Ljudi i događaji
Slova
Pored nas, obično u tišini, nenametjive i predane svome poslu, žive osobe koje ostavljaju svoje djelo za buduće generacije, dajući upravo našem vremenu neizbrisiv pečat. Naš mentalitet je nažalost takav da njihov značaj i važnost primjetimo tek kada te osobe odu sa ovoga svijeta. Portal Podrinje.Online će kroz pisanje o takvim ljudima pokušati doprinijeti na svoj način da se takvi ljudi ne zaborave, odnosno da oni koji danas rade budu primijećeni. Jedna od povijesno važnih ličnosti za lokalnu sredinu bio je i Ali-Rizah Dautović, pjesnik i poliglota, koji je veći dio svoga života proveo u Vitinici kod Sapne. 
Rođen je 1878. godine u Bijeljini, a o njemu skoro da ne nalazimo tragova u literatur sve do 1985. godine, kada je njegov život sažeto predstavio javnosti u časopisu „Provincija“ književnik i novinar Alija Aljoša Musić. „Provincija“ je donijela i tri njegove pjesme: „Zvijezdi“, „U proljeće“ i „Zbogom“. Također, o njemu piše i Alija Uzunović u svojoj knjizi „Zvornik-historijska monografija“, objavljenoj 2010. godine u povodu 600 godina postojanja grada Zvornika u pisanim izvorima. Kao predan autor Uzunović je uspio doći do osnovnih biografskih podataka, fotografija i nekoliko pjesama, kroz razgovor (1987. godine) sa njegovim kćerkama (Ismetom Mušović iz Zvornika, te Belkisom, koja je živjela u Tuzli i Fatom iz Damaska).
Ali-Rizah Dautović je porijeklom iz trgovačke porodice. Iza njegovog rođenja otac Emin otvara dućan u Vitinici. Kao dvadesetogodišnjak ostaje bez oca, čija je posljednja želja bila da sin Rizah nastavi voditi vitinički dućan. Alija Uzunović dalje piše o njemu:
„Rizah se školuje u Bijeljini i Sarajevu, gdje završava, nakon Šerijatsko-sudačke gimnazije, studij na Višoj šerijatsko-sudačkoj školi. 
U Vitinici se bavi trgovinom, čita i piše. Tu formira porodicu 1910. godine i uskoro obolijeva od tuberkuloze, te nakon skoro dvije decenije liječenja (išao je i u Dubrovnik, Sušak, Topolšić) umire 1931. godine relativno mlad – u 53. godini života. 
Sahranjen je na vitiničkom groblju.
Samovanje i specifičan život ovog intelektualca opredjelili su svakako i njegov literarni rad. Ipak,  Rizah nije bio usamljen – drugovao je s uglednim ljudima toga vremena: zvorničkim ljekarom dr. Efamovim, učiteljem Mehmedom Mulabdićem i drugima, a najviše sa knjigama.
Jedna prostorija prostrane kuće bila je krcata knjigama i časopisima, među kojima je bilo dosta štampanog štiva na drugim jezicima. Rizah je bio poliglota – znao je i koristio se, pored našeg, još arapskim turskim, albanskim i njemačkim jezikom. 
Na suprugin prigovor zašto nabavlja nove knjige, odgovarao bi (po sjećanju kćerke Ismete): -Nemoj tako Fatima, to je mojoj duši hrana! 
Poslije Drugog svjetskog rata su se mnogi interesovali za njegovu biblioteku, a javili su se potomcima i književni historičari tražeći određene podatke, pjesme, knjige. Nažalost, Riziahova biblioteka je izgorjela prilikom paljenja njegove kuće 1943. godine. Tu leži djelimičan odgovor na to što se o njemu malo zna i što još nije zauzeo adekvatno mjesto u historiji književnosti Bosne i Hercegovine.
Rizah je bio svestran čovjek. Njegovo pravničko obrazovanje dolazilo je do izražaja kroz davanje besplatnih savjeta sugrađanima i pomaganje u nekim sporovima.
Jedno vrijeme je bio odbornik i uticajno lice u sapanjskoj opštini. Inicirao je izgradnju puta od Sapne za Vitinicu. Bavio se i poljoprivredom, a na izložbi u Šapcu 1928. godine dobija nagradu i diplomu za kvalitetne uzorke tri svoja proizvoda: šljivu (kalemljenu), kravlju repu i dinju.
Zanimljivo je da se i Ali Rizahov mlađi brat Ibrahim, koji je učiteljovao u Vlasenici i Koraju, bavio književnim radom. Ibrahim je objavio u „Novom beharu“ 1905. godine pjesmu „Trešnja bjelica“, u kojoj su prisutni vitinički motivi. 
Prva poznata nam Ali-Rizahova pjesma objavljena je u „Bosanskoj vili“ 1897. godine pod imenom „Zvijezdi“. U njoj slavi ljubavni doživljaj, u kome osjećanja imaju poticaj u prirodi. Otkucaji prirode prisutni su i u nekim drugim pjesmama, na primjer u pjesmi „U proljeće“. 
Tu je, kako ocjenjuje Aljoša Musić, doživljaj bola i tuge zbog vječnog rastanka od voljene, naspram bujanja prirode, dat manirom narodne poezije. 
Jesenja atomosfera u pjesmi „Zbogom“, takođe je data narodnim realizmom. Autor opaža i tuguje nad poznatim štimungom prolaznosti u prirodi, koja se sprema za zimski san i sve to u zadnjim stihovima suprostavlja bolu zbog rastanka od drage. 
Temu rastanka varira i u pjesmi Slomljeno srce, koju smo zabilježili prema usmenom sjećanju kćerke Ismete. Žaleći zbog rastanka, pjesnik Dautović dragoj na kraju poručuje: Ali neka, srećna budi/ moja bol te neće kleti/ Samo katkad u toj sreći/ i tužna se mene sjeti.
Ali-Rizah, čini se, nema veliki pjesnički opus, ali stihove što je napisao, kao da je otkidao iz dna duše. Njegovo djelo zaslužuje potpuniju obradu i prezentaciju.“
Donosimo pjesmu „Zvijezdi“ u integralnom obliku:
Zvijezdi
Sjajna zv'jezdo, koja sijaš
po vazdugu dragu noć
sakri začas svoje lice
jer mi valja dragoj poć.
A kad dođem dragoj doma,
prospi onda cio sjaj,
jer je meni u ljubavi
vedra nojca pravi raj.
Al ako se gdje izgubiš,
ne pokažeš sjaja svog,
pjesma moja nikad više
neće slavit lika tvog.
(Vitinica 1897.)

Nažalost o Ali-Rizahu Dautoviću danas se malo zna. Čak ni u školama na području Općine Sapna rijetko se govori o njegovom djelu. Ipak, hvale je vrijedan napor učenika i njihovih nastavnika da o Dautovićevom djelu i životu saznaju nešto više. Također, grupa učenika koji pohađaju mektepsku nastavu, pod vođstvom Islam-ef. Mehmedovića, pokrenuli su projekat prikupljanja podataka, fotografija i dokumenata o Ali-Rizahu Dautoviću. Ova inicijativa mogla bi rezultirati i prigodnom publikacijom, ali i pjesničkom manifestacijom u ime značajnog pjesnika sa ovoga područja.

M. Pargan



Ako i vi imate neku zanimljivu priču o ličnostima iz naše povijesti, ili našim suvremenicima koji i danas rade važne poslove, pošaljite je na našu adresu. Rado ćemo je objaviti: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je vidjeli.