Priče
Slova
Piše: Osman Halilović                      
                              Ocu Davudovu, koji me uči da je prijateljstvo mudžiza, kao i život.
  
   Vidiš li ga!?
   Kako u smiraj dana, pomiren sa svijetom, životom i suđenim časom, sjedi podvijenih nogu na postećiji od sušene ovčije kože, u krupnim košćatim šakama; rođenim za plug, a osuđenim na pero; drži teški tespih sa krupnim bobama od orahova drveta i bez hitnje; dok šapatom ritmično spominje Boga, jednako micavši svoje modre, ostarjele usne; pušta pogled kroz otvorene demire da slobodno pase po šumovitim brdima koja stražare nad silovitim, bučnim pohodom jesenjeg Jadra ka rijeci Drinjači, i dalje, ka Drini, Savi, Dunavu i, najposlije, dalekom Karadenjizu iz starih hadžijskih priča.
    U dubokoj je starosti, iako nam savitljivost njegova tijela i čvrstina pokreta, dok se sa sedžde diže na kijam, varljivo ukazuju na to da još nije prevalio sedamdesetu. Sudeći, pak, po kratko podrezanoj bradi u kojoj crna još nadbija bijelu, kao i po nedostatku svakog traga koji, s godinama, na čovječijem licu ostavlja koža koja je prerasla tijelo, mogao bi biti tek čovjek zrele dobi. Visok i ponosan, u hodu glave malo nagnute udesno, krupne kosti i širokih haljina; ili stari Bošnjanin srednjega rasta, širokih ramena i ozbiljna lica; suha tijela ili ugojena trbuha, snažan ili slab, viđen ili previđen... O tome nam nije dato nikakvo znanje.



Osman Halilović, prof.

   Ne bih ti, zapravo, znao mnogo kazati o Sulejmenu Okanu. Ustvari, ako ćemo pravo, ja o njemu ne znam gotovo ništa od onoga što se obično broji u znanje o nekom robu Božijem. Kada je prvi puta proplakao na ovom vedrom svijetu i kada su za njim zadnji put zaplakali!? - o tome se može samo nagađati, ili, još gore, o tome bi se moglo samo izmišljati. A u takvu rabotu se ne bih smio dati. Najprije, zato što izmisliti znači učiniti sa predajom isto ono što su Mleci učinili sa padišahovim dukatima - u grumen zlata linuti zehru bakra; a na iskraj: šta ta dva biljega u vremenu, na koja klesači nišana naviknuto išarete gvožđanim urunućima u hladni kamen, uopće govore o nekome!? Da je taj i taj jednom ispuzao iz majčine utrobe i da je taj isti jednoga dana legao tamo gdje je svakome leći... A, zar to nije isto kao kad bi se o nekome reklo da je za života svakoga dana imao potrebu da jede hljeba i vode pije, ili da je, Bogu hvala, imao usta, oči i jezik koji su mu služili za koješta, kao što je i on njima služio za koješta.
  Ne bih znao mnogo kazati o Sulejmenu Okanu. Poznato mi je malo od onoga što je sam ispričao i malo više onoga što je ljudska potreba za saznanjem, napriliku, čitala i na onim mjestima koja je on prešutio. Pouzdan svjedok tvrdi da je u divit lijevao neku čudnovatu rumenu tintu koja je grijala oči čitača; da je zapisivao ponešto o sebi i drugima na sivim listinama jeftine dubrovačke hartije; da je ispisivao redove arapskom grafijom u koju se trudio uhvatiti grubo zvukovlje jezika šumovite rumelijske provincije.
   Tako svjedoči mula Kerim-efendija Okanović koji je, sva je prilika, posljednji u rukama imao Sulejmenove spise ili, prije će biti, ono što je ostalo od njih kada ih je on u mjesecu saferu 1315. godine po Hidžri, ili nekako s kraja 19. stoljeća po Miladu, čitao, a onda ponešto prepisivao i dopisivao komentare u svom neobjavljenom rukopisu o porodičnim starinama. Ovaj rukopis sam, sretnom prilikom, dobio na uvid u Vogošći kod Sarajeva, u ljeto 2002. godine, zahvaljujući ljubaznosti mula Kerim-efendijine praunuke Razije Memišević, penzionisane profesorice matematike, žene ugodne riječi i lijepog ophođenja.
   Na pedesetak listova koje je mula Kerim imao u svojoj pouzdanoj ruci Sulejmenaga je, kako ovaj navodi, ispisao nekoliko hronografskih zabilješki o kojima, međutim, dalje nema nikakva spomena. To otežava bilo kakvo precizno određivanje vremena nastanka ovih zapisa, a tako i tačnog vremena u kojem je Sulejmen Okan hodio ovim dunjalukom. Mula Kerim navodi još i to da je na listovima našao niz brojalica i popijevki, ispisanih vatrenim kaligrafskim potezima pera, za koje kaže da ih ''naizbel znaju i jakošnja koljena''.
  Jedini biografski zapis tiče se događaja koji je na pobožnu dušu čestitog Kerim-efendije, zacijelo, ostavio dubokoga traga. O tome dostatno govori činjenica da je taj zapis, uz vidljive stilske intervencije, prepisao iz Sulejmenova rukopisa, kao i da se, zbilja, trudio da u porodičnom predanju i sjećanju pronađe više detalja koji bi jednu istinitu ispovijest osvjetlili svjetlom svakodnevnice.
   I baš otuda, iz hadži Kerimovog neumornog traganja, rađa se ova priča.
 
   ***    
 U ićindijski vakat, jednog od prvih dana jeseni 1591. godine po Miladu, ka kući Hurema Orlovića, uz strmi brijeg koji se diže nad brzom brdskom rječicom, unakoske se penje jedan konj. U sedlu nosi insana za kojeg se, iz daljine, ne može kazati je li dijete ili mukelef. Po običaju, Hurem izlazi iz kolnice iz koje već dugo promatra dolazak musafira, i krene da ga dočeka. Kada se jedan drugome prikućiše na frtalj kopljane sjene prepoznade u konjaniku jednog od momka Gazije Mušana iz Cerske. Golobradi mladić lahkim pokretom skliznu sa konja i odmah pred Hurema istrese ono što nosi:
 -  Šalje ti Gazibeg selame i pita za lijepo zdravlje... A evo šta je: imamo trojicu... Onih fakira što ih muteselim gonja uz Drinu i niz Drinu. Neko ih, beli, rek'o. To da su gore u nas... Jutros muhtar dohodio sa šestericom muteselimovih, pa ih, Bog i sreća, ja, na Gazijinu, saklonio u šumu, na po otkosa prije sejmena. Ostat' ne mogu! Za neki dan bi ih Gazija posl'o sa tutundžijama... Pa eto, da ih ti smješćaš u turbe na koji dan, ko će ih tu tražiti, a i oni bi, vele, hajali...
  - Što bi hajali, ne zovu ih po ovom Hamzi!? - osmjehnu se, kao da izgovara neku ujdurmu.
  - Ne znam ja, dina mi, nego...
  Hurem kratkim išaretom momku dade na znanje da pristaje. Pristao bi on i da to od njega ne ište Cerak kojemu duguje jedne davne svatove, a od lani i glasinački ćerpić kojim je nakitio dotrajali krov male tekije. Od kada je, prije trinaest godina; na deseti dan mjeseca Muharema; babo mu Ibrišim  preselio na bolji svijet i njemu, svom jedinom sinu, u baštinu ostavio nekoliko taša dobre zemlje pored rijeke, pedesetak duluma šume u skutama Udrča, ovu kuću, amanet sahiba turbeta u kojem su ležali did Mustafa i otac mu Hamza-baba, brigu o malom zdanju tekije koja već trideset i tri jeseni nije imala šejha ni pročelnike (u popratnu zgradu zavije, još dok Hurem bijaše dijete, useli se rahmetli amidža Galib sa svojim djecom, a sada je njegova dva sina koriste kao svoj dom); naslijedio je, te davne Ašure,  i amanet da ovu kapiju vazda drži otvorenom, da ljude prima i hizmet im čini dogod su pod krovom njegove kuće. Mogao je misliti i ovako: nije moje što je kadijino; Dragi Allah zna; ne mogu svakoga ko naiđe pitati je l' se o sultana i cara ogriješio...
  U sam akšam Gazijin momak odjaha noseći natrag, u Cersku, selame Hurema Orlovića. Vrati se u zoru, sa jednim od Gazijinih sinova. Vodili su sa sobom trojicu. Ovi bijahoše rufeta kao i svi derviši koji više vole drum nego tekiju, a takvih se Hurem nagledao ovih ljeta, tako da se sa njima ne upusti ni u jedan jedini čestit razgovor za ono heftu dana koliko su njihov hljeb i voda bili njegova briga. To što su, umjesto u ugodnoj sobici na gornjem boju tekije, koja je služila za goste i namjernike, tražili da danuju i konače u samom turbetu kraj djedovskih kabura, Huremu ne bijaše ni neobično ni čudno, niti to pobudi njegovu radoznalost, iako se nikada ranije (niti kasnije) ne susrete sa takvim musafirskim hirom.  Onog akšama kad Gazijini dođoše da ih vode (kuda?- to se Hurem ne zapita ni u najskrivenijem kutku svoje duše), jedan od one trojice, stojeći na dovratku turbeta, pozva ga u pola glasa. Uniđoše. Spusti kraj donjeg kabura mali zavežljaj od kostrijeti i reče:
 -  Za ikram neka te nagradi Onaj koji nagrađuje, a ovo je od Hašima Pupe, za hizmet ovom turbetu i da bude šućur i kad dođe zort.
   Kad ostade sam, Hurem upali lambu na duvaru, privuče zavežljaj k sebi i polahko ga odriješi. Iz njega bljesnuše dukati. Desetine, možda i stotine zlatnih dukata. Hurem ne uzdahnu. Ne žignu ga srce. Donese tihu i čvrstu odluku: da dukate ukopa pod baburu stare pušnice koju već peto ljeto ne potpaljuju ni on, niti sinovi amidže Galiba. I da ih ne koristi ni u kakve svrhe.
  Tako i bi. 
                                                           
                                                                  ***
Ko je te blistave dukate, koje je jedan siromah Božiji, hedijom učinio Huremu sinu Ibrišimovu, iskopao ispod pušnice, i kada su Orlovići stali sa njima dunjaluk da kupuju!? - to se, sa potpunim jekinom, znati ne može. Tek, napriliku, jedan i pol ljudski život docnije (nešto manje ili nešto više od toga), a prema rekonstrukciji čestitog mula Kerim-efendije, nalazimo jednog uspravnog roba Božijeg kako jaše na niskom bosanskom konju drumom koji od Kušlata, preko ušća rijeke Drinjače u Drinu, vodi ka čaršiji - ponosnoj, ama stiješnjenoj između lijeve obale Drine i surih stijena na kojima se gnijezdi grad proklete Grkinje.
  Putnik se zove Sulejmen Okan i uskoro će sjahati pred mešćemom koja je, skoro oslonjena na južni zid Skela džamije, zdanje najbliže obali rijeke i, stoga, vazda memljivo i tamno. To dobrog zvorničkog kadiju Salih-efendiju, u ovim sparnim, ljetnim danima, stavlja pred težak izbor: dopustiti mladom, a ugojenom ćati, mula Avdiji, da na sve strane napravi promahu i zauzvrat odbolovati koju skoriju glavobolju, ili predanjivati u ovoj memli i čekati staračku kostobolju. Sulejmen će uskoro ući u mešćemu, a mula Avdije će, na začudno hitrim nogama noseći svojih osamdeset oka, poletjeti da pridrži teška ulazna vrata,  kako ih strujanje vazduha koji je udarao kroz otvorene pendžere sa tri strane, ne bi naglo i bučno tresnulo o kameni zid.
  Kadija će selamiti Sulejmena kao starog dosta, ovaj će izvaditi ispod pazuha nekoliko listina smotane hartije i staviti na veliki hrastov hastal, pred Salih- efendiju. Kadija će pozvati mula Avdiju i dati mu hartije; dok ćato, krupno dišući zbog sparine koju ni promaha ne može rastjerati, bude vješto i naviknuto prepisaivao sadržaj na nove, bijele listove i udarao muhure; Sulejmen i Salih - efendija će voditi razgovor u kojem se šuti koliko i govori. Na kraju će Sulejmen odriješiti platnenu kesu koja mu visi o pojasu, izvaditi jedan dukat i staviti na hastal, učiniti teman i izaći iz mešćeme. Zatim ga vidimo kako ulazi u dućan, opipava jedan babak i jedan čekić, razgovara sa Memišagom dućandžijom, pazari babak i čekić, jednu kožnu presvlaku za sedlo i jednu kašegiju. Plaća dukatom i uzima kusur. Memišagin momak mu to uhasuri i spremi na ćepenek. Sulejmen ostavlja konja pred dućanom i vidimo ga kako ulazi u Zunića aščinicu. Sjeda na malu sećiju do duvara i tek onda selami prisutne. Jede pače od telećih potkoljenica sa sirćetom. A onda dugo ispija kahvu, mota u fini sjajni papir žuti nevesinjski duhan koji kupuje od zakupaca kad prave stanku pred njegovom kućom na ravnoj Kaldrmici, i upušta se sa Aljom Gunjom i Gobeljom mujezinom u razgovor koji je oslobođen svake hiće.
    Na kraju ustaje, plaća i izlazi. Polahko, korak na korak, hoda sa mujezinom ka velikoj lipi ispred hadži Mahmutove džamije. Na kamenom točku uzima abdest. Odmah poslije podnevskog vakta krene prema dućanu, uzima spremu, uzjaše konja, ostavi Bogu na emanet matorog Memišagu i odjaše put Kušlata.
    Dva dana kasnije, bacajući pogled sa harema male drvene džamije koja se spustila na titansku stijenu svezanu za nebesa, vidimo dobrog Sulejmena Okana kako se istim drumom vraća ka čaršiji.  Jaše istoga konja i, ovoga puta - nije sam. Uza nj, jedan malo ispred, drugi postrance, jašu dva sejmena. Nepun sahat kasnije projahaše tako kroz kapiju u Hridu. Zaustavljaju se pred niskim, širokim zdanjem zidanim od riječnog kamena. Jedan sejmen uzima njegova konja, drugi Sulejmena uvodi u zgradu. Sada se već moramo spustiti malo niže, do uskog prozora na istočnoj strani, koji gleda na rijeku. I tada već čujemo glas Sulejmena Okana koji, ispresijecan mješavinom ljutnje i straha, zbori:
- Tako mi dina moga, Osmanaga... Ovi ljudi me znaju ko što me i ti znaš. Ako je istina to što govore, a hajd' neka i jeste, kako sam ja mogao znati!?
 - Tamam, tamam, Sulejmen-efendi - čujemo sada brkatog muteselima, njegov glas u sebi nosi nešto od smirujućeg šapata, čak i kad govori sasvim glasno - ovako ću ti rijet: nemam ja šuhve na te i na tvoju pravost, al' svima je, a ne samo meni; sokolu si brat; šuhva, i to velika na one dukate što si ih razdijelio po čaršiji, i ne samo da je šuhva nego je tako da u njima ima više bakra nego zlata i nikako drugo...
- A kako sam ja to mog'o znati, pobogu si brate?
- Da si pit'o, sokole, ima ljudi pa znaju...
  A da smo mi, kojim sretnim slučajem, i ranije mogli biti tako blizu Sulejmena Okana, tako da mu čujemo svaku riječ, njegovu i onih koji sa njim razgovor vode, znali bismo da je, dva dana ranije, u mešćemu kadiji Salih - efendiji donio jednu tapiju i jedan, kod pisara u Kasabi, zgotovljeni ugovor o kupoprodaji. Ugovor se odnosio na dvadesetak duluma zemlje u ravnici blizu Konjevića, koje je Sulejmen prodao Ibrahimu Orloviću, svom rođaku po majci, za šta je primio kaparu u suhim dukatima. Rastabiriće se kasnije da su ti dukati, zapravo, stari mletački lažnjaci koji su u vakat stolovanja Sulejmana Kanunija bili preplavili carstvo. Prema onome što je mula Kerim - efendija zapisao u svom rukopisu, Sulejmen Okan je pušten iz zvorničkog zindana na zauzimanje serdara zvorničke tvrđave, koji bijaše u davnom, krvlju omuhurenom, ratnom jaranstvu sa ocem Sulejmenovim, čije ime, pak, mula Kerim nije uspio doznati. Ali je zapisao, da li na osnovu Sulejmenovih zapisa ili nekog sačuvanog porodičnog predanja (što je malo vjerovatno), da je ovaj, pri prodaji pomenute tapije, bio u velikoj potrebi, ali je, po povratku doma, ugovor spalio i, zarad sramote koja mu je nanesena, odlučio prekinuti sve odnose sa rođakom Ibrahimom i njegovom kućom. 
  Čak je, prema mula Kerimovom kazivanju, u kasnijim godinama, preko posrednika, vraćao Orlovićima uzetu kaparu u pravom zlatu. Oni to nisu htjeli primati, a on je je odbijao uzeti natrag. Tako je to zlato godinama stajalo na čuvanju kod skugrićkog hodže Hasan-efendije, koji bijaše posrednik i godinama neuspješni trudbenik na putu pomirbe Sulejmena Okana sa rođakom Ibrahimom i njegovom čeljadi.
                                                               
                                                               ***
Štovani moj musadik i salih, ti koji češ ovo čitati. Ovo i ono što sam ranije ispisavao na ovim čistim tabacima. Neka znadeš da ovo piše siroti Sulejmen, rob Onoga koji je jedini dostojan robovanja, Onoga koji svoje nepresušne riznice otvara kome On hoće i Koji ne dopušta robu da izgubi Njegov najveći dar - nadu u vječnost. Kod Njega su ključevi tajni vidljivog i zastrtog svijeta, a On nam je preko Sejjida svih stvorenja, graditelja bedema dina i rušitelja utvrda zulima, darovao Uputu koja vodi tajnama srca, a tajne srca vode do Njegovog Lijepog Lica.
   Nekoć me ikramom zvaše Sulejmenaga. Bijah potomak ratnika darovanih beratom sultana Javuza. Pa iako ja ne zauzeh visoke položaje, nego prevrtah zemlju - ostadoh uspravne glave i kičme stamene. Selamili su me temanom; rukom na čelu, usnama i gruđu; i stariji i mlađi od mene. Bijah prvi u selu i prvi u safu.
  Osramotiše me jednom. Ne sramotom bilo kojeg grijeha. Jer neke biljege je lakše ponijeti kad je insan u snazi i kad sokolovim pogledom motri sinove Ademove. Lakše je podnijeti klevetu bluda: ta insanski razum je, i tak', iscijeđena smokva pod bosim stopalom čovječije šćeri. Da su napravili od mene sarhoša i kabadahiju, nakrivio bih ćulah... Ali, osramotili su me. Za džigeru me ujeli. Napravili su od mene lopova. Od Sulejmenage Okana su napravili šugavog hrsuza i prevaranta, podmetača lažnih dukata. Izbrisah tada iz svoga dunjaluka ime i dušu moga rođaka Ibrahima, i imena i duše svih Orlovića. Neka, mišljah, oni imaju svoj dunjaluk, a ja ću imati svoj. Kao da, estagfirullah, dunjaluk pripada orlovićima i sulejmenima.  Ali htjedoh, dostu moj, ispisati ovdje svejedočanstvo o jednoj noći i ljepoti koja me  pomilovala, a onda uzela i vjenčala za se vjenčanim naprstnjakom oba svijeta.
  Bijahu posljednji dani šehri ramazana. Sa teravije se vratih kući i neko vrijeme u svojoj sobi učih suru Er-Rahman. Naslonih se na duvar još sjedeći na postećiji, i kao da malo prisnih. Silazak ramazana padaše na međunevicu, tako da bijaše lijepa i blaga noć. Čista i svijetla kao da je u njoj pun mjesec. Mirna i tiha. Bez neugode studeni ili vrućine. Izađoh u bašču i hodah neko vrijema, tražeći pokoju zaostalu šljivu na grani. Do mene doprije nečiji selam. Osvrnuh se. Preko niske kapije ugledah čovjeka u dolami boje tek ubrane šljive i sa istim takvim tadžom na glavi. Odvratih selam i pozvah ga da uđe. Sjede na jedan od niskih bijelih kamenova kojima sam ogradio avlijska stabla. Ne znam umijem li kazati kakvog rufeta je bio moj noćni gost, ne znam ni da li bih mogao poznati kad bih ga nanova sreo. Bijaše ugodne vanjštine, to znadem više po nekom unutarnjem, nerečenom čulu, negoli po oku. Kaza da ide iz Saraj'va, da je pošao u Zvornik i da se gore više ne smije, a i ne želi vraćati. Zašto, ne pitah ga.
  Bio je u mojoj avliji svu noć, a da ne uđosmo u kuću, niti spavasmo. Ja niti ga pozvah, niti se osjetih nevaljasto zbog toga, jerbo mi to naumpade tek sutra kada ga više nije bilo. A ni on ne zatraži da spava, niti mu je san, po svemu, ikako padao na pamet. Pričasmo. Dugo. Više on, nego ja. Slušao sam ga i polahko tonuo u blagu opojnost njegova glasa. Pričao je o svemu o čemu kazuju ljudi koji su vidjeli bijeloga svijeta. O romanijskim drvosječama, o morskoj ribi, o šeherskoj sirotinji, o stambolskim pehlivanima, o bojnim poljima, o gradu mudrosti pod planinom Vitoš, o ljudima crnim kao zift, o dženetskom vinu i Kavser vrelu... Ali ja sam, negdje u priobalnim strujama te široke rijeke njegove besjede, čuo ono što nije niti izgovorio, i jedno za što sam, kasnije, vjerovao da mi je, zbilja, naumio kazati:
    O, Sulejmene, sine materin, eto - ispostio si mubarek mjesec, bliži mu s kraj. Ti cijeloga svoga vijeka tražiš neko mirno i stameno mjesto u sebi, mjesto obilježeno nečim vječnijim i trajnijim od tvoga porijekla i tvoga imena. Neki busen na koji se možeš mirno ukotviti i biti jedno sa svijetom. Tvoj post se bliži kraju, sada je Sulejmenaga u tebi najkevešniji. Umotaj ga u ćefine. Bolje ti je, Sulejmene jarane, biti potpuni suljica, nego krnjavi sulejmenaga.
  Htjedoh pitati: kako? Šta da činim? Na sedždu padam, na miradž idem, postim i dijelim, i na hadž sam, u kastu, ako Bog dadne. Ali, ne upitah ništa. Slušao sam kako u toj blažanoj noći moj musafir priča o kaurskim praznovjerjima, krajiškim svadbama i Kaf-planini na kraju svijeta, a negdje između, u divnom spletu oživjelih harfova govorio je: Olakšaj sebikane, Suljo, put do lahkoće! 

                                                                      ***
 U svom rukopisu o porodičnim starinama, Mula Kerim-efendija prepisuje ovaj zapis iz Sulejmenovih spisa i ispod prepisa dodaje komentar u kojem zaključuje da je zagonetni noćni putnik bio glavom šejh Sinanove tekije, Hasan Zerinović. Čitajući ovaj komentar prvi puta, u vrijeme moje puste sveznalačke mladosti, tvrdio sam da se ta pretpostavka, uz dužno poštovanje prema mula Kerim-efendijinoj učenosti, ne bi trebala uzimati zdravo za gotovo. Naravno, ne zato što je nemoguće da je dobri Sulejmen živio baš u Kaimijino vrijeme, štaviše, to bi vrlo lahko moglo biti, nego, prije svega, zbog riječi: ''...i kao da malo prisnih'', koje u rukopisu podvukoh, i koje me navedoše na to da zaključim kako je cijeli opisani događaj bio samo Sulejmenov san. Mnogo soli će se prosuti po mojoj siniji dok mi ne bijaše dato da barem naslutim koliko je varljiva i himerična granica između jave i sna. 
   Prema mula Kerimovom rukopisu, Sulejmen Okan će, uoči Bajrama, tek koji dan nakon opisanog događaja, pokucati na vrata svog rođaka Ibrahima Orlovića. Kako je tekao njihov prvi susret poslije mnogo godina šutnje samo Bog dragi zna, ali Mula Kerim navodi da je u predaji o maloj kamenoj ćupriji sagrađenom na rijeci Jadar, sačuvana i priča o dukatima kojima je dignuta, a koja, možda, ukazuje na junake naše priče. Predaja veli da je ova ćuprijica, kao korisna zadužbina koja spaja dvije obale brze rijeke i omogućava put između podudrčkih sela i pitome doline, podignuta ničijim zlatom koje je za potrebe izgradnje ćuprije dao hodža Hasan iz Skugrića. 
  Kako je, kada i gdje na bolji svijet preselio taj čudnovati Sulejmen Okan, kao što već kazah, ja ne znam. Neka ga Milostivi Allah uvede u prostrane dženetske bašče. A svako obdaren sa barem zehrom unutranjeg vida i danas, ako hoće, može ga vidjeti kako u smiraj dana, pomiren sa svijetom, životom i suđenim časom, sjedi podvijenih nogu na postećiji od sušene ovčije kože, u krupnim košćatim šakama; rođenim za plug, a osuđenim na pero; drži teški tespih sa krupnim bobama od orahova drveta i bez hitnje; dok šapatom ritmično spominje Boga, jednako micavši svoje modre, ostarjele usne; pušta pogled kroz otvorene demire da slobodno pase po šumovitim brdima koja stražare nad silovitim, bučnim pohodom jesenjeg Jadra ka rijeci Drinjači, i dalje, ka Drini, Savi, Dunavu i, najposlije, dalekom Karadenjizu iz starih hadžijskih priča.
 

(Podrinje.Online)