Ljudi i događaji
Slova
Piše Mehmed Pargan

Zima je okovala u ledene kristale cijelu Bosnu. Malo ko pamti da su ovdje hladnoće bile tako niske kao sada i ljudi se teško nose s njima. Ništa nije prilagođeno vanrednim uslovima, jer se ovakve zime dese tek nekoliko puta u jednom stoljeću. Druga je sedmica januara 2017. godine i sve je u bijelom. Termometar u mom autu pokazuje -27 stepeni Celzijusa, a temperatura se već danima ne penje iznad -20. Vozim iz Tuzle prema Zvorniku i nekoliko puta stajem, da pogledam zašto vozilo gubi gas i snagu. Zovem servis, a majstor se smije na telefon i kaže: 
-Ledi nafta! Sve puca! Stani malo neka se zagrije gorivo koje kruži i bit će dobro!
Ni sam ne vjerujući da živimo sibirske hladnoće, poslušah prijatelja servisera, stručnjaka za sve kvarove na mom vozilu i sam logički razvijajući predstavu o tome kako funkcioniše motor i sistem korištenja goriva. Prvih dvadesetak minuta vožnje prolazi mi u zastajanju i telefoniranju. Blizu tunela Čaklovići ponovo zastajem, novi problemi kod kretanja uzbrdo. Na tri hiljade obrtaja auto se gasi u vožnji, nedostaje mu nafta. Dok čekam da se nešto, samo od sebe, desi u motoru, koji radi na leru, dobijam telefonski poziv od prijateljice Sanele Čičkušić, predsjednice Udruženja „Modrački mornari“ iz Šerića, kod Živinica. Prošle godine smo imali nekoliko zajedničkih projekata i akcija na promociji i očuvanju bosanskohercegovačke tradicije. Ona predvodi izvrstan tim sastavljen od mladih i starih, zapravo svih onih koji vole starine, tradiciju, folklor...
-Ovo vrijeme je idealno! Hoćeš li doći sutra sa svojima da spremamo ćeteniju?



Nasmijao sam se. Zar može biti idealno -20 za bilo šta? Ovo je kao u Sibiru.
Sljedećeg dana temperatura je konačno „skočila“ na -7, koliko je blo u podne. Sunce je kosim zracima prosipalo svoju dijamantsku prašinu poljima oko jezera Modrac, označavajući moj vidokrug. Ispred se širila ledena ploča, koju je zima spustila na površinu jezera i činilo se da je pod snijegom jedna nepregledna ravnica, koja se pruža sjeverno prema Lukavcu. Izmamljeni suncem, ljudi i životinje su se kretali po snijegu, ne sluteći varku - na pomolu ni izbliza još nije proljeće.
U kući Čičkušića okupilo se i staro i mlado iz naselja Šerići da sudjeluje u spravljanju ćetenije. U velikoj prostoriji sjede žene, a u trpezariji su, uz kikotanje i škljocanje fotoaparata, djevojke i momci. Mnogi i ne znaju šta je ćetenija, pa jedna starija žena govori drugima:
-Eh, kada smo bile mlade, ovako bismo se okupljale, smijale se, pjevale i pravile ćeteniju. Kada popurimo brašno u tepsiji, mi bismo ga stavile na šerefe da se malo hladi dok mi napravimo agdu, a momci bi došli krišom, pa ukrali tepsiju.
Među mlađim ženama skoro ni jedna ne zna sama praviti ćeteniju. Čule su ranije da je to narodna slastica, koja se pravi na zimskim druženjima, pri niskim temperaturama i da je ne može praviti jedna osoba. Zato je ćetenija posebna. 
-Da bi okusio ćeteniju, moraš imati prijatelje, - objašnjava Sanela svojim mlađim članovima. Poslušajte našu Selmu, od koje smo svi naučili da pravimo ćeteniju i pamtite, sada ćemo krenuti da je končamo.
Selma je Podrinjka, koja se kao djevojčica doselila u Šeriće, s početka posljednjeg rata 1992. godine. Od majke je naučila spravljati ćeteniju, pa sada, kada je svake godine priprema sa svojim prijateljima iz Šerića, ona se sjeti svojih dragih trenutaka iz prošlosti, svoje porodice i svoga doma. Nikada nisam imao priliku vidjeti osobu tako predanu spremanju nekoga slatkiša, kao što je to ona.
-Sada ću vam ispričati svima kako se ćetenija pravi. Treba nam dva kilograma brašna koje ćemo peći u tepsiji, u rerni, dok ne porumeni, na 200 stepeni. Brašno se stalno mora miješati da ne izgori. U šerpi se na šporetu pravi agda od kilogram i pol šećera, malo limuna i četvrtinu litra vode. Agda baš mora biti gusta. Kada se dobije gusta agda ona se sipa u dobro nauljenu tepsiju. Tepsija se iznese na snijeg i onda se od agde pravi masa u obliku velikog prstena. Tada počinje najzanimljiviji dio. Hajmo sada da je napravimo! – reče Selma i usta. Za njom svi pođoše napolje.



Tepsija u koju je livena agda stavlja se u snijeg da se šećerna masa brzo hladi. Pošto je tepsija namazana uljem, šećer se neće lijepiti za njeno dno, već će ga, prilikom hlađenja, žene rukama podizati sa dna tepsije i formirati loptu boje meda. 



Kada je lopta bila gotova, Selma i Sanela su je izdužile i od „slatkog crva“ napravile prsten, koji su stezale šakama i vrtile ukrug, kako bi se on ravnomjerno tanjio. Kada bi se prsten dovoljno istanjio, napravile bi od njega osmicu, pa onda opet tanjile prsten i tako dvadeset do trideset puta. Pošto je šećerna masa još uvijek vrela Selma često ruke hladi u snijegu, ali ne smije prestati da pravi osmice, jer postoji mogućnost da se prsten prekine.
-Kada bi prsten pukao, sve bi propalo. Ne bismo ga sada mogle više sastaviti. Zato moramo paziti, - upozorava ostale Sanela, noseći prsten prema tepsiji u kojoj se nalazi brašno. 


Šećerni prsten se stavlja u brašno i pet-šest žena ga počinje jako stiskati šakama i vrtiti u krug. Istovremeno prsten se pokušava proširiti. Kada dospije do granica tepsije demirlije, u kojoj se on miješa sa brašnom, vješto se napravo osmica, prsten se savije na dva mala pstena i onda sve ide ispočetka. Taj proces se ponavlja sve dok se cijeli prsten ne počne pretvarati u tanke, paučinaste niti šećera, oblijepljene brašnom. 
-Končajmo ćeteniju, sve dok prsten ne pukne.
Kruženje prstena u tepsiji prate smijeh, šale i graja. Odjednom, Sanela prekide smijeh:
-Gotovo je, puk'o je prsten! Narode, ćetenija je gotova!



Prsten je sada traka iskončanog šećera. Ona se siječe na dijelove onako kako će se servirati u tanjir ili spustiti na dlan nestpljivim kušačima.


Nekada se na sijelima završetak spravljanja ćetenije ispunjavao smijehom. Djevojke bi uzele oveći zalogaj slastice u usta i onda pokušavale izgovoriti: -Pop! 
Šećerni prah i brašno bi prhnuli po licima i djevojačkoj odjeći, a onda bi krenuo smijeh, pjesma i igra.
Svoje „hise“ ćetenije spakovao sam u papirnu vrećicu. Pola mog komšiluka reklo je da im ponesem zalogaj da probaju. Iskreno, mnogo ljepših i ukusnijih poslastica svakodnevno krećem, ali nikada ni jedna nije bila obogaćena pričom kakvu uz sebe nosi ćetenija. Zahvaljujem se domaćicama i domaćinima. Prije svega tu je Podrinjka Selma Osmanovic Kamberović, zatim Munevera Kamberović, Aida Kamberović, Maida Kamberović, Rukija Ikanović, Mirela Ikanović, Esma Kamberović, Fatima Čičkušić, Mirsada Čičkušić, Senada Džizić, Sanela Čičkušić, Elma Halilćević, Ervin Hasić, Asmir Kamberović, Emina Imširović i Edin Čičkušić.
Već je pala noć i mraz počinje stezati ponovno. I večeras će biti makar dvadeset ispod nule. Dok napuštam selo, pogledam u vedro nebo. Nad Šeriće su se nadvila čitava sazvježđa, tako da žmirkave zvijezde obasjavaju svaki sokak, kao da su došle da i same uživaju u smijehu i druženju uz spravljanje ćetenije. 
Niz mahalu nekoliko dječaka juri na saonicamam iako je već noć. Drugi vuku saonice uzbrdo, trčeći, spremni za novu vožnju nizbrdo. Začu se odnekuda i jacijski ezan.