Bijeljina

Priče
Slova
Piše: Jasmin Ahmetović
Kao i svi gradovi svijeta, tako je i Bijeljina prije agresije na našu domovinu, imala nekoliko osebujnih likova za koje niko nije znao ni ko su, ni otkud su, ali su doslovno bili sastavni dio čaršije, te na njih svijet i nije previše obraćao pažnju, osim u momentu kada je takvima trebalo udijeliti sadaku, ili napraviti kakvu spontanu, simpatičnu ili, puno češće, neslanu šalu. Bijeljina je čaršija u kojoj je svaki živi insan imao svoj originalni nadimak, kojim ga je neko obilježio, najčešće već u ranoj fazi života, a one su obično bile opravdane, što zbog unutrašnje ili neke vanjske karakteristike koju osoba nosi. Sa tim nadimkom, lijepim ili ružnim, on bi hodio kroz život vrlo lahko prepoznatljiv u svekolikoj verbalnoj komunikaciji. Ovo je priča o jednom takvom liku, koji je Božijom odredbom bio osoba mentalno i fizički zaostala u razvoju, ali u cjelosti bezopasan po okolinu, šta-više, jako simpatičan i drag insan, s kojim su ponajviše srednjoškolska djeca svakodnevno zbijal šalu i šegu, jer se i on sam, bez obzira što je bio i desetak godina stariji od njih, najviše pronalazio upravo u toj generaciji. Kao da je njihov vršnjak sa dragošću bi prihvatao svako obraćanje prema njemu! 
Jedni su ga zvali Ludi Mićo, ali kod drugih, velikom većinom, prevladavao je naziv Mićo Skakač. Bio je osoba srednjeg rasta, ljepuškastog i mladolikog lica, uvjek simpatično nepočešljane kose, te velikih smeđih očiju kojima je, doslovno u svojoj iskrenoj dobroćudnosti, kao najstrastveniji lovac, vrebao plijen u umilnosti nečijieg slučajnog pogleda. Ako bi se nekom prolazniku omaklo da Miću Skakača pogleda u oči, on bi taj pogled fiksirao, te nekim samo sebi posebnim svojstvom hipnotizirao tog nesretnika, da bi ga nakon nekoliko trenutaka omamljenosti od te hipnoze, Mićo doslovno razbudio riječima: 
-Šta gledaš u mene j... te ćorava, hahhaaahaaa…“
Zp bi uvjek završavalo njegovim gromoglasnim smijehom, dok bi „nagrajsali“, zbog nelagode iznenadnog susreta i dobrano crvenih obraza, gledao da što prije šmugne za prvi ugao u drugu ulicu. Cjelokupni dojam njegovom simpatičnom i razdraganom licu su odavala stalno poluotvorena usta iz kojih su virili blještavo bijeli zubi, te je samim tim uvjek izgledalo da se smije na nekoga. U verbalnoj komunikaciji je raspolagao samo sa nekoliko simpatičnih fraza i originalnih psovki, zaslađenih zaraznim gromoglasnim smijehom kojim bi doslovno svakog razoružavao u pokušaju nekog dubljeg i smislenijeg razgovora. U fizičkom smislu sudbina se doslovno poigrala sa Mićom, jer je u desnu ruku bio sakat. Ruka mu je u laktu bila skroz savijena, da bi mu samom tom posljedicom šaka sa nježno skupljenim prstima uvjek bila prislonjena na grudi, tako da je ostavljao dojam kao da drži uzde nekog nevidljivog konja. Lijevom rukom je nesmetano raspolagao i nju je najčešće koristio da bi nosio veknu hljeba ispod pazuha ili vrećicu sa skupljenim povrćem i voćem na bijeljinskoj zelenoj pijaci. Ponekad je tu bio burek kojim ga je neko iz seveba počastio. Jedući ga u hodu, Skakač je uvijek negdje žurio. 
Za razliku od gornjih ekstremiteta u donjem dijelu je sve opet bilo skroz kontra. Lijeva noga mu je bila puno kraća od desne, a s obzirom da njega niko nikad nije vidio da miruje na jednom mjestu, nego je uvjek bio u nekom užurbanom kretanju, njegov hod je izgledao kao kontinuirano lagano poskakivanje na najljepšem atu plemenite pasmine, te bi svako malo neko nestašno djete povikalo sa druge strane ulice: 
-Poskoči Mićoooooo! Poćeeeeraj dorata svogaaa!
A on bi to samo propratio gromoglasnim smijehom i još bržim hodom, te verbalnim kontranapadom prema tom hrsuzu: 
-Ko te to tako ošiš'o, j... te za vrat?! Hahahaaah!
Čim se začuju prvi sabahzorski horozovi i zauče sabahski ezani sa munara pet bijeljinskih džamija, Miću Skakača se već moglo vidjeti na ulici kako laganim kasom „jezdi na svom doratu“ čaršijom, mahalama i najzabitijim sokacima! I tako po cijeli dan. Neumorno, nezaustavljivo, nadahnuto, uvjek svjež, dobrog raspoloženja i nasmijan, zastao bi samo na momenat ako bi ga neko od pekara ili dobrih ljudi pozvao da mu pokloni hljeb ili burek, ali i tada je cupkao u mjestu, kao da obuzdava svog nemirnog doru, kojem plemenita hajvanska krv ne dopušta ni trenutak zaustavljanja na svom putu ka vječnosti. Ako je išta postojalo šta može isprovocirati i naljutiti tog dobroćudnog insana, onda je to ako mu neko od djece kaže: 
-Mićo, stoj! 
-Ahahaaah.., Ne mogu, žuuuriiiiim, j... te luda... Haaahaaaaah! - odgovarao bi Mićo, te bi samo ubrzao korak da se što prije udalji od tog bezobraznog djeteta, koje očito namjerava da ga uvrijedi, ismijavajući mu tu njegovu mahanu nezaustavljivog užurbanog hodanja, koje je očito i sam bio duboko svjestan. Izgleda da je tom mahanom i bio iskompleksiran, bez obzira na sva druga fizičko umna sudbinska zakinuća! 
I kao što niko ne zna odakle u sabah izroni, tako već sa prvim akšamskim mrakom, niko i ne primjeti da ga nema više na bijeljinskim ulicama. Očito je da i njegov „plemeniti i izdržljivi Doro“, treba da ode na zasluženi počinak.
Mićo Skakač je najviše jezdio Račanskom ulicom u Bijeljini. To je jedna poprilično duga ulica na kraju koje su se nalazile sve srednje škole, te bi on znao hoditi za grupom djece u odlasku ili povratku iz škole, držeći se pristojnog odstojanja koje je podrazumijevalo nenametljivost, a sa druge strane i skrivenu želju da ipak bude primjećen, sa krajnjim ciljem da se kakvoj djevojci omaknu oči i uhvati njen pogled, te je svojom poznatom metodom nakratko hipnotiše, razbuđujući je riječima i gromoglasnim smjehom:
-Šta gledaš, j... te šuplju! Kakva si k'o da te je Drina izbacila nakon poplave... Haaahaaaaahaaa!
A glasan smijeh i kreveljenje ostale djece na račun prozvane samo su još više pojačavali njenu nelagodu i sramotu, te je naredni period bila „obilježena“ od društva na način: 
-Selmu begenis'o Mićo Skakač! 
Već drugoga dana, kad bi ga ta ista djeca vidjela, obavezno bi mu poručivali ozbiljnim glasom; 
-Mićo, pozdravila te Selma!
A on bi, širom otvorenih očiju, punim razdragane sjete i neskrivene radosti, ostavljao dojam sam sebi i drugima, da mu je to drago i da ima eto i on nekoga ko ga se sjeti, anam negdje! A najviše je takvih „emotivnih pozdrava“ dobijao prvog aprila. I bez obzira što uopće nije znao nabrojati ni dane u sedmici, a o nekim drugim godišnjim kalendarskim i vremenskim okvirima pogotovo nije imao pojma, Mićo Skakač je ipak dobro znao kad je prvi april, jer je to za njega oduvjek bio poseban dan, u cjelosti ispunjen pozdravima od djece, koji su se uvjek završavali sa onim razdraganim:
Apriiiiliiiiliiii! 
I hodio je on tako bijeljinskom čaršijom godinama, uvijek sa žudnjom iščekujući prvi april, koji je u njegovom poimanju svijeta bio kao najveći državni praznik tadašnje SFRJ. I nema ama baš nikoga u cijelom gradu, a da ga nije tokom godine sreo na desetine puta, jer bi on samo iznenadno iskočio „sa svojim dorom“ iza nekog ugla, a jedini spas od verbalne neugodnosti sa njim je bio, nipošto ga ne pogledati u oči! 
Bez obzira na spomenute mentalne posljedice u razvoju, a s obzirom da je bio blage naravi, socijalistička vlast nikad nije smatrala za potrebnim smještati ga u socijalnu ustanovu zatvorenog tipa, sve dok jedne prilike i Mićo Skakač nije „nagrajsao“ na nedobronamjernu šalu starije omladine okupljene ispred Omladinskog doma u centru grada. Uz već ustaljene i uobičajene zafrkancije na njegov račun, izdvoji se grubi glas vječitog šebeka Redže Seta, koji je bio poznat u čaršiji po svojim posebnim smicalicama na račun sugrađana, kao i vještom glumom u samoj pripremi tih neslanih šala, koji reče:
-Ama Mićo, vidi, matere ti, onoga čo'jka što ide... Vidi kako se ružno ošiš'o. Ider ga ćušni samo jednom po glavi, a ja ti ev' odma' odo' naručiti porciju malih ćevapa.. 
Te hvatajući se mahinalno za džep i vadeći novac u cjelosti ostavi dojam ozbiljnosti svog nauma. Kaže se da ludom ne treba dva puta govoriti! A Mići Skakaču i „njegovom dori“ su još dodatno nozdrvama zamirisali obećani ćevapi, te se u tren oka stvori iza nesretnika koji je prelazio ulicu prema zgradi općine i ćušnuvši ga nježno lijevom rukom po glavi, kao kad se dijetu kaže sefte nakon šišanja, uz gromoglasni smijeh prozbori:
-Ahaaaahaaaahaaaaa!!! Ko te to tako ošiš'o, j... te za vrat! Aahahaaaaaahaaaaa! 
Čovjek iznenađen i šokiran, okrenuo se i kad je vidio o kome se radi, samo malkice povišenijim tonom prozbori: 
-Hajde, bježi tamo nesretniče jedan, prođi me se! 
Vjerovatno bi se na tome sve i završilo da ga dodatno nije iziritiralo glasno smijanje i kreveljenje dobro namještene publike, te se sav zajapuren u licu, od nelagode i sramote događaja, koji ne priliči njegovom političkom statusu i ugledu, užurbano udalji preko ceste u pravcu Općine, samo jednom podigavši kažiprst desne ruke, ozbiljno priprjetivši Mići Skakaču! 
Uz smijeh i tapšanje publike za herojsko djelo Mićo je, cupkajući, ćevape pojeo u slast, ali na žalost, već sutradan su mu prisjeli, jer on jadan nije bio ni svjestan da je „ćušnuo“ novoizabranog komunističkog predsjednika općine Velju Antića, koji ga je, štiteći dignitet svoje funkcije, smjestio u Socijalni dom na tri mjeseca, koja su relativno brzo prošla. Nakon toga ga se najednom ponovo moglo vidjeti u čaršiji kako neumorno „jaše svog doru“!
I kao svih prijašnjih godina i tog zadnjeg martovskog dana 1992. godine Mićo Skakač je sa žudnjom i vječitom sladostrašću iščekivao to sutra! Taj prvi april. I osvanuo je. Lijep i sunčan. I Mićo se osjećao posebnim toga dana. „Izjahao“ je u čaršiju sa „svojim Dorom“ već sa prvim zrakama sunca, unaprijed se veseleći „poručenim pozdravima“ od Selme, Aide, Jasne, Amre, Mubere, Salihe, Fadile i svih onih ostalih djevojaka umemoriranih u njegovoj glavi, a na kraju zaslađenih sa onim sočnim Apriiiliiliiii! Krenuo je laganim kasom kroz čaršiju! Sunce je već bilo okupalo bijeljinske ulice. Ali, "njegov doro" je osjetio nekakvu tamu koja je izbijala iz mnogobrojnih avlija i bašti. Toga jutra se nije čuo svakodnevni, razdragani cvrkut ptica, koje se vesele proljeću. Našavši se u ulici kraj autobusne stanice, držeći pod pazuhom lijeve ruke, od nekog pekara već poklonjeni, vrući hljeb, a desne ruke skvrčene u visini grudi, kretao se prema Račanskoj ulici iščekujući da vidi nekog od srednjoškolske djece, dok odjednom nije začuo onu riječ koja ga vrijeđa i koju najviše mrzi. Ali ovog put ta riječ nije zvučala onako kako je već dugi niz godina naučio da je čuje u svakodnevnim dobacivanjima nestašne djece. Sad je to bilo nekako odrešito, resko, naređivački, vojnički: 
-Stoj!!! 
Tako da se čak i „njegov doro“ od šoka, na samo jedan tren, zaustavio... Ttren koji nije bio duži od sekunde, a ugledavši osobu koju nikad prije nije vidio u svojoj čaršiji, u maskirnoj uniformi, sa crnom kapuljačom na glavi i uperenim oružjem prema njemu! 
-Ne mogu, žuriiiim, j... te luda! Ahaaahaaa!
Ra-ta-ta!!! Začuo se kratki rafal automatske puške, koji je prekinuo na pola njegov gromoglasni smijeh. Srušivši se na leđa, na dobro mu poznati bijeljinski asfalt, čvrsto je držao pod pazuhom vruć hljeb koji je već kao spužva počeo upijati njegovu toplu krv. Mićo Skakač je otvorenih očiju gledao u nebo, iščekujući one dobro poznate riječi: 
-Apriiiiliiiliii!!! 
Ali prvo je začuo glas Arkanovca, svog krvnika: 
-Milutine, lebac ti j... Koga sam bre ovo ubio“? 
-A, jooj!!! To je jedan naš - odgovara lokalni Srbin, vodič. 
-Pa majke vam ga bre nabijem, srpsku neorganizovanu... Lepo ste nam rekli da Srbi danas neće izlaziti na ulicu jer su obavešteni! 
-Hajd nije ni važno, jer taj i nije bio sav svoj u glavi, – pokušavao je Milutin lažno „umiriti“ i svoju, a i savjest Arkanovog beskrupuloznog ubice. 
I prije nego što je duša Miće Skakača krenula prema nebu ispod njegovih skvrčenih nogu je „hitro iskočio njegov doro“, pojurivši najbržim galopom prema plavetnim mlječnim stazama, da na vrijeme sačeka njeno uzdignuće Gospodaru zemlje i nebesa, te da u vječnosti laganim kasom jezdi nebeskim visinama!