Priče
Slova
            Piše: Amela Isanović                                  
            
           Godina 1391. Stamena muška figura srasla s kraljevskim tronom. Udesno nakošena kuštrava glava nosila je krunu s koje su tri ljiljana stremila k nebu. Pleća široka, ravna. Tamna gusta brada isticala je zlatom vezene ljiljane prosute po prsima. Zgrčeni prsti oblikovali su rječitu pesnicu na naslonu prijestolja. Odlučna i samosvjesna modrina očiju davala je pogledu nevjerovatnu snagu pred kojom mnogi drhtaše. Ta snaga je nagovještavala svođenje računa koje se već neko vrijeme odigravalo u srcu prvoga bosanskoga kralja. 


Mr. Amela Isanović

      „Da bi išao naprijed, čovjek mora gledati unatrag, učiti iz pogrešaka, ne zaboravljati saborce, još manje izdajnike, ne zaboravljati puteve i odaje kroz koje prođe, provalije koje preskoči i težinu puta ka vrhu“ govorio je često svojim vitezovima, potomcima.  
           Samo je godina dana prošla otkako je na dvor bosanskoga kralja, Tvrtka I Kotromanića, stigla poražena vlastela iz Splita, Brača, Hvara, Korčule, Šolte i Čiova. Samo je godina otkako ih pokori na bojnome polju i otkako su mu skute poljubili, priznavši mu tako gospodarstvo nad hrvatskom zemljom i Primorjem, a nakon Pomorja i gospodarstva nad Zapadnim stranama. Samo je godina prošla otkako dvorski pisari u naslovu kralja Tvrtka I Kotromanića dodadoše da je on „Božijom milošću slavni kralj Bosne, Dalmacije, Hrvatske, Primorja i Raške“.



         Iza njega pedeset i tri ljeta. Vladajući skoro četrdeset godina svojim Bošnjanima donio je puno pobjeda, uspjeha, dobijenih ratova, unosnih trgovinskih sporazuma, bogatih karavana. Danas kada svodi račune, osvrće se, gleda, rezimira, danas je zadovoljan. 
 „I stric Stjepan bi bio zadovoljan!“ iznenadi se kad ču svoj glas koji se ote sa usana. Ljubav i zahvalnost bljesnu u njegovim očima. Nesvjesno baci pogled preko ramena i kao da se osvrnu za svim onim životnim vratima koja je zatvorio, vratima koja ne vode više nikuda. U nizu jedan za drugim prohujaše, nestadoše, kao da pobjegoše, svi oni koji sa strahopoštovanjem, a često i prezirom, ustuknuše pred njegovom snagom, voljom, čvrstom pesnicom, pred stisnutim usnicama, pred čvrstom bradom, pred ravnim i čvrstim ramenima na kojima je puno toga našlo utočište, pred njim - prvim bosanskim kraljem. 
      „Bošnjane i Bosnu učinio je zemljom divljenja, snage i poštovanja, najvećim srednjovjekovnim kraljevstvom“ to su morali priznati svi, čak i oni koji bi ga rado vidjeli poražena. „Bosnu je učinio zemljom, koja je za njegove vladavine udvostručila svoj teritorij, a utrostručila moć i slavu. Vlada neprikosnoveno, mudro i lukavo“ nosile su uhode na usnama u Rim, na dvor ugarskog kralja, u Dubrovnik i diljem Evrope gaseći tako silnicima i osvajačima dugogodišnju žeđ za Bosnom i Humom, gaseći nadu o skorom slabljenju bosanske vojske. 
        Svjetlucavi odsjaj pješčanog sata smještenog na mermernom stalku nedaleko od njega, bio je odmorište mrkom pogledu Tvrtka Kotromanića. Pijesak, koji se ravnomjerno zrno po zrno provlačio kroz tanuhni prolaz, često mu je ličio na sve godine koje su samljeli ratovi, borbe, ambicije, godine koje su neumitno iscurile prije nego što se stigao okrenuti, proživjeti ih, uhvatiti. Već je 1391. godina,  sad je kralj, a još nedavno je bio samo dječak, dječak na čelu banovine, pa ubrzo i na tronu bosanskog kraljevstva koje je sam ustoličio i pored protivljenja Njemanjića, Dubrovnika, Rima jer svi oni slutiše snagu koja je grmjela u bosanskim kotlinama i planinama. 
                 Sjećanja je mnogo, prošlost ga vuče, vraća, a likovi, mjesta i događaji smjenjuju se vrtoglavom brzinom.  Vraćaju ga dalje i dublje, bez nekog vremenskog slijeda. Jedno im je ipak zajedničko, neraskidiva nit ih uvijek uvuče u zajednički kovitlac sjećanja pa se nikada nije desilo da kovitlac nije uzburkao njegovu dušu,  da nije proživio, oživio oproštaj sa stricem te 1353. godine, godine koju obilježiše nestrpljenje, iščekivanje i zabrinutost, koji učiniše da zrak nad banovinom Bosnom bude težak i opor. 
        Sjeća se kamenih zidova, njihove i hladnoće očiju uprtih u umirućeg strica i njega, sjeća se i onih koji su kao hijene isplazili halapljive jezike nadajući se da će, jednom kad Stjepana ne bude, Bosnu progutati u jednom zalogaju. Primamljiv plijen je bila bosanska banovina i Ugarima, i Hrvatima, i Dubrovčanima i krstašima.              
           Sjeća se hladnoće, tišine i šapata koji šuštaše nad posteljom umirućeg strica. Otac Vladislav i stric Stjepan po ko zna koji put  prebiraše po vijestima o prilikama u i oko Bosne, predviđaše sve opasnosti, sve sile koje su prijetile da zacrne nebo nad bosanskom banovinom. Danas, kada vrati te slike, Tvrtko je bio siguran u jedno „Nije se stricu bilo teško rastati od života, već od Bosne!“
        To sjećanje na strica, na oproštaj i njegove posljednje trenutke, učini da se osjeća otrgunitim iz svoga tijela, da mu se učini da je sve to posmatrao iz neke druge, ptičije perspektive. Sjeća se, ustvari vidi samoga sebe. Još osjeća nedostatak daha. Još ga guši taj trenutak, kao da je još tada stao negdje u grudima i danas tu stoji, učahuren. 
          Kao da sad gleda. Jedva je disao, i on, i stric. Činilo mu se kao da se u polumračnoj prostoriji otimaju za ono malo zraka nelegnutog nad bolesničkom posteljom. Stric, Stjepan II Kotromanić, s bolešću se borio i na smrtnoj postelji ležao već neko vrijeme. Oko stričeve postelje stajale je Tvrtkova sestra po stricu, Stjepanova kćer Elizabeta, koja se ubrzo udala i postala ugarskom kraljicom Ludovika I. Šutke stajaše i banov brat Vladislav sa svojim sinovima, stajaše uz postelju bana, brata i strica iščekujući na čiju glavu će pasti banova ruka. U Stjepanovim očima, dok slobim i posljednjim atomima snage iscijeđenim glasom Elizabeti ostavljaše zavjet da čuva dobre Bošnjane, nazre se tuga i zabrinutost. 
       „Udat ćeš se za Ludovika I, ugarskog kralja. To je moja želja. U miraz ćeš „ponijeti“ Hum. Ipak, zapamti Hum je neodvojivi dio banovine, Hum ti je zalog, sidro, ono što će te uvijek podsjećati na to ko si i koji zavjet ti ostavljam. Ugarski apetiti i grbežljivost ne smije Bosni nahuditi!. To će biti tvoja jedina briga. Budi i bit ćeš ugarska kraljica, ali prije svega Kotromanićka, bosanska plemkinja.“ 
    Dok su teške riječi praćene samrtničkim ropcem padale, u zraku se osjećala tuga koja isparavaše s banovim dahom, tuga i sjećanje na Stjepanove umrle sinove. Da, imao je Stjepan sinove, ali oni brzo umirahu, ili odmah po rođenju ili već u majčinoj utrobi. Ipak, bez obzira na tugu i zabrinutost koja već neko vrijeme obitavahu u Stjepanovim očima, u iskričavosti oka vidjelo se i olakšanje, ili se to samo pričinjavalo petnaestogodišnjem Tvrtku, koji evo i danas poslije više od tri desetljeća vidi isto. Olakšanje jer se u zjenici banovog oka zrcalio njegov lik, lik  mlađahnog Tvrtka. 
„Prepoznao je stric u meni snagu, krv stamenog Bošnjanina koji će biti dobar vladar, kralj svome narodu!“ ponavljao je Tvrtko nebrojeno puta do sada riječi svoga strica. 
        Sjeća se Tvrko da je stric toga dana spustio ruku baš na njegovu glavu. Ta ruka je značila naslijeđe, banovanje, ali i odgovornost, značila je obavezu nastaviti stričevim kolotragom u očuvanju i jačanju banovine. I danas osjeća težinu ruke, tu je povrh kuštrave kose i kao da je svih ovih godina i bila tu, kao opomena i podsjetnik da je neprikosnoveni čuvar zemlje bosanske, kojeg Stjepan II Kotromanić izabra između brata, a njegova oca, Vladislava, bratanca Vukana i njega, petnaestogodišnjieg  dječaka. Dok se sjeća stričevog nijemog oproštaja, ruke na kosi i čelične čvrstine izrečene odluke, naviru i druga sjećanja, sjećanja na pobune, izdaje, nepovjerenje, borbe, uhode, tajne dogovore, urote...Sjeća se svega što ga snašlo i što je učinilo da bi danas bio to što jeste - kralj najveće kraljevine južnoslavenskih zemalja. 
              Zna Tvrtko da niko među dobrim Bošnjanima, okupljenim tada oko postelje umirućeg Stjepana II Kotromanića, nije ni slutio da će on, petnaestogodišnji Tvrtko, za koju deceniju kraljevsku krunu nositi, da će zavrijediti strahopštovanje i granice Bosne pomjeriti. Nisu ni slutili da će se on, Tvrtko Kotromanić upisati na stranice historije kao prvi bosanski kralj. Nisu ni slutili da će se alave komšije, umjesto sanja o osvajanju Bosne, zadovoljiti mirnom predajom, potčinjenošću Tvrtku, da će pred snagom Bošnjana potpisati predaju bez krvi i rata znajući da je rat u koji bi možda i ušli izgubljen prije samog početka. 
    Uz sva ova sjećanja, poput punog mjeseca, pred njegovim očima je lebdio   manastir Mileševe u Milama kod Visokog. Manastir, u kojem je nakon smrti ležao voljeni stric Stjepan II i u kojem ga episkop Crkve bosanske i bosanski krstjani krunisaše, lebdio je i osvjetljavao mu put svih ovih godina. Znao je da su mjesto krunisanja, kao i sam čin,  otvorena rana i Rimu, rimokatolicima, i crkvi u Moštrama, i bratu Vukanu, mnogima. Znao je, ali nije mario jer mu samosvjesnost kralja i samoopstojnost Bosne pružiše sigurnost. Dao je da se izradi kruna za njega, kruna koja će i mimo njegovih slutnji, a u duhu njegovih skrivenih želja, biti kruna svih bosanskih kraljeva.
      „Tu krunu, krunu s tri divna ljiljana uprta u nebo, Vatikan ni njemu ni drugima poslije njega neće nikada oprostiti“ pisalo je na usnama iskrivljenim u podrugljivi i pobjedonosni osmijeh „Bosna je kraljevina i tu niko ništa ne može. Kraljevinom ju je učinio 1377. godine - on, dotada najmlađi ban, a onda i najmlađi samoproglašeni kralj, tridesetpetogodišnjak koji snagom i ratnom vještinom zasluži prijesto“ govorile su oči, brada, svaka pora na Tvrtkovom, odlučnošću i ponosom natopljenom, licu.
     „Da, prvi bosanski kralj“ odjeknu eho u Tvrkovom uhu, ali kao da mu to ne bi dovoljno pa mu isti glas prišapnu: „I kralj Raške“. Raške koja mu je i po krvi pripadala jer je Tvrtko imao najveće dinastičko pravo na naslijeđe srpske krune, jer po baki Tvrtko bijaše Nemanjić. Ipak, to pravo mu milom ne priznaše, nego ga je nakon smrti srpskog cara Uroša, morao mačem i krvlju izboriti, a sve kako bi Bosni priskrbio vladanje nad podrinjskim dijelom srpskih zemalja, što po osvajanju učini još  stamenitijim bosanski tron.
           Sjeća se Tvrtko da u prvoj godini banovanja imaše podršku oca Vladislava koji  bijaše vičan državničkim poslovima i često preuzimaše državničke obaveze u njegovo ime. No, na njegovu pomoć se nije dugo mogao oslanjati jer otac umrije već godinu dana nakon strica.  Čak i energična majka Jelena pokaza volju da pomogne. Ipak, rastom moći i snage banovine porastoše apetiti svih, čak i onih čiju podršku očekivaše Tvrtko.  Brat Vukan u svom izdajničkom srcu zakoti ideju o banovanju, ne po pravu i stričevom izboru, već na silu. 
       „Možda je majka Jelena kriva tome?“ – javi se unutarnji glas po ko zna koji put od te 1366. godine. „Možda.“ 
       Ovu misao podgrija sjećanje da su mu uhode sa ugarskog dvora donosile uvjerenja potkrijepljena presretnutim majčinim pismima, pismima upućenih ugarskom kralju u kojima majka Jelena zagovaraše „banovanje DVOJICE braće“, čime jasno predlagaše podjelu  banovanja među braćom. Podjeli banovine! 
     Bez obzira na ratne pohode, vojevanja, bitke koje je vodio na svim stranama,  sjeća se koliko mu je mudrosti i lukavstva, strpljenja trebalo da ujedini Bošnjane koji se, potaknuti Jeleninim i Vukanovim obećanjima, počehu dijeliti između braće Kotromanića tražeći tu i korist za sebe, nagradu za „odanost“. Teške su to borbe bile, stalni rascjepi, bezdani upravo onakvi kakve Drina i Neretva prave u kamenu i kotlinama. Provalije kakve se prostirahu u podnožjima Srebrenika i Bobovca, čiji pomen, bijeli kamen uzidan u tvrđave i pogled s njih, u njemu izazivaše ponos i osjećaj sigurnosti. No, kada danas razmišlja o svemu, zna da je tih prvih decenija najteže bilo boriti se protiv katoličke crkve, koja je sve više kidisala na Crkvu bosansku nazivajući je heretičkim pokretom. 
         Tako zavaljen u kraljevskom tronu mišljaše o inkviziciji i napadima na Crkvu bosansku i od te misli odmah mu krv jurnu u lice, vilica, kao i pesnica na tronu se stisnu kao da bi sad, ovog trena, raspalila po licu Ludovika I, zeta i muža Stjepanove kćerke Elizabete, koji čeznuvši za Humom - obećanim mirazom i pokoravanjem Bosne mađarskoj kruni, posla inkviziciju u Bosnu, koja je po ko zna koji put bilježila neuspjeh, ali se poput kuge, poput pošasti stalno vraćala. Pesnica na tren osta stegnuta u ledeni grumen kojeg neočekivano otopi nova najezda Tvrtkovih sjećanja.  Umjesto da šaka poleti prema imaginarnom liku Ludovika I, preko Tvrtkova lica preletje suspregnut i pomalo ciničan osmijeh koji se pretvori u grleni smijeh. Smijeh koji je skrivao snagu, prkos i ponos bosanski. Kako i ne bi! Nije imao ni dvadeset i pet kada su Mađari 1363. poslali dvije vojske na njega, na Bosnu, a on ih vojno potukao - obje. Jednu pod Sokolom, drugu pod Srebrenikom. Malo ko je ostao tako osramoćen i postiđen kao Ludovik onog dana kada je Ludovikov kancelar u kraljevskom gradu Srebreniku, bježeći, (hej bježeći!) pred hrabrim Bošnjanima, izgubio državni pečat. Pomisao na Srebrenik, tvrđavu i bedem odbrane bosanskog kraljevstva učini da se osmijeh zadrži na njegovom licu, osmijeh koji bijaše blistav poput sjaja na prvom zlatniku južnoslavenskih zemalja, bosanskom zlatniku s izljevenim ljiljanima koji će postati znakom bosanskih kraljeva i koji će, nadao se Tvrtko, sijati i svjedočiti stoljećima o njegovoj borbi, slavi i snazi.
             Kako su ga sećanja dalje nosila, tako se smjenjivale i emocije, ali osmijeh ostajao. Jedina razlika je bila u tome što je taj osmijeh s vremena na vrijeme dobijao prizvuk ironije, inata, prkosa, na trenutak i bola kojeg bi uvijek munjevitom brzinom zatomio smatrajući ga znakom slabosti koji mu ne priliči.
        Vukecov lik bljesnu pred njim, bljesnu slika praćena nelagodom, srdžbom, čak bolom kojeg ovaj stameni vladar potisnu jer nije volio što je sjećanje na brata, umjesto bratske ljubavi, donosio bijes i bol. Vukan, brat po ocu i majci, bio je uzrokom njegovog izganstva 1366. Izgnanstva, koje bi mu možda i oprostio (ta trajalo je „samo“ mjesec dana), ali prikazivanje Bosne po evropskim dvorovima kao crnog heretičkog legla, to kaljanje Bosne i njenih žitelja, to mu nikada nije i neće oprostiti. Znao je šta su  Kulin, Stjepan II i svi bosanski vladari prije njega učinili da sačuvaju mirom nadahnutu vjeru Bogumila, stoga  se ljutnja prema bratu munjevito poput lave uzavrelog vulkana izli s riječima koje gromko i kao zakletve odjeknuše u tišini odaje:
       „U Bosnu dirati i oprost od Tvrtka Kotromanića dobiti - nikad! Nikad, nikad“   ponavljao je Tvrtko Kotromanić, prvi kralj bosanski, ostavljajući tako zavjet svojim dobrim Bošnjanima, sinovima Bosne – „I krv svoju za Bosnu moju!“
           Ni slutio Tvtko Kotromanić nije, da su sjećanja i osvrti te 1391. njegovi posljednji okršaji sa samim sobom, svojim uspjesima i porazima. Ni slutio nije da će već u  aprilu istog ljeta Bosna biti na vjetrometini zbog njegove iznenadne i tajnovite smrti, niti da će stoljećima poslije Bobovac, Srebrenik i ljiljan na kruni, grbu, zlatniku i  prstenu koji se izradiše po njegovoj volji, biti svjedokom slave, snage i bosnoljublja. Ni slutio nije da će se iskušenja, napadi, otimanje Bosne, vraćati stoljećima kasnije, da će ini „Vukani“ i „Jelene“ sanjati i sijati podjele, da će halapljive zvjeri sliniti nad zemljom bosanskom, ali ni to da će ljiljani vezeni na njegovim prsima biti izvezeni na srcima njegovih potomaka koji će gaziti njegovim stopama čuvajući Bosnu, dajući svoju krv.    
    
(Podrinje.Online)