Promocija knjige "Odbrana slobode". Na fotografiji: Mehmed Pargan, Žarko Milenić, Alija Uzunović i Atif Kujundžić

Kultura
Slova
Profesor Alija Uzunović preselio je na bolji svijet 21. novembra 2016. godine u 66. godini života. Izuzetno zanimljiv i dinamičan život, bogata karijera, natprosječno obrazovanje i posvećenost odgovornog intelektualca svome pozivu, obilježili su njegov relativno kratak životni put. Studirao je historiju i geografiju na Pedagoškoj akademiji u Sarajevu, a potom historiju i latinski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Postdiplomski studij završio je u Beogadu, izučavajući političke sisteme. 
U Zvorniku je bio angažiran na odgovorim funkcijama, a najznačajnije rezultate ostavio je kao direktor OUR za kulturu i informisanje, u okviru kojega su funkcionisali Biblioteka, Radio Zvornik, List „Glas sa Drine“ i Muzej. Bio je i predsjednik Međurepubličke zajednice kultue „Sava“ i urednik časopisa „Provincija“ koji je izlazio u okviru ove zajednice kulture. Autor je i nekoliko knjiga: „Kozluk“,  „Odbrana slobode“, „Zvornik – historijska monografija“. Radio je i kao novinar objavljujući svoje radove u domaćim listovima i časopisima, te u izdanjima na bosanskom jeziku koja su izlazila u Njemačkoj. Vjerovatno niko u povijesti nije ostavio tako jak uticaj na razvoj kulture u Zvorniku kako što je to bio Alija Uzunović. Nakon progonstva 1992. godine živi u Tuzli.



Ostao je u sjećanju generacijma učenika Medicinske škole u Zvorniku i Tuzli, gdje je radio kao profesor latinskog jezika. Na Univerzitetu u Tuzli krajem devedesetih godina bio je angažiran i kao predavač na predmetu Latinski jezik, a 1999. u Wiesbadenu u Njemačkoj pokreće Bosansku dopunsku školu, koja će dobiti uskoro mrežu škola u Njemačkoj. Uzunović je kao državni službenik sve do mirovine 2014. godine bio angažiran u radu Dopunske škole. Konzulat Bosne i Hercegovine angažirao ga je kao koordinatora Bosanskih dopunskih škola.
Alija Uzunović preminuo je nakon operacije na srcu, obavljene u Wiesbadenu. Ukopan je u Kozluku.
Ovaj dio teksta mogao bi se tretirati i kao zvanična biografija Alije Uzunovića, velikog čovjeka i intelektualca. Onaj drugi dio, koji je protkan emocijama, teško je prenijeti na papir.
U januaru 2017. trebao je ponovno doći u Bosnu. Dogovorili smo rad na novoj knjizi o Kozluku. Profesor je rođen u ovoj čaršiji i ta činjenca je odredila mnogo u njegovom životu. Zahvaljujući njoj nastala je i knjiga o Kozluku, koja je sada trebala dobiti novo, dopunjeno izdanje. Prije dvije godine započeli smo i projekat „Zvornička kulturna baština“ i planirali smo da odmah nakon knjige o Kozluku, krenemo u dovršetak ovoga projekta. Ali, čovjek snuje, a Bog odlučuje. 
U zadnjih desetak godina, kada bi dolazio u Bosnu, provodili smo dane u razgovorima. Najčešće je to bilo u bašti Pozorišta u Tuzli, zatim na Korzu, u Sezamu... Volio je da bude blizu BMG-a (koji mu je bio izdavač zadnje dvije knjige), blizu Pozorišta, Arhiva, Biblioteke... To je bilo njegovo zadovoljstvo. Volio je tu sresti profesora Izeta Šabotića, svoga vršnjaka i zemljaka Derviša Alića, zatim Halida Jatića, svoje prijatelje sa kojima je igrao šah... I obavezno otići u Kozluk.
Zajedno smo ispraćali i proživljavali odlaske naših zaedničkih prijatelja: Muharema Osmića, Atifa Kujundžića, Izeta Mehinagića, Izeta Handžića, Mehmeda Hudovića... Sa mojim mladim prijateljima razgovarao sam sada o njemu i njegovom odlasku (sada kada odlaze jedan po jedan moj stari prijatelj, ja postajem sve stariji i valjda mene tretiraju tako, kao što sam ja svoje stare prijatelje). Pričao sam im o njegovoj energiji i snazi života. Pričao sam im kako je u prvom ili drugom razredu srednje škole, iako mi nije predavao, prepoznao moj kreativni literarni rad, stavio me u svoj auto i odvezao, sa još nekoliko učenika na književne susrete u Bijeljinu, gdje sam prvi put čitao svoju poeziju. Kako je aplicirao u moje ime na natjčaj za sudjelovanje na susretima 100 mladih pjesnika Jugoslavije. Jer veliki ljudi imaju sposobnosti da iz tebe izvuku najbolje, da to prepoznaju i uobliče ga, da bude tvoj put. 
Tih dana kada je on otišao zauvijek, kada je nestala ta snaga koju je ulijevao u svakom našem razgovoru, kada je skromna dženaza kozlučkih povratnika i prijatelja ispratila njegovu dušu na Drugi svijet, bio sam u Holandiji. Bile su zakazane promocije moje knjige „Tradicija Bosne i Hercegovine – zanati“. Kada je dolazio ljetos i na poklon dobio moju knjigu, zastao je i bez riječi me pogledao. Trajalo je to nekih desetak sekundi: -Uspio si! Da nikada više ništa ne napišeš, da nikada ništa drugo nisi napisao, sa ovom knjigom ćeš da traješ i kada te ne bude. Čestitam! Ponosan sam na tebe!
Bila je to najznačajnija kritika koju sam dobio, nakon odlaska moga drugog dugovnog učitelja Izeta Handžića. Ma koliko mi odrastali, mi uvijek ostajemo djeca koja se vežu za svoje učitelje, njihove stavove, misli i ocjene. Ova Profesorova kritika izazvala je u meni stid, jer sam od ljudi koji ne vole previše hvale. Rekoh: -Moglo je to i bolje!
On se nasmijao. Izgledao je ponosno. Iako, u njegovim očima se vidjelo sivilo.
Vidio sam ga poslije toga još jednom. Prvi put je došao u zadnjih deset godina u Bosnu a da se nije javio. Čuo sam da je tu i ja sam njega nazvao. Opet se smijao. Kazao je da je planirao svakako da se javi, ali ja sada imam dojam da je život htio da me pripremi da njegovih dolazaka više neće biti. Sjedili smo u buregdžinici na Batvi u Tuzli. Poklonio sam mu neke knjige. On ih je pogledao i rekao: -Bolje je da ih nekom drugom pokloniš!!!
Na licu mu je bilo sivilo, a oko očiju, na kapcima crvenilo. Imao sam osjećaj da ga gledam zadnji put. 
Dženaza je bila bez mene. Bio sam daleko, govorio o knjizi i govorio o svom učitelju, koji je upravo tada bio na tabutu. I čini mi se da je ta daljina umanjila bol. Razobličila stvarnost. Još uvijek mi se čini da će se on pojavti sada u januaru i da ćemo satima govoriti o životu, filozofiji, prijateljima, Zvorniku, Kozluku, našoj djeci... Još nisam uvjeren da njega nema. Rekao bi naš svijet: kao da mi ga je neko ukrao. 
Ali, neće on doći ovoga januara. Jednom, svi dolasci se završe. A ostane divno sjećanje na ljude. 
Ja ću posjetiti i u januaru njegov mezar. Proučiti fatihu. Zahvaliti se za sve što je donio u moj i živote mnogih ljudi, koji su odrastali i sazrijevali uz njega, njegovu ličnost i njegovo znanje.
Neka mu dragi Allah da najljepše mjesto u Dženetu! Amin!
Mehmed Pargan