Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović 

Proputovah ovih dana kroz mećave i bure Bosne i Hercegovine, a i susjedne Hrvatske. U spokoju zelenila i cvrkuta ptica prelijepe bosanske prirode, koja se oporavlja od iznenadnih naleta zakašnjelih zimskih iznenađenja, prebirem pomiješane osjećaje mira i spokoja, koji gode umoru intenzivnih tri dana putovanja i druženja, i ljutnje i tuge zbog onoga što sam vidio i čuo. Još vrtim u glavi riječi jednog poštenog, čestitog Bosanca, Krajišnika, čije je srce neraskidivo vezano za ljepoticu Unu. Odgojio je djecu, poslao na fakultet i sada prelama riječ po riječ, prelamajući svoje srce. 



Prof.dr. Damir Zenunović

Pričao mi je o tome kako se naša prelijepa Bosanska krajina prazni iz dana u dan. Prodaju se kuće. Prodaje se zemlja. Radno sposobni odlaze. Zamiru gradovi uz Unu. Pa, još k tome, kada dodade rascijepljenost naroda Krajine u ove i one, od rata pa do danas, slika bezperspektivnosti je kompletna. Oni, potomci iste majke Une, prisiljeni su otjerati svoju djecu. Urezao mi se pogled tog čestitog čovjeka, iz kojeg si mogao pročitati raskol između naslijeđa pradjedova i surove stvarnosti, dok je izgovarao: 
„Šta da rade moja djeca ovdje kada završe fakultet“? 
Nisam mu mogao odgovoriti nekim riječima nade dok sam razgledao depresivnu sliku praznih ulica, zapuštenih dvorišta, zahrđalih ostataka fabrika, poboranih lica pritisnutih svakodnevnom borbom. Shvatio sam, razapet kontrastom zelenila Une i riječî Krajišnika, koji gubi bitku za zavičaj, da se ne može sagledati pustoš koju ostavljaju iza sebe horde demagoga, iz perspektive života u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću... 
Šta za nas znači odlazak stotinu hiljada radno sposobnih osoba iz Bosne i Hercegovine u posljednje tri godine, to ne može osjetiti građanin Sarajeva, Zenice, Tuzle, Bihaća, a naša mnogobrojna mjesta, koja nisu gradovi, itekako osjete. Pokazuje moj dobri Krajišnik rukom kuću po kuću. U ulici, u kojoj je nekada bilo deset punih kuća i koja je bila ispunjena dječijom vriskom, sada žive samo dvije porodice. Vjerujem mu, jer znam šta sam vidio prije pet ili deset godina i šta sam sada vidio. 
Iz Bosne i Hercegovine, zemlje prepune prirodnih ljepota i prirodnih bogatstava, u kojoj je rat bio prije više od dvadeset godina, ljudi odlaze. U Bosni i Hercegovini, državi površine 51.129 km2, zemlji ogromnih potencijala za razvoj poljoprivrede, stočarstva, energetskog sektora, turizma, ne može da živi tri miliona stanovnika. U Bosni i Hercegovini, koja ima dragulj od Une, ne može da živi 250.000 Krajišnika. Bosna i Hercegovina izumire. Bosna i Hercegovina se prazni iz dana u dan. Bosna i Hercegovina postaje zavičaj nužnog zla. Bosna i Hercegovina postaje domovina - rezervna varijanta, mladim ljudima koji ne uspiju oformiti život u drugoj zemlji, daleko od svog zavičaja.
Sve je to Bosna zbog nesposobnih i neodogovornih demagoga, koji svakodnevno mlate praznu slamu. Neki dan čujem jednog iz svite demagoga kako su pravi patrioti samo oni koji ostaju ovdje. Zar bi neko napustio svoj zavičaj iz hira? Zar ima neko obraza da ljude, koji odlaze iz zemlje opustošene demagogijom, nazove izdajnicima? Najveći izdajnici su demagozi, zavaljeni u udobnim foteljama vlasti, na jastucima ogromnih, nezarađenih plata. Oni su izdali svoj narod, svoju državu, svoju porodicu i svoja buduća pokoljenja. Oni su zavezali Bosnu u lance demagogije. Oni su kreatori bezperspektivnosti. Oni su ovu državu, zemlju darovanu majkom prirodom, učinili da je prema svim parametrima razvoja pri dnu. Oni su zaslužni što investitori obilaze Bosnu u velikom krugu. Oni su zaslužni za mnogobrojne narodne kuhinje. Oni su zaslužni za stanje države Bosne i Hercegovine.   
Gospodo vlastodršci, samozvani dušebrižnici svog naroda, koji zauzimate 90% televizijskih termina, prestanite više sa demagogijom. Prestanite sa lažima i manipulacijama. U Bosni i Hercegovini je svakog dana sve gore. U Bosni i Hercegovini je sve manje stanovnika. Dosta je mlaćenja prazne slame. Dok vi mlatite sa Fincijima i Sejdićima, ustavnim promjenama, izbornim zakonima, kantonima, auto-putevima, agendama itd, pošteni radnici, čije radničke ruke trebaju nositi ovu državu, odlaze. Gospodo vlastodršci, Bosna se prazni.