Priče
Slova
Piše: Muhamed Berbić
     Ne znam ko je i kada izmislio video-rekorder, ali sam ja tu čudnu spravu , prvi put, kao i većina mojih vršnjaka iz Zvornika i okoline, vidio negdje početkom osamdesetih godina u Uzeirovoj poslastičarnici. Njegova radnja tada sigurno nije imala najbolje kolače u gradu,nije se isticala ni po posebnoj unutrašnjosti, niti usluzi, ali je preko cijelog dana bila prepuna, većinom maloljetnih mušterija.
  Uzeir, prezimena se ne sjećam, tada čovjek u srednjim godinama, proćelav, sa karakterističnim  brkovima, dosjetio se i negdje nabavio video-rekorder, što mu je sigurno bio i najbolji poslovni potez u životu. 
Repertoar u tom nezvaničnom drugom zvorničkom bioskopu je bio uvijek isti. Preko cijelog dana tu su se vrtjeli takozvani karate filmovi u kojima su se kosooki junaci  tukli do besvijesti, da bi naravno glavni lik, na kraju, dok pojedete samo jedan Uzeirov kolač, sredio i po dvadesetak svojih protivnika. Nisu svi mogli sjesti, ali su svi morali jesti. Jeste, ulaznica u Uzeirovo kino, odnosno uslov da možete gledati film, bila je obavezna narudžba barem jednog slatkiša. I kada bi se na ekranu pojavila slova koja su značila da je film završen, komentare oduševljenja prisutnih prekinuo bi oštar gazdin glas.
-Ha`jmo druga tura - viknuo bi Uzeir, držeći u ruci novu kasetu koju je spremao gurnuti  u utrobu video-rekordera. Puštanju sljedećeg filma uvijek je prethodila duža rasprava s nekima od “gostiju” i ubjeđivanje o vremenu od posljednjeg uzimanja kolača.
-Oca mi mrtvog, skoro sam uniš`o - kleo se, ne baš ubjedljivo, jedan mlađahni ljubitelj borilačkih vještina, potpuno praznih džepova.
-Sad sam Uzeire, Tita mi, nisam odgled`o ni pola filma - pokušavao je još jačim oružjem, omekšati poslastičarevo srce trinaestogodišnjak za kojeg su roditelji mislili da je u školi. 
Gazda bi, protivno svim pravilima ugostiteljstva, ostavio u radnji samo one koji su u džepu uspjeli pronaći dovoljno novca da plate barem jednu šampitu. Za ostale, prst u pravcu vrata značio je početak nove potrage za kojim novčićem i ponovno moljakanje roditelja, nena i djedova, i ne znam koga sve, da nešto daju. Svi bi naravno nastojali da se što brže vrate, ne mareći za Uzeirovo namrgođeno lice koje je pratilo situaciju u radnji. 
On se trudio nabaviti nove filmove, tako da ste uvijek imali razloga doći, a nije škodilo ni stare pogledati i po nekoliko desetina puta. Niko nije protestovao što nema prijevoda, malo je kome zasmetalo što su glumci azijatskog izgleda komunicirali na čistom njemačkom, baš nikoga nisu razljutile i druge mahane filma. Važno je da je prštalo na sve strane i da su oni dobri, baš suprotno od realnog života, uvijek pobjeđivali. Pa, neka Uzeir i galami. 
Kolači u svemu tome su bili manje bitni. Kakvog su ukusa, prije koliko dana su napravljeni, da li ćete nakon prvog poželjeti i drugi, nije brinulo ni gazdu ni goste. Ulaznica k`o ulaznica. Vrijedi samo dok traje predstava.
   A onda je, kao i svako čudo tehnike, video-rekorder bio sve manje čudo i postao je dostupan i običnim ljudima. Većina doskorašnjih Uzeirovih mušterija imala ih je u svojim kućama. Uzeir nije pronašao novi način da privuče goste i ubrzo se u njegovu radnju, u puno manjem broju, ponovo dolazilo samo radi slatkiša. 
     Nekako se to vrijeme poklopilo sa krajem jednog perioda u našim životima, i kao da je sve praznija poslastičarnica u glavnoj zvorničkoj ulici najavljivala da uskoro tu neće biti ni Zvorničana. Uzeir se, čujem, nakon zajedničkog brodoloma, kao i veliki broj   sugrađana, iskrcao na američku obalu.
Danas, kada prolazite Zvornikom, nemojte džaba tražiti Uzeirovu poslastičarnicu. Čitav red objekata u kojem je bila je srušen i u napravljene zgrade uselili su neki drugi ljudi koji, ako nekada na ekranu i nalete na dvoboj u istočnjačkim borilačkim vještinama, sigurno ne osjete slatki ukus u ustima. 
Video-rekorderi su se, kažu, prestali prozvoditi.