Intervju
Slova
Razgovarao: Mehmed Pargan

Zekerijah Nalić je akademski slikar koji je svoje prve slikarske korake učio usvojoj porodici, gdje je odnos prema umjetnosti, beskrajnu ljubav i pokret kistom na njega prenio otac Husein Nalić Senjin, jedan od najvećih slikara Podrinja svih vremena. Neponovljiva ambijentalnost podrinjske čaršije, sačuvana u sjećanju i u umjetničkom viđenju djetinjstva provedenog u Bratuncu, značajno je odredila i rad Zekerijaha Nalića. Svjestan te činjenice, on je u decembru 2015. godine u Bratuncu organizovao izložbu slika oca Huseina Nalića Senjina, pod nazivom „Atelje pomirenja“, vraćajući njome dug svome ocu slikaru i učitelju, ali i dug svome gradu, umjetničkoj inspiraciji. Ova izložba je zapravo predstavljala i određenu prekretnicu i u radu Zekerijaha Nalića, vraćajući buntovnost i  nemir mladosti svome ishodištu – umjetnosti. Bilo je to pomirenje sa sobom, sa svojim određenjem – životom umjetnika, ali i sa činjenicom da sve teče i da je njegov otac Husein Nalić zauvijek otišao sa ovoga svijeta, ali i zauvijek ostao u povijesti kao vrhunski umjetnik. Ovakva vrsta umjetničkog oslobađanja otvorila je Zekerijahu Naliću svijet umjetnosti onakvim kakav on jeste, nepatvoren, beskrajno dubok i širok, poput kosmosa, u kojem postoji mjesto određeno za svakoga.
Zekerijah Nalić je u intervjuu za portal Podrinje.Online govorio o umjetnosti, značaju porodice i zavičaja, o novim projektima i budućnosti.


Gospodine Naliću, mnogi smatraju da je čovjek predodređen za ono što radi, posebno kada je u pitanju umjetnost. Spoj talenta i istrajan rad rađaju značajne umjetnike. Šta je bilo presudno u Vašem slučaju – talenat ili činjenica da je sa Vama radio Vaš otac, nastavnik likovnog i veliki slikar, Husein Nalić? 
Moj duhovni učitelj reče: „ Slučaj-no“, ništa u životu nije slučajno, nego ono što nam je propisano i zapisano ne može nas mimoići.
Kao srednjoškolac škole primjenjenih umjetnosti znao sam biti fasciniran riječima mog rahmetli profesora Hasana Sućeske, koji nam je često znao reći: “Talenat je nešto što se rađa i stalno je sa tobom, ali to je 5%, a rad, volja i trud su 95% tvga uspjeha. Odgovor na Vaše pitanje bio bi baš to... Dakle, provodio sam sate i dane sa svojim ocem rahmetli, kako u ateljeu, u školi, garaži i kuhinji, jer su to bila mjesta na kojima je on provodio vrijeme slikajući.
Danas me mnogi kritiziraju da čak i kopiram svoga oca... Mislim na likovne kritičare. I ja na to kažem: -Da, to je bas tako... Pa, on je bio moj učitelj u svakom pogledu i primjer.
Uz dužno poštovanje svih mojih profesora, koji su zvučna imena u likovnom svijetu, moj babo je tu za mene broj 1, i to je tako.

Iako kao umjetnik djelujete u Sarajevu tematika podrinjskog kraja često je sadržana u Vašim djelima. Koliko je po Vama važan taj odnos umjetnik-zavičaj? Je li on zaista dominantan prilikom determiniranja umjetničkog izraza?
Umjetnika slikara nemojte vezati za jedno mjesto, jer on je kao vjetar i ne može se vezati. On mora da putuje, a poslije svakog putovanja vraća se na početak. Svojim korijenima. Njegov duh je nemiran, željan istraživanja, izazova.
Pogledajte neka velika svjetska imena slikarskih majstora... Svi su oni mijenjali mjesto boravka, ali uglavnom su se na kraju vraćali kući... Pa tako i moj otac...
Srebrenica, Bratunac, Sarajevo , Bratunac, Ulm Njemačka, Sarajevo i na kraju umire pred ateljeom u svom Bratuncu.
Isti put je i kod mene. Sa malim izmjenama. I evo, sada u nekim zrelim godinama, duša traži sebi smiraj, jer što kaže mislilac, drugo poluvrijeme brže prođe od prvog. Ja sam već u drugom i ne želim se više tražiti, nego samo usavršavati, a to se može samo pod svojom šljivom, jer samo ona miriše i ima ukus.
Ma to vam je kao kad Dalmatinac dođe u Švicarsku. Ima sve, ali nema more i barku. Rodna gruda i bašča su uvjek pristni u mislima kao želja, kao inspiracija, kao snaga.
U prilici ste da analizirate poziciju i ulogu umjetnika u različitim vremenima. Vaš otac je djelovao sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća, u socijalizmu, a Vi u novom, demokratskom sistemu. Biti umjetnik danas, u ovakvoj Bosni i Hercegovini, šta to zapravo znači? Koliko se ta pozicija razlikuje od one u kojoj je bio Vaš otac?
Svako vrijeme nosi sa sobom nešto. Moj otac je napravio 1974. godine sliku koja nosi naziv „Elan socijalizma“. Zatim 1984. godine sliku koja nosi naziv „Predahni, udahni i odahni“, a 1992. sliku “Paleta nemira i grčeva“, da bi stavio tačku slikom urađenom 2004. godine „Smiraj“.
Moja slika iz 1995. godine nosi naziv „Ne možeš mi ništa“; 1999. god. „Samo da rata ne bude“; 2004. godine “Putnik“, 2008. godine “Furaj“; 2013. godine “Veduta mahale“ i 2015. godine “Ljubav“.
Pogledajte samo nazive i dobit ćete odgovor na Vaše pitanje.
Izložba „Atelje pomirenja“ na kojoj su 2015. predstavljena djela Huseina Nalića, organizirana je uz podršku organizacije CRS. Ona je imala taj autoreferentni element i doprinijela kvaliteti Vašega odnosa prema umjetnosti. Međutim, ona je primarno imala za cilj da bude na određen način doprinos pomirenju, razvijanju povjerenja i saradnje među Bošnjacima i Srbima u Podrinju. Da li umjetnost zaista danas može imati tu funkciju? Kakvi su rezultati postignuti ovom izložbom?
Kada mi se CRS obratio sa idejom da napravimo izložbu u znak sjećanja na moga oca, bio sam jako obradovan i pozitivno iznenađen. Moram da pohvalim ekipu CRSa na čelu sa direktoricom Majdom, koji su to na jedan profesionalan način realizirali. Smijem biti slobodan i reći da je izložba imala jedan teatarsko-koncertni efekat, odnosno viziju.
Znate, na izložbe danas dođe dvadesetak posjetitelja, od kojih sedam dođe radi koktela i keteringa. Šalim se naravno malo, ali na ovu izložbu niste mogli ni sa vanjskog dijela prići od publike.
Veoma mi je drago da je izložbu posjetilo koliko jednih toliko i drugih (mislim na konstutivne narode). Samim tim umjetnost je pokazala da samo ona može rušiti granice i barijere.
Koje teme danas dominiraju Vašim djelima? Da li je prošao period traženja, kroz koji svaki umjetnik prolazi?
Kao slikar itekako volim da lutam ili bolje rečeno istražujem. Ko zna da li će to ikada i prestati. Jedno znam - uvijek jedva čekam proljeće, pa da krenem na istok, prema Podrinju. Moja trenutna inspiracija je motiv ili šara ćilima, koja ima ulogu prije svega ljubavi na mojim slikama.