Priče
Slova
Piše: Muhamed Berbić
Tabla sa ćirilićnim natpisom „Tuzla - Zvornik“ bila je naslonjena sa unutrašnje strane na vjetrobranskog staklo autobusa. Na devetom peronu glavne tuzlanske stanice u njega uđe povisok čovjek, star oko pedeset i pet godina. Sjede negdje na sredini i pogledom prebra ostale putnike. Ne prepozna nikoga. Ni vozača, a ni konduktera nikada nije vidio.
Jučer je stigao iz Švedske. Više  od petnaest godina nije bio u svom Zvorniku. Ne bi ni sad', ali mora  izvaditi neke papire u Opštini. Autobus ponese putnike tuzlanskim ulicama, pa kroz  Simin Han, tunel u Čaklovićima, Tojšiće...  Muharema Kadrića je obuzeo čudan osjećaj dok je kroz prljavo staklo gledao poznate predjele i uglavnom nepoznate zgrade. Na svakoj stanici je pomno posmatrao  putnike koji su ulazili, očekujući da će vidjeti nekog od poznanika iz bivšeg života. Prođoše i Kalesiju i ništa.  


Zajko Mehidić, pred svojom kućom u Grbavcima


Kad autobus stade u Memićima i primi nove putnike, lice mu se ozari. Podiže se da bolje vidi. 
-Jeste Zajko, on je sigurno! Ma, jes' Zaim Mehidić!  
Čovjek s violinom ispod ruke, ulazio je uz pomoć djevojčice, od nekih petnaestak godina. Tamne naočare koje je nosio i način na koji se kretao ukazivali su da je slijep. Smjestiše se oboje na sjedište iza vozača.  
-Vidi, isti je, - pomisli Muharem. Samo ga umjesto brata Hamdije voda neka cura.  Možda mu je kćerka?  
-Đe si bolan Zajko? - ne izdrža da se ne javi. 
 -Ko je to, ko je to? -  poče se Zaim okretati prema glasu. 
-Ja ba, Zajko, Muharem, Muharem iz Beksuje.   
-O, Muharem Mahmutov! Pa đe si Muhareme, jesi l` živ! 
 Čovjek presretan što ga je Zajko prepoznao uzbuđeno odgovori.
 
-Evo ba, juče sam stig'o iz Geteborga,  pa poš'o u Zvornik. Trebaju mi neki papiri. 
-Đe ti  je Murat?
-On je u Americi, - zadovoljan što mu se Zajko sjeća i brata, odgovori Muharem.  
-O, šejtan je Murat bio. Je l'  se proš'o ćoravog posla?
-Ne mere se Zajko čo'jek proći toga dok je živ. Pogotovo moj Murat.
 - Jes`, ja bi evo doveo još je'nu ženu, ali ne mogu, nisam još odslužio vojsku. Ha...ha...ha...!
-De nam ba, Zajko, odsviraj je'nu.  
 Violina u Zaimovim rukama kratko zajauka, pa krenu pjesma.
-Da se naaa... Ha-me, sruuu... Hu-ši... Pri-hi... Ko-lica, prikolica, pu... Hu-na...  Hudovicaaaaa...
Dok su ostali putnici, uključujući vozača i konduktera, uglavnom ravnodušno propratili Zaimovu  muzičku tačku, Muharemu skoro suze krenuše. Umjesto u ovom, u mislima se nađe u nekom drugom autobusu, koji se kroz borovu šumu, negdje na Karauli, uspinje od Zvornika prema Sarajevu. Zajko, mlađi za tridesetak godina, malo oštrijim glasom pjeva  istu pjesmu. Vozač Ibro Lolić iz Đulića i neki Pero kondukter, pjevaju s njim. Putnici uživaju u predstavi. Veseli autobus, čini se, začas stiže do Sarajeva.
Često bi tako i drugi vozači poveli Zaima i na duže linije. Pjesmom i duhovitim dosjetkama, slijepi bi čovjek svima kratio putovanje. Neko mu od putnika doda koja paru, pa su tako svi bili zadovoljni. Znao je nekada i dva puta dnevno potegnuti do Sarajeva i natrag. Zajku su znali svi u Zvorniku, a on je takođe, po glasu, poznavao mnoge. 
-Ti si Ismete? - uvijek bi zadovoljno naglasio da je prepoznao sagovornika nakon  razmjene samo nekoliko riječi.  
-Bogami me odma' poznade, - hvalio  bi se čovjek kasnije. 
Zaim je  godinama tako svirao i pjevao po Zvorniku i okolini, radosno pospremajući u džep bilo kakvu nagradu za svoj trud. A ljudi su davali.
Dok je slušao Zajkinu pjesmu, Muharemu se ukazaše likovi još nekoliko ljudi iz nekadašnjeg Zvornika. Čuo je, eto, da su Ibru Lolića odveli sa onih sedam stotina i pedeset sa Bijelog Potoka. Ubili su ga, kažu, u Karakaju.
   
 Na Crnom Vrhu uđe kontrola. Zastadoše kod Zaima i njegove kćerke.
-On stalno putuje i ne naplaćujemo mu kartu, - objašnjavao je kondukter. 
-Postoji li kakva odluka o tome? Ima li šta napismeno? Ne može to tek tako. Pravila su pravila, - nabrajao je kontrolor.  
Razgovor prekide Muharem.
-Kol'ko je karta za Zajku i malu?
 -Četiri i po marke.
-Evo, ja ću platiti!
Muharem izvadi novac, kondukter odcijepi dvije karte i kontrolor krenu dalje po autobusu.
      
Čovjek koji je dugo izbivao iz svoje zemlje shvati da ni ovdje više nije ništa isto. U čestim polemikama sa svojim novim poznanicima u dalekom svijetu, naglašavao je da Bosna jeste siromašna, ali tamo ljudi imaju dušu. Zapitao se da li je zaista tako? Radost zbog toga što je vidio Zaima, zasjeni ova situacija.
-Vidi ti, do šta je došlo, da i Zajki hoće da naplate kartu, - pomisli.
       
Dok se autobus spuštao putem između crvenih,  skoro obnovljenih kuća u Gušterima,  Zajko i djevojčica ustadoše spremajući se za izlazak. 
-Fala ti Muhareme, poselami ko uspita!
-Fala i tebi Zajko, živ bio, - reče  sjetno. 
Dugo je kroz staklo pratio Zaima koji je ukorak sa svojom Hurijom nestajao u daljini. Gubeći ga iz vida Muharem osjeti kako mu iz prsa iščeznu onaj divni tračak nekadašnjeg života, koji je Zajko nakratko unio u autobus.
Misli mu se vratiše na ono zbog čega je i krenuo u Zvornik. Za promjenu državljanstva kažu, treba čitava gomila papira. A čuo je da se i polijepo mora platiti dok se sve to povadi. 
-Joj, nikad dovoljno para!