Intervju
Slova
Razgovarao: Mehmed Pargan

Edina Bilajac, kandidatkinja je za poslanika u Parlamentu grada Helsinkija, na izborima koji se održavaju 9. aprila 2017. godine. Ukoliko uđe u Parlament bit će to prva Bosanka u povijesti ovoga parlamenta, koja će dobiti priliku da politički artikuliše interese bosanskohercegovačke zajednice u Finskoj. Svoj politički program Edina Bilajac zasniva na borbi za prava svih useljenika, tako da uživa podršku drugih nacionalnih zajednica koje žive u Helsinkiju. Od strane Sindikata medicinskih radnika Finske proglašena je najboljom medicinskom sestrom za 2016. godinu. Ova nagrada joj je osigurala veliku popularnost, a na drugoj strani neočekivano je ukazala na važnost useljenika u podizanju kvaliteta života u finskom društvu. Priznanje Edini Bilajac dalo je poseban značaj i bosanskohercegovačkoj zajednici u ovoj zemlji, koja broji oko 8.500 osoba. Oni Finsku smatraju svojom drugom domovinom. Sa Edinom Bilajac razgovarali smo u njenom domu u Helsinkiju.






Gospođo Bilajac, da li je moguće da čovjek ima dvije domovine? Kakav je to osjećaj i gdje srce više vuče?

Velika je prednost imati dvije domovine. Možete uzeti samo najbolje za sebe. BiH mi je majka, Finska mi je otac. U Finskoj se domovina veže za naziv očeva zemlja, dok se kod nas kaže majka domovina.  Imam tu srecu da su mi "roditelji" u dobrim odnosima. Finska nikada nije tražila da se odreknem svoje majke, dapače. Podržavala je to kroz moje školovanje i naglašavala važnost mog prvobitnog identiteta. Bosanski jezik imam čak i u diplomi srednjeg školskog obrazovanja.  Više od dvije decenije života provela sam u Finskoj, pa bih rekla da sam u službeno-socijalnom životu Finkinja, a samo moje biološko biće je bosansko. 
Smatram također, i cijelo područje bivse Jugoslavije svojim. Volim da tražim u nama zajedničko. 

Vaš politički angažman u Finskoj, na izvjestan način je posljedica vrlo odgovornog rada u struci i dobijenih priznanja. Na čemu se zasniva Vaše političko djelovanje i kakve Vam mogućnosti otvaraju predstojeći izbori?

Moja politička zainteresovanost se pojavila prije nekoliko mjeseci kada mi je jedna vladajuća stranka ponudila kandidaturu na predstojećim izborima na njihovoj listi kandidata. Njihova ideologija mi nije odgovarala jer oni zagovaraju oštrije mjere prema stranicima i mjere štednje u socijalno zdravstvenim uslugama. Govoreći o tome sa jednom novinarkom i izražavajući zabrinutost, te sa svojim prijateljima, put me odveo do Lijeve Alijanse. 
U Finskoj trenutno reorganizuju socijalno-zdravstveni sistem. Zabrinjavajuće je da vladajuće stranke uprkos suprotstavljanju stručnjaka, žele da privatizuju socijalno-zdravstvene usluge pozivajući se na pravo izbora pojedinca. Osim negativnih posljedica na ekonomiju države, kao što je "pranje novca" velikih firmi, ovo bi donijelo ogromne probleme u liječenju, kad govorimo o kvaliteti, međuprofesionalnoj saradnji u zdravstu i uslovima rada medicinara i socijalnih radnika.
Predstojeći izbori daju mi mogućost da prvenstveno donesem glas medicinskog radnika do onih koji odlučuju o našim radnim uslovima i platama. Želim da promijenim poruku koja dolazi od strane vladajućih stranki kada su u pitanju doseljenici i integracije. Vidim sebe kao i običnog građanina, čiji je svakodnevni život otežan kroz razna rezanja i smanjena budžeta, od kulture, preko sporta, do školstva i zdravstva. Helsinki je prošle godine napravio profit od oko 600 miliona eura, dok je ove godine iz budžeta grada za školstvo izdvojeno nešto više od 400 miliona eura. Novac bi trebao da bude usmjeren na smanjenje socijalno-ekonomskih razlika.





Da li možete usporediti politički angažman ljudi u Bosni i Hercegovini sa političkim djelovanjem u Finskoj? Postoje li neke sličnosti i razlike u tome? 

U Finskoj se kaže da kada ti dovoljno sve ide na živice, aktiviraj se politički. Kod nas ljudi politiku ne vide kao mogućnost da promijene stvari. Rekla bih da naša nacija nije politički i ekonomski prosvijetljena, pismena. Zašto spominjem ekonomiju? Naša politika je vezna za novac. Kad razumijete protok novca u vašoj opštini i državi, onda ćete drukčije da razmišljate. Žalimo se svakodnevno da nam nije dobro, a nismo spremni da uradimo nešto. Prisutnost organizovane podrške i dijaloga kojeg sam osjetila u Finskoj, nažalost nisam našla kod naših ljudi. Vjerujemo slijepo medijima i jedva ćekamo da neko naš ne uspije. Prije nego što nekoga osudimo, morali bismo imati dokaze i saznanja o nekoj stvari. Druga stvar je da je opštinska politika zasnovana na volontiranju. Predstavnici nemaju plate nego dobivaju neke manje nadoknade od učešća na sastanku. Od tih nadoknada rijetko ko može da živi. Čudno je opet da su mnogi zainteresirani za ove pozicije jer shvataju da je to jedina mogućnost da urede svoju okolinu onako kako njima odgovara. 

Zanimljivo je da pored bosanskohercegovačke zajednice imate vrlo ozbiljnu političku podršku i drugih useljenika u Finsku. Kako je došlo do toga - Vi ste relativno kratko u politici?

Više od decenije radim kao prevoditeljka. To mi je dalo mogućnost da upoznam naše ljude iz Regije i da se povežem sa kolegama prevoditeljima. Te moje kolege poznaju neke doseljenike i udruženja iz svoga naroda. Dugo godina sam aktivistica i zagovaram prava za azlante i ljude bez papira. Helsinki je po broju stanovnika mali grad i svako poznaje svakoga. Možda je to djelovalo na odluku mnogih ljudi. 





Ima se dojam da su mogućnosti povezivanja, suradnje i jačanja veza između Bosne i Hercegovine i  Finske nedovoljno iskorištene. Zašto je to tako?

Ni Finska, ni BiH nisu zemlje koje imaju reputaciju "poznate" zemlje. Kad kazem nekom u Bosni da živim u Finskoj, sljedeći put me ta osoba pita jesam li ja ono iz Švedske. Isto je i ovdje, prvo se spomene Hrvatska ili Srbija. Smatram da ove dvije zemlje itekako imaju puno toga da daju jedna drugoj. Kad počnemo od ljubavi prema kahvi i do ljubavi prema drvetu i radu, onda shvatim zašto su se naši ljudi ovdje integrisali tako dobro. 
Nije običaj ni Fincima, ni našim ljudima da se hvale nečim, nemamo samopuzdanje kakvo imaju veliki narodi. To je uvijek dokazivanje nekome da i mi nešto možemo. Voljela bih da postoji neki jak most između ova dva naroda. 

Kako naši građani u Skandinaviji mogu pomoći Domovini u jačanju tih veza, prije svega sa ciljem ekonomske i političke stabilizacije Bosne i Hercegovine?

Počnete od zaniteresiranosti za kulturu i povijest domaćina, tražite zajedničke osobine. Potrudite se da budete aktivni u svojim radničkim savezima, neka vas zanimaju i aktivinosti u nekim domaćim udruženjima. Pozovite svoje prijatelje domaćine kod sebe na ručak, pa poslije i u svoju zemlju da provedu svoj odmor u vašoj kući. Stvaraju se veze. Ideje za investicije, pokreti. Upoznajte se sa projektima koje vaš grad ima, aplicirajte. Ne mislim da treba da pričamo samo o ratu i nesreći koja nas je snašla krajem prošlog vijeka. Trebali bi da govorimo o uspjehu naših ljudi u svijetu i domovini. Ljepotama prirode naše zemlje. Trebali bi da razmišljamo o marketingu naše zemlje kao jednog posebnog dragulja. Mrežni marketing je jako bitan.

Da li je vrijeme da se političke partije u Bosni i Hercegovini konačno okrenu ka potencijalu koji posjedujemo u dijaspori? Vjerujete li da ima naših ljudi koji bi se htjeli prihvatiti odgovornih pozicija i poslova u Domovini?

Mislim da ne postoji politički interes da se ovi ljudski resursi iskoriste. Do sada smo viđeni kao ljudi koji provode godišnji odmor i donose novac u zemlju. Od nas se očekuje da učestujemo u humanitarnim akcijama i sličnim organizacijama. Vrijeme je da se pruži podrška i mogućnost da ljudi iz dijaspore djeluju u razvoju naše zemlje. Ako Finska od mene nije tražila da se odreknem svoje majke BiH, onda očekujem i da BiH ne traži od mene da se odreknem svog oca - Finske. 
Uspjeh naše zemlje zavisi od dijaspore i umreženosti u svijetu. Što prije to shvatimo, to ćemo prije doći do znatnog znanstveno-ekonomskog olakšanja. 





Ko treba napraviti prvi korak?

Domovina bi trebala "grabiti" svoje ljude u inozemstvu. Svi smo mi voljni raditi za našu zemlju, ali postajemo umorni od aljkavosti domaćih političara. Kada neki Finac uspije u svijetu, u struci, onda obično ti ljudi budu zapaženi i u svojoj struci. Kod nas se obicno kaze "lako mu je tamo, što nije ovdje". Iza svakog uspjeha našega čovjeka u inostranstvu stoji ogorman rad i borba. Nije lako živjeti normalan zivot, a kamoli se boriti za mjesto u društvu u tuđini. 
Trebao bi postojati neki dobrovoljni registar za ljude sa osobnim podacima i zanimanjima. To njihovo znanje bi trebalo biti iskorišteno u raznim državnim i opštinskim projektima. Osim toga, svako od nas ko je živio duži period u nekoj zemlji ima i informacije o toj zemlji, te o tome kako stvari zaista funkcionišu, kada govorimo npr. o razlikama u kulturi. To je nešto što se zove iskorištavanje tihog znanja. 

Šta je iz pozicije evropskog političara potrebno promijeniti u Bosni i Hercegovini da bi zemlja krenula u pozitivnom smijeru?

BiH ima najlošiju poslovnu klimu u Regiji. Osim velike korupcije i administracije, prema statistici jedna firma mora da odradi 420 sati godišnje na plaćanje poreza i raznih taksi. Ne mislim da investitore odbija visoka cijena radne snage, šta-više, oni znaju da cijene kvalitet, koliko nas čini nepoželjnim nesigurna i pogrešna politička situacija. Morate znati da našim komšija ovo stanje odgovara, jer smo mi njima konkurencija na svjetskom tržištu. Zbog toga su oni tako zainteresirani za svoje etničke grupe. Naša zemlja spada u najgore za izdavanje građevinske dozvole, postavljanje električne energije i slično.  
Nije sve tako loše. Mi imamo uspješne ljude i firme. Više su to ipak izuzeci, a trebali bi biti norma. Oslobođajući poslovni sektor mogli bismo napraviti čuda u zemlji. Mogućnost eko-turizma, edukacijom o poduzetništvu i stvaranjem pozitivne atmosfere za domaće i strane investitore mogli bismo znatno promijeniti rast ekonomije i zapošljavanje u kratkom periodu. 

Vi ste rodom iz Prijedora i često tamo odlazite. Na tom području je još uvijek sveprisutna tema rata i njegovih posljedica? Da li smo mi postali robovi nedavne historije i nedovršenog procesa kažnjavanja ratnih zločinaca i da li imamo šanse da konačno krenemo u budućnost? Da li nam u tome mogu pomoći neka iskustva iz evropskih društava, poput finskog, koje je uspjelo da pomiri interse susjednih Rusije i Švedske, koje imaju značajan uticaj u ovoj zemlji?

Ja sam rođena u Prijedoru. Volim taj grad, ali većinsko stanovništvo tog grada bi željelo da ne postojim. Divim se svom prijatelju Sudbinu Musiću koji svakodnevno doživljava diskriminaciju u našem rodnom gradu i opet se bori za sve nas. Divim se svim drugim ljudima koji ne daju da ostanemo u zaboravu. Ti ljudi grade svoje kuće, uređuju svoje bašte, pomažu jedni drugima i održavaju živim sjećanja na nedužne žrtve prošlog rata. Tiha voda brijege valja, kaže naš pametni narod. Nismo mi samo žrtve, mi smo časni ljudi koji se bore protiv nepravde. A takvi ljudi pobjeđuju jer to je zakon prirode. Ovo je prolazno stanje jedne zemlje. Mi smo napravili ogromne pomake za kratak period. Ponekad je dobro stati i reći: -Vidi nas, dobro mi to uradismo. Meni je zadivljujuće kod naših ljudi što i pored svega što su preživjeli nisu postali osvetoljubljivi. Oni su pored ogromne tuge našli snagu da se postave u cipele tamo nekog običnog čovjeka s druge strane, pa i da pruže ruku pomirenja. 
Finska je zbog svog položaja izmedu dvije velike države morala pametnim postupcima zadrati dobre odnose i sa Rusijom i Švedskom. Ako neko voli Švedsku, ne znači da ne voli Finsku i da mu to nije domovina. Kod nas političari nastoje svim silama dokazati da ne možeš voljeti neku drugu zemlju, a reći da ti je domovina Bosna i Hercegovina. Ovim oni ograničavaju ljude da učestuju u radu i izgradnji svoje okoline. Mi imamo i političare koji još uvijek drže rasističke govore. Nemoguće je gajiti bezrazložnu mržnju prema nekome i pri tome ostati zdrava osoba. 

Sanjate li Bosnu?

Moj san je uspješna i ravnoprana BiH. Želim da to bude zemlja poželjna za investitore i sa dobrom reputacijom u svijetu. Nije dovoljno da samo sanjamo. Ja već godinama radim da svoju BiH predstavim u najljepšem svjetlu. Sada su mi se ukazale neke nove mogućnosti da kanališem neke projekte. Svjesna sam i toga da to ne mogu sama uraditi. Za to su mi potrebni ljudi iz BiH u ovoj zemlji, kao i oni koji žive u njoj. Pomaganjem Bosni mi živimo svoje snove.
(Podrinje.Online)