaljujemo šenišište, ostavljajući svoju djecu gladnom, e samo da bi djeca susjeda bila ubijena glađu. Kako dati vrijednost ovome današnjem, ako ništa prije njega nema vrijednosti. 

Naša povijest je zapravo sva sadržana u ovom ćumezu. I naša budućnost. Nije to ni ćumez ćumezom. Skovan je kao od grijeha, bez vrijednosti i smisla, bez suštine i važnosti. Ni naša povijest nije povijest poviješću. Na lažima sazdana, na varkama i izmišljotinama. Jedni druge uvjeravamo da smo nebeskiji, superiorniji, evropejskiji, a umiremo u svojim smradovima, gazeći jedine svoje vrijednosti. Koristeći se i poviješću, i vjerom i Božjim darovima, e samo da bismo nadjačali, nadboli, nadmudrili, nadživjeli svoga susjeda. Bog nam je dao da živimo svoje vrijeme, ali to ne umijemo. Ovo naše vrijeme postoji samo zahvaljujući toj neupitnoj prošlosti koju svjedoče stećci. A i njih smo zapišali. Da smo bar to činili vučjom ili mokraćom lavova. Našu povijest zapišavaju kokoši. Baš onako kako to i dolikuje nama, današnjima.







Fotografija je posuđena sa portala Neon televizije Kalesija. Kolegama dugujemo posebnu zahvalnost.