Kultura
Slova
Autor: Halil Džananović

(Svi žrtvovani nikad neće biti doslovno prebrojani niti svi dželati odbrojani )
Roman u nastavcima: Srebrenički rulet (8) 

Tokom silaska u grad negdje u meni ponoviše se riječi koje su upozoravajući govorile o ovom zlu još u vrijeme kada nisam bio ni rođen: ...“Stoljećima ćeš, kažem ti, prolivati krv tamo gdje treba zaštititi život, vjerovat ćeš da se sloboda stiče uz pomoć dželata... I uvijek ćeš se iznova obreti u glibu. Stoljećima ćeš slijediti hvalisavce, upijat ćeš njihove laskave riječi, bit ćeš slijep i gluh kad čuješ zov života, Tvog života. Plašiš se života, mali čovječe, na smrt se plašiš! Bijesno ćeš ga ubijati, vjerujući da gradiš 'socijalizam', ili 'državu', ili 'nacionalnu čast', ili čast Božju... Stoljećima ćeš griješiti i lutati, sve dok ti i tebi slični ne pomrete masovnom smrću opće društvene bijede - sve dok užas tvoje egzistencije ne upali u tebi prvi slabašan zračak svjetlosti da pogledaš u sebe...“
(Knjiga: "Čuj, Mali čovječe" Vilhelm Rajh 1897- 1957. austrijski psihoanalitičar). 
 naš 'zapisivač' Hame izgovarao je nešto nalik na poeziju koja ne kune, ne moli, ne traži osvetu, već samo pokušava 'razumjeti' stvarno stanje; zapaljenjo plamenom mržnje koji se u buktinju pretvara: „U naše gradove umarširali su oni. Nosili su oružje, zastave, kokarde i mržnju koja im se presijavala u opako mutnim beonjačama. Nosili su nacrt spomenika svome divljaštvu u kom je okultno kružio opor miris oko njihovih 'posvećenih glava' okađenih dimnim ništavilom. 


Halil Džananović

U tom zanosu kandila, svijeća i voska gorjele su i naše kuće, roditelji, žene, djeca... Kao za vrijeme žege kad sve pogori. Pramenovi plamenova koji su nas lizali bili su njihovi jezici, a mi se nismo puno razumjeli ni u Boga ni u šejtana. Nas su zalud učili kako se umire, stoga je još više boljelo. U naš grad dojahali su ''ratnici'' koji su najviše nalikovali na kopile iz bestselera "Parfem" Patricka Süskinda. U naš grad su došli, a sa zgarišta se vratili. Ponijeli su samo divljački urlik i naše odsječene prste na kojima su svjetlucavo škiljile, u meso urasle, zlatne burme. Vjenčali su nas s vatrama i zapjevali krvavih očiju do koljena, ali sretni, odjahaše da raspore dojku nebesa i da se kosmičkom krvlju opiju.“
U Srebrenici saznasmo najbolju moguću vijest, u takvim neopisivim okolnostima, da je organizirana odbrana grada, u kome su već bile zloglasne Arkanove ubice, a iza njih je ostala pustoš u smislu pljačke, ubistva civila i nekoliko zapaljenih kuća. Komandant odbrane im je u Potočarima priredio vatreni doček i zaustavio ih u daljnjim rušilačkim pohodima. Tada se došlo do veće količine potrebnog oružja koje ćemo i dalje uglavnom morati otimati od neprijatalja. Uslijedili su susreti s poznanicima, raspitivanja o svojima, suze i nijemost...Slika Srebrenice i njenih 'osuđenika' bez krivice mijenjaće se iz dana u dan, iz sata u sat, ali to će se tek vidjeti kroz priču, koja, na neki način, još traje ili iz mračnih umova reži i prijeti da se povrati. 
U gradić su pristizale i druge unesrećene grupice i pojedinci i to je postala svakodnevnica. Glad je već harala i prve ofanzivne akcije smo morali početi poduzimati, kako bi ljudi, u potrazi za hranom, stigli do svojih sela. Sve će to vremenom preći u formu oslobađanja otetih teritorija. Svi koji su preživjeli Srebrenički egzodus, pa i ja, naravno, imamo posljedice s kojima, htjeli ne htjeli nastavljamo živjeti. Strahote tog rata i danas uzalud pokušavam bezuspješno i neutješno razumjeti. Slike koje su se urezale, i bez moje želje, ne daju se izbrisati. Među prvima slika braće, u jednoj od naših akcija, na suprotnim stranama. 
BRAĆA
U jednoj od prvih ofanzifnih akcija koje su podrazumijevale geriliski način ratovanja s faktorom iznenađenja, kad smo već razbili njihovu liniju, iz rova je iskočio vojnik s rukama podignutim uvis. Sidik je okrenuo puščanu cijev prema njemu a ja sam u djeliću sekunde uspio da ga zaustavim i vrisnuo: 
"Ne na brata!" 
Sidiku se vjerojatno (mada o tom nikad nismo završili priču) vratila slika susreta s bratom Denizom, nakon zadnje zasjede, u blizini Srebrenice.
Zadrhtao je, kao čovjek koji se tome stoljećima prilagođavao. Ali on je i poskakivao s noge na nogu, pokušavajući da obuzda sopstvene ruke koje su se otimale. Jedna da zagrli brata, a druga da ponovi nikad završenu scenu u kojoj Abel ubija Kaina. 
Sidik je preblijedio kao krpa, a iz očiju mu je izbijala stravična mržnja. Sijevalo je odnekud iz njegove nutrine, kao da se čitav život u njemu sakupljalo. Ta neviđena mržnja oblikovala je lice, meni do tada nepoznato. Tadašnje sekunde su zaista bile vječnost. Osluškivao sam šumove iz njega, krkljanje nalik mrtvačkom hropcu. Zatim vrisak koji se brzo izgubio u tutnjavi tenkova što su, preko drinskog mosta u Skelanima, iz Srbije prelazili u BiH. 
Trgnuo je nož! Skočio sam na njega i u zadnjem trenutku ga spriječio da sam sebi ne zarije sječivo u trbuh. Stariji brat ga je smirivao, takoreći ničim, jer riječ u Srebrenici više nije imala smisla, nije se čula kako treba. U Srebrenici je bio vakat u kom smo se šutnjom ili vriskom sporazumijevali, javljajući tako da nekog ponovo nema ili da nas još jednom nema. 
Umirali smo neuki umiranju, pa smo to s određenim iskustvom ponavljali. U istim selima i gradovima, na izbačenom laktu Bosne i Hercegovine koji se drinskim rukama vezivao za Srbiju. Plaćali smo račune predaka, ali uvijek u sitnini i nedovoljno i mi smo ostajali dužni. Tek toliko da nas buduća pokoljenja spomenu. 
Na putu ka Srebrenici, kad se Sidik malo smirio, ispričao sam im priču na koju nisu reagirali. Vaš otac, moj dajdža, prije braka s vašom majkom, ženio se dvaput. Prva žena je bila iz okoline Potočara. Taj brak je kratko trajao. Nakon toga oženio je ženu koja je bila iz srpske porodice. Zagorka se zvala. Dobili su dva sina, Sabriju i Mirsada. Sabrija je bio naočito i napredno dijete, pa ga vaš otac nazva Tarzan. Tako ga je zvalo i upamtilo cijelo selo. 
No, i taj brak je puknuo. Sud je Sabriju (Tarzana) dodijelio majci, a Mirsad je ostao kod vašeg oca. Jedno vrijeme Mirsad je proveo kod djeda i nene. Sve dok se vaš otac nije ponovo oženio, taj put s vašom majkom. Nažalost, petogodišnji Mirsad je od tuge za bratom ubrzo umro.
U međuvremenu je Zagorka - bivša žena vašeg oca, Sabriju u crkvi krstila imenom Zoran. Zorana je u odgoj uzeo djed koji nije imao dobro mišljenje o muslimanima. Uz to, imao je neke neraščišćene račune iz Drugog svjetskog rata, boraveći u srpskim jedinicama, čiji je plan bio, kao što se zna, da se muslimanima Podrinja, pa i cijele BiH zatre trag i 'zlo sjeme'- kako je inače Zoranov djed govorio. Ti si, danas, Sidik htio da ubiješ Sabriju, odnosno Zorana, tvoga brata po ocu... 
Godinu, godinu i pol kasnije, u jednoj od krvavijih bitaka, naići ću na jednom proplanku na ubijenog Zorana. Nažalost ni Sidik neće u sudbonosnom proboju nikada stići do Tuzle. 
„Što se toliko vrpoljiš?!“ - upitao me je Hisan u jednom trenutku, dodajući: „Kazao sam ti na početku da mi ne vjeruješ, da posumnjaš, da čekaš nedočekivo, da saslušaš i drugu stranu, mada druga strana ne postoji, jer je činimo mi sami, u svemiru, napram sebe samih. 
„Šta misliš? - produžio je svoj monolog: 
„Kakvu simboliku emitiraju ili skrivaju stećci koji su nekad plovili svemirom u energetskom obliku, kao vibracija u eteru, sve do pojave čestice ili 'roditeljskog izuma' i poklona u vidu (mada je pravilnije prividu) materije. Zašto su se naši preci tako dobro pokrivali, zašto su ostavljali putokaz prema suncu i strijelu s kojom je počeo lov i s kojom će se sve završiti? Šta misliš da su oni tek tako ostavljali svoje kosti na ovim vjetrometinama i da je neko greškom ili slučajno programirao mase da stoljećima vjeruju da su to okamenjeni svati. Svatovi ili učesnici svadbe, koja bi sve promijenila, samo da se dogodila? Ali iz nekih razloga veselje je bilo prekinuto. Mjesec dana je trajala noć. A mlada je otišla da se još jednom ogleda u Sjevernjači ili Polarisu. Dok mladoženja, sve su prilike, još uvijek traži i nju i sebe - nikad nenađenog. Ali za lakovjerne laike dualitet val-čestica je još uvijek, nažalost, neshvatljiv i nerazumljiv. 
Tebi sam, nakon višegodišnjeg dvoumljenja, odlučio ispričati neke detalje ove, sad, na neki način, zajedničke priče. Ne da bih te se otarasio ili prikazao sebe kao sačuvanog i razumnog, već naprotiv, počeo sam i sam da sumnjam u sve to. Zašto se to zlo po ko zna koji put ponovilo? Jesu li nas nečim zarazili? Pogledaj naš narod, pogledaj taj grabež, otimačinu, mržnju, taštinu, ljubomoru, bratogrđe... Je l' to zla kob ili crno proročanstvo? Hm! Proročanstva su, ionako, jedini vječiti scenarij u kom nevidljivi režiseri mijenjaju glumce i kaskadere, a nijema publika ostaje bez daha, dok proročanstva sama sebe rađaju i uništavaju. Dok sami sebe ganjamo u krug.”
(Nastaviće se)