Vijesti
Slova
Piše: Mirzeta Memišević-Hodžić
Ma ko ih ne bi volio?! Ma ne mislim Esada, Laru i Klaru, iako ni protiv njih ništa nemam, mislim na moje prijateljice, Gu i Čvi.
One su išle u Ekonomsku školu, a ja u Gimnaziju. Velikim slovima, zato što je u Opsjednutom Gradu u to doba bila jedna ekonomska i jedna gimnazija.
Bile su godinu starije.
Bile smo u suprotnim smjenama.
Boljelo me to.



Mirzeta Memišević-Hodžić

Nije da ja u svome razredu i u svojoj smjeni nisam imala dobrih prijatelja, naprotiv, ali nisam imala saveznika za neke vrlo nadahnute metode učenja.
One, naprimjer, Gu i Čvi, kad treba da vježbaju rad na kucaćoj mašini, otkucaju po tri stranice vrlo nadahnutog teksta kako slijedi:
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa,
a bez opcije copy/paste koju ja sad imam, i sa potrebnim razmacima, zarezima, velikim slovima i ostalim.
Taman kad su mi pokazivale to svoje djelo, koje je za mene predstavljalo modernu umjetnost, bile smo na mostu, iznad Drine, pored nas je nailazio meni vrlo drag profesor. Uprkos činjenici da je predavao ruski jezik, koji u to doba niko nije volio.
(Jednom me je taj profesor pitao kako spavam. Ja sam rekla da bih ja najradije stalno spavala. Snovi su mi lijepi, i sve je kako treba da bude. 
„Aha, zato ti tako skrivaš svoje emocije tokom dana.“ 
„A odakle vam to?!“ 
„Prepoznajem, smijeh ti nije iskren, nesretna si... Tješi me da si noću sretna. Ja sam danju sretan, a noćima sanjam glave bez tijela...“ 
Prvo sam se ljutila što je to baš meni rekao, a poslije mi je postao drag. Voljela sam znati da barem pred nekim ne moram glumiti snagu koju nemam.)
Srdačno smo se pozdravili, a one su me uhvatile jedna za noge, jedna za ruke, da me bace u Drinu. Drina duboka, most visok, e da sam ptica, da sam soko, oteh se ja njima, ko će budalama vjerovati! 
„Šta vam je sad?!“
„Kako šta nam je?! Pa on nam je dao keca iz diktata!“
„Pa valjda vam nije dao, nego ste dobile!“
Iz moga pogleda su zaključile da im je bolje da mi se ne približavaju, pa su počele pjevati, kao meni se rugajući: 
„Al' raduje me jedna istina, iz ekonomske izaći ću ja, al' Rus Prezime iz Omećka neće nikada, iz Omećka se niko ne vraća!“ (prilagođena pjesma Zabranjenog pušenja).
Tako me prozvaše Rus.
Ja sam bila gladna. Ja sam danima bila gladna. To one, kao, nisu primjećivale, ali su me ipak srazmjerno često zvale na ručak.
Taj dan je na stolu bilo kozije mlijeko. Eh, sad, ni jesti ni ne jesti!
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa, odlučismo ponavljati kao mantru. I mlijeko je išlo niz grlo kao podmazano.
„Cure moje, znam da vam je krivo što vam Esad nije vratio onu loptu iz bašče, ali nemojte tako nabrajati da nije njega i njegove Lare i Klare ne biste vi to mlijeko popile!“ reče teta Zizi
„Lara i Klara su koze?!“ upitah.
„Jesu sine“, odgovori teta Zizi.
„Pa ima čika-Esad bolje društvo nego ja.“
I tako sam postala Esad.
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa
Esad, Lara, Klara, Esad, Larisa, Klarisa.


(Priča je objavljena u zbirci "Savremena bošnjačka pripovijetka", 2009. godine u Skoplju. Izdavač Kulturni centar Bošnjaka u Republici Makedoniji))