Priče
Slova
Piše: Alma Zornić

Već se polahko sumrak spuštao nad uzvisinu iznad uspavanog sela, kada su dvojica starina, poštapajući se čvornatim drvenim štapovima, koračala utabanim putem podno Avdine kuće, skrivene u sjeni starog oraha, napravljene od teškog bijelog kamena koji je godinama odolijevao kiši, suncu, vjetru i oštrim zimama. Podno crvenog krova smjestila su se po dva mala pendžera, sa donje strane, koja gleda u stari voćnjak i bašču, i gornju koja gleda na seoski put i Omerovu kuću, smještenu na malom uzvišenju iznad sela. Puhajući i rondajući, starci dođoše do drvenih vrata, odignutih visokim kamenim pragom, uzdahnuše obojica u isti čas, skinuše svoje opanke, te Avdo, domaćin kuće, otvori širom vrata i unutra prvog pusti svoga gosta i rođaka, hodžu Omera. Nekako Omer i prekorači visoki prag, ali Avdo zape za njeg i uleti u uski hodničić, lomatajući svojim dugim nogama po zraku.
-Bo'me mi se čini, moj Omere k'o da se kuća šljegla od starosti, pa onaj prag o'šo u visinu. – kroz guste brkove ljutito progovori Avdo. 


Alma Zornić

Sjedoše obojica na sećiju. Šarene prekrivke, ponjave, se pružile od kraja do kraja sobe, a ispod njih se nazirao tkani vuneni ćilim. Toplina u sobi i miris halve, smiriše Avdu te on podiže ruku ka licu, zagladi brkove te skide dugi, tamni kaput i spusti pored sebe. 
-E, moj rođo, nije se prag izdužio već si se ti smanjio! – kroz smijeh mu govori Omer.
Ženica u širokim dimijama, vedrog, rumenog lica prinese im drveni izrezbareni stočić, te na njega stavi tanjir sa halvom, malu zdjelu sa vodom i bijelu bošču, da starine operu i obrišu ruke poslije jela. 
Zagledaju Avdo i Omer jedan drugoga, nabiru noseve, udišu miris tamne halve, smješkaju se i k'o nećkaju.
-Bujrum, rođo, deder se zasladi ! – reče Avdo i rukom pokaza svome gostu na pun tanjir.
Omer pruži ruku, uze komad halve, sa koje se cijedio pekmez, te ga čitavog stavi u usta, zadovoljno mrmljajući i uživajući u njenom ukusu. Za njim i Avdo ispruži svoju koščatu ruku, uhvati prstima drugi komad i sa uživanjem proguta, topeći ga jezikom. Nečujno priđe Avdinica - Ćamka, noseći u rukama dvije čaše šerbeta od ruže. Starcima još više zasjaše oči. Pihnuše gutljaj, te zadovoljno uzdahnuše, obojica u isti mah.
-Plaha halva, moja Ćamko, bolja neg' u moje Hure, Dina mi i Imana! – reče Omer, uzimajući još jedan komad. 
-A, dašta da je plaha! Govorka se da zamiriše i onima u Zvorniku, bilesi! – hvali Avdo svoju ženu koja se još više zacrveni od stida i spusti pogled na krilo. Drago joj od tih riječi, pa se još više razletila oko njih dvojice. Prinese im i duhan, tacnu sa žiškom da pripale cigar, kada se zaslade. 
Izvuče Avdo dva komadića tankog bijelog papirića, te razastra žuti duhan po njemu. Pruži jedan Omeru a drugi on smota i liznu dugi cigar. Zapucketa vrh papira kad ga prisloni na žar, i zatinja šireći gusti dim oko sebe. Starac se nakašlja i pljucnu komadiće duhana iz usta. I Omer pripali cigar, zadovoljno se nasloni na debele vunene jastuke, ukrašene vezenim ružama.
-Aferim!  - zadovoljno reče Omer, žmirkajući svojim plavim očima.
-Nešta mi naumpade onaj  naš Kazan, ispod Gajeva što leži. K'o da je neko rupu napravio u sred livade. Svakije put kad prođem pored njeg' i na Gajeve se popenjem, pogled mi ode na naš Udrč. 
-Čuj Udrč ! – između dva duboka dima odgovori Avdo.
-Jah, Jah! Udrč ! A znam i zašta ga gledam. – zagonetno nastavlja Omer.
-Ti si čuo za halke na Udrču, na njegovom vrhu, sakrivene ispod trave i zemlje, kamenja i onog nakog stijenja! - nastavlja starina.
-Čuo jesam, istina, ali viđeo hin nijesam. Koliko god oči naprez'o i natez'o glavu i vrat, od halke nejma ni traga ni glasa! - odmahuje Avdo glavom i začuđeno gleda u svog rođaka.
-Ima moj Avdo, ima, samo ti ne gledaš kako treba i đe treba. Mjesto u desno ti gledaj  u ljevo, u sami vrh, viđećeš da k'o náko ispupčenje ima, a odmak ispod tačno se nazire halka! – zažmiri Omer kao da sad gleda prema Udrču i halkama. 
-Ma đe da gledam, Bog te ne ubio mahnita? - ispravi se Avdo i zagleda bolje u Omera.
-Ti misli šta ho'š, ja hin vidim, zatvorim desno oko, namjerim se prema onijem vrhu i to kad mi sunce udara u leđa. Zasjaji halka Dina mi i Imana!
-Udarilo tebe nešta po toj staroj glavi moj Omere, pa ti i vid uzelo haman! Halke nejmaaaaa! Čuješ li me? Nejmaaaaaa! To matere izmislile priče da nas prepadaju. – završi Avdo, ispuštajući ispod brkova gusti dim.
-Ja znajem da hin ima. Halka k'o kuća moja i tvoja, otegla se niz Udrč, na ušici od suhijeg zlata! 
-A sa'ću ti i ispričati o'klen znam da ima! – Omer ugasi cigar u onu posudicu sa žiškom, uze čašu sa šerbetom, srknu gutljaj, ovlaži sitna usta i započe da priča, gledajući u svog rođaka Avdu.
-Kaže meni moj đedo, jedne prilke dok sam sa njim ovce ćero na Gajeve uz sam Kazan, da su tu nekada davno vatru ložili divovi. Pravi, pravcati divovi. Da su haman nalikovali nama samo što su bili višlji i snažniji. A ja dječarac, gledam ga, ne vjerujem onom šta mi đed kazuje. Mi se popnemo na brdo i on ti meni pokaza u daljini, u pravcu Gobelja, na samom Udrču, je'nu vel'ku halku. Bome, tada nije bilo onol'ko šume i trave pa se ona pokaza, sva sjajna, okrugla i velika. Zasje'nemo nas dva, đedo i ja, gledamo prema planini i on ti otpočne priču.
-Ih Omere, ih, pa svi znamo tvog đedu Kasima! Tome bila duša da smišlja i izmišlja priče! A ti dječarac bijo, mo're te navesti da vidiš i samog diva tamo, kako čuči na tom brdu, među drvećem! - kroz smijeh mu reče Avdo, namjerno zadirkujući Omera, znajući da ni on njemu neće ostati dužan.
-Muči kad ti velim, muči i slušaj! Istinu ti zborim, ne zvao se ja Omer, Kasimov unuk! – na podu, pored peći, sjedi Ćamka i gleda Adema i Omera, širom otvorenih usta, u nevjerici, čekajući da nastave besjedu.
-Nekada davno, kada su sva ova sela bila pusta i prazna, zemljom su hodili divovi. Ogromni i strašni. Velikih t'jela k'o one naše jele u Lugovima. Koščati i toliko jaki da su je'nim zamahom čupali stabla i poput tankog pruta hin lomili na pola. Hodali su sadašnjom Kamenicom, Cerskom, Raševom, Maćesima, Gobeljima, pa sve do našijeh Dragaša. Tad jeleni bili ko naše štale, zečevi k'o ovce, a 'tice k'o međedi. Sve veliko bilo, kako divovi tako i životinje, što su po zemlji hodale, trčale, gmizale, pentrale se. U našem kazanu ispod Gajeva oni bi podložili vatru te se okupili, grijali i jeli. Divovi su živjeli u pećinama na Udrču, u šumi, na livadama. Đe j' se  koji  zaturio po danu, tu bi i zanoćio po mraku. Bo'me njima bi fino ovd'e, ima šume, ima hrane ima i vode i niko hin ne dira nit' lovi. 
Sve do je'nom.
O njima se razasla glas do daleke pustinje i beduinskog cara. Posla taj bedunski car veliku  vojsku, da naše divove mu pofataju, te da ga oni  služe u pustinjskome dvoru. Nahoruža on njihka raznijem oružjima, čarobnijem prahom, dugijem kopljima i tankim zlatnim lancima, jačim od čelika, te tak'i krenuše put Bosne. Dugo him je trebalo dok se nisu šljegli u naše Dragaše. Divovima biše ti ljudi mili, te hin oni pri'fatiše ko svoje i hranom svojom nahraniše. A bo'me ti beduini prepredeni bili, te u oni kazan podno Gajeva prah čarobni izasuše i čekaše da divovi od čarobnijeg praha pozaspu.Tako bome i bi, povaljaše se oni po zemlji i zahrkaše tako glasno da se cijela Bosna tresla. 
Beduni ugledaše Udrč, kršan i oštar. Iskovaše i napraviše zlatne halke, zamku za naše divove. A oni hudi prespavaše dok vojska svoj pos'o ne završi. Kad se grdosije probudiše, ono onije' čudnijeh insana niđe. Sa Udrča nešta blješti, sija se. Dok oni u čudu biše iza grmlja i šume, beduini hin  sa kopljima naćeraše i tankijem lancima oko pasa zavezaše, i uz onu halku privezaše. Neki pobjegoše, neki se niz Udrč od straha baciše, a neki Drini zelenoj pohitaše. Đe koju halku napraviše tako i po jednog diva zarobiše i zlatnijem nitima ga omotaše. 
Jedan od njih stušti ka Zvorniku i nađe se na je'noj litici, visoka i oštra ona bi. O'koliše ga beduini, bockaju ga dugim kopljima. Jadan on ječi od boli, trese se Bosna. Pogleda jado u Drinu, niz onu liticu, a ona virovita, zelena i duboka. Pogleda grmalj i na plavo nebo, sunce prigrijalo pa mu se smiješi, nekako sjetno i tužno, k'o da se oprašta od njega. Raširi div ruke, zgrabi ona koplja, a sa kopljima i one insane, te hin povuče sa sobom niz onu liticu. Odvali se pola stijene za njima, zatrpa hin  i odnese na samo dno Drine.
Omer na trenutak zastade, zagleda se u Avdine tamne oči, sakrivene ispod gustih obrva. Uze onu čašu sa šerbetom te ga ispi. Šuti Omer, mjerka rođaka i Ćamku, kojoj suze krenuše od tuge za divovima.
-Šta bolan bi dalje? – nestrpljivo upita Avdo.
-Čuj šta? – nasmiješi se Omer i nastavi.
- E tu ti je nast'o Divič! 
-Divič? – začu se tihi Ćamkin glas.
-Jah, jah, Divič! Pa šta misliš po kome je dobio ime? – ispod oka upita Omer. 
-Pa po našem divu iz Dragaša!
-Tobejarabi, tobestakfirula Omere, kak'e tebi priče neće iz te staru glave izić'! – i dalje u nevjerici je bio Avdo.
-Pusti Divič, šta bi bolan sa tijem narodom, beduinima i tijem drugijem divovima? – upita Omera. Radoznalost je bila jača nego nevjerica.
-Čuj šta? 
-Pa zna se, divovi su potrgali zlatne lance i sakrili se u pećine. Još hin  možeš čuti kako dišu, ako se dobro naćuliš, kad se pop'eš na Gajeve. A beduni, nenavikli na naše oštre zime i snjegove, pobjegoše kud koji. 
-Neki i ostaše tu. 
-Đedo mi reče tada da moj prvi potomak vodi baš od tojeg beduinskog cara. – smješka se Omer i mjerka iznenađenog Avdu. Zadovoljno uze još jedan komad halve i sa užitkom ga pojede.
-Ako si ti njegov potomak onda sam i ja! – radosno uzviknu Avdo i pogleda Ćamku.
-Deder, ženo, jednu nam carevsku kahvu pripuri! – nasmija se glasno i namignu Omeru.
-Ako laže moj đedo Kasim, lažem i ja, tako mi Dina i Imana! 
Zavališe se starine dublje na sećiju, uživajući u mirisu tek pečene carevske kahve i slasnim komadime halve. 
A negdje pri vrhu samog Udrča, duboko ispod zemlje, prekrivena travom i kamenjem, sakrivena je bila halka. Neki kažu, da su za nju bili vezivani brodovi, a neki pak se kunu da su za te halke bili vezani bosanski divovi. Samo vjetar i mjesec na nebu znaju tu tajnu i raznose je u kasnim noćnim satima, od kuće do kuće, od uha do uha. 
Na obali Drine, zaljubljeno stoji i gleda u svoju zelenu ljepoticu Divič, gradić koji je dobio ime po neustrašivom i hrabrom bosanskome divu.



Alma (Ajanović) Zornić  (1975. god. Zvornik). Živi i radi u Sarajevu.
Do sada objavljeni, pohvaljeni i nagrađivani radovi: Stari mlin – časopis Sarajevske sveske br. 49/50 (2016), Sarajevke vrane – zbirka Grad ukletih (2016), Ašik – Mrguda (2016), Aferim – zbirka Djed Bajro (2016), Različak & Balkonska ljubav – elektronski zbornik Otvorena knjiga ljubavi (2016), Mušmula – Zlatno pero (2016), Iblis Azazilaj – Argus Books & Magazines br. 16, sa temom Multiverzum (2017), Sanjam – zbirka Poslednji cvetovi zla (2017), Duša sa usana – zbirka Paralelni svetovi (2017), Šeftelija – konkurs Musa Ćazim Ćatić (2017), Avetinja & Dubok je predubok tvoj san, al još dublja je java – Argus Books & Magazines br. 17, sa temom Vašerske, festivalske i karnevalske fantastične priče (2017), Pepeljavi – zbornik priča, Najkraće priče 2016 (2017), Konjo – zbirka Let tuđim krilima, najljepše priče za djecu i omladinu sa konkursa planjaxovo pero 2016 (2017), Blago – Knez Vladimir, zbirka kratkih priča sa konkursa Refesticon (2017), Prokletstvo Oštrinja –Zatvorena knjiga kriminala, zbornik krimi priča (2017) .
Objavljuje na stranicama Mustrales, Iza nanihih dimija, Legenda o jezeru kao i na raznim književnim i drugim internet portalima u regionu i dalje.