Priče
Slova
Piše: Muhamed Berbić

Viđali smo ga svakodnevno, okićenog kao novogodišnju jelku, s gomilom vješalica za odjeću, češljeva, džepnih ogledala, privjesaka, lančića, novčanika i sličnih stvarčica zakačenih na rukavima i ramenima. Skoro da niste mogli proći od robne kuće do pošte, a da ne čujete ono njegovo: “Ofingeri, ofingeri...“. Trgli biste pogled i ugledali čovjeka u srednjim godinama, s po kojom sijedom iznad ušiju. Pomalo stidljivo, nudio vam je sve te džidže koje je vješto naredao po sebi. Zvao se Mujo Avdić, ali je malo kome u Zvorniku to ime nešto značilo. Ako kažeš Mujo Haluša, e, onda bi svi znali o kome je riječ.
Bio je kažu izuzetno bistar i vrijedan mladić iz ugledne zvorničke porodice. Otpratili su ga u onu Titinu armiju, gdje je služio kao vezista. I onda se, kako je pisalo u papirima, desio nesretan slučaj. Nešto ga je poteže udarilo u glavu i Mujo je od tada počeo drugačije posmatrati svijet oko sebe, i svakako, okolina njega. Dobio je  nekakvu penzijicu, ali je pravi smisao ostatka života pronašao hodajući od stola do stola  po ljetnim baštama, zaustavljajući šetače na zvorničkom korzu, ili dočekujući putnike  na izlaznim vratima autobusa koji su stizali na stanicu, nudeći na prodaju ono što je zapravo, malo kome trebalo.
Da od toga inače nije živio i da mu zarada nije bila osnovni cilj, znali su skoro svi. Kada bi ne znajući, upitali za cijenu nekog artikla iz Mujine ponude, shvatili bi da je ona podobro ispod realne i da se to nigdje ne može jeftinije nabaviti.
Oni bolje upućeni znali su da je Mujo zapravo tu bižuteriju kupovao na drugim mjestima u gradu po višim cijenama od onih po kojima ih je prodavao. Dobronamjerni poznanici, koji su mu htjeli pomoći i ukazati na tu nelogičnost, dobili bi zanimljiv odgovor.
-Kako Mujo, bolan, moreš jevtinije prodavati nego što si kupio. Đe ti je računica - pitao bi neki dedo s beretkom na glavi, želeći ga posavjetovati i spasiti od očiglednog gubitka.
-Nek` se radi - spremno bi odgovorio Mujo na pitanje koje mu je stalno postavljano. Blagi osmijeh na licu znatiželjnika, bio bi najčešći epilog takvih razgovora. 
Halušine „povoljne cijene“ malo je ko koristio da bi kupovao robu od njega. Prodaja je i tako slabo išla. Ljudi su ga više doživljavali kao dobricu s kojim bi razmijenili par riječi u prolazu i pravi lik za popravljanje raspoloženja. Ako je neko htio stvarno pomoći, onda bi mu  onako dao koju paru. Bilo je i ružnih situacija kada bi ste ga vidjeli kako se brani od grupica razuzdane dječurlije koja pogrdno izvikuju njegov nadimak, nastojeći mu oteti  koju vješalicu ili lančić. 
Muju inače nikada niste mogli vidjeti nasmijanog i neka vječna tuga je prosto izbijala iz njegovog pogleda. Kako je vrijeme odmicalo, sve češće i duže, nije ga bilo u gradu. Ko bi se raspitao, saznao bi da je odlazio na liječenje, u bolnicu u Jakeš, u mjestu negdje kod Modriče.
Nekako pred sami početak ubijanja, koje neki zovu rat, Mujo se u Zvorniku pojavio u iznošenoj oficirskoj bluzi bivše JNA, sa činovima pukovnika. Ispod mnoštva sjajnih lančića nazirale su se epolete sa tri zvjezdice oivičene duplim zlatnim okvirom. Izgledalo   je kao da je neko, poklanjajući Muji komad uniforme nestajuće vojske i države, simbolično želio izjednačiti njena obilježja sa jeftinim stvarčicima iz Halušine ponude.
Njega je zateklo baš u Jakešu. Rodbina će dugo poslije devedeset druge saznati da je jedan od grobova koji su pronađeni ispred poznate duševne bolnice sa oznakom N.N. ustvari  Mujin. Možda je likvidaciju tog meleka naredio upravo pukovnik čiju je uniformu, koji mjesec prije, pronosao Zvornikom? Možda je smrt tako nedužnog čovjeka pokazatelj koliko zaista može biti jeftin ljudski život? Baš kao i stvari koje je Mujo godinama prodavao.
Zvorničani, kojih je danas svugdje više nego u svom gradu, često ga se sjete u međusobnim razgovorima. Mujinim riječima kojima je objašnjavao filozofiju svog poslovanja i oni opišu svaki neuspješan i klimav rad. 
-Kako ide pos`o - upitaju se stari poznanici iz grada na Drini. 
-K`o u Muje Haluše - odgovor je koji svi razumiju.
-Ma hajd`, nek` se radi!