Intervju
Slova
Razgovarao: Mehmed Pargan
Halid Bulić, tridesetdvogodišnji profesor bosanskog jezika i književnosti, porijeklom iz Živinica, dobitnik je ovogodišnje nagrade “Hasan Kaimija” za najbolje djelo iz oblasti znanosti, objavljeno u 2015. i 2016. godini, koja se dodjeljuje u okviru kulturno-vjerske manifestacije “Dani Hasana Kaimije” Zvornik. U jakoj konkurenciji Žiri u sastavu: Adib Đozić, Sead-ef. Seljubac i Amir Karić, jednoglasno je izabrao ovu knjigu kao najbolju. 
Halid Bulić je završio studij na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik, a potom i postdiplomski studij iz lingvističkih disciplina na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je 2013. stekao i zvanje doktora lingvističkih nauka. Predsjednik je Instituta za bosanski jezik i književnost u Tuzli te urednik magazina za jezik i književnost “Lingvazin” i naučnog časopisa “Bosnistika plus”. Osim nagrađene knjige, objavio je naučnu knjigu “Iz morfologije i sintakse savremenog bosanskog jezika” i knjigu poezije “Televizionar”. Od 2013. godine predaje na Odsjeku za bosanski, hrvatski i srpski jezik Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Za portal Podrinje.Online govori o važnosti nagrade “Hasan Kaimija”, snazi nove generacije naučnika koji se bave bosanskim jezikom te brojnim dilemama u kojima se današnji intelektualci nalaze.


Profesore Buliću, iskrene čestitke za nagradu “Hasan Kaimija”. Svojim djelom “Teme iz lingvističke bosnistike”, čiji je izdavač “Institut za bosanski jezik i književnost”, svrstali ste se u red laureata ove nagrade, među kojima su: Husein Hasković, Nedžad Ibrišimović, Isnam Taljić, Džemaludin Latić, Vedad Spahić, Enes Karić, Ćazim Hadžimejlić, Adnan Jahić, Zlatko Topčić, Aida Abadžić-Hodžić, Samedin Kadić, Adib Đozić i Refik Ličina. Jeste li očekivali ovu nagradu?

Hvala na čestitkama. Velika mi je čast što mi je dodijeljena ova nagrada. Raniji su dobitnici istaknuti umjetnici i naučni radnici pa sam mogao pretpostaviti da je i ove godine u konkurenciji više kvalitetnih djela. Ne mogu reći da sam očekivao da će žiri nagraditi baš moju knjigu, ali sam se, naravno, nadao tome. Vjerujem da nagradu zaslužuju i druge knjige koje su bile u ovogodišnjoj konkurenciji.

Šta je po Vama bilo presudno da upravo Vaša knjiga dobije nagradu? Kako je ustvari tekao put do njenog nastajanja?



Ne znam šta je bilo presudno. Ne znam ni koje su knjige bile u konkurenciji niti koliko ih je bilo. Knjiga „Teme iz lingvističke bosnistike“ sastoji se od mojih izabranih tekstova koji su nastajali od objavljivanja moje prethodne knjige („Iz morfologije i sintakse savremenog bosanskog jezika“, Slavistički komitet, Sarajevo, 2011) do 2015. godine. Tekstovi su raznovrsne tematike i bave se najviše gramatikom savremenog bosanskog jezika (pridjevima, veznicima, glagolskim dopunama) ali i stilistikom, sociolingvistikom i analizom diskursa. U radovima o gramatici bosanskog jezika iznosim neke nove poglede na gramatičke pojave ili na nov način sistematiziram postojeće. Ti se novi pogledi odnose na vrste riječi u bosanskom jeziku, prvenstveno na veznike i pridjeve, a potom i na neke sintaksičke pojave. Vjerujem da će moji stavovi o ovim pojavama, koji su izneseni u knjizi, utjecati na promjenu dijelova tradicionalnog gramatičkog opisa bosanskog jezika u navedenim oblastima. Pretpostavljam da su ovi činioci mogli utjecati na to da se ova knjiga izdvoji. Knjiga „Teme iz lingvističke bosnistike“ treća je knjiga koja je objavljena u Institutu za bosanski jezik i književnost u Tuzli. Prije nje objavljene su knjige „Arhaičniji govori u gornjem toku Spreče: živinički kraj“, Refika Bulića i „Prevođenje u teoriji i praksi“ Melihe Hrustić. Institut za bosanski jezik i književnost u Tuzli, kojim upravljam od njegova osnivanja 2013. godine, mala je organizacija prema sredstvima kojim raspolaže, ali nije mala po produkciji. U četiri godine otkad postoji u Institutu su objavljene tri knjige, dva broja časopisa „Bosnistika plus“ i sedam brojeva elektronskog magazina za jezik i književnost „Lingvazin“. Ne postoje magazini po koncepciji i tematici slični „Lingvazinu“ ni u Bosni i Hercegovini ni u širem okruženju, tako da sam na njega posebno ponosan.

Već treću deceniju u Bosni i Hercegovini traju borbe za priznavanje bosanskoga jezika na cijeloj teritoriji. Naravno, u kontinuitetu to negiranje traje mnogo duže, ali je 1998. iz SANU u Beogradu pokrenut ozbiljan proces negiranja bosanskog jezika, kao ključnog segmenta našega identiteta. Koliko zapravo ovakve knjige, poput Vaše, mogu doprinijeti stvaranju ravnoteže i na određen način sprječavanja nerazumijevanja, pa čak i sukoba sa lingvističarima iz susjedstva?



U Bosni i Hercegovini stalno se vode neke borbe i ulažu se napori da se riješe problemi koji se lijepim dogovorom i uz uzajamno poštovanje mogu lijepo riješiti. Međutim, veći je problem što tog poštovanja obično nema, a i kad ga ima, nije uzajamno. Borba izgleda kao sljedeća logična strategija. Ipak, kad bolje pogledamo, ne postoji prava borba za priznavanje bosanskog jezika na cijeloj teritoriji. Aktivno zalaganje samo jednog političara i tužbalice lingvista i nazovilingvista o ugroženosti ne mogu se nazvati borbom. Protesti djece i roditelja koji su žrtve diskriminacije na osnovu jezika jesu borba, ali ne mogu dati prave rezultate, jer ako jedna generacija riješi svoj problem, on se ponovi sljedeće školske godine ili u mandatu sljedećeg direktora škole ili sljedećeg ministra prosvjete. Za ostvarivanje jezičke ravnopravnosti u cijeloj Bosni i Hercegovini potrebno je samo sprovesti zakonske, odnosno ustavne odredbe. To se može ostvariti pomoću suda, ako je sud nepristrasan. Nisam siguran da su sudovi nepristrasni kad donose odluke i presude koje se tiču jezika. Ipak, ne mislim da je problem nerješiv. Uvjeren sam da u Bosni i Hercegovini postoji bar jedna politička snaga koja bi mogla osigurati okvir u kome bi sudovi morali donijeti odluke koje su u skladu sa zakonom i osigurati da govornici bosanskog jezika, bar u školama, ne budu diskriminirani na osnovu jezika. Nažalost, ta se snaga ne uključuje aktivno u borbu za ravnopravnost jezika na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine, već se radije priključuje tužbalicama nazovilingvista i nevladinih organizacija. Pretpostavljam da imaju “prečih” poslova.
U vezi sa SANU, može se reći da je to stara i utjecajna organizacija, koja se aktivno uključuje u društvena kretanja i usmjerava ih koliko je u njenoj moći. Njen je stav o bosanskom jeziku jasan i ne treba očekivati da će se taj stav preko noći promijeniti ako se akademicima predstave argumenti o tome kako bosanski jezik ima hiljadugodišnju tradiciju, kako je njegov naziv osvjedočen veoma rano i sl. Akademici to “neće čuti”. Ne možemo pretpostaviti dokad će biti tako, ali možda nešto možemo naučiti iz historije.
Što se tiče moje knjige, ona nije nastala s ciljem da sudjeluje u uspostavi neke ravnoteže. Od nje se to ne može očekivati. Vjerujem da se to ne može očekivati ni od jedne naučne knjige. Pojam ravnoteže u ovom kontekstu zvuči politički, “hladnoratovski”. Tekstove sam pisao imajući u vidu naučne ciljeve, prije svega opis gramatičke strukture bosanskog jezika. I nadam se da će u tom smislu biti neki doprinos. Ipak, da bi se ostvario taj doprinos, knjiga bi se morala čitati. A danas je teško čitati knjige. Lakše je čitati, a i pisati, pamflete i deklaracije.
Razumijevanje ili nerazumijevanje s lingvistima iz susjedstva važno je pitanje. Treba imati u vidu da u susjednim zemljama ima mnogo lingvista i oni su međusobno veoma različiti. Ne mogu se podijeliti na dvije ili tri struje, a pogotovo ih je nemoguće sve posmatrati kao jednu skupinu istomišljenika. Kao i u svakoj drugoj profesiji, i među lingvistima ima ostrašćenih nacionalista. Oni mogu biti dobri poznavaoci pojedinih lingvističkih oblasti, dijalektologije, sintakse, tvorbe riječi, naprimjer, i treba ih poštovati kao autoritete u tim oblastima i učiti od njih to korisno znanje. S njima se ne vrijedi sukobljavati, jer nije logično očekivati da će oni napustiti svoje uvjerenje zbog pristojne polemike s nekim drugim. Ako se pitamo može li moja knjiga pomoći da se izbjegnu sukobi s njima, ja vjerujem da ne može. Možda u tom pogledu više može doprinijeti ovaj intervju. Srećom, većina lingvista iz susjedstva, barem koliko ja znam, profesionalni su, tolerantni i s njima se može uspostaviti plodna saradnja. Naravno, svako je osoba za sebe. 

Posljednjih godina imamo priliku vidjeti brojna odustajanja čak i nekih značajnih autoriteta od bosanskog jezika. Brojne su još uvijek dileme o tome da li je to zaseban jezik ili nije, te da li treba da ga zovemo bosanski, bošnjački ili nekom regionalnom odrednicom. Kakav je Vaš stav o tome?



Moj je stav da je naziv mog jezika bosanski jezik. Ni u kom slučaju bošnjački. Mislim da su prethodne dvije rečenice dovoljne da se završi pitanje o nazivu jezika. Na takav stav imam pravo, a imaju ga i svi drugi. I mislim da tu nema nikakve dileme. Čak ni oni koji tvrde da treba da se zove bošnjački, ne vjeruju u to, ali se trude da naprave problem, uzimaju vrijeme i energiju, koji bi se inače mogli utrošiti na korisniji način, pokazuju moć i njenu zloupotrebu, obilježavaju teritoriju, sprovode diskriminaciju... Koliko je bosanski jezik poseban, a koliko “zajednički”, najbolje je opisao Alija Isaković: “Bosanski jezik postoji u narodu i literaturi koliko hrvatski i srpski jezik. Razlikuje se i od srpskog i od hrvatskog u mjeri u kojoj se ti jezici razlikuju međusobno.” Kad se tako postave stvari, vidi se da nikakav problem nije u bosanskom jeziku. Ovdje treba naglasiti da je bosanski jezik mnogo više od jezika Bošnjaka, kako ga često pokušavaju predstaviti nacionalisti na svim stranama, ali to često podrazumijevaju i najglasniji protivnici nacionalizma. Bosanski jezik pripada svima onima koji ga smatraju svojim.
Drago mi je što ste postavili pitanje o napuštanju bosanskog jezika. Naravno, kao i mnogi drugi identiteti, i jezički se identitet može promijeniti. I na to ljudi imaju pravo. Svi ljudi. Mnogi su se tokom historije okrenuli od bosanskog jezika. Ipak, ne mogu reći da mi je poznato da su ga u skorije vrijeme napustili neki govornici ili aktivisti koji se mogu smatrati autoritetima. Ali ako jeste tako, mislim da ni to nije razlog za brigu. Veliki indijski gramatičar Patanjali iz 2. stoljeća prije nove ere zapisao je: “Lončaru se ide po lonce, ali se gramatičarima ne ide po riječi. Riječi su već među ljudima.” Snaga bosanskog jezika je u njegovim govornicima i ljudima koji ga vole, a ne u lingvistima, političarima, književnicima, novinarima, nevladinim aktivistima ili kakvim “autoritetima”. 

Jezik je de facto (i) politička kategorija. Koliko su Bošnjaci, kao narod koji dominantno govori bosanski jezik, spremni da svojom političkom snagom izbore status bosanskom jeziku kakav on zaslužuje?

Među govornicima bosanskog jezika najviše je Bošnjaka. Zato su oni najodgovorniji da se brinu o tom jeziku i omoguće mu uvjete za upotrebu i razvoj kakve imaju i drugi službeni jezici u evropskim državama. Za bosanski jezik je najvažnije da ga njegovi govornici ne napuste. Dakle, govornici bosanskog jezika, a pogotovo Bošnjaci, kao najbrojniji, ne treba da napuste taj jezik u korist nekog drugog. To je lična jezička politika i, ako se sprovodi, važnija je od svake službene jezičke politike. Dakle, koristiti ga, “voljeti ga znanjem”, prenijeti ga sljedećem pokoljenju i doprinositi mu na svakom polju gdje smo u mogućnosti. Što se tiče političke snage i političke borbe, u njoj Bošnjaci, kao i svi drugi, sudjeluju biranjem političkih predstavnika. Onda ti predstavnici mogu pristati na to da u nekom ustavu ili nastavnom planu i programu piše “jezik bošnjačkog naroda” ili mogu ne pristati na to. Ti predstavnici mogu ulagati ili ne ulagati u sprovođenje efikasnih jezičkih politika, mogu ohrabrivati zasnivanje značajnih lingvističkih projekata i finansirati ih, dodjeljivati grantove za kapitalna istraživanja, učiniti bosanski jezik vidljivijim u svijetu, insistirati na sprovođenju zakona i sprečavanju diskriminacije itd. A mogu i kukati kad govornici bosanskog jezika budu izloženi diskriminaciji. U svakom slučaju, predstavnike biraju građani. Ni jedni ni drugi ne bi smjeli to zaboraviti.

Koji su po Vama dalji pravci razvoja lingvističke bosnistike?

Veoma je teško predviđati šta će se dešavati s bosnistikom u budućnosti, ali mogu reći da očekujem da će u budućnost biti logičan nastavak sadašnjosti. Budući da me pitate za razvoj, najprije ću odgovoriti o razvoju. Dosad smo svjedočili velikom razvoju i napretku bosanskog jezika. Uveden je u škole na većini teritorije, dobio je međunarodno priznanje, međunarodne kodove, uvršten u svjetske jezičke kataloge, ima neophodna standardološka djela (pravopis, gramatiku i rječnik). Sve to prati mnogo monografija o njegovoj strukturi te obilna književna produkcija. Uprkos tome, nedostaju nam neki kapitalni projekti, kao što su bosanski dijalektološki atlas ili nacionalni elektronski korpus tekstova na bosanskom jeziku. Ako se ti projekti ne završe u sljedećih, recimo, desetak godina, bosnistika će zauvijek ostati “treći svijet” svjetske lingvistike. To su skupi projekti i od nacionalnog su značaja pa smatram da vlasti moraju imati sluha za ta “kapitalna ulaganja”. Nadam se i da će se osvježiti resursi koje bosanski jezik već ima, prije svega mislim na pravopis i gramatiku. Jedan od nedostataka savremene bosnistike jeste manjak dobrih udžbenika za mnoge lingvističke predmete koji se predaju na našim univerzitetima. Zasad nastava mnogih takvih predmeta zavisi od udžbenika koji su napisani u Hrvatskoj i Srbiji ili su prevedeni s drugih jezika i objavljeni u Hrvatskoj i Srbiji. To često nije loše, ali nije ni dobro. Nadam se da će se taj nedostatak ubrzo riješiti. Očekujem veću otvorenost bosnistike prema inozemstvu, pojačan “uvoz” stranih metoda i teorija, a “izvoz” jezičkog materijala. To bi omogućilo bosanskom jeziku veliku vidljivost u svijetu i predstavilo bi ga na način lahko razumljiv svjetskoj lingvistici. Glavni je vanjskopolitički cilj bosnistike uvođenje studija bosnistike na inozemnim univerzitetima. A to je nešto što bosnistika ne može bez pomoći države.
Očekujem da će se u bosnistici dešavati i neke pojave koje se ne mogu nazvati razvojem. Pritom mislim na raskole u akademskoj zajednici izazvane neakademskim interesima, otvorenost institucija koje mogu imati utjecaja na razvoj bosnistike (akademije, univerziteti, nacionalna udruženja) samo za “povlaštene” i “naše”, kult ličnosti i “privatiziranje” bosanskog jezika, loši udžbenici za osnovnu i srednju školu odabrani na način koji je daleko od savršenog, i, bez mnogo karikiranja, naivno vjerovanje da će Kulin ban riješiti sve probleme bosanskog jezika svojom Poveljom! Mediji će i dalje izvještavati o jeziku tek ako ima veze s nacionalizmom ili kakvom drugom negativnom pojavom, a mnoge pozitivne korake prekrit će crnom hronikom. I dalje će za mišljenje pitati iste lingviste i tako propagirati jednoumlje. Očekujem da i dalje neće postojati jedinstvena jezička politika među Bošnjacima, ali to je možda i dobro, ako se uzme u obzir sve što sam prethodno naveo.