Ljudi i događaji
Slova
Saidin Mido Salkić sin je ubijenog Sidika Salkića iz Srebrenice. Kao izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, sa majkom je nastavio život u Australiji, gdje je postao cijenjeni glumac. Dok je boravio u Australiji, ne znajući gdje mu je nestali otac, Mido je kao dječak napisao pjesmu ocu i zapravo predvidio ono što ćemo vidjeti godinama poslije na video smimku, na kome zločinci iz jedinice Škorpioni ubijaju civile iz Srebrenice. 

Jednom smo bili ljudi
                             Piše Saidin Mido Salkić
Otac je eto poginuo sam tog Jula...
U trideset šestoj...
Zora je, slutim, iz nekih čudnih razloga bila obojena sumrakom, a
nejaki, ljigavi vjetar je tek donosio mirise jednog lojavog jutra.
Juli se izdajnički sakrio... Negdje van dometa krvavo-crvenih nišandžijskih očiju.
Bog je valjda spavao mirnim snom i ne sluteći možda da negdje daleko dolje,
ispod nebeske magle, u izblijedjeloj pamučnoj košulji,
postoji čovjek čiji se puls još i danas ponekad začuje u uglu mog lijevog dlana.
Bio je uplašen, znam... Ali je ipak hrabro stao pred streljački vod.
Vjetar je barušio njegovu kosu, kao polje tek procvalih livadskih ljubičica.
Pucanj je snažno odjeknuo dolinom, kao posljednji vrisak Winetua stepskom ravnicom.
I metak je putovao dugo... Kao nikada ranije.
Otac je tad, slutim, pomislio na nas.
Sjetio se maminih ruku u njegovoj kosi, sjetio se mog prvog gola na školskom turniru...
Sjetio se prvog roja pčela kojeg smo kupili jednoga maja...
Pomislio je na jednu malu djevojčicu, opalskih očiju,
koju su on i mama nasmijani donijeli kući, negdje sredinom osamdeset sedme.
Sjetio se  mladog voska kojeg smo topili u našoj staroj radionici i svog saniteta.
Kroz glavu su mu, u sekundi, opet prošetale sve one asfaltirane ceste kojima je uvijek vozio žureći...
Bez obzira da li se u ulozi hitnog slučaja nalazio neki Mirko, Enes, Dragan, ja...
Najbrže sto može.
Na trenutak je opet, negdje u uglu usana, osjetio okus starog slatka od borovnice...
Miris jutarnjeg čaja od kamilice.
Ugledao je žar, onih zauvijek utihnulih lovačkih vatri i naličje svog kafenog bajramskog odijela.
Sredinom nosnica mu je na trenutak opet prozujao miris svježe prženih kestenova
i maminih  osmomartovskih buketa cvijeća.
Sjetio se jednog starog filma, lijepog kao listić calendule.
Našeg malog dvorišta u kojem su nekad tako dobro uspijevale žalfije.
Jednog tronožnog stolića boje cigle.
Starog sata boje srebra, kako se sija u mojoj desnici.
Pomislio je na jednu kućicu koju su on i mama gradili dugo godina i koja je znala tajnu kako se tka ljubav.
Metak je nestrpljivo rastao u horizontu njegovog pogleda.
Otac se tad, znam, nasmijao čaršijski tužno,
osmijehom kojim  i danas neke ljude sjetim na Njega.
Eto sad, spavaj Stari...
Da znaš, srce mi još ponekad u grudima zatitra tiho,
kao dvoprst prašine u malenoj sivkastoj kofici od lima,
koja dugo godina zaboravljena stoji u uglu neke stare seoske verande.
I onda opet znam,
puno sam te volio.
Bio sam premlad da bih stigao da ti to kažem, a sad sam, eto, prestar da opet prećutim.
I u našem starom albumu još samo jedna slika.
Grane bakinog jorgovana, Ti, mama, sestra i ja...
Na njenom naličju tragovi nekog blijedunjavog starog mastila,
'Za vječno sjećanje na nas. Prvi maj, devedesete.'


Pogledajte video na kojem Saidin Mido Salkić govori o svojoj osveti za australsku mrežu SBS.