Kolumne
Slova
Piše: Mehmed Pargan

Kao čovjek koji se bavi pisanjem i kojem je jezik osnovni materijal kojim zidam svoje kuće, puteve, mostove i zidove, posebno sam osjetljiv kada neko dirne moje pravo da imam jezik i da ga zovem onako kako ga zvahu i moji daleki preci. Nikome nikada nisam uskratio njegovo pravo, niti sam imao potrebu i želju da to činim. Ako se to i desilo onda je bilo u neznanju. Ali ne dopuštam ni da se to čini meni. Prije dvije godine pisao sam medijima u susjedstvu, dobronamjerno ih upozorivši da čine grešku kada bosanski jezik nazivaju bošnjačkim. Podsjetio sam ih: Sve dok postoji ijedan čovjek koji govori određenim jezikom i naziva ga određenim imenom, taj jezik postoji – to savremenom čovjeku garantuju međunarodne konvencije. Nažalost, mediji u Srbiji su ostali dosljedni svojoj praksi negiranja bosanskog jezika.



Mehmed Pargan
Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.

Kada neko ne zna a čini, to možemo zvati greškom (iako činjenje obavezuje da se uči i ne griješi), ali kada se svjesno prave greške, onda se tu radi o lošim namjerama. Kontinuirano pokazivanje loših namjera i istrajavanje u njihovom provođenju, po svaku cijenu, u južnoslavenskim jezicima se stoljećima naziva neprijateljstvo. Kada se neprijateljstvo prenosi i provodi na teritoriji druge države, onda se zove agresija. Kada se to čini oružjem - onda je oružana agresija. Kada je to na polju jezika i kulture, onda se to može zvati kulturna agresija. Ako prihvatimo da su ove moje definicije pojmova bar djelimično prihvatljive onda je jasno da preko Drine u Bosnu i Hercegovinu već dugo i predugo dolazi neprijateljstvo u različitom obliku. Da bismo shvatili suštinu toga neprijateljstva moramo ući u njegov korijen. Zašto se provodi negiranje bopsanskog jezika?
Negiranje bosanskog jezika, čiju povijest, datost i kontinuitet ne treba dokazivati, naložena je srpskom narodu, srbijanskim institucijama, ustanovama i intelektualcima odlukom Srpske akademije nauka i umetnosti 1998. godine, kada je Odbor ove akademije jasno zauzeo stav da bosanski jezik, po njihovom mišljenju, ne postoji. Od tada se provode brojne aktivnosti kako bi se taj jezik oslabio, uništio, omalovažio... U prvim godinama ta aktivnost nije bila jaka jer su postojali drugi načini slabljenja Bosne i Hercegovine. U to vrijeme u centru Beograda su pod zaštitom sistema bili Radovan Karadžić, Ratko Mladić i drugi počinioci najvećih zločina u Bosni i Hercegovini. U to vrijeme još uvijek su pod velom noći ubijani povratnici i njihova djeca u selima Podrinja. U to vrijeme srpska politika s obje strane Drine nije prihvatala postojanje Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. 
Novo stoljeće nije donijelo novu politiku niti novu ideologiju. Donijelo je samo nove načine negiranja Bosne, Bošnjaka i bosanskog jezika, prilagođene novom vremenu. Dok se u područjima gdje su većina Bošnjaci srpski jezik čuva i ravnopravno tretira sa bosanskim, tamo gdje je srpska većina provodi se barbarsko negiranje, rušenje i skrnavljenje bosanskoga jezika. Prije nekoliko godina u Tuzli je došlo do incidenta kada je jedan profesor bosanskog jezika odbio da obilježi dan maternjeg – bosanskog jezika, da ne bi uvrijedio djecu Srba i Hrvata. Veliki broj građana Bosne i Hercegovine svoj identitet zasniva na jedinstvu postojanja različitosti. Moj jezik je bosanski, ali uvažavam i druge ljude, druge narode, druge države i druge jezike. 
Neprijateljstvo Beograda prema Bosni i Hercegovini ne zasniva se samo na negiranju jezika. Projekat „Podrinje“ koji sadrži političke, ekonomske, kulturne i druge elemente, jasno je usmjeren ka brisanju granice na Drini. To isto je želio Milošević prije tridesetak godina, a pokušali su to provesti njegovi ideološki sljedbenici, koji danas sjede ili leže u Den Hagu. Nedavno održana regata na Drini bila je obilježena sloganima koji ukazuju na brisanje i nepostojanje granica. Posljednja nastojanja predsjednika bh. entiteta i predsjednika Srbije da redefinišu položaj, pravce i ciljeve koje treba imati srpski narod s obje strane Drine, opasno upozoravaju na tendencije usmjerene protiv Bosne i Hercegovine i njene cjelovitosti. U svjetlu najavljivanih referenduma za odcjepljenje, kojima je Banja Luka, podržana iz Beograda i Moskve ispitivala puls Zapada, poglavito Njemačke i Sjedinjenih Država, rasplet događaja koji se najavljuje već skoro mogao bi Balkan ponovno učiniti buretom baruta. 
Aleksandar Vučić je u posljednje dvije godine bar pet puta javno kazao kako su odnosi i dogovor sa Bošnjacima ključni za stabilnost na Balkanu. U tom periodu njegovi su obavještajci napravili incident u Srebrenici dovodeći odnose Srba i Bošnjaka do usijanja; potom je pokrenut projekat Podrinje kojim se Bošnjaci suptilno udaljavaju od Drine; sada je pokrenut proces kreiranja deklaracije o ugroženosti Srba... Sve su to procesi koji su protiv interesa Bošnjaka.
Zašto onda Vučić javno govori da su odnosi Srba i Bošnjaka ključni i da je neophodno postići dogovor? Zato što Vučić smatra i ubjeđuje međunarodnu zajednicu da Bošnjaci moraju pristati na faktičko stanje i dopustiti Srbima da se odcijepe i pripoje Srbiji. To bi Srbiji bila adekvatna kompenzacija za izgubljeno Kosovo, a Bošnjaci bi zauzvrat dobili Sarajevo!!! iz koga će Srbi zauvijek otići (Istina, to zauvijek daleko je samo do Kozje ćuprije, gdje bi mogla biti nova granica Srbije. Ali, zbog koprena na očima mnogi to u Sarajevu ne vide).
Koliko su izvjesni ovakvi raspleti događaja? U Bosni i Hercegovini je sve moguće, pa i ovakav rasplet. Imao sam priliku zadnjih dana gledati statistiku izlaznosti na demokratske izbore. Više Srba iz Srbije dolazi da glasa u Bosnu i Hercegovinu nego Bošnjaka iz cijeloga svijeta što glasa. Također, više Hrvata dolazi iz Hrvatske da glasa u Bosni i Hercegovini nego Bošnjaka iz cijeloga svijeta. Tu leže sva pitanja i svi odgovori problema sa kojima se suočava Bosna i Hercegovina i njena opstojnost. Kada je trebalo uzeti puške u ruke Bošnjaci su to činili. Sada, kada treba demokratskim putem boriti se za Bosnu i Hercegovinu, oni to ne znaju, ne žele ili nisu svjesni da to mogu i trebaju. Odnosno, da to moraju. 
Slušao sam zadnjih mjeseci često od naših ljudi od Finske do Holandije kako nemaju za koga glasati. Nisam im htio davati prijedloge kome da daju glas, već sam im govorio da izađu, makar prekrižili glasački listić. Važan je čin borbe za domovinu. Važan je čin borbe da se budućnost domovine gradi demokratskim putem. Na svakim izborima se pojavljuje bar hiljadu kandidata koji traže svoju šansu. Ako meni kao glasaču niko od njih ne odgovara, a ne želim sam da se kandidujem, onda sa mnom i mojim odnosom prema domovini nešto nije uredu.  
Negiranje bosanskog jezika ovih dana je možda i najintenzivnije do sada. Banja Luka i Beograd žele homogenizirati na taj način Srbe oko svoje ideje i deklaracije koja treba potvrditi ugroženost Srba i otvoriti nove epizode savremenog gazimestana. Pri tome, hiljade djece u bh. entitetu RS uči bosanski jezik u svojim kućama, na instruktivnoj nastavi, u školama... Pri tome razvijaju se katedre bosanskog jezika, instituti za jezik, a bosanskohercegovački pisci glasno i jasno kažu da pišu na bosanskom jeziku. Popis građana je pokazao da preko 50% građana BiH govori bosanskim jezikom i taj jezik tako imenuje. 
Očigledno, sve dok nam bude stalo, moći ćemo odbraniti svoju domovinu, svoj identitet, svoje živote.
Vrijeme je da demokratski redefiniramo i odnose sa Srbijom, ali i sa Banja Lukom. Otvoreno neprijateljstvo i prijetnja uništenju, cijepanju i podjeli zemlje Bosne i Hercegovine od nas zahtijeva da zemlju zaštitimo. U ovom trenutku najbolje oružje je uključivanje u demokratske procese, izlazak na izbore, kandidovanje na pozicije u Domovini i investiranje u Domovinu. Aktivna mreža patriotski orijentiranih ljudi može doprinijeti očuvanju i jačanju države Bosne i Hercegovine. Uključite se u takvu mrežu. Najbolji način uključivanja je da sa prijateljima počnete tražiti način kako pomoći Domovini, u skladu sa svojim mogućnostima. Kada pomažete Domovini, tada činite da vaša djeca imaju budućnost, ma gdje da sada živite.