Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović 
Sunčan, proljetni dan. Svi su prisutni na posljednjem ispraćaju Profesora. Sjatila se politika, akademska zajednica, građanstvo... Svi su tu. Niko ne želi propustiti posljednji pozdrav Profesoru. U prvim redovima predstavnici vlasti, profesori i poneki ugledni privrednik sa zatamnjenim naočarima, modnim dodatkom koji bi trebao da naglasi tegobnu atmosferu rastanka. Iza njih studenti, pa građanstvo. U loži sjede akademici. Za govornicom neki uniformisani kip, jeftina replika govornika za jednokratnu upotrebu, govori o dostignućima Profesora i namjerama tvorca replike govornika da ovjekovječi lik i djelo Profesora. Govornika tek povremeno prekidaju aplauzi profesora, dok poneko iz građanstva pusti i suzu. Akademici šute i povremeno otklimaju formalnu nevjericu nad spoznajom da Profesor više nije među nama.

________________________________________


Prof. dr. Damir Zenunović
________________________________________

Dok se redaju beskonačni redovi brojki i slova koji opisuju život Profesora, pokušavam popuniti prazninu formalne atmosfere friziranog žala za Profesorom iskučivanjem u beskonačno polje uma. A tamo mogu da izaberem pod koje ću drvo sjesti. Pa kada sam se i dvoumio, Profesor bi mi pokazao klupu pod drvetom razuma. Evo i sada sjedam pod naše drvo Profesore i razmišljam o Vašim riječima: „Čovjek je na kušnji svake sekunde.“ 
Pogled na one sa zatamnjenim naočarima, koji su uzeli sebi za pravo da prosuđuju o Vašem radu, nameću mi misao da su kušnje i zadaci, koje život donosi sam po sebi, produkt našeg unutrašnjeg poriva ili poriva okoline, koji je rezultanta različitih individualnih poriva, serviranih iz široke palete mentalnih procesa. Naš odgovor na postavljene zadatke su naša djela, koja su opet rezultat mentalnih procesa u ljudskom mozgu. Ovi procesi mogu dovesti do stanja uma i stanja ne-uma. Stanje ne-uma se definiše kao mentalni proces bez razmišljanja. Do stanja ne-uma se dolazi postepeno, tako što čovjek u mentalnim procesima koji produciraju stavove po postavljenim zadacima, postepeno izbacuje razmišljanje. Posljedice konačnog etabliranja ne-uma su nepromišljeni stavovi i odluke. Još ako stanje ne-uma opiju mirisi kaše od sebičnosti, nadmenosti i isključivosti, začinjene sa strahovima neandertalca, izbezumljenog izazovima izlaska iz pećine, onda se može desiti i čin spaljivanja tintom ispisanih riječi razuma. Opasna je ta spirala konspiracije, koja uvlači zdrav razum u igrokaz podijeljenih uloga, čiji je cilj popunjavanje praznog sadržaja životne stvarnosti građanstva.
Profesore, teško je naći unutrašnji mir kada jednokratni govornik riječi: „Zbogom Profesore!“, ne odvoji niti zarezom od riječi: „Dobro došao profesore“.
Tražeći utočište od poriva učešća u nametnutom igrokazu, prebirem po mislima i sjetim se jednog dana pod drvetom razuma kada ste mi Profesore spustili u ruku tanku knjižicu, iščitavanjem pohabanih korica,  i rekli: „Kada izgubiš miris drveta razuma otvori stranu 178.“
Knjiga „Utorak s Morijem“. Autor Mič Elborn. Otvaram stranu 178 i čitam:
Prije neki dan sam čuo lijepu pričicu - kaže Mori. Sklapa na trenutak oči i čeka.
Okej. Priča je o malom talasu koji se kotrlja okeanom i divno se provodi. Uživa u vjetru i svježem vazduhu, sve dok ne primjeti kako se drugi talasi ispred njega razbijaju od obalu. 
„Bože ovo je užasno“, kaže talas, „Vidi šta će mi se desiti!“
Dolazi drugi talas. Vidi onog prvog kako je potišten, pa ga pita: „Što si tako tužan?“
Kaže mu prvi talas: „Ti ništa ne razumiješ. Svi ćemo da se razbijemo. Svi mi talasi pretvorit ćemo se u ništa. Zar to nije užasno?“
Drugi talas mu odgovara „Ne, ti si onaj koji ne razumije! Ti nisi talas, ti si dio okeana.“
Hvala ti, Profesore! Zbogom, Profesore!