Priče
Slova
Piše Muhamed Berbić
Malo koja sprava u samom svom nazivu potpuno objašnjava čemu služi kao što je slučaj s gromobranom. Sastoji se kažu od nekakve antene i metalne trake koja je spaja sa tlom.
E, upravo ta traka, široka samo par centimetara uspravljena i u jednakim razmacima pričvršćena  uz zid šest spratova visoke zgrade Doma učenika u Bijeljini, bila je važan dio života generacija srednjoškolaca smještenih u objektu koji je štrčao na kraju grada, položenog u sembersku ravnicu. Toliko važan, a korišten van svoje prave svrhe, gromobran će ti odmah pasti na pamet kada budeš prebirao po sjećanjima na period kada su te zvali domcem, a tvoje drugarice domicama.




Muhamed Berbić

Kao petnaestogodišnjak, prvog septembarskog nedjeljnog ranog popodneva, u očevoj pratnji, prvi put si ušao u tu zgradu vukući torbu s ličnim stvarima. U blagom strahu si pažljivo slušao kako ti starija, punija žena, koja se predstavila da je tvoja vaspitačica, govori o pravilima života u toj velikoj naslaganoj  gomili identičnih soba i stepenica. Bespogovorno si u mislima pristao da ništa od rečenog nikada nećeš prekršiti, jer si tu došao samo da učiš i završiš školu. Nije ti nimalo zasmetalo ni to što ti je kazano da se domska vrata zaključavaju u devet navečer i nakon toga se ne može ući u svoju sobu. Može, uvjerit ćeš se kasnije, ali kada zakucaš, otvorit će ti dežurni vaspitač i zavisno u kakvom si stanju i koliko si zakasnio, očitati bukvicu, upisati te u onu veliku debelu svesku i tek sutra ili narednih dana slijede duži i mučniji  razgovori s „pretpostavljenim“ o razlozima kašnjenja koji ponekad liče na isljeđivanje. Sve se zna završiti izricanjem ozbiljne vaspitne mjere ili ne daj Bože slanjem plave koverte na tvoju kućnu adresu i hitnim dolaskom uznemirenih i ljutih roditelja.
Nakon što si upoznao još pet drugova koji će s tobom dijeliti sobu,  na prvom spratu odmah do TV sale, s brojem 14 na vratima i  izlazom na balkon, namjestio krevet i već dva puta isprobao domsku hranu, spremio si se za svoju prvu od skoro hiljadu noći koje ćeš provesti u internatu.
Bučna muzika s razglasa je prestala i s hodnika si čuo korake i oštre riječi nepoznatog muškarca.
-Gasi svjetlo, povečerje!
Bilo je deset sati. Pokušao si zaspati na gornjem dijelu dodijeljenog spratnog kreveta i nisi siguran da li ti je to i uspjelo i koliko vremena je prošlo kada si začuo kucanje po staklu balkonskih vrata. Ostali su spavali ili šutjeli. Smogao si snage da progovoriš.

-Ko je? 

-Jovica - jedva se čulo s druge strane.

-Koji Jovica?

-Ma daj gušteru otvori bre, ne zapitkuj, čuće Žare! Tada si i saznao nadimak, po strogoći ubjedljivo najzloglasnijeg, vaspitača u ustanovi.
Uplašeno si otvorio. Nepoznati, tri godine od tebe stariji mladić, žurno je prošao kroz sobu, otključao vrata i izgubio se u hodniku. Prije nego što te san konačno savladao razmišljao si odakle se ovaj stvorio i šta sve znači?
-TI PRIPADAŠ SAMO MENI OOOOO-O-OO!!! - grlati izvođač, tada popularne pjesme, pozivao te u šest ujutro s razglasa da ustaneš i spremiš se za doručak.
Dok nešto kasnije budeš mazao skoro crni euro-krem po krišci bijelog hljeba i zalijevao zalogaje mlijekom s kakaom, konačno će se razjasniti noćašnja dešavanja.
-Je l' te Jovica sinoć prep'o - upitao te stariji zemljak iz obližnjeg sela, kojeg je tvoj otac dan prije zamolio da te malo pripazi.
-On je moj cimer. Sremac je. Zaglavio je u gradu, popeo se preko gromobrana, pa udario na vaša vrata. Smij'o se, prič'o nam je da ste se uplašili - nastavio je tvoj „staratelj“.
-Ma ništa - odgovorio si postiđeno.
Tako si konačno saznao za višegeneracijski način kojim su se štićenici đačkog doma borili protiv ranog večernjeg zaključavanja objekta, pretvoren u mnoge priče i dogodovštine i doveden skoro do legende. Bit će ti sve jasno  nakon što malo zatim spolja vidiš kuda je i kako tvoj noćni posjetilac prošao. Po isprobanom sistemu, on i ostale gromobrandžije bi se rukama uhvatili za metalnu traku, a klinovi koji su je pridržavali uz betonski stub, služili su kao oslonac za noge. Vješti penjač  se sa nekoliko koraka može naći na balkonu neke od soba s prvog sprata, a ostalo je zavisilo od toga na čija je vrata naletio. 
Kasnije će ti drugarice sa ženskog sprata ispričati svoja još gora iskustva i pretrpljeni strah prve domske večeri. Na njihovom dijelu zgrade, nakon što se popnu, „ilegalci“ bi prelazili preko prostranog skoro ravnog  limenog krova, koji je odzvanjao pod nogama kao bubanj. 
-Jao, kako smo se šokirale kad smo čule to lupanje i ugledale grupu muškaraca na prozoru - upečatljivo je opisivala traumatični događaj novopečena domica iz okoline Loznice.
Varijanta preko „ženske strane“ je češće korištena. Proći će dugo dok i ti ne isprobaš kako funkcioniše to s gromobranom. Prvo uspješno spuštanje stopala na balkon dolaskom spolja doživio si kao polaganje ispita zrelosti i sticanje legitimacije pravog domca.
Osoblje je znalo za ove tajne puteve u internat i često su prekršitelji strogih pravila bili uhvaćeni na djelu. Zavisno od toga koji je vaspitač bio na noćnom dežurstvu, dešavalo se da postavi zasjedu i iznenađenog prestupnika ili više njih sačeka odmah ispred vrata, a nekada i u jednoj od prolaznih soba. Opasnost je bila manja kada su dežurne bile žene.
Kad se tvoj domski staž popne na dvije, tri, ili skoro četiri godine, a zatekneš se jedne večeri u nekom od kafića u gradu u kojem si se dobro odomaćio, ili možda samo preko pruge „kod Ćazima“, rutinski ćeš pogledati u sat na ruci i upozoriti prijatelje da je već pola devet.
-Nema veze - reći će neko od njih. 
-Znači preko gromobrana - mirno ćeš odgovoriti. 
-Može, ali čuo sam da neće da otvori ona iz dvades'ke. Pričaju i da cinka - kazat će treći iz grupe. 
-U utorak je Fanđo uhvatio dvojicu iz Gračanice na hodniku, čekao ih na vratima - pominjao je po nadimku još jednog od vaspitača. 
-Ma bacićemo Bobani i Jasmini kamenčić na prozor, znaće one da smo mi - računaš na više puta provjereno prijateljstvo i skoro sestrinski odnos tvojih drugarica iz četvrtog razreda geodetske.
Sve je manje bilo valjanih razloga da se sjedeljke prekidaju kada je bilo najbolje i izlazi iz bioskopa prije kraja filma.
Način na koji si se penjao i kako su ti otvarana spoljašnja vrata i prozori internata najbolje je oslikavao i tvoju reputaciju u toj zajednici koja je brojala više od tri stotine mladića i djevojaka i imala svoju hijerarhiju. Vremenom su stvarana neprolazna prijateljstva, razvijala se međusobna solidarnost i naravno, rađale ljubavi.
Kako je ženski dio objekta bio skoro fizički odvojen, a zaticanje i boravak u njemu za muškarce još strožije kažnjivi nego kasni povratak iz vanjskog  provoda, odvažni i zaljubljeni mladići nisu uvijek kucali na djevojačke prozore samo da bi prošli kroz njihovu sobu. Vremenom, steći ćeš i ti svoj omiljeni prozor i sobu čiji je, i učenicu koja te čeka iza stakla. Bilo da dolaziš iz grada ili iz onog većeg odvojenog dijela zgrade.
Tako se, jednom prilikom, maturant iz Posavine popeo na limeni krov i krenuo prema sobi svoje drage. Bila je zima, a on se, nadajući se kratkom putu, nije prikladno obukao za to godišnje doba. Iznenada je ispred njega iskočio vaspitač poznat po najviše presretnutih i spriječenih „ilegalnih prelazaka“ i uhvaćenih prijestupnika.
-Odakle ideš? 
-Iz grada - brzo se snašao učenik četvrtog razreda poljoprivredne!
-A gdje ti je kaputić - detektivski je primjetio dežurni, a nama kasnije prepričavao „klasić“ s petog sprata.
U zadnjoj godini školovanja međusobni odnos učenika, te njih i osoblja, već je dostizao nivo familijarnog, pa se koji mjesec prije definitivnog rastanka gledalo kroz prste i za ovakve prekršaje zbog kojih se ranije zarađivalo i istjerivanje iz ustanove.
U tom završnom periodu života u šestospratnici, kojeg se i najradije sjećaš, tvoj ugled je takav da ti se i u muškom i u ženskom dijelu zgrade skoro obraduju kada im zakucaš na prozor. Uskoro ćeš obući matursko odijelo i s blagim podsmijehom gledati kako te tek pridošli klinac oduševljeno posmatra, dok prolaziš kroz njegovu sobu na prvom spratu.
Kad o tome kao zreo čovjek kasnije budeš razmišljao, pitaćeš se kako se nikad niko nije strmoglavio i povrijedio u tim vratolomijama.
Za razliku od običnih srednjoškolaca, učenici koji su taj period proveli po internatima imaju veliku nesreću da su, u za mnoge najljepšem dijelu života, stekli duple uspomene i njihova sjećanja su bremenitija, jača i teže iščezavaju iz glave. Tako velika da dugo pamte sadržaj sedmičnog jelovnika, znaju ime svake kuharice i veoma se rastuže kada čuju da neko od osoblja nije više među živima. Većinu lica, imena i nebitnih naziva mjesta odakle su bili tvoji nekadašnji prijatelji nisi još zaboravio. One koji su s tobom dijelili sobu ili bili vrata do vrata do kraja života doživljavat ćeš kao najbliže rođake, nije važno ko su i šta se izdešavalo u međuvremenu. Oduševiš se pri rijetkim susretima kada shvatiš da i kod njih riječ gromobran, bez obzira na protok vremena, izaziva iste asocijacije.
Više od dvadeset godina kasnije put te je opet doveo u taj Dom učenika u Bijeljini, osvježen novom fasadom, ali dobro poznat. Oduševljeno pokazuješ svojoj djeci prozor davnašnje sobe i zasipaš ih gomilom priča koje su oni i žena pored tebe više puta čuli. Zaboravio si ružne slike poslate u svijet iz tvog ne rodnog, ali omiljenog grada i boriš se s navalom uspomena vezanih za zgradu ispred tvojih očiju. Sjetio si se druga Omera iz Srebrenice, koga su zvali Paša. Čuo si šta mu se dogodilo i gotovo si zaplakao. 
Prije nego što poželiš proći hodnicima, domskim restoranom i osjetiti poznati i dragi miris, zastaješ pored stuba ispred ulaznih vrata da vidiš da li je metalna pljosnata vertikalno ispružena zmija na svom mjestu. Dodiruješ traku, provjeravaš čvrstoću držača i odmah zaključuješ da se dugo nije niko verao uz nju. 
Gromobran je čini se, sada samo gromobran. Međutim, zbunjujuće je što taj sistem kažu zapravo privlači gromove, i onda svu tu prikupljenu energiju kroz čudotvorni gvozdeni provodnik pošalje u zemlju čineći je tako bezopasnom za one koje brani od udara iz atmosfere.  
Možda bi bilo dobro da su i uspomene završile tamo, ali izgleda neće dok i mi ne odemo s njima u istu tu zemlju iz koje je sve i poteklo.