Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović
Ovih dana prognostičari su skinuli najveću brigu sa pleća napaćenog bosanskog čovjeka. Neće biti kiše Prvoga maja! Mogu se pripremati janjci i krenuti sa pustošenjem polica sa alkoholom i hladnjača poljskog mesa. I neka, kako reče komšija, a šta je drugo preostalo nego da se popije i zapjeva uz hrskavu jagnjeću kožicu, jer jednom se živi. I tako, sve je spremno za prvomajsku jednodnevnu amneziju uz elegične zvuke, propraćene šarenilom balkanskih pjesničkih umotvorina. Vrijeme je da ukažemo ostatku Evrope i svijeta, na dan obilježavanja 127. obljetnice čikaškog pokolja, šta znači joga uz hladno pivo, jagnjetinu, čačkanje ostataka mesa i uživanje u ljepotama podarene nam bosanske prirode. 



Dr. Damir Zenunović

Imamo li u Bosni i Hercegovini razlog za prvomajsko veselje i pijanke? Gdje je Bosna i Hercegovina 2017. godine? Najbolji odgovor ćemo dobiti ako se vratimo u 1886. godinu. Prvog maja 1886. godine američki sindikati su, nakon pobjede kanadskih sindikata, u smislu poboljšanja radničkih prava zahtjevali donošenje zakona kojim bi se ustanovilo osmosatno radno vrijeme. Naime, radnički aktivizam, koji je rezultirao masovnim štrajkovima, kulminirao je zbog niskih radničkih nadnica, neograničenog radnog vremena i do osamnaest radnih sati, rada subotom, te angažovanja djece na radnim mjestima za odrasle. Kako zakon, koji su zahtjevali američki sindikati nije donešen, počeo je štrajk, pri čemu je na ulicama SAD-a izašlo oko pola miliona ljudi. U utorak, 4. maja 1886. godine, u Chicagu je u povorci bilo, prema procjenama, ne manje od šest stotina i ne više od tri hiljade mirnih prosvjednika.
Radnici su bili izrevoltirani, jer je policija dan prije pucala na radnike okupljene oko čikaške tvornice poljoprivrednih strojeva McCormick, koju su poslodavci zatvorili tri mjeseca prije, kada je ubijeno najmanje dvoje, a prema nekim tvrdnjama i šest radnika. Vođe protesta pozivali su na očuvanje pribranosti i nenasilje. Isto je tako bilo i kad se povorka približila Trgu žitne burze. Gradnočelnik Chicaga, Carter Harrison Stariji, stajao je uz povorku, koja je mirno prolazila i na trenutke se zaustavljala da bi im vođe uputile kratke govore. Povorka se počela razilaziti za vrijeme govora britanskog socijaliste Samuela Fieldena, kada je policija, uz upozorenje da se radnici raziđu, izvela napad. Iz gomile je u tom trenutku neko prema policiji bacio snop dinamita sa upaljenim fitiljom. Nakon toga policija je otvorila paljbu u radnike. Pucnjava je trajala pet minuta, u kojoj je ubijeno pedesetak radnika i ranjeno sedamdeset radnika. Povrijeđenih policajaca je bilo šezdeset. Leci, koje je policija pritom zaplijenila, bili su povod da se narednog dana izvrši racija na redakciju socijalističkog radničkog lista „Arbeiter-Zeitung“, gdje je uhapšeno sedam radničkih aktivista, koji su optuženi za bacanje dinamita. Aktivisti su osuđeni na smrt vješanjem, iako niko od njih nije optužen da je bacio dinamit, već su optuženi da su svojim zapaljivim govorima podstakli nekoga da baci dinamit.
Ovo je događaj iz 1886. godine, koji je bio povod da 1889. godine, na prvom kongresu Druge radničke internacionale u Parizu, povodom stote obljetnice Francuske revolucije, delegati jednoglasno donesu odluku da se od 1. maja 1890. godine obilježava čikaški pokolj mirnim povorkama, kojim će se istaknuti značaj radnika u razvoju ljudske civilizacije.
Više od stotinu godina kasnije u državi Bosni i Hercegovini, gdje radnici nemaju nikakva prava, gdje je radno vrijeme radnika mnogo duže od osam sati, gdje se radi i subotom i nedjeljom, gdje se radnicima ne uplaćuju doprinosi ili se uplaćuju na bazi minimalne plaće, gdje pojedini radnici nemaju zdravstveno osiguranje, gdje mač otkaza visi nad glavom, gdje radnici rade mjesecima bez plate, zaduženi u kreditima, ima jedno najbitnije pitanje – Hoće li biti kiše prvog maja?


Podrinje.Online