Priče
Slova
Piše: Jasmin Ahmetović
Bijeljina je jedna poveća bošnjačka čaršija, smještena u pitomoj semberskoj ravnici na krajnjem sjeveroistoku Bosne, a omeđena Drinom i Savom, kao prirodnom granicom prema Srbiji. Sam grad je krasio prostrani i lijepo uređeni trg sa klupama za odmor, kao i veliki gradski park u strogom centru, iz kojeg su brojne ulice vodile u mahale, koje su bile okićene prizemnim i kućama na sprat, sa većom ili manjom avlijom, baštom, ili voćnjakom! Kako i sam centar, tako je i svaku mahalu resila lijepa džamija ili bi gdjegod, a zbog tadašnjeg komunističkog gušenja vjere, samo jedna od njih vezala uz sebe dvije mahale. Čaršija je još od turskog vakta diljem Bosne Hercegovine, oduvjek bila prepoznatljiva po bošnjačkom plemstvu, koje je ostavilo dubok trag na svekoliki privredno gospodarski, kulturni i politički razvoj tog kraja. Bijeljinske begovske familije Salihbegović, Rifatbegović, Preljubović, Fidahić, Pašić, Osmanbegović, itd.., su svojim vjekovnim aristokratskim načinom života, naobrazbom, manirima i plemenitošću, doslovno "osvojili" Beč i Peštu, a i ostale gradove carstva za vrijeme Austrougarske uprave u Bosni. Njihovi veliki, i istinski plodni zemljišni posjedi u okolini Bijeljine, su im omogućavali bogat prihod, koji su nemilice i učestalo trošili na izletima do Budima, Pešte, Pečuha ili Beča. Shodno tome, oni su iz bijeljinskih mahala utabali mnogobrojne džade, a sve kako bi obilazili svoja imanja i kmetska selišta oko Bijeljine, nastanjena isključivo vlaškim stanovništvom... 
Ali vrijeme je okrutan put! Sa stvaranjem Kraljevine Jugoslavije, begovi preko noći izgubiše veliku većinu zemlje, a Vlasi dobiše sve bez da su išta platili, te osta samo ona uzdah uzrečica: "Pusto begovsko"! I u jednonacionalnim sredinama oduvjek je vladala ona tiha klasna podjela između sela i grada, ono narodski rečeno, seljaci i građani! Ali u Bijeljini se ta podjela puno dublje osjećala, možda upravo zbog te historijske međunacionalne pozadine, a uveliko i zbog kulturološko vjerskih razlika. Tako da je Bijeljina možda bila jedina čaršija u Bosni, gdje su se u strogom centru grada, prešutno i segregacijski dijelile klupe!? Na jednoj strani parka su mogli sjesti samo "građani", a na drugoj samo "seljaci"!
Već sa prvim zracima svitanja, u Bijeljinu sa svih strana nahrupe "seljaci", dovozeći svoje poljoprivredne i ostale prehrambene proizvode, kako bi zauzeli što bolju poziciju na pijaci, ili negdje po mnogobrojnim mahalskim raskrižjima, te krenuli u prodaju dovežene robe. Robu su dovozili na biciklima, motociklima, manjim zaprežnim kolima, zatim novijim zaprežnim kolima popularno nazvanim špediter, a koja su isključivo vukli jedan ili dva konja, te traktorskim prikolicama, kao i manjim kamionima. S obzirom da je to izrazito poljoprivredni kraj, čaršija od ponuđača i proizvoda, a pogotovu u ljetna doba, se uzmiriše i uzavri kao košnica. Kupusa, paprike, paradajza, patlidžana, pa sve do nezaobilazne ljetne slastice bostana. Pod riječju bostan su se podrazumijevale lubenice i dinje, koje su obilato uspijevale u okolnim selima. Bostandžije su uglavnom, a zbog svojih velikih zaprežnih špeditera, izbjegavali pijacu i strogi centar. Te zone su inače držali bijeljinski pijačni prekupci, te su oni više lovili debelu hladovinu lipe ili duda po mahalama, gdje će na miru moći ispregnuti konja iz špeditera, te ga lahkim vezom privezati za stablo ili granu, nahraniti ga i napojiti i onda se nesmetano posvetiti prodaji bostana mimo gradske gužve i vreve! 
Kao i uvjek u trgovini, od dana do dana, zavisno od ponude i potražnje, od plate - bila je, ili - uskoro će, od regresa - bio je, ili - rekli pa slagali, tako i ta prodaja, bolja ili lošija, je varirala kako koji dan. A onih dana kad bostandžija sve proda, on s ponosom u ćošak špeditera složi onu ceradu kojom je prekrivao bostan, te naoružan gajbom piva i čokanjčetom vinjaka koji mu viri iz džepa otrcanog kaputa, sav veseo u tom pripitom i polualkoholiziranom stanju, podbode Cvjetku kožnim bičem, te i ona kao da osjeti gazdino zadovoljstvo, laganim kasom krene u pravcu sela i svoje štale, nježno rzajući na nestašnu mahalsku djecu koji bi iznenadno i iz zafrkancije unekad podvrisnuli, ili zažviždali, a sve kako bi je potjerali da naglim trkom mimo volje kočijaša projuri mahalom, te njima popravi dan dodatnom spačkom na tuđi račun! 
Ali često se znalo dogoditi da se sav bostan ne proda, odnosno da ga se i poprilično pod ceradom vraća nazad u selo, sa tihim jadom gazde a zbog loše trgovačke sreće i iskrenom nadom da će sutra nafaka biti puno bolja. S povratkom kući bi se obično kretalo u ikindijska doba, a sve kako bi se u selo stiglo prije mraka, te da se konj zasluženo nahrani i odmori, a za sutrašnji novi pokušaj. Zbog silnih ljetnih vrućina, obično bi u ta ikindijska doba na ulici bilo malo ili nikako svijeta. Kada u špediteru ostane neprodanog bostana, puno više po već ustaljenoj vijekovnoj navici, a manje zbog neke zle slutnje, seljak bi se svako malo mehanički i nonšalantno okrenuo iza sebe, te bacio nježni pogled na ceradu, a sve kako bi sam sebi samo potvrdio da je sve na svom mjestu. Ali ovog popodneva, uljuljkan u svakodnevnicu života, te okahren lošom prodajom taj dan, zamišljen i sjetan, prolazeći kroz pustu Dašnica mahalu, nije mu nešto skoro palo na pamet da bi se trebao koji put i okrenuti!? 
A Faruk Koka, stojeći junački i hrabro kao neki partizan osloboditelj i heroj NOB-a na špediteru u pokretu, u rukama je držao najveću lubenicu i samo još taj potez je čekao od seljaka da napravi, a kako bi krenuo bježati sa plijenom!?? Faruk Koka je bio dijete kojem je otac Huso zarana umro, te je kao takav odrastao uz stariju sestru Sonku, brata Ćiru, sestrinog čo'jka Kocu i njihovo malodobno dijete, a sve skupa ih je uzdržavala mati Fata od socijalne pomoći, te perući i čisteći mahalski društveni dom. Htjeli ne htjeli, morali su se dodatno i obiteljski organizirano snalaziti, a sve da bi se kako-tako preživjelo. I baš kao u inat, seljak zamišljen i ni na kraj pameti mu da se okrene, te već uvidjevši da bi uskoro mogao izaći iz ulice i njemu dobro poznatog terena, Koka poviče glasno; 
-Halooo.., budalo!!! 
Okrenuvši se istog momenta, seljak šokiran vidjevši Koku kako na sred špeditera drži njegovu najveću lubenicu, naglo potegnu uzde unazad..
-Hoooo Cvjetka... Hoooo... 'Ljeb ti j... Hoooooo! Ustavder se... Hooo!!!
I dok se konj, u naglom trzaju ustavljao na gazdinu zapovijed, Koka je već vještim skokom bio na trotoaru, ne puštajući lubenicu iz ruku, a samim zaustavljanjem špeditera i seljak je iskočio, te krenuo trčati za hrsuzom i drskim bezobraznikom. 
-Stanider! 'Bem ti Svetu Panteliju... Vraćaj lubenicu il' ću ti zvat miliciju... Čuješ šta ti velim?, - sopio je seljak trčeći, dok je Faruk Koka bježao taman onom brzinom, kojom je dovoljno da ga ovaj ne sustigne, ali i da mu ostavi dovoljno nade da ga može stići i eventualno spasiti i lubenicu, a i čast!
Nakon već istrčanih pedesetak metara, kojima ga je odvukao u poprečnu ulicu Đure Đakovića, Koka je još malo ubrzao trk, te ostavivši sebi dovoljno rastojanja od progonitelja, naglo se okrenu i trehnu lubenicu o trotoar uz riječi: 
-Eh eto ti tvoja lubenica, kad si takav škrtac, - te brže bolje preskoči prvu komšijsku tarabu i hop, hop, hop, nestade u baščama i sokacima, ljetnim suncem uspavane, mahale! 
Seljak zadihan, šokiran, zbunjen i unezvjeren, vidjevši da je uzalud trčao, baci još jedan tužan pogled na razbijenu lubenicu iz koje se cijedio sok po vrućem asfaltu, a ose i muhe se već počele skupljati, žurno krenu nazad, sada već sa skroz drugom brigom, da li je Cvjetka ostala na mjestu mirno stajati, ili je neko drugo mlado balinče zazviždalo, te je natjeralo u trk kojim može samo još veći zijan pričiniti??! 
Prešavši tih nekih četrdesetak koraka iz sporedne do ugla glavne ulice, a sa tom zlom slutnjom, obuze ga neka milina i zadovoljstvo kad tamo naprijed vidje svoju dobru Cvjetku, kako mirno stoji na istom onom mjestu gdje ju je i ostavio, te sretan da nije i gore prošao u ovoj mu iznenadnoj situaciji, malo laganijim i opuštenijim korakom krenu još tih pedesetak koraka prema špediteru. Uzburkanih emocija, psujući poluglasno „maslemanu“ majku gurbetsku, ali obogaćen jednim novim negativnim iskustvom, tješeći sebe kako je ovaj nauk platio samo jednom lubenicom i uzaludnom trkom, te koreći se što je dopustio sebi taj nemar, umilno je pogledavao prema svojoj Cvjetki, dok ga je ona pitomo čekala. Došavši na dvadesetak koraka od špeditera, bez da je išta vidio, samo ga kroz stomak presiječe neka sandžija lošeg navještenja. Ubrzavši dva tri koraka, vidje da je cerada kojom je bio prekriven sav preostali bostan u cjelosti smaknuta, a još narednih par koraka ga je okahrilo skroz, jer u špediteru bostana više nije bilo!! Tek tada je shvatio da je skupo platio bijeljinsku školu, koja se zove BOSTAN NAVLAKUŠA!