Priče
Slova
Piše: Rabija Hamidović
Odlučila sam da podjelim jednu ljubavnu, istinitu priču sa mojim Zvorničanima. Da nas sve vrati u dane ljubavi i snova, u mladost, koju smo živjeli kraj Drine, kada smo bili najsretniji na svijetu.

Posjeta Zvorniku. Ljeto je, juli mjesec 2015. godine. U tiho predvečerje, kao nekada, izlazim na zvornički korzo. Sjećam se, tada smo se spremali pored ogledala i gledali na sat, a minute su bile vječnost. Pogledah na sat, bilo je već sedam. 
Rekoh sestri: -Ja izlazim u čaršiju! 
Veli ona: -Gdje, bona, izlaziš u ovo doba?
-Pa na korzo sestro! 
Ona me pogleda začuđeno, pa se nasmija grohotom.
-Sestro, sad se izlazi u deset!
-Čuj to, - velim ja. 
-Pa, ja sam se vraćala kući u to doba, a sada se u to doba izlazi.
Nema veze. Uzmem ja moju tašnicu i onako pored Drine krene lagana šetnja. Željela sam što više da uzdišem zraka, ovog najljepšeg, zvorničkog. Da zapamtim svaki kamen, svaku sliku, svaku kuću, ulicu, mahalu... Da je ponesem u sebi i da mi te slike budu čuvari rahatluka moje duše. 
Onako zamišljena nađoh se na mostu. 
-Carina! 
Muški, tvrdi, grubi glas me probudi iz razmišljanja. 
-Dokumenta gospođo! 
Izvadih pasoš i pružih cariniku. On uzdahnu i glasno reče:
-Švedska!? 
Gledao je u moj pasoš, kao da je ugledao duha. Pogled mu u trenu odluta daleko. Zurio je u Drinu, u šumu, u prolaznike... Kao da je nekoga tražio pogledom. Nešto promrmlja, pa opet odluta pogledom daleko niz Drinu. Zatim izusti dubokim hrapavim glasom:
-Švedska mi je uzela dušu, ljubav i mladost!!!
Nijemo sam ga gledala. Ništa nisam razumjela. 
Carinik nastavi da priča: „Imao sam djevojku, zvala se Merima, Toliko sam je volio da bih i svoj život dao za nju. Bilo je to prije rata. Bili smo svaki dan zajedno. Maštali o sreći i budućnosti. Gradili smo kulu od pijeska, od od kamena. Na Drini smo provodili dane i noći. Šetali smo zagrljeni i zaljubljeni. Puštali se niz Drinu, sve dok nas hukovi ne bi ponijeli. Kad sam se odlučio oženiti, počeo je prokleti rat. Ne znam ni danas kako smo se razdvojili. Svako je otišao na svoju stranu. Ja sam otišao prema Srebrenici, a Merima prema Tuzli. Između Tuzle i Srebrenice bio je zvornicki četnički korpus, Arkanovci, Šešeljevci, Crvene beretke... I tako, razdvoji rat mene i moju Merimu, za sva vremena. Bio je to april 1992. kada sam je zadnji put vidio. Od tada, do danas, moja je duša prazna. Nisam znao ništa o Merimi. Pitao sam mnoge prijatelje i familiju, ali niko ništa nije znao o njoj. Noćima sam se pitao da li je uopšte živa. Tako je i prošao rat. Ja odlučih da zakopam Merimu u svoje srce, tijelo i dušu, da zaboravim prošlost. Iako teška srca, prihvatih istinu da Merima nikada neće biti moja saputnica kroz život. Oženio sam se, stekao familiju i postao sretan familijaran čovjek. Sve do jedne večeri. Sjedio sam sa društvom i slavio rođendan sinu. Bio sam sretan kao nikada do tada. Smijao se i šalio, sve dok telefon nije zazvonio.
-Halo, Omer je! Bujrum!
Sa druge strane javi se ženski glas:
-Halooo! Halooo! Merima je! 
Osmijeh mi se zaledio. Kap kiše da je pala ubila bi me. Drhtavim glasom rekoh:
-Moja Merima, gdje si? Šta si? Ti si živa!? 
Ma ne znam ni šta sam je pitao. Suza se otkinula. Drhtao sam kao kad sam je prvi put poljubio. Gubio sam ravnotežu. Merima je govorila drhtavim glasom:
-Izvini Omere što te zovem ovako kasno. Izvini što ti se nisam prije javila. Izvini što te još uvijek volim. Što te zovem poslije 23 godine... Izvini što te nisam zaboravila. Još uvijek postojiš Omere u mojoj duši.
Plakali smo oboje!
-Omere, ja živim u Švedskoj. Udata sam i imam familiju, - kroz suze je govorila. 
-Ne zaboravi me! Ne zaboravi naše dane pored Drine. Ne zaboravi nas, našu ljubav, naš Zvornik.
Plakala je. I i ja sam plakao. Suze su same tekle. Spustila je slušalicu, a ja sam još uvijek čekao da ona nastavi govoriti. Držao sam slušalicu u ruci, plakao i brisao suze kao malo dijete. 
Vidio sam svoju Merimu, na tren. Vratio sam film unazad. Prošetah sa mojom Merimom Namazdžah korzom. Drinom. Napravih s njom kulu od kamena. Poljubio sam svoju Merimu zadnji put 1992. godine. Rekla mi je da me voli, a ja zaboravih reći njoj: -Volim i ja tebe! Jos živiš u mojoj duši.
Ne dade mi moj muški ego da joj kažem zadnji put: -Volim i ja tebe. 
Zurio sam u telefon dugo, dugo vremena. Okrenuo sam se prema supruzi i prijateljima i rekoh:
-Javio mi se prijatelj iz mladosti moje. 
Bio sam kukavica. Ne rekoh da je to bila moja Merima.
Te večeri sam se napio ko nikada do tada. Plakao sam kao malo dijete.“
Nijemo sam ga slušala i upijala svaku njegovu riječ, da ne zaboravim. Rekoh sebi da ovo moram ispisati. Tu ljubav zvorničkih Romea i Julije.
Ljudi su prolazili pored nas i gledali nas čudno. Nisu razumjeli tu bol koja se upravo izlila pred mene iz srca nepoznatoga čovjeka.
Gledala sam u Omera. Činilo mi se da će svakog trenutka pojaviti Merioma. I ja sam je pogledom tražila. Omer je gledao u mene, pa u Drinu. Zurio je u moj pasoš. Šutjeli smo oboje.
Odjednom, carinik mi pruži pasoš i reče, nekako snuždeno, muški: -Izvoli gospođo. Boga ti, kada odeš u Švedsku, poselami mi moju Merimu.
-Hocu, - rekoh. 
Stavila sam pasoš u svoju tašnicu i nastavila šetnju Namazdžah korzom, srcem svoga Zvornika. A u mislima sam bila sa Omerom i Merimom. 
Vraćala sam sjećanje u tu daleku 1992. godinu. Kako je to nekada sve bilo lijepo! 
Šetala sam gradom kao nevidljljivi duh. Nisam srela ni jednog, ama baš ni jednog Zvorničanina.
U svakom sokaku, pred kućama, gledale su me tužne, uplakane oči mojih sugrađana. Oči iz 1992. godine, kada su me ispratile. Taj njihov pogled i danas me prati. 
Bože, šta nam uradi ovaj rat. 
Vratila sam se narednih dana u moju Švedsku, ali su misli ostale na mostu, na Drini, u Zvorniku, kod Omera i Merime. 
Rasuli smo se po čitavome svijetu i nikada se više spojiti nećemo. Ali, Zvornik živi u nama i kada mi ne živimo u Zvorniku.  
(priča je nastala na osnovu istinitog događa; imena su promijenjena zbog zaštite indentiteta aktera)