Kultura
Slova
Piše: mr. Amela Isanović

Prije nego što kažem nešto o jeziku, hoću da vam ispričam priču o 95-godišnjaku koji je obnavljao svoj voćnjak. Taj starac je, iako usporen i u poznim godinama, sadio nove voćke upravo u trenutku kada je cestom prolazio jedan bogataš u pratnji svojih  podanika. U jednom trenutku bogataš je čuo sluge kako govore: ”Vidi onog starca, umjesto da odmara u starosti, on sadi voće! Pa, šta to on misli? Koliko dugo misli da će živjeti? Zar misli da će dočekati da ovo novo voće počne rađati? Zna li da jabukama treba i nekoliko godina da daju prve plodove? Umrijet će prije nego što okuci voćku!” 


mr. Amela Isanović

Starac je bio dobrog zdravlja i dobrog sluha pa ih je jasno čuo. Okrenuo se i rekao: ”A šta bismo mi danas jeli? Kojim voćem bismo se sladili da neki drugi starci, nekada prije, nisu sadili voće? A šta će moji potomci, moji unuci i njihovi unuci, jesti ako ja ne obnovim voćnjak?” 
Bogataš je sa zanimanjem ispratio razgovor i naredio da mu pozovu starca. Kada je starac prišao, bogataš je izvadio kesu sa zlatnicima i rekao: ”Mudro zboriš starče! Ovo je nagrada za tvoju mudrost.” 
Na to je starac zahvalno klimnuo glavom, okrenuo se slugama rekavši: ”Vidite, moje voće je već počelo da rađa, već mi je dalo plodove, zaradio sam!” 
Na to se bogataš zvonko nasmija dobacivši mu još jednu kesu zlatnika, što je bio povod da se mudri starac opet obrati slugama: ”Vidite, moje voće, ove, prve godine, već dva puta rodilo!” 
 E, pa tako vam je to i s jezikom. Niko od nas nije dovoljno star da ne bi učio, čuvao i njegovao jezik. Kao što mi ubiremo plodove jezičkog rasadnika onih koji su živjeli prije nas, tako smo obavezni njegovati taj raskošni, plodni, raspjevani rasadnik (bosanskoga) jezika za one koji će doći poslije nas. Ništa, ama baš ništa ne smije biti izgovor tome poslu. Ni socijalna kriza, ni politička situacija, ni odlazak, ni ostanak… Ništa!
Možda se pitate ko sam ja da vam mudrujem, pričam i dokle ću vam pričati isto i o istom? 
Neko bi rekao da sam pričalica, brbljivica, da sam jezikara ili jezičarka… Kako god, nikad i nikako mi ne može dosaditi pričati o bosanskom i na bosanskom. Koliko god pisala, rekla, učinila, uvijek mi se čini da je malo, da bi trebalo još, da MORAM, da je to moja obaveza, misija… Kako god. A kako i ne bih? Bosanski jezik je unjedrio hiljadugodišje bogatstvo, unjedrio ga u epitafima, poveljama, sevdalinkama, frazama, izrekama, baladama, anegdotama... U jeziku i jezikom je sačuvan miris djetinjstva, šapat majke, amanet oca, prosidba ženika, izjava ljubavi, priznanje krivice, proglašenje pobjednika, rođendanska čestitka, zakletva zemlji... Jezik je u osmijehu, u zagrljaju, u dodiru… Sve je jezik. Jezik je i vrisak radosti, krik tuge, oprost i kletva. Jezik je žila kucavica jednog naroda, svakog pojedinca. Ne postoji ništa ljudskom rukom stvoreno što može slikovitije i potpunije prenijeti sliku, zvuk. osjećaj… Ništa kao jezik – maternji jezik, a čini mi se ništa kao moj, BOSANSKI jezik. Onaj isti na kojem su nas, kako reče pjesnik ”njihale naše majke pjevajući  nježne uspavanke”, onaj isti na kojem je Edin Hasanović, najbolji mladi ”njemački” glumac vrisnuo u eter: ”Evo ga, mama!”, u trenutku kada su milioni očiju bile uprte u njega a on primao preatižno priznanje, onaj isti na kojem Zlatan Ibrahimović (iako ga jedva govori) reaguje (čitaj psuje) u trnutku kad ga emocija ponese, onaj isti na kojem je Danis Tanović poklonio Oskara svojoj zemlji u srcu filmskoga svijeta, onaj isti na kojem je pjesnik napisao Eminu, onaj isti na kojem je prije skoro jednog milenijuma napisana Humačka ploča ili Povelja Kulina Bana… Onaj isti na kojem širom svijeta ”rođeni Šveđani, Francuzi, Amerikanci” pjevaju ”Bosnom behar probeharao”… Eh, o tom bosanskom ja ne mogu da šutim. Eh, o tom bosanskom ja neću da šutim.  A i kako bih? Tim istim jezikom pretvorenim u prljavo političko oružje hoće da mi kažu da ga nema i da ga nije bilo, tim istim jezikom hoće da ga zatru da bi se zatrlo bosanstvo… E, pa ne dam! Ne dam! Pričat ću na bosanskom i o bosanskom, jer to je moj MATERNJI JEZIK. Jer je to moj voćnjak, jer to dugujem(o) našim potomcima, našim precima. Ne znam ni sama kome više. 
E, pa, u to ime, u ime svih onih njeguju svoj maternji jezik ma kako se zvao, u ime svih koji njeguju i osjećaju to bogatsvo jezika: sretan vam 21. februar, Dan maternjega jezika!