Priče
Slova
Piše: Osman Halilović

''Na Cersku niko nije hteo ići. To gore nisu bili ljudi. Pričalo se da im je Alija, valjda, zabranio alkohol da piju. A bili su drogirani – to garantujem, il' pod dejstvom neke magije, amajlija, vražjih matera... Šta ja znam.  Kažu da u njih te hodže mogu svašta. Još u aprilu, kad smo uzimali Kulu, naišli smo na jedan rov usred muslimanskog groblja, kraj grobnice nekog njihovog sveca. Sve je već bilo palo, ali odatle ih nismo mogli maknuti. Onda je Ćele donio er-be. Bio je, buraz, struka za te stvari. Opalio je i sve se smirilo. Ali kad se setim onog što smo našli na rovu i sad mi kožom prostruji neka ledena jeza. Bio je samo jedan. Nećeš verovati. Samo jedan! Oslonjen leđima na stablo šljive, sedeo je na kolenima kao u turskoj molitvi.  Imao je opekline posvuda i otvor veličine šake na desnoj strani grudi. Bio je mrtav, da mrtviji ne može biti - i smejao nam se u lice''  
                                                              ( Svjedok Dragoš L. u knjizi Lazara Ristića ''Srpski dobrovoljci'') 




Osman Halilović

- E, moj Bećo, đe ti je pamet!? Neorganizovan si tooo-taaal-noo - udarajući po posljednjoj riječi kao da su njeni slogovi tri limena bubnja, vlasnik dubokog baritona je malom džepnom lampom osvjetljavao unutrašnjost plitke ukopine u zemlji, tražeći nešto. A onda, ne našavši dolje ništa, ugasi lampu i poče u mraku opipavati travu oko rova.
  - Ne mogu ja na sve misliti - reče onaj drugi, dječačkim glasom koji nije zvučao kao da se pravda, više je to bio proglas nekoga ko je prozvan jer je jedini na raspolaganju. 
   Onaj krupniji, i očigledno stariji, ispruži ruku iza položenog debla na prednjoj strani rova, koje mu je stajalo u visini grudi, i napipa plastičnu dvolitarku. 
- Ko te tu ostavi, bengijo - reče pomirljivo i otvori bocu. Otpi nekoliko velikih gutljaja i upita Beću, ne gledajući ga: 
- Hoćeš li!?
 - Šta će mi čaj, nisam bolestan.
 - Da si onda, bogdo, vode ponio. Trbuh mi izgori. Od čaja nema fajde. 
   Već tri noći uzastopno Džemo je bivao na straži u mezarju. Kako su u petak, u zoru, Fiko i neki momci s Bajra napustili stražu, pričajući kako ih je nešto prepalo, od ovog mjesta su se svi krajčili. Uzalud im je kapetan govorio kako su jedine prikaze dolje u magli, kraj Drine. Momci koji su već tri puta spremno dočekivali Arkanove koljače, nisu smjeli zanoćiti među kaburovima.
   Džemo se nije plašio. Odrastao je uz ovaj grad mejtova, a Kaim-baba je svakom ko je ovdje rođen bio nešto kao neupamćeni amidža. 
  Uostalom, prije osam mjeseci je pobjegao iz kasarne Dračevac kod Splita i znao je dobro pred kakvom se silom raskoračio, pa nije mario za babije priče o duhovima. Pristao je da on ovdje stražari noću, a Bećo mu se sam dodijelio. Uz Džemu se nije plašio ničega. Bio je dvije godine mlađi, nije ni vojske služio, ali je bio dostatno društvo u ovim tuhaf noćima. 
  Zadnje tri noći bilo je mirno. Granatirali su samo danju. Čuo je od Mirse Majora da je onaj četnik kojeg su zarobili na Zlatnoj Vodi rekao kako su se arkanovci povukli iz grada, nakon što su dobili tijelo onog što je skemban na tvrđavi, i da je došao neki pukovnik JNA sa ''svježom vojskom''. To ga podsjeti kako bi sad dao mađariju, samo da je ima, za malo vode, makar ne bila svježa. Bećo je sinoć donio iz kuće Beriza mesara dobar komad usoljene, nedosušene govedine. Đeljanje i žvakanje komadića mesa bila je usputna zanimacija u noćnim satima koji su sporo osipali,  sve dok žeđ nije došla na naplatu. Sada je ostalo još dobra dva sahata do sunca, a nisu imali ni kapi vode. Na sreću, Džemo je već treću noć sipao u bocu čaj koji je Mehmed spremao u komandi nakon večere. U prvom satu straže čaj bi još uvijek bio mlak i dobro bi došao u prohladnoj aprilskoj noći. Ali za ovakvu žeđ, iako već ostudenio, bio je samo pusto varakanje.
 -  Rizo Dedo je kod Hibine kuće, možda ima vode, kad bi ti oš'o na bašču da ga zovneš.
 -  Kad se razvidi otići ću na bunar... Sad ne mičem. A on ti ne bi donio sigurno.
 -  Ti znaš da ne bi.
 -  Znam šta se kaže za Dede: od njih te glava neće zabolit'.
-  Pa kakve to veze ima, Bećo, matere ti!?
-  To jest, jarane moj: neće ti odmoć', al' neće ni pomoć'.
    Džemin smijeh zazvoni, kratko i čisto, kao da je čuo dobar vic koji će već za minut zaboraviti. I zaboravio bi, ali mu naumpade da je, one večeri kad se u Sarajevu pucalo na mitingaše, u kući Hasana Brke, od amidže Salke slušao priču o jednom iz familije Deda i Kaim-babinom bajraku.
   Amidža je kazivao o mladiću koji je, onoga ljeta kada je Švabo udario u Bosnu, pred ordijom čuvenog Fidahije Kunića nosio Kaimijin bajrak do na ravnu Romaniju. A onda ga otuda, nakon strašne pogibelji tog začudnog askera, preko Vlasenice i Udrča, u konjolomnoj hići, nesavijena donio do Kule i turbeta. U turbe ušao potkradom, u akšam. Švabo več bijaše zasjeo na tvrđavi. Savio ga i položio kraj Kaimijina uzglavlja desnom rukom. Posljednjom rukom koja je taj bajrak ponijela pred nekom bošnjačkom vojnom.       
- Znaš Bećo, bio je neki Salih Dedo, tako momčić ko ti, on ti je na Švabu udaro.
- Jes' siguran da nije bio tako ženjena i matora ljudina ko ti što si!?
- Haj' Bećo, ne ljuti se, brate. Mislim, nije im'o još ni ličnu, k'o što ni ti nemaš. A dreždiš ovdje sa mnom na straži,  jer imaš veliko srce, Bećkane... 
   Bećino lice se razvuče u tihi osmijeh. Ali drinska magla na istoku je odgađala zoru, pa Džemo to nije mogao da vidi.
                                                                *  *  *
- Da je sad bajraka, moj Bećo, ja bih ga iznio i razvio, da znaš. Možda bi nam Dragi Bog posl'o dobrog u ispomoć, da četnike gađa vrelim kamenjem, ko u onom ratu...
- Pa što ga ne iznesemo!? 
- Čega?... Bajrak!?  Nema, jarane... Raznijelo ga.
- Šta ga raznijelo?
- Narod, Bećo. Svako pomalo. Kidalo po komadić. Ko pogaču.  
- Velahavle... Blesava svijeta. Zašta će im!?
- Za lijeka, braco. Neko kljakav, neko ćorav. Neko nema sreće u ljubavi. Neko blesav, ko što veliš...     
- Pa jel' bijaše lijeka, makar?
- Sve je lijek kad Bog tako hoće. Išo si u mejtef, valjda.
- Pa i da nisam, to i kljuse zna.
- Pa što pita kad zna - ne odajući ničim da se upravo našalio, Džemo mu baci bijelu kutiju Lorda, pošto je sebi već pripalio cigaru. 
    Bećo uhvati objema rukama, odmahnu glavom i zausti da nešto kaže, ali zastade u po daha. 
    Na Malim Gajevima neko zauči ezan. Već treće jutro su slušali sabahski ezan sa tog rova. Jučer su nagađali je li to Vahid ili Mevludin!? Nisu se složili, kao i obično. Sada su šutke slušali. Dok je učač glasno svjedočio Božiju Jednoću i Muhamedovo poslanstvo, Džemo pokretom koji je djelovao nesvjesno posegnu za bocom. Uze je, pogleda i ostavi. Skide očevu plavu radničku bluzu i zavrati skupa rukave na košulji i džemperu. Pritisnu gole dlanove na rosnu zemlju. Ezan još nije ni sučio, a u daljini se začu prigušeni udar nalik na naglo otvaranje duboke bačve. Džemo je brojao u sebi: jedan, dva, tri... Sedam... Iznad njih se začu reski, piskutavi zvuk i teška eksplozija negdje, dolje, kod džamije. A onda je opet neko u daljini otvorio dvije, decenijama zatvorene bačve, jednu za drugom.  
- Sa Gučeva! - reče Bećo, sa izvjesnim ponosom u glasu. Kao da je sposobnost da precizno odgovori na ovo životno važno pitanje, abolirala sve prešućene odgovore u dvije godine i jednom razredu koje je proveo u mašinskoj u Karakaju.
   Očekujući da čuju već poznati zvuk projektila koji siječe vazduh, obojica se trgunuše kad se dvije ekspolozije stopiše u jednu, gromku i stravičnu, negdje uprinase njih, ka tvrđavi. Bećo se instiktivno priljubi čvršće uz tlo. Da ga je kogod, kojim slučajem, tada upitao: čije je to srce koje, dolje, tako glasno dobuje, njegovo ili Zemljino!?  - ne bi odgovora znao.
   Nastupi beskrajni trenutak tišine. Teške i opore. On osjeti potrebu da nešto kaže, da strese taj mukli teret koji mu se navalio na grudi:
- Ih, kakav te bajrak, jadan ne bio.
- Šta veliš!?
- Reko', da nam je jedan tenk. Bolje bi nam valjo!
- Zelen si ti, Bećo...
                                                                 *  *  *
- Taj thomson je čista budalaštinja - govorio mu je Džemo još prije dva dana, kada je od ranjenog Muhameda uzeo taj automat - to je samo na igranku da ga nosiš, da cure bariš na njeg'!
   I bio je u pravu. Imali su samo dvadeset pet komada dvanaeske, poslije si mogao da gledaš otkud je vedro. Sada je držao tu frajersku pušku među koljenima, dok je čučao oslonjen da stijenku rova, i osluškivao pojedinačne pucnje koji su dopirali sa Gajeva. Sunce se već probijalo kroz ubijeljele krošnje šljiva oko njih. Granulo je nad Drinom i činilo se da će biti lijep i vedar dan. Sa tvrđave su, prije nekog vremena, čuli rafalnu paljbu, ali sada se sa te strane prostirala samo tišina. Džemo je stalno pogledavao.
   S druge strane, na Gajevima, pucnjava se pojačavala. Bećo je, sa mjesta gdje je sjedio, vidio cijele Gajeve, ali ono što su oči vidjele stvaralo je iluziju potpunog mira. Kao da njive oko rovova čekaju na još jedno obično proljetno oranje. Čulo se nekoliko ekspolozija, jedna za drugom. 
  - Ovo nisu naši - reče Džemo, bez boje u glasu, gledajući i dalje na drugu stranu, ka tvrđavi. 
    A onda se polako izdiže na koljena, gledajući preko oborenog debla koje je služilo kao grudobran. Ispruži ruku ka Beći, bez riječi, kao da ne želi preplašiti nekoga. Bećo shvati taj gest. Gurnu papovku koja bijaše naslonjena uz nakopinu zemlje ka Džeminoj ruci. Džemo je volio tu pušku. Nerviralo ga što je zovu papovka: -Nije to neka papanska puška - govorio je - nema pouzdanije sestrice, braco, upamti - držao je već nekoliko puta kratko predavanje Beći. Iz nekog samo njemu poznatog razloga, zvao ju je: emkica.
   Bećo se osloni rukama uz prednju stranu rova, gledajući kroz uski procijep između debla i zemlje. Ugledao je nekoliko ljudskih prilika kako, jedna za drugom, trče kosom preko Prohanovače ka tvrđavi. A onda mu desno uho zazvoni od reskog praska. Jednog, pa drugog. Mogao se zakleti da je jedan od trkača pao sa onu stranu. Ostali se brzo izgubiše iza kose. Pogledao je u Džemu, tražeći, bez riječi, da mu on nekako razvidi slijepu neizvjesnost koja ga je mučila: šta se to, kog đavola, tačno događa!? 
   Džemo je izgledao zabrinut. Očigledno je pokušavao razriješiti vlastitu dilemu: zašto je na tvrđavi tako mirno, dok na drugoj strani vri kao u kotlu? Kada su, nekih četvrt sata kasnije, obojica čuli kako sa rova na Malim Gajevima neko glasno doziva: Ahmeteee! Ramoooo!... Dževadeeee!!! A kako neko drugi, opet, kod Mejteša viče: 
- Naši smo, ljuuudiii. Šta vam je, ne pucajte! - Džemi je, u trenu, bila potpuno jasna nezavidnost njihovog položaja. Ali bilo je već kasno. S druge strane, iz malog mezarja u Hodama, neko nevidljiv je osuo paljbu po krošnji šljive iznad njihovih glava. Tvrđava ga je prevarila: 
- Prokleta Jerina! - izgovori glasno. 
   Okrenu se ka Beći koji je ležao postrance na utabanom dnu maloga rova i gledao ga zaleđenim pogledom koji je iskao odgovore. Prisloni pušku na hum ispred sebe, da mu je na dohvat ruke, i uze automat koji je ležao na zemlji, pred Bećom:    
 - Moraš ići jarane!
 - Kako?
   Džemo ispusti duboki uzdah. Opet zapucaše iz Hoda. Sage se i obuhvati njegov potiljak svojom šakom, gledajući ga pravo u oči:
  - Čuj Bećkane, igranka je gotova. Ostavićeš mi pušku. Kad zapucam idi kraj turbeta... Ne na Mejteš... Kroz bašču na Brezumilo. Ne osvrći se. Moraš na Dalegovine, nejdi među kuće. Drži se šikare i živice...
- A ti?
- Ne možemo... Neko te mora pokrivati. Meni je lakše, znam s puškom.... Hajde!
- Čekaću te na Dalegovinama. Hoću, Boga mi mog!
   Džemo samo klimnu glavom, uze automat i repetira. Bilo je dovoljno za par kratkih rafala. Namjesti se lijevim ramenom uz stijenku i okrenu glavu ka Beći još jednom: 
- Idi, trči! - viknu prigušeno, a oštro. Izbaci cijev preko humke nabacane zemlje i opali. Bećo potrča ka turbetu u nekom čudnom položaju: glava mu je bila spuštena skoro do visine koljena. Džemo stisnu okidač još jednom. Kad se sljedeći put okrenuo Beću više nije mogao vidjeti. A onda sa Hoda osu horska paljba iz nekolicine cijevi. Džemo se samo priljubi uz humku. Ionako ga nisu mogli vidjeti, mada su sad tačno znali gdje je. Ostavi automat i uze emkicu, čvrsto je steže u desnici:
- Daleko su Dalegovine, moj Bećo!
            *  *  *
Oduvijek je imao odbojnost prema svečanim odijelima. Jednom je u Liplju namjerno zapodijevao kavgu sa nekim Nedžadom Hakijinim, jer ga je strašno nerviralo što je ovaj na igranku dolazio u urednom bijelom odijelu, sa tankom, crnom, kožnom kravatom o vratu.
   Uoči ramazanskog Bajrama, 3. aprila, u petak uveče, sanjao je da je već svanulo i kako je odjenuo neki svečani komplet koji je sav blještao, kao pet hadžijinih munara uoči dvaj'sedme noći. Začudo, u snu se osjećao namli u tom odijelu. Bio je neki vašer, kraj rijeke. I on je hodao sa nekim jaranima koji nisu imali lica. Neke cure, koje ne samo da su imale lica nego im je, u snu, znao i imena, gledale su ga i osmjehivale se; a jedna Ruvejda sa Diviča mu govorila nešto. Nije se ujutro mogao sjetiti šta, ali zna da je bilo slatko, kao prezrela višnja.
   I onda je sa neba stuštila kiša kao iz buradi da se proljeva. Kao što to obično i biva na bajramskim vašerima, u snu i na javi. Trčao je da nađe neki zaklon, više za odijelo nego za sebe. Ali kud god bi udario pred njim je bila rijeka. Nabujala i hladna. Sa sve četiri strane, kao da je tekla u jednom velikom krugu. I odjednom, nije više bilo ničega. Ni vašera, ni svijeta, ni cura. Samo on i zmija rijeke koja se obavila oko njega. 
   Bio je zaboravio na taj san. Sada, dok je nasumice ispaljivao pojedinačne hice, cijelim tijelom zaklonjen za nisku humku zemlje, mladiću u plavoj radnoj bluzi slika iz tog sna ponovo je došla u pohode. Nije bilo rijeke, ali sve drugo je isto. Nije imao kud! Kada je posljednji put ugurao deset komada u spremnik, jedanaesti je metak stavio u lijevi džep bluze. Trudio se da ne misli. Misao je opasan saveznik u situaciji iz koje nema izlaza. Odjednom, dok ga je zasipao behar koji se krunio sa grana zanjihanih rafalnom paljbom, sa beharom mu dođe i jedno sjećanje za koje nije ni znao da ga ima.
   Prije dva ili tri ljeta, u ovom turbetu je slušao onog lijepog hodžu iz Malog Zvornika. I sjeti se kako je on naglas učio neku dovu na našem jeziku, u kojoj je govorio: ja Rabbi, nemoj nam dati iskušenja koja ne možemo podnijeti. Upamtio je to. Iako tada nije ni znao šta bi to trebalo značiti. Sada zna. 
   Nage glavu polako naprijed i zatvori oči. Tiho, gotovo bezglasno izgovori: ja Rabbi! 
   Usmjeri sve što je imao i sve što je bio - ka Njemu. Nikad niko neće znati kako je tekao taj razgovor. Šta su rekli Jedan drugome!? Čak i da nam je dato da to znamo, bilo bi jednako nepristojno to izreći kao i kad bi prepričavali intimni razgovor dvoje ljubavnika.
  Prebaci cijev puške preko oslonca, još uvijek zaklonjen cijelim tijelom. Poče ispaljivati hice u nizu, u kratkim razmacima, jedan za drugim.
  A onda mu pred očima bljesnu. Jaka, crvena svjetlost. Potpuno ga zaslijepi. Osjeti žarku vrelinu koja je imala boju... I jaku žeđ. 
   Nije više bilo zvuka u njegovom svijetu.
   A onda je ponovo ugledao meraju oko sebe, gusta stabla šljive i stare mezarove. Odjednom mu postade hladno. Neki čovjek je išao prema njemu, kao u nijemom filmu. Ugledao ga je, ali nije mu čuo korake. Imao je zelenu franjelu oko glave, i dug, jedar ogrtač. Drugi, isti takav, nosio je u rukama. Priđe mu i uze ga za ramena. Vidio mu je lice, ukrašeno jedan pedalj dugom bradom prošaranom sjedinama. Poznavao ga je. Iako ga nikad nije vidio. Čovjek ga malo pridiže i osovi ga na koljena. Preko ramena mu prebaci ogrtač koji je nosio u rukama, i onda ga leđima osloni o stablo. Bi mu ugodno, tijelo mu se prestade tresti. Nije više ćutio ni vrelinu ni zimu. Samo žeđ koja ga je razgarala.
  Čovjek išaretom pozva nekoga. Prilazili su im. Jedan mladić ugodna lica i dvije bosonoge djevojke. Lijepe kao sunce. Jedna je nosila malo svileno jastuče, druga veliku srebrnu maštrafu. Ova druga pade na desno koljeno pred njega. Pruži posudu ka njegovim usnama, pridržavajući je s obje ruke. U njoj bijaše neko divno piće, bijelo kao snijeg i studeno kao zehmerija. Pio je. Gasilo je žeđ za sva vremena. 
   Ona druga, krupnooka, sjede na koljena pred njega. Bez riječi, na objema rukama ispruži jastuče i  stavi ga u visinu njegovih grudi, gotovo da ih dodiruje. Onaj mladić sjede sa njegove desne strane. Odnekud mu se u ruci nađe jedna čudnovata, bijela ruža. Prinese je polako njegovom licu.
   On udahnu. 
   Bijaše je to miris zavičaja. Miris majčinog mlijeka. Davno izgubljenog.
   Ljepotica mu se prikuči. 
   U njenom bistrom oku, velikom kao jabuka, ugledao je svoje lice.
   Na njemu se rađao jedan beskrajni osmijeh.  



(Podrinje.Online)