Kolumne
Slova
Piše: Damir Zenunović 
Ovih dana mi pod ruku dođe knjiga „Sjećanja“, autora Meše Selimovića. Čitam stranicu trideset sedam: „ Čudeći se toj pojavi, razmišljao sam zašto su se muslimani u Bosni tako olako i neodgovorno odnosili prema sebi i svom životu: nisu znali da organizuju svoje poslove, vodili su ih bezbrižno i preko ruke, nisu htjeli ni znali da štede i ekonomišu, nisu – po pravilu – umnožavali svoja imanja već su ih trošili, pa se njihova ekonomska moć neprestano umanjivala. Potpuno nedostaju ozbiljna i svestrana naučna objašnjenja te pojave, i moje pretpostavke su samo domišljanja: čini mi se da su uzroci tog nesnalaženja moralno-psihološke prirode, posljedica istorijske situacije muslimana na ovom prostoru.


prof.dr. Damir Zenunović



Nacionalna neodređenost, lutanje između etničkog i religioznog identifikovanja, neimanje kolektivnog smjera i nedostatak povjesne perspektive, rezultirali su kolektivnim nesnalaženjem, i pasivnim odnosom prema životu koji, poslije 1878, nisu smatrali svojim“. Ovo djelo Meše Selimovića objavljeno je 1976. godine. Namjera navođenja prethodnog citata nije bila da polemišem sa Selimovićevim tadašnjim razmišljanjem. 
Kada sam pročitao citirani tekst pomislih kako bi se lako našlo dovoljno analitičara da u detalje obrazlože status muslimana u tadašnjoj državi. Kao neko ko pokušava da razmišlja o budućnosti samo ću reći, bilo je kako je bilo, a svi znamo kako je bilo. No, gdje smo sada kao kolektiv? Nema više lutanja između etničkog i religioznog identifikovanja. Nema više tadašnje države. Ostvari se san bosanske državnosti, a nikad više bezperpektivnosti, nezaposlenosti, nerazumjevanja, isključivosti, podjela i svađa. Nikad više defetizma. Uvijek sam za to da se jasno ukaže na problem i ponudi rješenje. 
Naš problem bosanski, a nije ništa bolje niti u ostalim republikama bivše države, jesu vladajuće oligarhije, koje vladaju četvrtinu stoljeća i koje izgleda neće odustati dok ne obore rekord onoga u Kući cvijeća, kojeg se javno odriču, a sve bi dali za njegov život. Zarad svog komfora, strpali su bosansko društvo pod šatru cirkusa, gdje se stalno ponavljaju iste cirkuske tačke egoističnih i egocentričnih likova, zaraženih kompleksom više vrijednosti, koji uništavaju društvene vrijednosti i provode svakodnevnu kampanju protjerivanja altruizma iz našeg mlađahnog društva, žednog ljudske topline i lijepe riječi. Postavlja se pitanje, ima li smisla pozivati takve rukovodioce da dođu pameti? Ima li smisla kreatore cirkusa pozivati da sruše cirkus, koji su marljivo izgradili za sebe i eventualno svoje potomke, u ovih burnih skoro trideset godina? Mislim da bi velika većina u napaćenoj Bosni odgovorila – Nema. Opravdano, jer zaista nema. I šta onda? Dići ruke od svega i otići u obećanu zemlju? Blago njima ako dignemo ruke od Bosne. 
No, prije nego što odlučite dići ruke od Bosne i predati se bez borbe, hajmo raščistiti nekoliko stvari. Ko promoviše i podstiče defetizam u Bosni? Kome odgovara širenje defetizma? Ko zarađuje na širenju defetizma? Ko jede zlatnim kašikama? Je li ovih nekoliko pitanja dovoljan poticaj da bar zatinja slabašni plamen aktivizma? Sada, danas, postavite sebi ključno pitanje, volite li majku Bosnu? Bosna je naša majka, a jedna je majka. Ispod majčinih nogu je dženet (raj), učili su nas naši stari. Hoćemo li ostaviti majku samu, nenjegovanu? Ne možemo i ne smijemo, zarad naše djece. Odbacimo instruirani defetizam, karcinom bosanskog društvenog organizma, koji čini bosansko društvo nemoćnim. 
Nemojte dozvoliti da vas rukovodioci cirkusa ubijede da ste bezvrijedni i da vaša riječ ne može ništa promijeniti. Može. Itekako može. Kakav bi svijet bio danas da nije bilo mandela? Da li bi bilo Bosne da su svi digli ruke devedeset druge? Bosna nije samo njihova. Bosna je i moja i tvoja i naša i njihova. Naša obaveza je suprostaviti se aktivnostima koje doprinose dezorjentiranosti bosanskog društva. Suprostaviti se šutnjom, suprostaviti se riječima, suprostaviti se aktivnostima koje će demontirati cirkusku šatru, a to su aktivnosti promovisanja slobode, rada, napretka, istine, pravde, ravnopravnosti, tolerancije, međusobnog uvažavanja, kulture dijaloga, ljubavi, društvene odgovornosti. Samo djelima možemo mijenjati mišljenja i stavove. Samo aktivizmom možemo zauzdati karcinom defetizma. Nemojte da se crvenimo pred svojom djecom kada njima pod ruke dođu sjećanja Meše Selimovića.