Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović 

Eto, ponovo nas neki „zavedeni“ psihopata podsjeti da zanemarivanje važnosti procesa transformacije institucije porodice u savremenom društvu ima svoje posljedice. Ovaj put je podsjetnik došao iz Londona. Naravno, televizijske ekipe, gladne popunjavanja jednoličnih sadržaja programskih šema, ispališe floskulu za običnog konzumenta kako je nepoznata osoba, iz nepoznatih razloga, pucala nasumice po slučajnim prolaznicima, na nasumice odabranom mjestu. Naravno, osoba sa mikrofonom, potom, sa dozom dramaturgije, dovoljnom da podigne gledanost, oblikuje događaj tako da se uklopi u već postojeći kalup terorizma, jer nije bitna suština, bitno je izvući korist iz „neobjašnjivog“ postupka nepoznate osobe. Kada televizijske ekipe ukalupiše psihopatu i kada primačima informacija bî jasno ko je neprijatelj, mogli smo se posvetiti sudjelovanju u drugom činu obrade nenadanog događaja, čuđenju i snebivanju. Pa tako gledamo neke obične građane koji, u potureni mikrofon, izražavaju svoje čuđenje, jer nije im jasno zašto se kod nekog njihovog sugrađanina javila potreba za nasiljem. Čudo neviđeno! 

_________________________________________________ 


Prof.dr. Damir Zenunović
_________________________________________________

I onda, potražimo odgovor lako shvatljiv savremenom potrošačkom društvu, u kojem je sve kratkotrajna potrošna roba, pa tako i stav o nekoj društvenoj pojavi. Naravno, odgovor mora biti u prihvatljivoj prostoj formi za svakodnevnog konzumenta medijskih instant sadržaja, gdje se primaču informacija serviraju pojednostavljeni scenariji akcionih filmova, sa besmrtnim glavnim junakom i negativcem, oličenjem zla. I tako, zabrinjavajuću društvenu pojavu svedosmo na holivudsku kulisu dobrih i loših momaka, pri čemu smo svjesno ili nesvjesno gurnuli pod tepih naš pristanak na marginalizaciju značaja porodice u društvu i hronično narušavanje pravila društveno prihvatljivog ponašanja.
Relativizirajući usput ulogu porodice, zajedničkim naporima na pijedestal životne filozofije postavljamo slobodu izbora, pri tome ne limitirajući životnu dob, pa tako djetetu, koje očajnički vapi za izoštravanjem mutne slike mnoštva spoznaja, otvaramo širom vrata odraslih. Postade normalno da je dijete, potpuno nespremno, aktivni sudionik nemilosrdnog svijeta odraslih, gdje se na pladnju istovremeno nude istine, laži, licemjerstvo, zavist, frustracije, čime se urušava primarni stub na kojem počiva porodica, a to je autoritet. I onda mlada, nevina osoba, na kojoj bi trebala da počiva naša budućnost ostaje bez glavnog oslonca u životu, okrilja u kojem bi trebala sticati znanja potrebna za raspoznavanje i prakticiranje društveno-moralnih postupaka. 
Sigmun Frojd, austrijski ljekar i psiholog, jednom prilikom je rekao: „Djetinjstvo je roditelj čovjekove ličnosti.“     
Kakvo djetinjstvo žive naša djeca? Imaju li naša djeca djetinjstvo? Je li odvajanje nekoliko sekundi za potkupljivanje mladih glavica tehničkim pomagalima dovoljno za njihovo sretno djetinjstvo?
Književnik i novinar iz Srbije, Duško Radović svojevremeno je napisao aforizam: „Ima velike sirotinje među našom decom kojoj, osim novca, roditelji nisu mogli ništa drugo dati.“
Upravo tako, naša djeca su sirotinja i žrtva nametnutih prioriteta savremenog društva, među kojima je porodica na zadnjem mjestu. Za sve imamo vremena. Za beskonačna politiziranja po kafanama, za poslovne večere nedefinisanog učinka, za njegovanje svoje zaljubljenosti u virtualni svijet, za konzumiranje nižerazrednih televizijskih sadržaja, za tračeve, čuđenja i snebivanja, ali nemamo vremena za one kojima ostavljamo u amanet zavičaj. A onda te neupućene mlade osobe, zaboravljene od porodice, škole i ostalih relevantnih institucija društvene zajednice, potraže upute od onih koji iza ugla čekaju da vrbuju zanemarenu mladost i ponude raskoš neograničenog prostora dekadencije, gdje ne postoje pravila da bi te udavila. Pa tako, zanemareni mladi čovjek dobije upute za podizanje kragne ega i gradi tvrđavu svojeg ja, zasnovanu na nepoštivanju porodice, komšiluka, starijih ljudi, vršnjaka, učitelja, društvenog okruženja. Dok traje njegovo vrbovanje poneka odbačena mlada duša pokuša da potraži odgovore u porodici, ali savremeno društvo nema vremena za svoju budućnost. I onda kada se desi London čuđenjem i snebivanjem zamazujemo sebi oči i potiskujemo na marginu vlastite greške. 
Poštovani odrasli, ne zaboravimo da sa razlogom konzumiramo život na prelijepoj plavoj planeti i da imamo obavezu razvoja i održavanja našeg okruženja, i sveukupnog života na Zemlji. Nemojte zaboraviti kada mlada, nevina glava zatraži minutu vašeg vremena, da treba vašu pomoć, vašu uputu i vašu ljubav. Mržnja nema šanse u okruženju ljubavi. Spokoj je u ispunjenom djetinjstvu. Naša djeca, naše potomstvo treba svoje djetinjstvo, kao što i mi, odrasli, pronalazimo utjehu u djetinjstvu. Nemojte im oduzeti utočište roditeljskog krila i porodične sigurnosti. Prigrlimo neupućenu mladost koja vapi za uputom, pa će i ona umjesto traženja odgovora u zabačenim, mračnim ulicama, naći inspiraciju u sjećanjima jednog djeteta, Meše Selimovića:    
 „Bio je najbolji i najmudriji djed na svijetu. Nikada nas nije savjetovao, nikad grdio, nizašto. Ostavljao je da o svemu presudi ljubav. Ili je pričao priče o dobrim i zlim ljudima: dobrima se divio, zle je prezirao, i to smo dobro pamtili. Nije nas ni kažnjavao, pogotovo batinama ili grdnjom. Najteža njegova kazna, za teži nestašluk, za neposlušnost, za ružnu riječ bila je da krivca ne pogleda i ne pomiluje cio jedan dan, i da mu uskrati pristup u toplinu zagrljaja.“
Od svih nametnutih tema koje se danas beskrajno konzumiraju na našim medijima neophodno je hitno nametnuti najvažniju temu: „Opstanak porodice u savremenom društvu“. U suprotnom i naši potomci će se čuditi, i to onima koji imaju porodicu.