Priče
Slova
Piše Mehmed Đedović
   Buzdo Ljutika nije bio onakav kakvim su ga drugi vidjeli. Nije, doduše, mogao poreći da se tog spornog dana desilo baš to što se pričalo, ali to nije imalo veze sa onim što on jeste.
Prvo, on nije imao potrebe da prestaje piti iz prostog razloga što nikada nije ni počinjao, a oni koji bez flaše nisu mogli ni dana odgovarali su ga od pića.
I nije bio blesav, ni približno koliko su to bili neki drugi koji su mu, što u šali što ozbiljno, predlagali da posjeti psihijatra.
   Bio je malo smotan, možda smotaniji od drugih, i jezik mu je počesto bio brži od pameti, no, to još uvijek ne predstavlja krivično djelo.
   Pravili su zgubidani i zajebanti puno veće gafove nego što je on pravio, ali njegov osta zapamćen i nikako ga nije mogao sakriti. Nakon toga, u Zavidovićima je neko smislio izreku koja je bila rezervisana samo za izuzetne blesane, koju je Buzdo, po nesreći, zapamtio. 
Da bi tu glupost napravio, morao si biti ili totalni kreten ili Buzdo. On je bio Buzdo...
   Jeste, to je krenulo od onog dana i održalo se. Buzdo je slutio da je tvorac te kvalifikacije lokalni šaner Hilmo Prco, inače vlasnik ćevabdžinice u kojoj se okupljala Hilmina generacija; odrasli ljudi koji ni od čega nisu prezali da bi se dobro našalili.
Šta bi Buzdo Ljutika rekao da ga je iko priupitao: Pa šta ti, pobogu, bi da to uradiš?
Toga dana jeste bio pijan, lagao bi kada bi rekao drugačije, i to pijan ko majka; proći će godine prije nego što se opet tako napije. 
   Javilo mu, dok se vraćao s posla, da mu je žena rodila sina i zbog toga se tako žestoko nalokao. Častio redom i sa svakim pio, pa u po puta zaboravio gdje je krenuo. Valjalo mu, sjetio se, već dobro bez pameti, kod matičara Fazlije Softe, da upiše sina. Dijete se rodilo kod kuće i samo ga je on mogao upisati u knjige. 
   Nije se moglo desiti, kad je već prepio, da i Fazlija ode ranije s posla, a on da se vrati kod matičara sutradan, trijezan i još sretniji.
   Softa je uvijek držao širom otvorena vrata svoje kancelarije pa je tako bilo i ovaj put kada je u nju zakoračio Buzdo Ljutika trudeći se da se ne primijeti da je pijan.
Fazlija nije otišao, ali je bilo očito da je žurio, jer je i on nestrpljivo čekao da što prije upiše dijete u debelu knjigu rođenih, pa je i njemu promaklo što nije smjelo promaći.
Sjetio se Buzdo svog oca Safeta, dobrog i čestitog babe kojeg je izgubio onda kada mu je najviše trebao. 
   Safet je radio u rudniku. 
   Jednog vrelog julskog dana, krčeći njivu, popustilo mu je srce te su ga tu, na toj njivi, našli mrtvog.
   Prosuzio je Buzdo za babom kao i svaki put kad ga se sjeti.
   To je bio jedini i najveći razlog zbog kojeg je sinu dao ime Safet, a Fazlija to uredno pribilježio u matične knjige.
   Na povratku kući, susreo ga Dželil Dedeić zvani Kobra. Nosio je u ruci neku svesku i u njoj nalaze, slike tužne djevojčice i govorio da sakuplja pare za njeno liječenje, a Buzdo mu, ne sačekavši da završi svoju priču, tutnu u ruke više para no što je očekivao. Ode Dželil na svoju stranu, a Buzdo na svoju, obojica zadovoljni i nasmijani.
   Sutradan se Buzdo otrijeznio. Malo ga je mučila savjest što se onoliko nalokao pa je požurio da pomogne ženi, koja je ležala u krevetu dižući se samo ako je morala. Zadovoljno je dočekivao sve kućne poslove koje je znao i koje nije znao obaviti, radio i pjevao.
   Treći il' četvrti dan nakon posjete matičaru, ni on više nije pamtio koji, i njemu i njegovim ukućanima i čitavoj čaršiji došlo je da se prepolove od smijeha. Njemu je, doduše, taj smijeh najprije prisjeo, jer se na svoj račun mogao šaliti do određenih granica, a u ovom slučaju, i sad, četiri godine poslije, čuje kako mu se podsmijehuju iza leđa.
   Na kraju, tješio je sam sebe. Kakve ima veze što mu se obojica sinova zovu očevim imenom? Nikakve, to je lijepo ime.
   Buzdo Ljutika zaboravio je da je svom prvom sinu dao očevo ime, pa će, pijan i sretan, dati i drugom.
   Matičaru Fazliji nije smio na oči, niti bi on prihvatio njegovu molbu da ispravi grešku, pa je i odustao od toga, a i čuo je da se Fazlija smijao ko konj, kad je čuo šta je Buzdo uradio. 
Tako su u njegovoj kući živjela dva Safeta i on tu nije vidio ništa smiješno ni budalasto koliko su to drugi dizali na sprdnju.
   Posebno je bio ponosan, možda i više nego što je bio tužan, a i tužan je bio da ga se utješiti nije moglo, onda kada je umro Safet Isović.
   U njegovoj kući su, mislio je, ostala sačuvana dva velika imena, ime njegovog babe i ime čovjeka koji je imao glas ko najbolji mujezin; to što su obojica Safet, što to nekome drugom smeta ako već ne smeta njemu.
   Buzdo je, inače, rijetko pio, samo u posebnim prilikama, no, poslije tog događaja sa upisom djeteta još više je umanjio, i ako mu se pilo, pio je kod kuće, a izbjegavao čaršiju, no, čaršija njega nije ostavljala na miru.
   Bruka je pukla po njemu, onaj smijeh za koji je mislio da se utišao, vratio se onoga dana kada se udala njegova punica i bio je još glasniji.
   Njemu ni to nije bilo smiješno, ali se i on zamislio i zapitao, što joj je to trebalo.
   Buzdina punica Ćaza bila je fina i čestita žena, život je proživjela štiteći ugled i čast familije. 
   Valjda je u starosti teško biti sam, zaključio je Buzdo i odmah joj oprostio. Mogla je Ćaza živjeti kod bilo kojeg od tri zeta i trojice sinova, ali nikome nije htjela biti na teretu.
Podsmijeh i podrugivanje familiji izazvala je jer se udala u 73. godini života, za čovjeka koji je bio njen vršnjak.
Dvadeset godina je bila udovica i za nju niko ružnu riječ nije mogao reći, a kad je pukla vijest da se udala, smijali su joj se tri puta gori od nje.
   - Ništa se ti, sine, ne brini, pred svačijom kućom mečka zaigra pa će sutra i onima koji se danas sprdaju sa nama.
   Tako je rekla žena koja ga je zvala sine od kad je svoju ćerku poslala u njegovu kuću. On joj truna nije zamjerio, a i ženu je uvjerio da udajom nije ništa manje njezina majka nego ranije i da je u starosti teško biti sam, a bila bi sama i da se kod bilo kojeg djeteta uselila.
   - Ovako je najbolje, rekao je ženi, i ona je znala da je Buzdo u pravu.
Bio je u pravu i onda kada se umoran vratio kući s posla i dok je trpao u sebe punjene paprike, ugledavši na zidu dvije smrdibube, jednu pored druge, zaustavio ženu koja je krenula da ih ubije.
   - Ne diraj te smrdibube, ko što očima gledam, sutra će plata.
   Plata je kasnila četiri duga mjeseca i u kući su se trošile posljednje zalihe hrane.
Sutradan je bilo kako je Buzdo naslutio, samo što nije bila jedna nego tri plate odjednom. 
Prevrćući zadovoljan kamaru para po rukama, promrmljao je sebi u bradu: 
   - Pored one dvije, u sobi se sklonila i treća smrdibuba, jest sigurno...
Nije on bio od ljudi koji su nešto mnogo vjerovali u babinje priče i predviđanja, ali je za četerdeset i šest godina života naučio da se u nešto mora vjerovati.
Smrdibuba u kući značila je pare, i ne treba je ubijati; ako baš smeta, izbaci je vani, ali ne ubijaj, nije dobro ubijati ni jednu životinju pa ni smrdibubu.
Primijetio je i da poklopljene kazaljke na satu nisu uzalud poklopljene, ima tu nešto, Buzdo je vjerovao da ima.
   - Kako objasniti da se, jesam li pomislio na njih, ispred mene pojave neki moji prijatelji. Recimo, idem ulicom i mislim: Gdje li je sad Fikro da odemo na pivu, kad ono Fikro ide prema meni i smješka se. Ne tražim da drugi vjeruju u moja čuda, jer ni ja, da budem iskren, češće ne vjerujem nego što vjerujem, al' ima tu nešto, ima sigurno.
   Tako je Buzdo govorio istom Fikri dok su poslije posla, sjedeći na terasi, čekali da im Safet stariji donese pivo iz prodavnice.
Fikro je klimnuo glavom.
   - Može biti da sto puta pomisliš na nekoga i taj neko se ne pojavi, a slučajno se pojavi jednom i odmah misliš: Ima tu nešto.
   - Može biti i da je tako, pomirljivo će Buzdo.
   - Ima li gdje onih tvojih smrdibuba?
   - Nigdje ni jedne, ko da su u zemlju propale.
   - Šteta...
   - I ja kažem.
   - Neki dan, kod mene u komšiluku, sjede u hladu trojica zgubidana i kartaju. Ni jedan ne radi, nikakvih primanja nemaju, a školuju djecu, žive...
   - Nemaju ni ptice plate pa žive...
   - Mani se ptica, Buzdo, nisu ljudi i ptice isto, pusti da ti ispričam...
   - Pričaj.
   - E, došao drugom komšiji ugalj, deset tona, a on nema kada da unese. Radi u Libiji, pun para i ode do onih što kartaju i zamoli ih da oni unesu ugalj u njegov podrum. Lijepo im čovjek kaže koliko ima uglja, gdje ga treba složiti i uhvati se za novčanik da im plati što će to uraditi.
   - I šta bi, nestrpljivo će Buzdo.
   - Ne prekidaj me kad pričam, ljutnu se Fikro.
   - Dobro, neću, pričaj dalje.
   - Trebao si ti to nama juče reći da se pripremimo za posao, današnji dan smo već isplanirali, tako mu kažu oni zgubidani ne prekidajući kartanje, i čovjek ode dalje da traži ko će mu unijeti ugalj. Nije mu bilo mrsko da proviri u to što su oni planirali pa ne htjedoše na brzinu zaraditi koji dinar i nimalo se ne iznenadi kad vidje da na bicikla natovariše štapove i odoše na pecanje.
   - Dobro...
   - Nije dobro, to ti je naš čovjek, jadan i bijedan, al' neće da radi i zaradi kad može.
   - Ljudi nisu htjeli da kvare svoj plan...
   - To hoću da ti kažem, dok mi čekamo da vidimo smrdibubu i nadamo se plati, obistinjuje se ona stara izreka...
   - Da pogodim koja je...
   - Haj...
   - Para na paru...
   - Uš na fukaru, taman tako. Taj moj komšija što radi u Libiji baš dobro zarađuje i dobro živi. Dođe kući svakih šest mjeseci-godinu, napravio i izgradio sve što mu je trebalo, kupio stan, vozi dobra kola, na selu golema kuća. Kad je došao, ovo zadnji put, otišao sa ženom u Merkator u kupovinu i u nekoj nagradnoj igri za kupce dobije televizor. Isti dan se sa društvom zatekao u kladionici i slučajno se kladio, a ne bi da ga oni nisu nagovorili, i dobije goleme pare, a nit mu trebaju nit ih je očekivao. I to nije sve, prije nego što će se vratiti nazad u Libiju u onoj Coca-colinoj nagradnoj igri dobije mobitel...
   - Para ide na paru...
   - A oni sa biciklima odoše na pecanje.
   - Vidiš da ima nešto u tome, ne vjerujem ni ja svemu što čujem, al eto...
   - Ama, čini mi se da se čuda svuda oko nas i dan-danas događaju, jedino što ih mi ne vidimo...
   - Narod je postao zao, pogan, više voli tuđe zlo, voli se nasmijati tvom belaju nego struku šorvana...
   - Ti s tim imaš debelo iskustvo...
   - Ako ima neko da nema, treba samo biti strpljiv i imat će, nikoga belaj nije obišao...
   - Hoće l' ovaj tvoj mali s pivama...
   - Sad će, sad, poslao ga ja da mi kupi i novine, kad već ide...
   - Čuj, novine, otkad to ti gledaš novine?
   - Znaš ti onog Kobru, onog što hoda sa tekom i sakuplja pare za liječenje djeteta?
   - Taj hoda godinama i godinama ljudima na prevaru uzima pare.
   - Meni ne uzima na prevaru, kad imam ja mu dam, kad nemam nemam... Nego, znaš li ga?
   - Ne znam, ali sam ga viđao kad hoda od kafane do kafane, od kuće do kuće i traži pare. On je odnekle iz...
   - E, vidiš, mene je Dželil lijepo posavjetovao i ja sam njegov savjet poslušao...
   - Ja sam za njega čuo da je prevarant, a, evo, od tebe i da je savjetnik.
   - Nije on blesav, ne, vidjet ćeš kad Safet donese pive i novine...
Ne prođe mnogo, a novine se nađoše u Buzdinim rukama. Dok je Fikro pio pivo, on je listao novine nestrpljivo prevrćući stranice. Zadovoljstvo mu se ogledalo na licu kad je došao do sredine novina. Smješkajući se, spusti novine na sto i zadovoljno pokaza Fikri.
   - Evo ti, na, ponosno će.
U novinama, i to preko čitave strane priča o Buzdi i njegova dva Safeta, a na sred strane slika oca između dvojice sinova. Fikro gleda otvorenih očiju, a Buzdo se zadovoljno smješka.
   - Šta veliš...
   - Bogami, lijepo si isp'o u novinama sa djecom. Niko mi neće vjerovati kada ovo budem pričao na poslu, ponesi novine da pokažeš šefu smjene...
   - Vidiš da Kobra nije blesav i da može biti dobar savjetnik...
   - Kakve veze on ima sa ovim?
   - On me je posavjetovao da ovo uradim i novinara poslao da napravi priču, taj novinar je njegov poznanik iz rata.
   - Kobra ga poslao i on došao?
   - Došao i priču napisao, te nas i slikao.
   - Bogami, dobro...
Taj novinski tekst o Buzdi Ljutiki i njegova dva Safeta zavezao je usta svima koji su Buzdu ismijavali. Sad su i drugi mogli pročitati Buzdine razloge zbog kojih je djeci dao ista imena i njegov ponos na svoja dva Safeta. U čaršiji mu je porastao ugled preko noći i sve je brzo došlo na svoje. Onim što su se voljeli smijati na tuđi račun, odjednom više nije bilo do smijeha, al' Buzdo je svakoga pa i njih razumio i brzo im zaboravio pasjaluke koje su mu priređivali.
Onaj novinski tekst je iskružio iz novina, uokvirio ga i okačio na zid u hodniku nove kuće, da se zna. Ime novinara Rasima Kompirića, starijeg čovjeka, pomalo odsutnog i zabrinutog, upamtio je dok je živ, i molio Boga da što prije ozdravi kada je dosta kasnije čuo da se razbolio.
Od tada je počeo više cijeniti novinare te redovnije kupovati i čitati novine. Još nešto mu je u novinama postalo drago i zanimljivo. Ispunjavao je ukrštene riječi sa takvim žarom kao rijetko ko.
U neko doba mu je palo na pamet da neko mora i sastavljati ono što on ispunjava i na šta troši sate svog slobodnog vremena. Žena je bila u kuhinji kada joj je doviknuo naget nad raširene novine na stolu u dnevnoj sobi:
   - Rahima!?
   - Šta je.
   - Znaš li ti šta je Ćopak? 
(Iz romana „Ćopak vodoravno“)