Intervju
Slova
Razgovarao Mehmed Pargan

Muhamed Omerović, profesor na Filozofskom fakultetu u Tuzli na predmetu pedagogija, najpoznatiji je ekolog tuzlanske regije svih vremena, poznati travar, dugogodišnji direktor škole, nastavnik... Inicijator je osnivanja ekoloških pokreta eko-zelenih u Bosni i Hercegovini i predsjednik Saveza eko-zelenih Tuzlanskog kantona. Kreator i vođa brojnih ekoloških projekata. Na univerzitetima u Tuzli, Mostaru i Bihaću predaje ekopedagogiju i metodiku prirode. Inicijator je uvođenja predmeta eko-pedadgogija na univerzitete u Bosni i Hercegovini. Sa povratkom prvih stanovnika Hajvaza (općina Osmaci), vratio se u svoj dom, gdje i danas živi. Mnogi ga smatraju svojim uzorom, a neobična „lakoća“ njegovoga djelovanja čini ga „jednostavnim i pristupačnim“ za komunikaciju, tako da je najprihvaćeniji upravo među „običnim“ ljudima. Za Podrinje.Online govori o svom životu u Hajvazima, ulozi intelektualca danas, važnosti obrazovanja i propustima u odnosu institucija prema kompleksnoj društvenoj zajednici u Podrinju u kojoj još uvijek nije provedena integracija jedne nacionalne skupine i potpuna konsolidacija društva.


PODRINJE.ONLINE: Profesore Omeroviću, u ovome vremenu je malo neobično sresti univerzitetskog profesora u Hajvazima. Šta Vas je opredijelilo da živite ovdje?
Dragi kolega Mehmede, hvala ti što si me odabrao za ovakav vid komunikacije sa javnošću, odnosno dao prostor za intervju koji si planirao, smatrajući da u ovom razgovoru imamo šta važno saopćiti našim čitaocima. Drago mi je da se neko sjetio da ja, ili općenito neki univerzitetski profesor živi kao povratnik. Nekada, kada sam se ja bavio politikom, u interesu integracije BIH i istinskog povratka, moj tim na čijem sam čelu bio, znao je za svakog povratnika, za dijete predškolske dobi, učenika, studenta, profesora, a naravno na kraju i za svakog čovjeka koji se vratio u svoje selo.
Djeluje mi da sadašnje strukture Države nemaju istinskog intelektualnog patriotizma za povratak, (evidentna je neosjetljivost na ovako važna pitanja), osim što je to opća verbalna komponenta, pa čak nekim postalo i „zanimanje“ baviti se nekakvim povratkom. Uistinu imamo angažirane ljude na povratku koji to rade srcem i ja ih prepoznajem. 
Da se vratimo  na pitanje. Bio sam nakon Daytonskog sporazuma legitimni predstavnik naroda na području opštine Osmaci i misija je bila povratak građana u svoja sela. Ja sam pedagog i biolog, i u svemu što radim u životu polazim od moralnih vrijednosti. Ako nešto radim želim da to bude istinski i korisno za sve nas.
Veliki sam pobornik života na selu i njegovih sadržaja. Volim moj zavičaj, moje selo, „dužan“ sam ovom kraju, ovome selu... Ja sam 1981. godine iz ovog sela završio Pedagošku akademiju u Tuzli, studijsku grupu biologija i hemija, te stekao fakultetsku diplomu. U prijeratnom periodu sam iz ovoga sela postao i direktor škole u Tojšićima. Prije rata sam osnovao Eko-zelene živeći upravo ovdje u Hajvazima. Moje selo ima dobru pitku vodu, čist zrak, dobre komšije, pejzaže, krajolike, prirodno i kulturno nasljeđe. Na planini Majevica, iznad sela Hajvazi, posebno sam praktično razvio travarstvo, napisao knjigu „Ljekovito bilje i otrovne gljive“, sada već davne 1989. godine. Imao sam travarsku radnju, liječio narod bivše Jugoslavije. Sve sam to postigao ovdje. Zašto danas ne bih nastavio d živim uovome selu. Ljudima koji imaju želju i viziju nema ograničenja za uspjeh.
Ubijeđen sam da u Podrinju nema istinskih povratnika univerzitetskih profesora. Ima ih koji imaju lične karte u Podrinju, ali stavrno spavaju u Tuzlanskoj regiji. Poslije rata, 1996. godine sam sa mjesta direktora iz Tojšića došao na mjesto direktora škole u Memiće, s ciljem da započne sa radom škola, kako bi se vratili građani i kako bi naravno imali više povjerenja u Državu i povratak. U Hajvazima žive moja braća, bratići i svi moji Hajvazani koje poštujem i volim. Često volim reći da se Hajvazi nalaze u  predgarađu Tuzle. Kada su dobri putevi, a vrata i srca otvoreni, ništa nije daleko.
 
PODRINJE.ONLINE: Koliko je za ovdašnje stanovništvo važna ta činjenica da među njima žive ljudi takvoga profila? Mislite li da intelektualci nisu na visini zadatka, kada je u pitanju odnos prema zajednici, prema važnim društvenim procesima, prema Državi?



Vidite, kada bismo obavili neko gerontološko istraživanje u Podrinju, dobili bismo, vjerujem, podatke da je prosječna starost povratničkog stanovništva preko 45 godina. Ako bismo istraživali obrazovnu strukturu, ne bismo naišli na veliki broj povratnika s fakultetskim diplomama. Mada, znam da se jedan broj mojih studenata vratio u Podrinje, ali oni mi kažu da ih slabo ko primjećuje. Vjerujem da ste vi Mehmede jedan od ljudi koji pokušava da vrednuje povratnike. Sigurno je da narod, povratnici, imaju veće povjerenje u povratak ako znaju da ima školovanih ljudi u mjestima povratka. To se čuje i vidi u razgovoru. Narod je u „čekaoni“ starosti, vlada nezaposlenost, malo je kulturnih sadržaja. Dakle, nema akademski obrazovanih ljudi, a i ovo što nas ima, simptomatično je da vrh države neće da zna za nas. Imam puno primjera kako nas zaobilaze, ali i ne žele da znaju da smo ovamo, a posebno doktori nauka. 
Podrinjem upravljaju takozvani bošnjački umovi iz Tuzle, Vogošće, Lukavca i drugih gradova. Zato imamo „sramotnu“ svađu po Srebrenici i bavljenje metodom „zavadi pa vladaj“. Svi koji nisu na sistemu vodovoda ili elektro-mreže ne bi se trebali puno brinuti o tom području u smislu da im se stvaraju radna mjesta eksteritorijalno. Neka dočekuju akašam i jaciju u Podrinju, pa nek budu na funkcijama tada. Intelektualciima je „oduzeto“ pravo da budu intelektuaci u smislu da daju značajniji doprinos. Ne možemo biti svi u strankama, ali zato imamo iskrene namjere za razvoj regije i znanja, koja nažalost nisu puno potrebna onima koji su se dokopali funkcija. Ja ću ovdje pomoći zajednici. Inicirao sam brojna razvojna pitanja, pa čak i osnivanje dovišta na Orliću, koje je uvršteno kao važan događaj za regiju Podrinja (Zvornik i Kalesija). Kao povratnik uzgajao sam pitomu nanu (mentu) na površini od jednog hektara. Vlasti trebaju imati „katastar“ sa kadrovskom strukturom i često takve ljude posjetiti u njihovim selima.
PODRINJE.ONLINE: Da li u obrazovnom sistemu danas postoje „rupe“, odnosno propusti koji ostavjaju upravo navedene posljedice? Da li loše obrazujemo i vaspitavamo našu djecu?
Porodica je već odavno u krizi. Odgojna komponenta je značajno zapostavljena u porodici pa i u školi. Imamo prisutnu pojavu uzimanja alkohola, duhana, pa i droge kod mladih. Roditelji često ne služe kao pozitivan primjer svojoj djeci. Pojedini nastavnici, također, ne obavljaju dosljedno svoju ulogu, ne njeguju profesiju pedagoškog djelatnika, kako to zahtijeva naš poziv. Ima dobrih nastavnika.



Propusti su evidentno na nivou Države. Potrebno je da imamo Ministarstvo obrazovanja na nivou države BIH. To znači: jedna čitanka, jedan bukvar, na cijelom prostoru, sa sadržajjima prilagođenim svim narodima. Mislim da bi vlast trebala motivisati nastavnike povratnike u Podrinje i svugdje u BIH. Moja kćerka je profesorica u OŠ „Sveti Sava“ u Zvorniku, Područna škola Snagovo. Ona daje doprinos povratku i integraciji BiH kao i sve njene kolegice i kolege. Za njih se malo zna od strane Ministarstva za povratak (kantonalno i federalno). Ima načina za pažnju i motivaciju. Ne cijenimo sami sebe.
Obrazovanje je proces. Mi imamo dobre nastavnike i smatram da oni daju dobar doprinos odgoju i obrazovanju djece. Smatram da bi nastavni planovi i programi trebali biti još kvalitetniji. Imamo problem da djeca ne mogu izučavati bosanski jezik. To je političko pitanje. Smatram da ne bi trebalo prihvatiti izbore u BiH dok se ne riješi pitanje prava djece na bosanski jezik. Školama treba pomoći da se bolje opreme didaktičkim sredstvima i nastavnom tehnologijom. Kvalitetni nastavnici i udžbenici mogu unaprijediti obrazovanje.
PODRINJE.ONLINE: Šta je potrebno promijeniti u današnjem društvu da bismo dobili značajniji angažman akademske zajednice na rješavanju važnih društvenih pitanja? Mi imamo problem da akademci rijetko volontiraju? Da li je to znak, odnosno jedan od simptoma bolesnog društva?
Kada je na čelu porodice dobar domaćin, roditelj u pravom smislu, može se očekivati pravilan razvoj u zemlji i porodici. Politika je postala „firma“ za pojedince, postali su neosjetljivi. Obrazovani ljudi prave greške, neće u politiku, neće u stranke. Mislim da bi se trebali uključiti u politički život. U bivšem sistemu svi napredni studenti i nastavnici su bili u političkom životu. Imali smo dobre direktore škola, predsjednike općina. Znam da politički život sada nije nešto što privlači moralne i čestite ljude, ali došlo je vrijeme da „ponavljači odlučuju o odlikašima“. Opet su krivi oni koji ne žele raditi na razvoju poiltičkog sistema, obrazovani ljudi. Istina je da intelektualci neće da volontiraju. Mogu osnivati razna udruženja ako neće u politiku, strukovna udruženja, na taj način obukom i pisanjem projekata mogu se lično razvijati pa čak i obezbjediti egzistenciju sebi i porodici. Znanje je promjena.

PODRINJE.ONLINE: Šta je Vas motiviralo da toliko vremena tokom života posvetite ekologiji i radu sa mladim ljudima na podizanju ekološke svijesti?
Kako sam već rekao, davne 1981. godine sam stekao diplomu nastavnika biologije i hemije. Bio sam tada predsjednik Saveza gorana, učestvovao u brojnim akcijama pošumljavanja Majevice sa mladima. Bilo je to od početka '80-tih pa do '90-tih godina. Dakle i struka mi je ekologija, a volim prirodu i boravak u prirodi. Nisam ljubitelj urbane sredine, osim sudjelovanja u kulturnom i javnom životu.
Smatram da je zaštita okoliša ne samo obaveza već i nužda današnjeg čovjeka, posebno ako znamo kako je ekološka kriza zahvatila planetu Zemlju. Ekološki odgoj i obrazovanje su ključ opstanka na Planeti. Ekološka svijest je sudbinski važna za savremenoga čovjeka. Nažalost, današni „pametni“ i „humani“ čovjek učinio je veliku nepravdu prirodi, tako da smo dobili „fakuture“ - vjetrove, suše, kiše, klizišta, ekstremne zime. Uzrokovao je industrijski čovjek klimatske promjene na Planeti. Zato želim da kroz svoj boravak na ovoj planeti ukažem mladima na važnost ekološkog ponašanja i potrebi razvoja ekološke svijesti. Bez čiste i zdrave vode, čistoga zraka, zdrave hrane, nije moguće imati zdrav organizam. Zaštita okoliša je važna da bi smo bili zdravi u okolini.
PODRINJE.ONLINE: Osamdesetih godina prošloga stoljeća bili ste izuzetno poznati kao mlad i uspješan travar. Da li se još uvijek bavite sakupljanjem bilja i liječenjem biljem? Koliko je u ovim vremenima važno vraćati se prirodi?
U tom periodu imao sam pred mojom kućom u Hajvazima vikendom po 150 ljudi iz Srbije, Hrvatske, Bosne i šire, koji su dolazili po moje mješavine čajeva od ljekovitih trava i šumskih plodova, koje sam sakupljao sa svojom porodicom na Majevici, Konjuhu, Ozrenu, pa i Zlatiboru. Tada sam napisao knjigu „Ljekovito bilje i otrovne gljive“, koja je prodata za jednu godinu u tiražu 10.000 primjeraka. Pomagao sam narodu, pravio tinkture, mehleme, emulzije, čajeve, masti, davao savjete za liječenje: jetre, bubrega, visokog pritiska, glavobolje, živčanih smetnji i drugo. Imao sam amidžu Himzu koji je živio oko 90 godina. Od njega sam, također, naslijedio poznavanje trava. On me naučio da koristim travu od strunje, travu od majasilam, zmijskog ujeda, a kasnije sam to kroz nauku potvrdio. Završio sam biologiju i hemiju.
Davno je poznati Žan Žak Ruso, pedagoški naturalist, rekao: „Vratimo se prirodi“.
Smatram da čovjek zaista treba živjeti u harmoniji s prirodom i da se istinski vrati prirodi. Žao mi je što ljudi napuštaju selo. Treba nam povratak selu. Mi živimo na malom prostoru i sve je ovo zajednica sela i gradova. Ljudi možda nepotrebno „bježe“ u gradove sa sela. Država treba podržati razvoj sela i ljude koji traže podršku za programe na selu. Boravak na selu i u prirodi osvježava um, jača organizam, psihološki pozitivno djeluje... Boravak u prirodi je jedini način da čovjek ima zdrav stil života, zdravu hranu, dobar zrak i planinsku vodu. Važno je pješačenje u prirodi, baviti se poljoprivredom i proizvodnjom zdrave hrane. Sada se ne bavim sakupljanjem ljekobilja, ali često mi dođu na savjet neki ljudi ili da im prepoznam neku biljku koju žele da koriste. Planiram uskoro napisati novu knjigu „Liječenje travama, šumskim plodovima i korjenjem“.

PODRINJE.ONLINE: Često se govori o tome da je Podrinje još uvijek očuvano i da je jedna od rijetkih regija u kojoj se mogu uzgajati biljne kulture na organskom principu. Da li je to tačno ili se pak radi o nagađanjima i paušalnim ocjenama?
Ako gledamo industrijski razvoj BIH, Podrinje kao geoprostor je ekološki stabilnije i predstavlja „rudnike“ za plantažni uzgoj brojnih biljnih vrsta koje trebaju domaće i svjetske farmaceutske kuće. Uzgoj maline je, kako vidite aktuelan, a može i šipak, lješnjak, neven, matičnjak, žalfija, aronija, te povrće i voće... Postoje dobri preduslovi za osnivanje farme junadi i slično...
Država treba da organizuje besplatna stručna savjetovanja za stanovništvo kako bi edukovala ljude za uzgoja kultura ili stočarstva. Treba dati besplatno sadnice i infrastrukturu. To su radna mjesta. To je održivi povratak. Treba provesti anketiranje građana i dobiti informacije i interesovanje građana za bavljenje poljoprivredom ili stočarstvom. To je u Jugoslaviji bilo poznato kao „zeleni plan“. Narod traži traktore, kravu, ovce, sadnice...
PODRINJE.ONLINE: Podrinje se na različite načine tetira kao riznica raznih bogatstava, od onih prirodnih, do kulturnih, tradicijskih... Mislite li da smo se olahko ponijeli prema Podrinju zadnjih dvije-tri decenije? Čini se da smo svi manje-više činili greške i nanijeli štetu ovome području? Kako se te greške mogu otkloniti i da li je to uopće moguće? 
Postoje neki ljudi koji su dali značajan doprinos povratku u Podrinje. Neki nisu živi sada. Dosta su zaboravljeni. Neki su i sada tu, imamo ideja, potencijalnih projekata. Podrinje ja zapostavljeno značajno. Smatram da ovakvi uvjeti za dobijanje donacija za popravku kuća nisu dobri. Ljudima treba puno da dokažu da su imali kuću, ili im treba puno novca da predaju zahtjev za dobijanje sredstava za kuću. To je komplikovano. Odustaju ljudi od toga. Čekaju, muče se. Žive u lošim uvjetima u Federaciji. Smatram da svakom ko želi kuću treba obnoviti. Djeca Podrinja i studenti trebaju imati sve besplatno od Države. Liječenje trebaju imati besplatno gdje god želi da ide ljekaru. Pomoć sirmašnim treba biti  blagovremena, da se zna za svaku porodicu. Jasno je da još uvijek trebamo imati Ured za povratak u svakoj općini. Država treba izdvojiti sredstva za povratak, a na terenu trebamo u svim mjesnim zajednicama imati timove za razvoj povratka i rješavanja pitanja stanovništva.
Izborni zakon je svojevremeno napravio dugoročne probleme. Nije važan cips (kao ni birački spisak), koliko je važno gdje je ko živio '92. godine. Sve dok postoji u Državi Ministarstvo za povratak (FBIH i kanton), izbori su trebali biti po spisku nakon Deaytona (a to je prema ranijem Popisu). Zato su ljudi ostali u Federaciji. Radilo se na integraciji raseljenh lica u Federaciji kako bi se to stanovništvo koristilo kao glasačka mašinerija i podrška političarima. Evidentno je da se manipulisalo njima.
Treba u svim selima uraditi sportske terene za djecu, pružiti im sadržaje, otvoriti domove kulture, napraviti popis djece i studenata, te im obezbjediti besplatno školovanje.
Pozivam sve one koji se bave politikom u interesu Podrinja, da istinski žive u Podrinju i da ne marginaliziraju veliki broj akademski obrazovanih ljudi, koji ne mogu doći do afirmacije. Jedni isti ljudi su „zarobili“ narod i dobro žive od politike na račun poštenih povratnika.

(Podrinje.Online)