Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović

Niz lice, izbrazdano tegobama neraskidive veze sa Bosnom, gdje je život uvijek bio težak, a opet ljepši nego bilo gdje, spušta se krupna suza. U svojoj ruci nježno milujem ruku, prošaranu staračkim pjegama.
„Neno, nemoj plakati. Vratit ćeš se ti u Koraj, u svoju kuću.“

Prof. dr. Damir Zenunović

A nena me pogleda očima punim ljubavi, onako kako samo nena može voljeti unuče, i reče:
„Ne plačem ja za kućom. Nego se meni srce kida za knjigama koje ostadoše od mog efendije.“
Gledajući to drago lice, koje svojom ljubavlju ušuškava moje srce u postelju bezbrižnog djetinjstva, vratim se na tavan đedine hudžere, začinjen mirisom stare hartije, prepune tintom ugraviranih misli. Sjedim sa đedom na drvenom tronošcu, dok on prebire po kutijama. Izvlači jednu po jednu knjigu i o svakoj ponešto kaže. Nježno miluje korice knjiga, brišući zaostalu prašinu. Čita, a ja njuškam po zraku razbacane riječi, iz duša onih koji se zavjetovaše peru i tinti. Tako je lijepo putovati kroz glave pognute nad hartijom, osvijetljenom poluizgorjelom svijećom, svjedočeći graviranju mislî čovjeka koji nije mogao zadržati riječi za sebe, nego ih je podastro namjerniku, privučenom izazovom poziva na podijum, gdje se plesao tango rečeničkih kompozicija. Kako je lijepo na tavanu putovati kroz istoriju, putujući kroz redove rukopisa, vijugajući kroz riječi, zareze i tačke. Kako je lijepo živjeti iščitavanje nemirne duše. Putujem s đedom na ćilimu od riječi. Sad smo u Stambolu, sad u hladu Medine. Sad na konju, sad na devi. Sad pod šljivom rodnom, sad pod palmom pustinjske oaze.
Čita đedo, a ja rastjerujem rukama prašinu koju su podigli konji u kasu, praćeni ratničkim povicima i odbljescima sablji na vrelom pustinjskom suncu. Čita đedo, a ja dotičem ogrtač bosanskog junaka, koji zavjetova svoj život Bosni. Jedna po jedna knjiga, a ja čekam onu neuglednih tankih korica, na kojoj nema niti naslova, niti ikakvog obilježja. Lista đedo knjigu ispisanu svojim rukopisima. Lista, a onda zastane na nekoj od stranica, pomiluje me po kosi i pročita: „Ah, ti, lijepa, spokojna, mirišljava, okićena, što klepećeš nanulicama po umivenoj kamenoj stazi, nježno dodiruješ zambake i zumbule, ibrikom okrijepljuješ latice ruža, miluješ glasom drvene parmake, dok poješ želju nevinih srdaca, zapisanu perima opijene duše, nadojenu tintom suza od čežnje. Ah, ti, draga, mirisna, rumena, pokrivena svilom, zakićena džerdanom, što nježno gaziš orošenu travu, mirisnim dahom opijaš travnjak, nježnom riječju zalivaš ružu, nevinim pogledom okrijepljuješ dušu, opijenu ljepotama bosanske avlije. Ah, ti, bosanska avlijo, mirišljava, umivena, pitoma, spokojna i draga, što čuvaš dragu njegovanu, nemilovanu, ne daj, ne daj da moja draga zaluta na putu neostvarenih želja. Ah, ti, ljubavi, ostani tu, tu u Bosni, gdje je prostrt ćilim od cvijeća, na kojem potomak bosanske krvi leži pod širokim krošnjama jabuke i slavi te danima, žudeći za tvojim neiscrpnim izvorom. Ah, ti, bosanska glavo, u postelji od cvijeća, što živiš život u snu.“
Duboki naklon pisanoj riječi, koja oplemenjuje naše živote, koja hrani našu dušu.
Dragi Bosanci i Hercegovci, vratimo knjigu na uzvišeno mjesto, koje joj pripada u našim kratkim životima. Njegujmo našu književnost i gradimo društvo u kojem će književnici imati svoj dignitet, jer oni su kreatori oaza za okrijepljenje naše duše, izmučene svakodnevnim maltretiranjem instant otpadom savremenog društva. Evo prilike da iz svojih sehara izvadite knjige, posjetite knjižare i biblioteke, nahranite svoju dušu djelima književnika, poklonite simfonije od riječi dragim ljudima, čitate i razmišljate.
Dajmo svi svoj doprinos Svjetskom danu knjige, a najbolji doprinos je čitanje knjiga, jer čitanjem dajemo knjizi život, a književnicima poticaj da nam odškrinu skrivene kutke svoje virtuoznosti. Ukažimo dužno poštovanje književnicima Bosne i Hercegovine i pomozimo svi promociju pisane riječi! Njeno Veličanstvo, Kraljica Knjiga slavi 23. aprila svoj dan. Sretan vam 23. april Vaše Veličanstvo!


(Podrinje.Online)