Priče
Slova
Piše: Osman Halilović

Brajko i mali Gagula zurili su u taj prizor sa zbunjenim izrazima lica... Već debeo sahat sjedili smo sa njima i dobro su znali ko sam. Osjetih jaku želju za dozom nikotina. Ustadoh i rekoh da idem zapaliti, ostavih Ibru da im objašnjava ako umije... Ja nisam mogao ni samome sebi. Vani je padala neka bezglasna kiša. Bio jedan od onih dana kad se ne zna je l' tek svanulo il' se smrkava. Pripalih cigaru.
 




  Halil Badžan je najsličnije rođenu bratu što sam ikada imao.
  Jerbo, nije naš narod govorio džaba: sedam badžonoga pod jednu repušku stane! 
  Doduše, moja Kuljanka i njegova Kostjerevka rod su koliko smo i nas dvojica, dva ponosita proletera iz užičke Niskogradnje - begovski evlad . A počeli smo se badžati još onomad kada smo i prvi i zadnji put, ludinjski se zaplićući o vlastite jezike, prišli dvjema Hamzabega sestrama na jednom kameničkom vašeru. Tog majskog dana postali smo badže za sva vremena, a Halil je zbog moga tepanja ponio i počasni nadimak za cijeli život. 
  Zbog njega sam i prešao u Kladanj, iako sam se s Nezučanima bio obiko. Na pustom Kršu se uglavnom kunjalo i zavitlavalo, ginulo se samo kad nas digne da se ide nekud. A ipak sam se sto puta ujeo za prkno što ga poslušah i dođoh ovdje od onakve ljepote. U Nezuku je stalno pucalo; svako malo neki napad; granatama su nas gađali ko truhlim kruškama - al' se jelo ljudski. A ovdje se, buraz, skapavalo od gladi. Bogom se dragim kunem da smo dvadeset i jedan dan jeli samo neku nevjerovatnu infuziju začinjenu listom kiselog kupusa i neko gnjecavo pecivo (da ne kažem, tobejarabi, hljeb) od prerađenog ječma iz tuzlanske pivare. 
  Tih dana u posjetu je došao predsjednik. Kada smo se postrojili Čaruga je, serbes, izašao pred njega i salutirao desnom, u lijevoj držeći manjerku:
- Gospodine vrhovni komandante, dozvolite da se obratim!
    A onda, čitajući na predsjednikovom licu zapitanu zbunjenost, prekrivenu izmaglicom tužnog osmijeha koji je sjenio lice tog čovjeka, iskoristi priliku i pruži mu manjerku: 
- Molim vas, predsjedniče, kušajte ovo...
Predsjednik je uzeo sivomaslinastu limenu posudu sa obje ruke. Zavirio u njen sadržaj i prinio licu kao da želi da omiriše. Onda je pogledao u Čarugu ne skidajući osmijeh sa lica:
- Mogo si, vala, i kašiku ponijeti.
Strojem je prostrujao talas prigušenog smijeha.
- Predsjedniče! Žalim se vama jer vjerujem da ste insan, što bi se reklo, prije svega... Nismo ni mi ničija vojska! Neko u korpusu treba biti strijeljan za ovaj lopovluk...
Onda se predsjednikovo lice najednom smračilo. Zavladao je muk.
  Digavši obje ruke u visinu grudi, čineći tako nekakav blagi smirujući gest, progovori  odlučno i ozbiljno. Kaza kako je malo reći da on razumije poruku koju smo mu poslali (zapravo ju je poslao samo Čaruga, jer rijetko bi se ko drugi usudio). Rekao je da je bolju hranu jeo u zatvoru poslije onoga rata i kako nijedan bosanski vojnik ne zaslužuje ovakvu, blago rečeno, neprimjerenu ishranu... Pogotovo ne mi koji smo, beli, Bosnu branili na obali Drine. Zakleo se da će se ispitati zašto je došlo do ovoga i da će se hrana morati popraviti...
Nikada niko nije strijeljan. 
  Ali hrana se od tog dana upristojila. Predsjednik je donio i plaće. Tako smo to zvali, iako nikad ranije nismo ni pare vidjeli. A, iskraj, nismo mi, vala, ni ratovali za platu. Podijeljeno nam je po pedeset dojč maraka. 
    I eto ti mene i moga Badžana kako teška koraka, obojica mahmurni; on od rakije ja od nespavanja; grabimo ispucalim asfaltnim putem kroz Ravne ka liniji. Prebacivši je preko desnog ramena, Badžan nosi šarenu vreću improvizovanu od komada šatorskog krila, stegnuvši njen skupljeni vrh sa obje šake, jer nikakva uzla ne nađosmo. Bila je puna američkih lanč paketa. Ibro komandir nas je zadužio da ih izuzmemo i ponesemo našima na liniju. Svakome po jedan. Petnaest komada. Iako teret nije bio nikakav, Badžan je zanovijetao da se svako malo smjenjujemo. Govorio je da mu je glava ko cincarski bubanj, a noge ko pokisli balvani. Sad je bila njegova reda. Cijelim putem se žalio i svako malo bi zakukao:
- Oj, dragi Aljo, šta mi uradi!
   Nije da mu nisam vazio kad je sinoć nakastio otići do Hilme mještanina i uzeti litarku za dvaj's maraka. Imao je čistu računicu: dvadeska meni, badžo, trideska Kostjerevki kad dođem u Čakloviće, opet me nema niđe... Ja alkohola pihno nisam još od one vojske, ali nije mi prvi put da sa njim presjedim noć. On pije, ja mezim. Samo, ovaj put ja sam sjedio uprazno, i ovaj put bio je rat. Ne mogu, ruku na srce, reći da je bio neka pjandura. Bio je ko hljeb moj Badžan, a kad popije - bio je ko vreli somun. Malo zapjeva, malo voli sav narod, malo tuguje kad mu naumpadne kakva žalosna sudbina kakvog morićibremorićpaše... Bože mi u grijeh ne upiši, nekad sam dumao kako Bog ne bi ni zabranio rakiju da su svi ljudi u njoj ko Halil.
Hodali smo stazicom kroz mali jasikov šumarak kraj same Drinjače koja je ugodno hladila, a pred nama se uspinjala velika golijet koja je vodila gore na Krš. Dolazila je moja reda. Ne znam ko je prvi od nas dvojice primjetio trojicu ljudi koji su silazili odozgo vraćajući se iz izvidnice. Ali Badžan je prvi prepoznao onoga koji je išao u sredini: ogledao se oko sebe u panici, a onda je samo stuštio ka obali. Ja za njim: Kud ćeš jadan ne bio!?
- Ne mogu 'vaki pred njeg', ne budali... - kao zaobadani deran koji traži kakav bilo izlaz, jer samo što nije uhvaćen u golemu zijanu, nespretno se spuštao niz strmu obalu.
   Nekoliko manjih gruda stvrdle zemlje se svaljuta u rijeku. Počeh se spuštati za njim. Obala je bila komad vododerine na kojoj se nije noga imala đe spustiti. Uhvatih se za komad ogoljene žile koje je štrčala iz zemlje, dok su mi koljena i vrhovi čizama hvatali pusti oslonac na strmini koja ništa na sebi nije htjela. Kako se Badžan držao to samo Bog zna. 
  Molio sam Boga da nas nisu već sočili odozgo dok smo hodali; ako nisu, nema bojazni - ovdje nas nisu mogli vidjeti, iako sam ja mogao njih, kad naiđu. Skriveni u tom smiješnom položaju, nas dvojica opakih veterana koji se ni pred Rusima na Žlijepcu nisu krili, mora da smo se doimali kao dva balava derišta koji u baksuz doba igraju žmire. Lahnulo mi je kad ih ugledah. Išli su šutke, umorni. Jedan za drugim. Ništa nije odavalo da znaju za nas. Ovaj što je hodao prvi bio je naš, iz Kamenice. Mlad dječak, širokih ramena. Rat ga je zatekao u medresi. Strašan borac. Onaj na zečelju bio je s donjeg kraja. Negdje oko Glumine. Zvali su ga nekim čudnim imenom - Rehber. 
  U sredini je hodao - on. Desne ruke naslonjene na pušku čiji mu je remen bio oko vrata. Čuo sam za nj još prije rata, ali sam ga prvi put vidio onda na Olovu kada smo išli s Kaimijama čiji je komandant bio. Postio je, iako Ramazan nije. Bijah blizu kad ga Kušmo, u sred akcije, molio da se omrsi jer je bio iscrpljen. Zauvijek me i bespovratno osvojilo to umorno, blago lice s kojeg osmijeh nije silazio ni dok je ve - be - er prebirao po nama. Ni kasnije ga nikada nisam susreo bez tog osmjeha. Bilo je nešto sa tim čovjekom što je ulivalo i sigurnost i mir. Nešto zbog čega se insan, kad ga vidi, osjećao vrijednijim nego što jeste. A sada se Badžan i ja krijemo pred njim kao zadnji mamlazi. Nije to bio strah. Samo stid. Neka rijetka i skupa vrsta ljudskog stida.
     Čekali smo da dobro odmaknu. Šutke. Tišinu prekide Badžan reskim zajedljivim šapatom: A, što se ti bolan badžo sakri, nisi ti pio!? 
- Badžane... Paketi!!! - uzvratih viknuvši.
    I ne čekavši njega opustih ruke i, ne znam kako, dočekah se na noge skočivši u plićak rijeke. U onom pobunluku Badžan je, napriliku, pustio vreću kraj sebe i nismo ni primjetili kako je završila u vodi. Voda je već natopila. Bila je napuhana kao balon, a njen lagani teret je formirao malu flotu od šest sedam smeđih lađica koje su izmicale našem pogledu niz središnju struju rijeke. Badžan je već bio kraj mene. Prvi zagazi još dva koraka u vodu do koljena. Onako mahmuran uspjede dohvatiti platno. U njemu je bio samo još jedan paketić. I ostali su otplovili u nepovrat, prije nego smo išta primjetili. Badžan opsova i onaj preostali zafrljači na sred rijeke.
  Kraj zemunice su nas dočekali Sejo, Mrki, Senad Ćupo i komandir Ibro, ostali su bili unutra. Ova četvorica su gledali u nas kao u ždrijebe koje nosi fes. Badžan je mokri komad šatorskog krila prebacio preko ramena kao peškir na plandovanju. Samo je nemoćno raširio ruke: 
- Eto me braćo... đe sam tu sam, ubijte me! Objesite me na krivi grabić...!
                                                                  ***
„Ljetos je jedna ekipa kretala, jarane, pa se vrnusmo sa Burnica. A ja nisam mogo više u tom kotlu: nikog svoga, još gore je ovo sad - ni rat ni mir! Govorio sam Gaguli: 
- Hajmo, bolan, pa šta bude! 
Nagovaro sam još neke za koje znam da su sami ko panjevi. Gagula je doveo dva rođaka iz Kasabe, bio i Cerak, onaj što ga ranilo... I neki Roksa iz Novog Sela i zet mu Ramo koji je govorio da zna put na Kladanj. Sedam nas, buraz. Jedna puška. I ja im'o ovaj Zastavin s nešto metaka. Rek'o sam namah da ja na Baljkovicu ne idem, samo 'vamo na gornji kraj... Roksa nas je nagovorio da se ispnemo na Udrč, da on i zet odu kući. Im'o neki šmajser zakopan još od Kravice i pekmeza nekog, sve u bazen zatrpali kad se bježalo... Da mi konačimo u šumi i sačekamo ih do sutra. Čekali smo tri dana... Evo Gagule nek mi ne da lagati... Nismo ni ponijeli bogzna šta, nije se imalo. Roksin pekmez nam je bio pod moranje. Tri dana i dvije noći, svega mi moga. Da ih idemo tražiti nismo znali ni đe, bi ni kud bi... Smajo iz Kasabe je šćeo da se vratimo, al' ja i Cerak smo navaljivali da idemo i bez njih. Gagula je s ovog kraja i zna put napamet. Evo ga ovdje, tako je bilo... Neće zahatorit', al' ispalo je da on napamet zna jedino ćursi-dovu, samo je učio cijelim putem, danima...“
    Kao kroz gustu vodu do mene je dopirao glas momka sa Sopotnika. Jedva sam oči držao otvorenima. U Čakloviće smo stigli sinoć u gluho doba. Ne znam da sam jedan drijem sastavio kad me Kostjerevka viknula: 
- Hajd' hairlijo, traži te onaj tvoj komandir! 
Ibro je došao ranim jutrom. Sinoć je od Žile čuo da su dvojica Srebreničana u stacionaru Bristola u Tuzli. Zahajdekao me da im danas odemo u posjetu. Da sam znao da je nakastio ići u osam izjutra izmislio bih neku izvlaku. Al' gotovo je sad. 
   U petak, u zoru, na našu liniju su udarila četvorica Srebreničana noseći jednoga koji je bio ranjen. Doduše, niti jedan nisu bili iz Srebrenice, ali tako smo zvali sve koji su otuda prelazili. Ovdje smo saznali da je onaj ranjeni na Gradini, dvojica su već kod porodica, a ovaj Brajko i Gagula su ovdje malo zbog izranjavanih stopala, a malo zato što niko još ne zna kud bi sa njima. Gagula je bio mladić od dvadesetak godina i nije puno govorio. Brajko je imao potrebu da se ispriča. Srećom naletio je na Ibru koji ga je stalno poticao svojom čuvenom upadicom: 
- Ha sokole,ha rumeni... 
Na mene, srećom, niko nije obraćao pažnju. Pokušavao sam kunjati otvorenih očiju dok je vazduh poluprazne sobe titrao ritmom ljudskoga glasa:
„... Ja od Neđeljišta nisam znao đe smo. Bog zna na koju smo sve stranu udarali. Kad upadneš u one šume ne znaš ni đe ti je lijeva ni đe je desna. Al' Bogom se smijem zakleti da smo bili blizu Šekovića, dalekovode sam radio gore, kad su zapucali... Nismo ni prilazili blizu njihovih sela, al' nešto im je bilo smješteno gore na brijegu. Bili smo na čistini i četnik je skonto... Trčali smo do šume i Ceraka je pogodilo. Valjalo ga je nositi, al' Bogami, nije to bio najveći belaj. Imali smo još samo jedan komad dobro bajate pogače i grudu soli. I nismo znali na koju stranu... Smajo je rek'o da samo moramo naći Drinjaču. I tražili smo je. Dvije noći... A onda smo pospali u nekoj šikari, i Mešan iz Kasabe nas je probudio plačući ko dijete: u dolini ispod nas prostrla se ko guja! Sišli smo do nje još za vida, nismo smjeli čekati noć da je ne zagubimo... Išli smo obalom svunoć, a sutra naveče smo morali obilaziti neka sela u širokom luku. Jedva smo je opet našli... Tri dana smo samo lizali so po nekoliko puta, kažu da su partizani u onom ratu jeli lišće i koru u šumi. Moj jarane, ne mere se to... Jesam, Allaha mi, probo... Spuževe bih jeo, ali nije ih bilo za lijeka, nije kiša padala kako smo krenuli.  Jal' će nas zarobiti, jal' ćemo umrijeti od gladi... A Gagula je samo učio... Ne znam koji je dan bio kad smo zalegli u neku paprat na obali, u nekoj pustahiji... Tu noć nismo kretali dalje... Nisam više ni spavao niti bio budan, to ti se, jarane, ne mere opisati... Kao da nemaš tijelo. K'o, tu si, ali si i negdje na nekom drugom svijetu... Razdanilo se kad je Smajo polahko ustao i zagazio u Drinjaču buncajući nešto... Digao sam glavu i u prvi mah mislio da sam pobudalio: Smajo je iz vode vadio žive lanč pakete... Iste onakve kakve su u Srebrenici prodavali za pedeset maraka... Ulovio je tri komada i bacao ih jedan po jedan ka obali... Zaboravih gdje smo i viknuh ka njemu da hvata: još dva pakovanje boje kahve su poskakivala na bistrom brzaku...“
   Ibro je odmahivao glavom u čuđenju. Pogledavao je u mene, pa u Brajku... 
- Ha, sokole... 
Ustade i uhvati me sa leđa za ramena, a onda klepi svojom košćatom desnicom po mom ramenu... 
- Ha, rumeni... Ovo ti je moj jaran i vojničina Halil Badžan! 
Brajko i mali Gagula zurili su u taj prizor sa zbunjenim izrazima lica... Već debeo sahat sjedili smo sa njima i dobro su znali ko sam. Osjetih jaku želju za dozom nikotina. Ustadoh i rekoh da idem zapaliti, ostavih Ibru da im objašnjava ako umije... Ja nisam mogao ni samome sebi. Vani je padala neka bezglasna kiša. Bio jedan od onih dana kad se ne zna je l' tek svanulo il' se smrkava. Pripalih cigaru. 
  Osjetih kako me najednom oči svrbe. Nekadašnja ljetna bašta hotela Bristol izgledala je kao posljednje mjesto na svijetu. Siva i mokra. U grudima mi se javi neki čudan hropac. Prvi put u životu sam osjetio takvo što. Onda se ponovi još jednom. Zakoračih od strehe i digoh lice ka nebu. Kislo je. Kapi sitne kiše lijepile se za usne. Sklanjah ih jezikom. Bile su slane.
  Nije u njima bilo tuge, ni žalovanja, ni puste radosti. Samo se nakupilo.
  Nešto onako.