Kolumne
Slova
Piše: Adnan Ibrahimović

„Vi ste Bošnjaci, ali ste zanemarili svoju predtursku historiju. Ako vi nećete tu historiju kao svoju, onda će Srbi i Hrvati reći da je njihova.“, bile su riječi Pave (Pavla) Ostovića, člana Jugoslavenskog odbora iz I svjetskog rata, upućene bošnjačkim predstavnicima.


Prof. dr. Adnan Ibrahimović 

Ne postoji bolja i danas, nažalost, upotrebljiva kritika odnosa Bošnjaka prema svojoj historiji. Malo je naroda, ako uopšte postoji ijedan, koji na takav način (ne)poznaje, (ne)njeguje i (ne)koristi historiju kao kolektivno iskustvo. Ako je historija učiteljica života, kako kazaše stari Latini (Historia est magistra vitae), onda su Bošnjaci njeni najlošiji učenici.

Bošnjaci su loši učenici - ponavljači!!!

Zapravo, Bošnjaci su ponavljači, koje to ponavljanje tragično košta. Kod takvih učenika nije ni čudo da im je historijska tačka ishodišta varijabilna, promjenjiva sa političkim interesom. Ti politički interesi su bili tuđi, nametnuti kao vlastiti, a nije ih ni bilo, u ovakvim okolnostima odnosa prema vlastitoj historiji, teško nametnuti. Taj pojam tuđih interesa obuhvata i one koji su pripadali političkim idejama (velikodržavnim) drugih naroda, ali i političkih ideja, bolje rečeno politikantskih, unutar bošnjačkog naroda. Ni jedan od tih tipova interesa nije bio narodni interes jer narodni interes može biti samo jasna historijska činjenica, naučno i objektivno analizirana i potvrđena. Za jedne je ova historijska tačka ishodišta smještena u 1463. godinu, za druge u 1878. godinu, neki je smještaju u 1918. a neki i u 1945. godinu. Ova činjenica je veoma vješto diplomatski sadržana u Ostovićevim riječima, upućenim svojim sagovornicima,  i na neki način najavio im namjere i ono što bi im se u bliskoj budućnosti moglo desiti, ali i njihovoj jedinoj domovini. Poruka ovih riječi je pouka o državotvornoj svijesti, jer nije bitna brojnost jednog naroda da bi izgradio državu već, upravo, veličina snage njegove državotvorne svijesti. Ovo je bila pouka o tome šta treba učiniti da bi se ta svijest izgradila, kao jedini mogući način otpora političkim namjerama koje vode ka falsifikatu činjenica pa i nestanku činjenica autohtonosti jednog naroda na jednom prostoru. Za tu državotvornu svijest bilo je neophodo, jednom  i zauvijek, fiksirati historijsku ishodišnu tačku bošnjačkog naroda.
Odmah, mora biti razjašnjeno, da se historijskim činjenicama ne smije pristupati na romatničarski način niti od historije praviti mitologiju. U takvim slučajevima, posebno, historija ne može da bude uspješna učiteljica života. Ona se pretvara u bajku, iluziju, imaginaciju koja vuče unazad. Historijski događaji i procesi nastajali su i odvijali se u određeni historijskim kontekstima. Pokušati živjeti davne historijske događaje i procese u savremenom kontekstu je pogubno. Takav odnos razara i pojedince i kolektivitete. U novim, savremenim okolnostima treba samo koristiti historijsko iskustvo. 

Kontinuitet bošnjačkog podaništva

A šta su ta historijska iskustva i kako se ogleda neznanje njihovog korištenja? Nepoznavanje sopstvene historije izaziva, sasvim sigurno, stanje političke inferiornosti u političkim relacijama sa susjednim narodima ali i političkog podaništva na širem političkom planu. Ta inferiornost se ogleda od najnižeg oblika, političke retorike, do najvišeg, političkog djelovanja i preduzimanja konkretnih političkih i državničkih poteza. Ako ovakvih političkih poteza ima još u tragovima, kada je politička inferiornost u pitanju, u stanju političkog podaništva svi politički oblici djelovanja su potpuno eliminisani. Jadnost takvog političkog stanja je neopisiva.
A, osnovno iskustvo je da u politici nema trajnog prijateljstva, posebno ne bratstva, već da postoji interes i samo interes. I ne postoji ni jedna druga sociološka činjenica koja bi taj interes nadvisila. Svi koji misle drugačije nalaze se u neshvatljivoj zabludi. Iako ova činjenica ne predstavlja „otkrivanje Amerike“, u bosanskom društvu i bošnjačkoj politici odsustvo tog iskustva je prisutno na svakom koraku. A to Bošnjake uvijek i iznova teško košta. 
Svaka razvijena zastava osim bosanske u život vraća moljevićke ideje o „stranom tijelu u zdravom tkivu“ srpske Bosne. Oživljuje nakaradnu ideju iz njegove Homogene Srbije, na kojoj je izrasla cijela zločinačka četnička ravnogorska ideologija. Zločinac Mladić se u Srebrenici svetio Turcima i dahijama klanjem bošnjačkih muškaraca, u julu 1995. godine, a ni jednom Turčinu nije falila dlaka s glave. Turska država na tu njegovu izjavu nije ni reagovala, bar oštrom diplomatskom notom. Historijsko iskustvo od bitke kod Siska, preko boja pod Banja Lukom, do Stupske bitke i Latasovih pohoda, govori o iskustvu žrtve, iskustvu ostavljanja „na cjedilu“ i iskustvu odmazde i kažnjavanja, koji na tako slikovit način govore koliko postoji „bratstva“ i prijateljstva u politici.

Turska ljubav prema Iliji i(li) Aliji

Jedan dio Bošnjaka nostalgično, a objašnjivih razloga nema, gledaju na to davno propalo carstvo zaboravljajući da je to isto carstvo autonomiju dalo Milošu Obrenović dok je, u isto vrijeme i zbog istih dijela, Husein-begu Gradaščeviću dalo progonstvo, tamnicu i smrt. Istovremeno se vodi borba protiv iredentizma, za odbranu bosanske nezavisnosti i cjelovitosti i razmahuje se tuđim zastavama sa sjetom se sjećajući i nadajući se obnovi neocarstva, koje je osujetilo ideju i ubilo prvog među Bošnjacima koji se za tu nezavisnost i cjelovitost borio!? Berlinskim kongresom, iz 1878. godine, okrenuta su leđa naivnim Bošnjacima i niko ih se od carstva i njegovih nasljednika nije sjetio preko sto godina. A šta da je Bosna tada dobila svoju autonomiju i vremenom, kada i sve ostale balkanske zemlje, izgradila svoju državu i naciju? Možda bi neke stvari u cijelom prethodnom vijeku izgledale drugačije? Razmišljanje jeste hipotetičko, ali zašto ne pomisliti na takve stvari pa i na poteze onih koji su takve procese spriječili. 
Da se dovoljno dobro zna historija onda bi se znalo da su muslimani s prostora Bosne bili obavezni, kao i svi muslimani Osmanskog carstva, da idu u ratove, a ratova malo kada nije bilo. Ti ratovi su stalno narušavali moć demografskog razvoja Bošnjaka, sa posljedicama do današnjih dana. Samo bitka kod Siska je odnijela 8000 hiljade bošnjačkih muškaraca, spahija, a oni koji se bave demografijom najbolje znaju kakve su demografske posljedice jednog takvog događaja. Tu činjenicu su sve do posljednja dva popisa stanovništva vješto koristile velikodržavne propagande kako bi pokazale da su Bošnjaci samo ostaci, relikti nekih vremena, koje treba riješti kroz neki od brojnih nacionalnih programa i planova, milom ili silom. Uostalom, svježa su sjećanja na ubistva muškaraca i silovanja žena, u toku agresije na Bosnu. I jedan i drugi zločin ima savršeno jasan cilj. 
Razmahivanje tim zastavama posebnu težinu ima u postavljanju novih političkih diskursa. Ranije se čulo, da se pogledi prema Beogradu i Zagrebu trebaju usmjeriti ka Sarajevu i tražiti politička rješenja kvalitetnijeg zajedničkog života. Danas se, u tom kontekstu, spominje i potreba okretanja pogleda od Istanbula ka Sarajevu. Veoma vješto postavljanje tog novog političkog diskursa, koji Bosnu pretvara u politički plijen na koji svako ima pravo, pa ko više otrgne, a Bošnjake ostavlja bez jedine domovine, prikriveno im poručujući da im je mjesto negdje u Aziji, da negdje tamo pripadaju.

Pamtiti ljude i svijetle tačke naše historije

Kada god i ko god razmaše zastavom osim bosanske mora znati da se odriče Bosne i da pomaže i njenim i svojim dušmanima. 
Nije li ovo znak političke inferiornosti i podaništva?! 
I vezivanje zastava je posljedica neučenja iz historijkog iskustva. Do toga nikada ne bi došlo da se imalo ozbiljno osvrnulo na nešto što nam je bilo poznato kao sporazum Cvetković-Maček jer bi se na vrijeme shvatilo da je permanentna velikodržavna hrvatska politika bila temeljena na podjeli Bosne. San velikohrvatskih jastrebova je bilo priključenje teritorija koje su bile imenovane kao Turska Hrvatska uključujući Banja Luku i njeno okruženje, uz dodatak onih bosanskih teritorija koje se nazivaju Zapadna Hercegovina i Srednja Bosna. Sve preko toga bilo bi dobro došlo. Prva prepreka tome je bila otklonjena smrću dr Spahe. Sljedeće je razaranje Kraljevine Jugoslavije i privlačenju pojedinaca iz JMO (a zaista se radi o nekolicini pojedinaca iz vrha stranke) spremnih da, zarad ličnih interesa, postanu „cvijeće“ a zbog njihovoh političkog oportunizma Bošnjacima nametne teret ustaštva. U vremenima uravnilovki, nakon 1945. godine, i u pokušaju da se jedan narod ponizi i politički parališe, ta fašistička avantura pojedinaca potencirana je do potpunog zasjenjivanja bošnjačkih rezolucija iz II svjetskog rata, napisanih i javno objavljenih protiv progona i ubistava Srba, Hebreja i Roma u NDH, koje su potpisali bošnjački prvaci, građanske organizacije i udruženja Prijedora, Banja Luke, Mostara, Sarajeva, Tuzle, Bijeljine, pokazujući rijetko viđenu, za to doba, građansku hrabrost. Djelo muftije Kurta, iz januara 1942. godine u Tuzli, je vrijedno toliko da bi njegovim imenom (a ne onim koja se spominju posljednjih dana) trebalo nazvati bar jednu školu u svakoj bosanskoj opšitini, a pomen muftije Kurta treba biti odgovor na svako pominjanje, u licemjernom pokušaju falsifikovanja politike jednog naroda u II svjetskom ratu, kroz njenu personifikaciju, imena Džafera Kulenovića. Za sve ovo je bila potrebna bošnjačka naivnost u historijskom iskustvu. Ali, i srpska, koja je uvijek spremno, ne zaostajući za bošnjačkom, zagrizala mamac. 

Sve će proći a Bosna će ostati!!!

Da se taj sporazum iz 1939. godine ozbiljno shvatio znalo bi se šta znače i sastančenja po Karađorđevu, a još bi bilo jasnije šta znači podrška pa kolebanje u vezi referenduma o nezavisnosti Bosne. Shvatilo bi se da se bošnjačka politika, još tada, nalazi na ledu. Zato, kada god se spomene kako je odgovorna hrvatska politika i izlazak na referendum (još jasno u sjećanju živi dramatičnost te noći odluke da li će Hrvati izaći ili ne na referendum, taj nagovještaj kasnije dvoličnosti i izdaje) o nezavisnosti spasila Bosnu, treba napomenuti da je odgovornija i plemenitija politika ne naoružavanja Bošnjaka iz magacija JNA, što im je nuđeno, i odlazak na ratišta Hrvatske. Da je bilo tako, kako je JNA nudila, možda bi jednostavnije bilo odbraniti Bosnu ali sigurno jedne trećine hrvatske teritorije ne bi danas bilo u sastavu R Hravatske. 
Nije li ovo sve jasan znak političke inferiornosti?! 
Dosta je primjera historijskog iskustva da je jedna kolumna malo za sve njih, pa možda i jedan feljton u nastavcima. Međutim, koliko ih je važno znat isto je važno ta iskustva i koristiti za ubuduće. To je, naposljetku, mudrost. 
Najbolje je krenuti od savjeta koji je dao gospodin Ostović: definisati historijsku ishodišnu tačku. A to izgleda ovako: Konstantin VIII Porfirogenet (X vijek), De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom, Spis o narodima...): AD.948 ...kαί είς χώρίον Βόσωνα (Bosona) ...τό Κάτερα τό Δέσνηκ (a u zemlji Bosni se nalaze dva grada Katera i Desnik). Zatim, krenuti kroz bosansku historiju preko historijskih iskustava bosanskih banova i kraljeva: Bana Borića, Kulina bana, (...), Prijezde II, Stjepana I Kotromanića, (...), Tvrtka I Kotromanića, Stjepana Dabiše, Jelene Grube... Na licu učiteljice Historije pojavit će se osmjeh. Pomislit će: „Konačno, Bošnjače, nećeš imati nesavladanih lekcija koje se plaćaju krvlju.“


(Podrinje.Online)